Srijeda (11.03.) podijeljeni smo u dvije grupe. Mjesto nalaženja je bio ulaz u KBC Sestre milosrdnice (Vinogradska), prva grupa u 18:30, a druga u 19:30. Naravno, nakon dolaska na mjesto dogovora Saša je nazvao i rekao nam drugu lokaciju na kojoj smo se sastali kako bi iskusili novo hooligansko iskustvo. Nova lokacija je bila stambena zgrada nedaleko od bolnice. Nakon ulaska u zgradu spuštali smo se uskim stepenicama u podrum, pritom osvjetljavajući put mobitelima. Naravno da je bilo svjetla u hodniku ali nitko nije potražio prekidač jer je Saša rekao da koristimo mobitele (vjeruje se osobi koja „zna“, tzv. „osoba od povjerenja“). Kada smo sišli u podrum spustio se i vlasnik Neven Vrbanić te upalio svijetlo. 🙂 Pored vrata je stajao natpis „čudesan svijet zmija“ Oooo…zmije!. Nekim hooliganima se promijenio izraz na licu. Ali šta sad? Tu smo..u podrumu..i vrata nas dijele od zmija. Ha gle, ušli smo!

Neven Vrbanić je vlasnik, ne zna se točno kolikog broja zmija, koje drži u dvije prostorije odvojene vratima. Prva je tzv. „hladna soba“  u kojoj su zmije iz kopnenih krajeva (poskoci, čegrtuše..) te je temperatura sobe tijekom zime 5 -10 Celzijevih stupnjeva. U takvim uvjetima zmije ne jedu 3 do 4 mjeseca te se po dolasku proljeća pale lampe koje dižu temperaturu u prostoriji da bi zmije postale aktivne. U drugoj tzv. „toploj sobi“ se nalaze zmije iz toplijih krajeva koje ne hiberniraju. Sve zmije su iz uzgoja te su naviknute na ljude. Neven ih prodaje ili „izmjenjuje“ sa drugim uzgajivačima. Primjerice, ti meni daš Poskoka ja tebi Mambu. Slično kao zamjena sličica u osnovnoj školi. 😉

Slike: neki od stanovnika „hladne sobe“

Poskok                                                                                            Meksička zvečarka

 

Ako niste znali, zmije su prisutne na Zemlji već više od 100 milijuna godina te nastanjuju  sve  kontinente osim Antarktike.  Razvile  su  se  od  gušterolikih dinosaura, što nam dokazuju i rudimentarni ostatci udova boa i pitona. Zbog izduljenosti tijela imaju povećan broj kralješaka, a takav je izgled evolucijska prilagodba puzanju kroz uske otvore i procjepe. Također zmije imaju  posebno  prilagođenu  građu  glave: kosti čeljusti i nepca vezane su samo ligamentima,  što  im  omogućava  gutanje mnogostruko većega plijena. Budući da zmije ne mogu regulirati tjelesnu temperaturu,  prilikom  odabira  povoljnih staništa moraju u prvom redu osigurati dostupnost sunčeve energije ili neki drugi izvor topline. Zmije  uglavnom  žive  samotnim  životom  i okupljaju se u veće skupine samo tijekom hibernacije (zimski san) i u razdoblju parenja. Neke zmije zbog visokih temperatura i suše miruju i u najtoplijem dijelu godine, a to se naziva estivacija (ljetni san).Velika većina vrsta aktivna je danju, zbog ovisnosti o sunčevoj energiji, dok je samo manji dio vrsta u toplijim krajevima aktivan i noću.

Parenje zmija započinje u rano proljeće ritualnim borbama mužjaka, kojima je cilj utvrditi dominaciju na određenom području. Mužjaci se udvaraju ženkama tako što slijede njihov miris, a nakon toga ih i stimuliraju nježnim dodirima tijela. Dolazi do unutarnje oplodnje  jajašaca  iz  kojih  se  razvija  potomstvo. Ženke mnogih vrsta polažu jaja na pogodna mjesta i zatim ih napuštaju, a neke ih čuvaju od predatora dok se mladunci ne izlegu. Neke vrste, poput riđovke, rađaju i žive mlade (ovoviviparija) koji izlaze iz jajne ljuske još u tijelu majke, neposredno prije okota. Mladunci su odmah spremni za samostalan život i napuštaju majku čim se izlegu.

