Piše: LANA KIHAS, magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja

                   

„Igra je svojstvena čovjeku, dok mu je rad samo sredstvo kojim dolazi do igračaka. Čovjek se igra cijeloga života samo se igračke mijenjaju.“    

   Elvira i Renato Happ, autori knjige „Skoči zvuk“

Čovjek uči do je živ, zar ne? Igra je zabavan i zanimljiv način učenja. Niti jedna igra nikad nije ista, zar ne? Igra je nešto predivno, spontana je, smislena, svrhovita, kreativna, opušta, oslobađa, izgrađuje. Igrom učimo svašta nešto, ovisno o igračkama kojima se igramo i osabama s kojima igramo igru. Igra je primaran način učenje djece o sebi, drugima, okolini.

Igra je „dječji posao“. Kroz igru dijete uči, razvija se, otkriva sebe i svijet putem pokušaja i pogrešaka, eksperimentiranjem različitim materijalima, zvukovima, sredstvima, istraživačkim i drugim načinima, igranjem uloga.

Igrom dijete razvija osjećaj sigurnosti, samostalnosti, samokontrole, kompetencije – jača samopouzdanje. I danas, kad više nismo djeca, samo gledajući djecu, prateći njihovo ponašanje, igru, međuvršnjačku komunikaciju možemo puno naučiti.

Kod djece je sve jednostavno. Što možemo od djece naučiti?

Promatrala sam igru djece na plaži. Djeca različite dobi i nacionalnosti. Mali Hrvati, Slovenci, Talijani, Česi, Njemci itd. Veseli, opušteni, bezbrižni, razgovaraju, dogovaraju se, posuđuju igračke. Naravno, svatko od njih priča na svojem jeziku i bez ikakvih problema se igraju, dogovaraju, komuniciraju. Međusobno se gledaju, imitiraju jedan drugoga, bacaju kamačiće u vodu, špricaju se, smiju se. Počinju pričati. U početku malo čudno gledaju jedan drugoga, no ubrzo im to ne predstavlja nikak problem. Mali Hrvat pristupa Njemcu i upita: „Hočeš li mi posuditi svoj bager, a ja tebi posudim moj?“ Njemac ga gleda i ne razumije što ovaj priča. Hrvat gleda okolo, shvaća da ga Njemac ne razumije, uzima svoj bager, daje ga dječaku u ruke, dok Njemac automatski daje i Hrvatu bager u ruke. Glavicama klimaju potvrdan odgovor i kreću kopati rupu. Njemac priča na njemčkom, ispituje ga nešto, objašnjava, Hrvat mu priča i odgovara na hrvatskom. Smiju se i igraju.

U tom trenutku Slovenki pada lopta među njih. Njemac uzima loptu, baca joj natrag, i oboje potrče za njom. Slovenka im pokušava objasniti pravila igre no oni ne razumiju. Slovenka ne odustaje, uzima ih za ruke, vodi do mjesta gdje trebaju stajati i rukama pokazuje što trebaju raditi. Kako su se ta djeca sporazumijavala? Neverbalnom komunikacijom.

Ono što misliš to i kažeš? Tako se i ponašaš?

Znate ono kad ne želite biti oštri ili povisiti ton prema djetetu pa mirnim i umiljatim tonom kažete: „Nemoj. Ljubice moja to raditi.“ Da li dijete slijedi tada uputu? Da li ste vi doista djetetu dali do znanja da se to ne smije? Da li ton govora slijedi i sadržaj riječi? S druge strane, sjetite se djeteta kada ga nešto zamolite a ono to sada ne želi. Tada prekriži ruke, uputi mrgudan pogled, lupi nogom o pod i kaže: „E neću!“

Djetetovo neverbalno ponašanje prati i verbalno, zar ne? I točno i jasno pokazuje da ono to sad neće i ne želi, zar ne? Verbalni i neverbalni signali javljaju se u različitim kombinacijama: pozitivan ton i negativne riječi, negativan ton i pozitivne riječi, pozitivan izraz lica i negativne riječi, negativan izraz lica i pozitivne riječi, negativan izraz lica i negativne riječi, pozitivan izraz lica i pozitivne riječi. Neverbalnom komunikacijom može se ponoviti ono što je verbalno rečeno, ali isto tako može i proturječiti onome što je rečeno.

Razlog zbog kojeg imamo dva uha, dva oka, a samo jedna usta je da bismo mogli više slušati i gledati a manje govoriti.

Pojam neverbalno najčešće se upotrebljava kako bi se opisalo sve što se događa u ljudskoj komunikaciji mimo izgovorenih ili napisanih riječi. Stručnjaci neverbalnu komunikaciju definiraju kao komunikacija porukama koje nisu izražene riječima nego drugim sredstvima (geste, pokreti, izrazima lica, ton govora i ostalim signalima).

Neverbalno je komuniciranje najčešće nenamjerno, spontano dok je kod predškolske djece gotovo pa nesvjesno.

Igra je odličan način da se komunicira s djecom jer igračke služe kao riječi, a sama igra kao komunikacija.

Kroz igru se djeca postupno razvijaju. U tom su procesu njihove neverbalne vještine su važne jer mogu ometati ili pak poticati razvoj neovisnosti, samoostvarenja i komunikacijskih kompetencija djeteta, kao i njihovu kreativnost. Kako bismo imali što kvalitetniju pedagošku komunikaciju s djecom i uvid u njihovo emocionalno stanje, potrebe i stavove bitno je igrati se s njima, promatrati ih, slušati i pravilno tumačiti neverbalne znakove i signale koji se odvijaju u igri.

I za kraj, pjesma kao savjet:

 

Kada bih ponovno mogla odgajati svoje dijete,

Više bih prstom pokazivala nego prijetila.

Manje bih ispravljala, a više povezivala.

Ne bih više gledala na sat, nego bih gledala uokolo.

Voljela bih znati manje, a više se brinuti.

Više bih se zabavljala i igrala,

Ne bih igrala ozbiljno, već bih se ozbiljno igrala.

Pretrčala bih više livada i pregledala više zvijezda.

Više bih grlila, a manje tulila.

Manje bih bila kruta, a više učinkovita.

Prvo bih izgradila samopoštovanje, a tek onda kuću.

Manje bih podučavala o ljubavi prema moći,

A više o moći ljubavi.

Diane Loomas

Informirajte se o radionicama “NLP u radu s djecom” na info@nlp.hr

Lana Kihas po struci je magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Ima dugogodišnje iskustvo u radu sa djecom različite dobi i sposobnosti, kao i rad u različitim odgojno-obrazovnim ustanovama u pojedinim europskim zemljama. Radi kao odgojitelj-mentor u zagrebačkom dječjem vrtiću.  Kao profesionalni odgojitelj, piše blogove koji su većinom namijenjeni roditeljima s različitim savjetima, teorijskim i praktičnim znanjima o odgoju i obrazovanju djece.