Ovo je bila moja prva hooliganština. Silno me veselilo što sam imala priliku podijeliti s NLP kolegama nešto novo, nešto drugačije, nešto u što sam bila poprilično uvjerena da je malo kolega iz našeg NLP Community-a imalo priliku pobliže upoznati.
Moje oduševljenje i otkriće jednog potpuno novog svijeta za mene, bio je dovoljan razlog da poželim organizirati hooliganštinu i upravo to iskustvo podijelim s kolegama. Nekako već ranije, u sebi sam razvrstala hooliganštine na one sportske, edukativne i one isključivo zabavnog karaktera... slijedilo je jedno edukativno širenje naših horizonta.
Sjajan koncept hooliganštine NLP Hrvatske, omogućio je da tu večer doživimo i naučimo nešto drugačije o nečem potpuno neobičnom, a opet običnom; nesvakidašnjem, a opet sveprisutnom; o „nevidljivima“, a itekako vidljivim i zanimljivim članovima naše zajednice.
Krenimo zajedno... u tu hladnu subotnju večer, vani svega tri stupnja celzijusa, ostaci snijega po ulicama... nas 12 dobro umotanih i zabundanih hooligana okupilo se ispred Koreanskog restorana na križanju Draškovićeve i Ul. kneza Mislava, preko puta osvijetljenog, blistavog Sheratona. Križanje s pet smjerova... kojim putem krenuti? Svejedno... naučili smo da svi putevi vode u Rim, pa smo tako i mi odabrali jedan i vrlo brzo stigli do Silent Caffea – prvog takvog u zemlji.
Samo naizgled običan zagrebački kafić, projekt je kojim bi se trebale premostiti razlike i razbiti predrasude. Konobari koji u njemu rade, gluhe su osobe.
Kako prepoznati nešto što je „nevidljivo“ u društvu? Ljude koji se ničim ne ističu na prvi pogled dok ne počnu znakovati, koristiti ruke kako bi u vizualnospacijalnom modalitetu komunicirali. Sigurno ste ih i sami vidjeli i zanimalo vas je kakav je to jezik? I je li to uopće jezik?
Dočekala nas je prekrasna Nives Gotovac, prevoditeljica hrvatskog znakovnog jezika, kojoj je znakovni jezik materinji jezik, iako ona nije gluha. Ona je bila naša domaćica te večeri i u iduća dva sata koja su naprosto proletjela, približila nam je svijet gluhih osoba, njihove običaje, povijest znakovnog jezika, a i nas je podučila ponekim znakovima!
Hrvatski znakovni jezik
je jezik kao i svaki drugi, jedina je razlika modalitet tj. način na koji se producira jer se umjesto glasa koriste ruke - i to je jedina razlika, barem ako pitate Gluhe.
Zanimljivo je da većina čujuće populacije smatra kako je znakovni jezik univerzalan i da postoji samo jedan jedinstveni jezik koji se koristi u cijelom svijetu. No ono što većina nas ne zna je to da svaka država ima svoj nacionalni znakovni jezik, a neke i više (Belgija, Švicarska ...). Uzmemo li za primjer govorno područje Engleske, Australije i SAD-a, naići ćemo na engleski (govorni) jezik s manjim razlikama dok u znakovnom jeziku postoje BSL - britanski znakovni jezik, AUSLAN - australski znakovni jezik i ASL - američki znakovni jezik koji su posve različiti.
Zbog čega se kaže da su Gluhi često „nevidljivi“ u društvu? Nemaju oni neke posebne moći, ali imaju svoju povijest... u prošlosti, njihove obitelji su ih sramile, Aristotel je išao tako daleko pa je izjavio da "Bez sluha, ljudi ne mogu učiti." Unatoč tome, G/gluhi su pokazali i dokazali da "mogu sve, osim čuti", slavna je rečenica sedmog predsjednika Gallaudet sveučilišta u Washingtonu, Dr. King Jordana. I uistinu, G/gluhi mogu sve!
U današnje vrijeme imamo gluhe odvjetnike, liječnike, pilote, znanstvenike, profesore, ali i pobjednike emisija kao što su Ples sa zvijezdama i America's next top model kao i glazbenike poput Signmarka i Deaf banda Dlan.
Populacija gluhih vrlo je heterogena, a razlike su poprilične. Unutar nje postoje gluhi koji su oglušili u kasnijoj životnoj dobi sa 8, 18, 30, 60 godina, a postoje i oni gluhi koji su rođeni gluhi ili su oglušili u prelingvalnoj fazi, dakle prije nego su usvojili jezik. Koliko je varijanti gubitka sluha, toliko je i razlika među gluhima. Neki među njima osjećaju se i dalje izgubljeno, ne snalaze se ni u svijetu čujućih, ali ni u svijetu gluhih. Obično se to događa osobama koja kasnije ogluše jer se moraju prilagođavati novim načinima komunikacije.
Stoga je i razlika pišemo li o G/gluhima velikim ili malim slovom. Naime, kada pišemo i govorimo o gluhima malim početnim slovom obraćamo se, u načelu, svim osobama koje imaju određeno oštećenje sluha. No jedan dio njih smatra se isključivo osobama s invaliditetom i fokusiran je na medicinski model gluhoće, odnosno na to da su "oštećeni, nemoćni, da im je potrebna pomoć druge osobe".