Sve poznate vrste zmija su mesožderi, a u njihovoj su prehrani uglavnom žabe, gušteri, druge zmije, ptice i njihova jaja, mali sisavci,  ribe  i  kukci.  Plijen  love  iz  zasjede ili  aktivnim  traženjem,  a  gutaju  ga  cijela. Imaju slab vid, a osjetilo mirisa im je najjače oružje.

Jeste li znali da je samo 10% zmija otrovno. Zmije se služe jezikom i posebnom strukturom u svodu usne šupljine (Jacobsonov organ) kako bi “okusile”, tj. omirisale okolinu. Najdulja je zmija na svijetu mrežasti piton (Python reticularis), 8 – 10 m; a najmanja je dvoprugasta sljeparica (Leptotyphlops bilineatus), koja naraste do najviše 10 cm.

Zmije nemaju očne kapke, nego prozirnu ljusku koja pokriva oko i štiti ga od ozljeda. Zmije nemaju vanjskih slušnih organa i slabo čuju zvukove koji se šire zrakom, ali preko kostiju donje čeljusti dobro osjećaju vibracije tla. Zmije po nekoliko puta godišnje odbacuju staru kožu kada im ona postane pretijesna. Staru kožu ili „svlak“ skidaju u jednom komadu, trljajući se o travu i granje. Znatno više ljudi pogine od udara groma, napada psa ili uboda osa i stršljena nego od ugriza zmije.

Od davnina pa sve do danas zmije se u usmenim i pisanim predajama opisuju jedino kao zle, agresivne i nadasve “podle”. Zmija ima vrlo složenu simboliku obzirom da je ona jedan od svjetski najstarijih i najraširenijih mitoloških simbola. U mitologiji, religiji, znanosti i literaturi diljem svijeta zmije, simboliziraju plodnost, besmrtnost, obnavljanje, liječenje, ali i zlo. Takvo viđenje nalazimo od biblijskih motiva zmije, koja je Evi ponudila jabuku i time ljudski rod izbacila iz raja, pa do modernih hollywoodskih filmskih ostvarenja. Danas, unatoč velikom napretku u znanju i osviještenosti o očuvanju prirode, mnogo ljudi i dalje gleda na zmije kao na nešto čega se treba bojati i što bi bilo najbolje istrijebiti. Unatoč tomu, čovjek se oduvijek zmijama i divio o čemu nam svjedoči Eskulapov štap, simbol  ljekarništva.  Na  tom  starogrčkom simbolu zmija na štapu simbolizira izlječenje i brz oporavak bolesnih, kao što zmija odbacuje staru kožu i ponovo se rađa. Eskulapov štap ili Asklepijev štap simbolizira liječničko umijeće spajajući zmiju, koja svlačenjem svoje kože predstavlja simbol ponovnog rođenja i plodnosti, sa štapom, simbolom autoriteta pripisanom bogu medicine. Raširena tvrdnja govori kako je zmija omotana oko štapa zapravo bjelica, Elaphe longissima, također poznata pod nazivom Eskulapova ili Asklepijeva zmija. Bjelica je autohtona vrsta za jugoistočnu Europu, Malu Aziju i neke srednjoeuropske regije bogate toplicama, koje su nastanili Rimljani zbog vjerovanja u njene iscjeljiteljske moći.

