ZBUNJENOST JE DOBRA

Neki od hooligana su po meni nepravedno podijelili hooliganštine na “zabava/edukacija/sport”. Da izađemo iz tog okvira, ja sam organizirajući svoju 1. Hoo, prisjetila ih na neke druge kategorije – npr. zbunjenost i okidanje emocije. Kad te netko zbuni do granice ljutnje pa te onda emotivno dirne, svakako ti stvori novo iskustvo, zar ne?

Teaser za ovo iskustvo bio je “..sjetite se kad ste nešto učinili brzo – dobro, a kad ste nešto dobro, učinili brzo…”

Ideja za iskustvo je nastala spontano, nakon što smo na modulu radili strategije pa sam se sjetila da pozovem hooligane na natjecanje/izazov u “što bolje organiziranom shoppingu kako bi se što brže obavio”. Nisu ni sumnjali da svrha svega toga nije bila niti brzina, niti razvoj strategije, a niti shopping kao takav…

OKUPLJANJE I PRAVILA IGRE

Okupili smo se na Jarunu u 18:00 ( NLP-jevski točno do 17:49:59), kako bi na samom početku objasnila pravila igre.

Bili smo podijeljeni u 2 grupe i unutar grupe u parove po dvoje. Svaki par je dobio svoj popis za kupnju. Jedna grupa je išla u jedan market a druga u drugi, na istoj udaljenosti od startne točke. Pravila su bila takva da je bilo “kak’ti jasno” da je pobjednik onaj sa najefikasnijom strategijom. Natjecatelji, otvoreni za nova iskustva, su se nabrusili, savršeno se organizirali, napravili u paru svatko svoju strategiju(jer sad znaju i kako se rade uspješne strategije) i krenuli u utrku…Timovi su odlično suradjivali, bili su spretni, okretni, brzi, dogovarali se, osluškivali što radi protivnička ekipa, neki čak podmetali protivniku,..sve u svrhu da budu najbolji i da pobjede ( i naravno da se što bolje zabave)! Bio ih je gušt gledati u žaru i ambiciji prema svom cilju. Najbolje od svega mi je bilo kako me nitko nije pitao – “Zašto to radimo?” Što ćemo s tim kupljenim stvarima?” ili “Zašto bi potrošio/la 70-100 kn na nešto što si ti zamislila?

Tad sam shvatila kako je lijep osjećaj kad ljudi imaju povjerenja u tebe, kad ti daju svoj novac, vrijeme energiju i svoju volju za napraviti što si im zadao mada ne vide ni smjer u kojem to ide, a kamo li svrhu! 😀

No, bilo mi je drago što su nisu puno propitkivali i iz razloga što bi to samo zakompliciralo moju pravu tajnu misiju.

HOOLIGANSTINA NAKON HOOLIGANSTINE

Tek nakon uspješno obavljenog shoppinga, krenula je moja “prava” hooliganština.

Prvo smo si prodrmali mape dok su se razjašnjavali samnom tko je pobjednik; tražili da prekontroliram iz početka račune, ponovo pročitamo pravila koja su “totalno krivo napisana”, pa do toga da ćemo sve te stvari ( vrijednost oko 1200,00kn) ostavit ispred zatvorenih vrata neke humanitarne uduge tu usput do ponedjeljka!??! Totalna zbunjenost! Da ih malo umirim probala sam nazvat neki telefon zapisan na vratima, ako bi ipak netko te stvari preuzeo i stavio na sigurno….

10-tak min je trajalo meškoljenje, agonija, ljutnja i već lagani bijes (kako sam ja to tako nespretno sve organizirala), kad se u polumračnom dvorištu upalilo svjetlo i otvorila se vrata te “neke” humanitarne udruge pod nazivom “Mali zmaj” te na vrata izašla ljubazna voditeljica Martina…

Martina nas je uvela u prostorije Malog zmaja, predstavila sebe i svoju udrugu te ukratko prezentirala zašto postoje i što točno rade. Pokazala nam je na koji način ona i 100-tinjak volontera na tjednoj i mjesečnoj bazi potpomažu 180 socijalno ugroženih obitelji sa ukupno 408 djece u svim krajevima naše zemlje. Svim krajevima, znači doslovno svim, jer često kako smo saznali, te obitelji žive u šumama, na smetlištima, u poljima bez struje, vode čak i prave adrese,…