A kada o Gluhima govorimo i pišemo velikim slovom, onda se to odnosi na onaj dio populacije koji se ponosi svojom gluhoćom, ne želi da ga se "popravlja" i ne želi pročuti. Oni su ponosna kulturno jezična manjina, koja jedinu razliku vidi u jeziku koji koristi.
Problemi se javljaju i kada razmatramo kojim je terminom ispravno osloviti gluhu osobu. Razlike kreću upravo od razlike unutar same populacije, ali i dugogodišnjeg "krivog" termina koji je nametnula medicinska struka - "gluhonijem" koji je za većinu G/gluhih uvredljiv. Velik dio njih išao je na govorne vježbe no i dalje njihova artikulacija nije savršena, ali oni zbog toga nisu nijemi. Nijemost se definira kao nemogućnost proizvodnje glasa. Nisu nijemi niti kada koriste znakovni jezik za komunikaciju i ne izgovaraju riječi na glas, jer koriste jezik za koji nije potrebna upotreba glasa.
Stoga je ispravno o G/gluhima govoriti samo kao gluhima jer se time obuhvaćaju i gluhi i nagluhi, ali i onaj vrlo, vrlo malen dio njih koji su i gluhonijemi (oko 1% cjelokupne populacije gluhih).
Gluhi između ostalog imaju i vrlo zanimljive običaje... svaka gluha osoba ima svoje ime na znakovnom jeziku, pa je iz znaka jasno, mislimo li na Anu čiji je znak slovo A ili Anu koja ima kovrčavu kosu. Zanimljivo je da i čujuće osobe koje se druže s gluhima dobiju takvo ime, no može im ga dodijeliti samo gluha osoba.
Kako se u principu radi o vrlo društvenim osobama koje vole puno pričati, tako se teško rastaju i rastanci traju dugo, jer često, još saaamo nešto imaju za ispričati do već sutrašnjeg susreta. I kako se našalila naša Nives... oni vole graditi široke hodnike, kako se pri rastancima još uvijek imaju gdje zadržati. ?
Uistinu inspirirani izvrsnim predavanjem i s naučenim izrazima kako naručiti koju vrstu pića, druženje smo nastavili u Silent Caffeu... I još dugo bili pod dojmom doživljenih novih spoznaja!
Ovo naše iskustvo uistinu je snažno i pozitivno djelovalo na prisutne NLP kolege, pa je tako naša Branka Androšević, NLP practitionerka napisala: „Kao i uvijek, dolazim i nemam pojma hoće li mi se to što ću doživjeti danas, uopće svidjeti? No, idem sa stajalištem - bilo na kraju "u mojoj mapi" pozitivno ili negativno iskustvo, u svakom slučaju je pozitivno već samim time što je novo, pa time obogaćuje tu istu moju mapu. A ovog puta, je bilo i novo i pozitivno!
O gluhima sam znala jako malo. Poznajem jednu gluhu osobu koja, koliko se sporazumijevam s njom, znam da čita s usana i nisam se usudila je nikad pitati više o tom "nedostatku" jer eto, do sada sam mislila da je to nedostatak. Sada sam saznala da ne samo da to nije ni bolest, niti invalidnost, ni nedostatak, već da su gluhi ponosni na to što su gluhi; da se smatraju ravnopravnom manjinom koja ima svoju kulturu i običaje (suprotno mom mišljenju da se uglavnom srame i izoliraju od "čujućeg" društva). Naučila sam da je njihov jezik ravnopravan svim ostalim priznatim svjetskim jezicima te da zahvaljujući gluhoći imaju toliko dobro izoštrena sva ostala osjetila da nimalo ne zaostaju za nama čujućima, kako u svakodnevnom životu, tako i u sportu (i to vrhunskom), karijeri i odnosima te da mogu biti jednako uspješni kao i čujuće osobe. Nives nam je na dinamičnom i poučnom predavanju "izreklamirala" gluhe da sam na kraju predavanja pomislila - "A ja sam ih do sad izbjegavala jer nisam znala kako s njima, i nisam htjela da im bude neugodno u mom čujućem svijetu, a sad vidim da ja od njih mogu štošta naučiti"! To je svakako novi pozitivan moment u mom životu!
Znam, reći će netko da sve što sam ja "spoznala" i naučila na toj hooliganštini da sam mogla jednostavno proguglati... jesam, ali kad upoznaš žive ljude iz tog svijeta, kad ti prenesu svoje osjećaje i energiju, kad učiš i doživljavaš to što slušaš u realnom vremenu, a pritom se i dobro zabaviš, onda je doživljaj puno bolji, zar ne?! Ovog puta sam puno naučila i pri tome se još bolje zabavila. Hvala ti Diana ?“
Dragi moji, gradite široke hodnike! Veselim se našem idućem susretu... kada i gdje, točno ne znam, ali nadam se da će biti uskoro!
Isto tako, obećavam da će moja iduća hooliganština, biti vatrena, uzbudljiva i nadasve napeta!
Voli vas Diana!
Organizacija i članak: Diana Franulić Šarić, NLP Master Practitioner