Poznato je da u Hrvatskoj živi 15 vrsta zmija, od  kojih  su  samo  tri  otrovnice  (poskok,  riđovka i planinski žutokrug), dok je preostalih 12 neotrovno i neopasno. Poskok, riđovka i planinski žutokrug pripadaju rodu ljutica (Vipera) a  mogu  se  prepoznati  po  karakterističnoj  cik-cak  šari  na  leđima,  glavi  koja je  širinom  jasno  odvojena  od  vrata,  te  po kratkom zdepastom tijelu i očnim zjenicama u obliku vertikalnog proreza (od neotrovnica takve zjenice ima jedino crnokrpica). Po obojenosti odstupa riđovka, koja može biti i potpuno crna ili imati niz isprekidanih poprečnih pruga. Zbog blage klime u Hrvatskoj su zmije vrlo široko rasprostranjene. Katkad se još spominju crnokrpica i zmajur kao zmije “poluotrovnice”, ali one, iako imaju žlijezde koje proizvode otrov i stražnje zube kojima ga ubrizgavaju, ne  mogu dovoljno ugristi čovjeka da bi mu ubrizgale otrov, a i samo unošenje otrova presporo je da bi ugrozilo čovjeka.

ZABLUDE O ZMIJAMA

Poskok NE može skakati, a naziv je dobio zbog zabilježenih ugriza u predjelu glave do kojih dolazi pred kraj ljeta i u jesen, ali ne zato što poskoci skaču, nego zato što se oni u tom razdoblju sunčaju na nižim granama drveća i grmlja. Zmije  NE  love  i  NE  naganjaju  ljude. Mužjaci  tijekom  sezone  parenja  mogu braniti ženku i prijeteći krenuti prema predatoru, ali najčešće zmije bježe čim zamijete ljude. Zmije  NISU  sluzave  i  mokre,  kao  što neki ljudi misle, nego su na dodir vrlo suhe i nježne.

Nakon što smo mu postavili 1000 pitanja o zmijama, Neven je „napokon“ izvadio zmiju iz terarija. 🙂 Uf… Tko će prvi dotaknuti zmiju? Malo smo pogledavali jedni u druge ali nakon par sekundi je krenulo.. Naš novi prijatelj s kojim nas je Neven upoznao bio je piton dugačak cca do 150 cm.

Nakon Saše Posavčevića i Tomislava Novaka došao je red i na mene. Neven mi je pitona položio oko vrata. Uhvatila sam ga sa obje ruke i promatrala njegovo/zino ponašanje. Piton se lagano uvijao, gledao okolo…a onda se okrenuo. Okrenuo je glavu prema meni i zastao. Ooo…Gleda me! Zastao je! Zašto je stao?! Zašto me gleda!? Šta to znači?! Moram priznati da sam u tom trenutku osjetila „lagani napad“ panike. Iako sam ostala mirna i bez riječi, gornjim dijelom tijela sam se počela laganoooo, odmicati od zmije. Naravno, naš novi prijatelj nije niti „trepnuo“. Okrenuo je glavu na drugu stranu i nikome ništa.  Kasnije si razmišljam; „Gledao me, pa šta. I ja sam njega gledala. Tko zna šta si je on/ona mislio/la. Možda niti njemu/njoj nije svejedno? U biti, nije mi ništa napravio. Bio je zapravo vrlo drag. Zašto bi se ja njega/nje bojala?!“

Strah je bio bez razložan, iniciran naučenim obrascima koji se nemogu potkrijepiti iskustvom jer naime nikada nisam držala zmiju u rukama niti me ikada zmija pokušala napasti. Dakle, totalno besmisleno! 🙂

Nakon što sam primila zmiju u ruke i ništa strašno se nije dogodilo, osvijestila sam da je zmija životnija kao i svaka druga. Naime, sva živa bića imaju „specifičnosti“ koje su nam više ili manje prihvatljive s obzirom na inpute koje smo primali iz naše okoline. Inputi iz okoline nam u nekim slučajevima pomažu, a u nekima, kao što je ovaj, stvaraju predrasude i nerealne strahove koji nas sprječavaju da doživimo nova iskustva, recimo držimo zmiju u rukama.

Na kraju balade, drago mi je da sam imala priliku osvijestiti svoje „strahove“, uvidjeti da nemaju osnovu i da su proizašli iz „nametnutih“ uvjerenja te promijeniti svoj pogled na zmije.

I ostali hooligani su stoički podnijeli upoznavanje, doduše neki su već bili na izložbama, neki su se pitali što im to trebalo, ali na kraju smo svi izašli sa osmijehom na licu. 🙂

Do sljedećeg probijanja okvira, pozdrav!

Kristina Bulešić