Ostali smo s upitnikom nad glavom? Da li je to stvarno tako? …U Lijepoj našoj gdje sve više kupujemo on-line sa 2 klika jer nemamo vremena ni volje šetati po dućanima; gdje razmišljamo o strategijama kako što brže obaviti tjedni ili mjesečni shopping jer nam je to gubitak vremena? Tog popodneva prisjetili smo se da postoje djeca koja nemaju osnovne higijenske potrepštine, kuhanu hranu, odjeću i adekvatnu obuću za zimu; djeca koja nikad u životu nisu dobila igračku i koja nemaju apsolutno nikakav namještaj u kući, da ne govorimo o struji, vodi, kanalizaciji…

Zbog njih postoji Mali zmaj. On pronalazi takve obitelji (a i one njega) i pokušava im većim ili manjim donacijama pomoći u nadi, da će barem dio te djece doživjeti i vidjeti da postoji i drugi put i bolji život od onog kojeg su nasljedili od svojih roditelja.

HUMANITARNE UDRUGE – mit ili stvarnost

Ono što je meni, (a i nekolicini ostalih) također “otvorilo mapu”, je promjena uvjerenja da “su sve humanitarne udruge iste” i dokazala da nisu svi “oni koje u velikom luku zaobilazimo na nekom korzu ili shopping centru jer iskaču sa svojih štandova i vuku te za rukav da daš koju kunu u donaciju na igru emocije, a ti imaš osjećaj da netko samo želi iz tebe izvući novce koje nikad ne znaš kome zapravo idu”.

Kad smo zašli u skladište Malog zmaja, imali smo priliku vidjeti kako je ovdje sve organizirano, popisano, složeno po prostorijama i policama,..Da se iz svake vreće i kutije, roba, ma kakva bila, izvadi pregleda i popiše te stavlja na svoje mjesto.

Martina kaže da je zovu “aždaja” jer ne dopušta da se išta donirano upotrijebi u bilo koji drugu svrhu, osim za točno određenu obitelj, koja opširnom dokumentacijom ( rješenja o zaposlenju, naknadama, primanju socijalne pomoći, ovrhama,…) , zadovoljava status socijalno ugrožene obitelji i u ovom trenutku najhitnije to treba. Kad nam je pokazala da imaju zapisano sve rođendane od djece koja su njihovi štićenici i da za svaki od njih skupljaju poklone, kao i poklone za Uskrs i Božić,…malo tko od nas je ostao ravnodušan…

Dala nam je priliku da sami popišemo u za to predviđenu tablicu što smo sve donijeli i zatim složimo na police te smo na taj način imali priliku na deset minuta i sami biti i volonteri.

Mali zmaj je osim što se bavi prikupljanjem donacija, u svojim prostorijama uredio i igraonicu, likovnu učionicu, prostor za ples i sport, te uređuju informatičku učionicu, kako bi ta djeca kad dođu u Mali zmaj dolazila u kontakt sa drugom djecom, socijalizirala se, imala prema potrebi psihologa ili nekog tko će se bar na kratko brinuti za njih, te nešto za pojesti.

Uglavnom, priča oko Malog zmaja je kod nas “nevjernih Toma” stvorilo sasvim jednu novu sliku – da postoje i takve – prave humanitarne udruge.

Martina je za kraj bila voljna s nama podijeliti priču kako je sve počelo – od slučajnog skupljanja nekoliko čokolada što ju je dovelo do gradnje kuće za jednu obitelj. Tada je uvidjela koliko tako siromašnih obitelji ima te je osnovala udrugu. Sad je već godinama u Malom zmaju poput (kako sama kaže) “nekog ovisnika”, koji iz dana u dan sakuplja donacije, raspoređuje, pakira i šalje kome treba. Taj humanitarni rad je toliko ispunjava da joj je to postao jedini posao koji radi…

 

SAMO ZA TAAJ – OSJEĆAJ

Tako je ova hooliganština ostavila mali trag na našim mapama, kad smo ovom jednom zezancijom, i nekakvim izazovom strategije shoppinga proveli subotnje popodne na način da je desetak obitelji dobilo sapun, wc papir, četkicu za zube i nekoliko, rekli bi, sitnih potrepština koje često zaboravimo uopće ukalkulirati u mjesečni budjet,..

Čudan osjećaj , zar ne?

Organizacija & članak: Branka Androšević, NLP Master Practitioner