Jer jaaa saaam skiiitniiicaaaa…ne drži me mjeestooo.. jer jaaa saaam skiiitniiicaaaa…bježi miii se čestoooo.. Čekaj, čekaj, ne, ne, ne, NE ta skitnica o kojoj pjeva Jasna Zlokić već skitnica iz ranih godina 20 stoljeća. 🙂

Sigurno se pitate o čemu se radi.

Naime, sve se odvilo u subotu, 7.10.2015 oko 18 h, kada se 24 hooligana uputilo prema kinu Europa.

Tamo nas je dočekao orkestar Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem maestra Krešimira Batinića.

Smjestili smo se i počelo je. Na platnu se ukazala Skitnica…. Bez riječi, samo zvuk  Zagrebačke filharmonije.

Sigurno prepoznajete skitnicu … da, da Charlie Chaplin!  Punim imenom Charles Spencer Chaplin, engleski glumac, zvijezda nijemog filma, redatelj, scenarist i glazbenik.

Chaplin je jedan od najkreativnijih i najutjecajnijih osoba u eri nijemog filma. U svojim filmovima je nastupao kao glumac, redatelj, scenarist, producent i skladatelj glazbe. Karijera mu se protegnula na 65 godina, od kazališta u Engleskoj u kojima je nastupao kao dječak, pa sve skoro do smrti u 88. godini. Njegov glavni lik bio je “Skitnica”, lutalica otmjenog držanja i džentlmenskog ponašanja. Lik nosi uski kaput, prevelike hlače i cipele, polucilindar te bambusov štap, a zaštitni znak su mu potkresani brkovi. Chaplinove rane godine očajnog siromaštva izvršile su veliki utjecaj na njegove likove.

Chaplinovi prvi filmovi (1914.) bili su u produkciji Keystone Studios, gdje je kreirao svoj lik Skitnice i vrlo brzo svladao umijeće snimanja filmova. Skitnica se prvi put pojavio pred publikom u Chaplinovu drugom filmu Kid Auto Races at Venice (objavljen 7. veljače 1914.), za koji je Chaplin smislio i odglumio lik Skitnice. Nakon što je 1918. preuzeo kontrolu nad svojim produkcijama (i ostavio prikazivače i publiku da ih čekaju), poduzetnici su poslušali zahtjeve za Chaplinom prikazujući njegove stare komedije. Iako je First National očekivao da će Chaplin snimiti kratke komedije Chaplin je ambiciozno proširio većinu svojih osobnih projekata u dugometražne filmove, kao što su O desno rame (1918.), dugometražni klasik Mališan (1921.) i Dokoličar (1923.)

Te subotnje večeri Hooligani su svim svojim čulima pratili projekciju filma Mališan koja govori o Skitnici (Chaplin) koji pronalazi napuštenu bebu u uličici i počne se brinuti za nju (Mališana). Kako dijete odrasta, dvojica održavaju savršen odnos, a počinju raditi sitne podvale kako bi nasamarili ljude.

Mališan je poznat po tome jer je bio prvi dugometražni film koji je spojio komediju i dramu. Najslavnija i najpotresnija sekvenca filma je kad Skitnica očajno po krovovima počinje progoniti socijalnog radnika koji mu je uzeo dijete, i njihovo emocionalno ujedinjenje. Publika je u to vrijeme bila duboko dirnuta filmom i odnosom Mališana s omiljenim likom Skitnice, od kojeg do tada nisu doživjeli toliko emocionalnog naboja. Mnogi Chaplinovi biografi su naglasili da je bliski i dirljivi odnos prikazan u filmu bio rezultat smrti Chaplinova prvorođenog sina, koji je umro kao novorođenče malo prije početka produkcije. Portret siromaštva i okrutnosti socijalnih radnika je direktna uspomena na Chaplinovo vlastito djetinjstvo u Londonu. Chaplin je 1971., 50 godina nakon premijere, film premontirao i skladao novu glazbu, baziranu na temi 6. simfonije Čajkovskog. Kongresna knjižnica SAD-a čuva ga u svojoj Nacionalnoj filmskoj arhivi kao “kulturno, povijesno i estetski značajan film”. Film je postigao veliki uspjeh te bio drugi najuspješniji film 1921., iza Četiri jahača apokalipse.

Charlie Chaplin i mnogi drugi glumci nijemog filma bili su prisiljeni sve svoje doživljaje stanja izražavati govorom tijela – oni su pioniri vještine neverbalnog komuniciranja. U svakodnevnom životu, naše osjećaje, potrebe, ideje i interese ne izražavamo tako naglašenim znakovima, pa je njihovo prepoznavanje otežano. Kada uđemo u kino dvoranu opremljenu suvremenom audio opremom i počnemo gledati film, neovisno o tome je li riječ o akcijskom filmu ili drami, vrlo brzo nam postaje jasno koliko je audio segment važan u suvremenom filmu.

Usprkos svoj zvučnoj raskoši suvremenih filmova ili možda upravo zbog njezine prisutnosti, neka jednostavna rješenja, koja datiraju još iz nijemog filma, nisu nestala. Jedno od njih je „nijemi dijalog“ koji ne samo da s dolaskom zvuka nije nestao s filma, već je upravo suprotno tome dobio novi smisao i efekt. On više nije stilsko sredstvo kojim se u nedostatku boljeg načina zamjenjuje verbalna komunikacija, već se stilski osamostaljuje i postaje filmsko sredstvo za postizanje određenih značenja. Verbalno izrečeni dijalozi imaju gotovo neograničen raspon tipova informacija koje mogu pružiti gledatelju, nijemi dijalozi u pravilu, ne pružaju faktografske informacije, iako je i to moguće (npr. klimanje ili odmahivanje glavom).

Nijemi dijalozi, najčešće, služe za izražavanje verbalno neizrecivog ili barem teško izrecivog, dakle za izražavanje neke emocije (ljubavi, mržnje ..) ili nekog drugog tipa odnosa između likova koji iz nekog razloga to, ne mogu ili ne žele verbalizirati (izražavanje sumnje pogledom). Specifičnost nijemih dijaloga je i njihova velika ovisnost o kontekstu u kojem se odvijaju.

Gledajući nijemi film i prateći stanja likova koji se isključivo izražavaju pomoću kretnji, svatko od nas stvara svoj doživljaj priče u odnosu na individualno tumačenje reakcija likova (neverbalni dijalog) koje proizlazi iz naših mapa. Cijela „čarolija“ upravo leži u tome što i mi kao skitnice lutamo pokušavajući „shvatiti“ što je u pojedinim filmskim scenama Charlie točno htio reći.

Do sljedećeg lutanja ..:)

Kristina Bulešić