(INTERVJU) HRVOJE MARTIĆ, direktor službe informatičke podrške u Hrvatskoj pošti, MASTER NLP-a
Hrvoje Martić je, u 7 godina svog rada u HP-u, napredovao od inženjera do direktora službe Informatičke podrške. Direktorsku poziciju zauzeo je u periodu svoje NLP Master edukacije. Kako je izgledao taj put i kako točno NLP alati pomažu u napredovanju u korporativnom okruženju otkrio je u novoj Business NLP priči.
Svoju karijeru započeo sam kao inženjer u IT odjelu, zadužen za operativne zadatke u kojima je manji naglasak na interakciju i rad s ljudima. Kad sam postao voditelj, uvidio sam da ljudi nisu linearni i predvidljivi, kao što je to tehnologija. Počeo me zanimati „blend ljudi i tehnologije“, jer rezultat ne ovisi samo o meni, već i o mom timu i njihovim kompetencijama.
Događale su se konfuzne situacije. Trudio sam se dati smjernice, no oni me iz nekog razloga ne bi poslušali ...ili sam tek naknadno shvatio da sam im trebao vjerovati, a nisam...Uglavnom, kontinuirano sam se propitivao radim li na ispravan način i tako sam trošio mnogo energije.
S vremenom sam shvatio da ne razumijem ljude dovoljno i da mora postojati efikasniji način rada. Delivery odnosno obavljeni posao se uvijek ostvario, no bilo je pitanje KAKO je posao obavljen i koliko sam ja vremena uložio u krajnji rezultat. Na primjer, smatrao sam da sam dao maksimum, no obavljeni posao je samo djelomično ispunjavao moje kriterije, a ljudi koji su bili uključeni nisu bili zadovoljni. To mi je stvaralo osjećaj razočaranja, koji sam vjerojatno prenosio i na kolege.
Shvatio sam da su mi potrebne vještine za rad s ljudima, s kojima ću moći „izvući“najviše iz svog tima. Zaključio sam da prvo moram raditi na sebi da bih u tome bio uspješan.
Što je to zajednički nazivnik za uspjeh u radu s ljudima i njihov bolji delivery, a da su oni zadovoljni i da ne osjećaju pritisak?
Trebali su mi alati s kojima ću unaprijediti sebe, a da se to može reflektirati na druge.
Nakon praktičarskog treninga naučio sam da sam dosta alata i sam prirodno koristio, no kada saznaš njihove nazive, lakše ih „sistematiziraš“ i primjenjuješ.
Grupni treninzi su izuzetno korisni. Kad alate vježbaš na radionicama u grupi ljudi, stekneš pravi dojam koliko su zapravo ljudi različiti i koliko drugačije reagiraju. To iskustvo mi je bilo neizmjerno značajno za moje poslovno okruženje. Tako je započela moja transformacija. Naučio sam slušati, zaustaviti se u razgovoru s ljudima, osvijestiti njihovu reakciju i pronaći najbolji alat za sebe i za drugog čovjeka u danoj situaciji.
U vođenju projekata, mogu bolje posložiti flow projekta. Mogu unaprijed pretpostaviti put i predvidjeti prepreke, kao da si automatski slažem šprancu u glavi. Nakon edukacije lakše upravljam svojim i tuđim očekivanjima, imam kontrolu, predvidljivost i lakoću u vođenju.
Vezani članak: KAKO NLP POMAŽE U VOĐENJU PROJEKATA
Sretan sam kad iz ljudi mogu „izvući“ ono najbolje od njih, jer sam uvjeren da im na taj način pomažem i otvaram vrata za njihovo učenje i razvoj.
Moje promjene primjećene su od nadležnih te sam nagrađen internim priznanjem za svoj rad. Povratne informacije posebno su se odnosile na motivaciju tima i moj comittment prema zadanim ciljevima.
Ubrzo sam postao direktor. Kako se moja karijera krenula razvijati potpuno u menadžerskom smjeru, započele su i interne soft skill edukacije uključujući i prezentacijske vještine. Primijetio sam da su se moja očekivanja na edukaciju promijenila; nedostajao mi je naglasak na praktični pristup kao u NLP Hrvatska. Odlučio sam krenuti na NLP Master, a prvenstveno s ciljem učenja posebnih dinamičkih prezentacija.
Rastao sam zajedno sa svojim timom unutar hijerarhije, stoga su ljudi imali veću potrebu razgovarati sa mnom, bili su otvoreniji i doživljali me kao pristupačnog. Shvatio sam da me svi odjednom više slušaju zbog moje pozicije. Unatoč svim alatima koje sam naučio na praktičarskom treningu, i dalje sam ulagao mnogo energije u komunikaciju, a najviše zbog toga što se radilo o ljudima na višim pozicijama. Kad si na direktorskoj poziciji, moraš imati utjecaj na ljude i koji ti nisu operativno podređeni i od koje ne očekuješ delivery, moraš se pozicionirati.
*Besplatno skini 100 stranica knjige na naslovnici www.nlp.hr
Prezentacijske vještine koje se uče na Masteru su niz metoda s kojima možete konkretno unaprijediti tim, pospješiti svoje leadership vještine i svoju – utjecajnost.
Nakon Master edukacije i običan sastanak mi je postao prilika za demonstraciju seta vještina. U stanju sam napraviti storytelling za stolom i bolje pozicionirati svoj stav i ciljeve te uvjeriti sugovornike u njihovu ispravnost. To je posebno izazovno, jer na sastanku nema mnogo vremena; u kratkom vremenskom periodu moraš izvršiti utjecaj na veći broj ljudi s različitim vrijednostima i ciljevima.
Trening i sva moja privatna i poslovna iskustva u tom periodu utjecala su na promjenu mog mindseta. Od inženjera, postao sam menadžer usmjeren na razvoj vlastitog stila upravljanja. Od strogog matematičkog sklopa došao sam do fleksibilnosti, spremnosti na pokušaje i pogreške te to smatram svojim najvećim iskorakom.
Prije sam si postavljao ograničenja, a sada sam spreman na – igru. Samim time već sam napredovao. Svaki sljedeći pokušaj čini me boljim i stvara mi novo iskustvo. Naravno, to ne znači da ne griješim.
Upravo to dopuštam i drugima – da pogriješe. Ako se ljudi ne boje pogriješiti, velika vjerojatnost je da će i uspjeti. Trudim se njegovati „ležeran“ stil upravljanja s kojim nastojim ne stvarati dodatan stres.
Sve alate koje koristim, prvo primjenjujem na sebi. Moja misao vodilja je Practice what you preach iliti radi sam ono što zagovaraš. Kad posložiš svoje vrijednosti i potrebe, lakše ćeš ih prenijeti na druge i motivirati ih. Ako ne preispitaš sebe i nisi upoznat sa svojim vrijednostima, ako ne reflektiraš svoj set vrijednosti na svoj tim, predodređen si za neuspjeh – lošu isporuku i nesretne ljude.
Moja najveća vrijednost je kada čujem da sami zaposlenici hvale projekt, vlastite uspjehe i kad vidim i čujem da su zadovoljni. To je za mene uspjeh i tada znam da sam postigao svoj cilj.
Na kampovima, ljudi jednostavno izađu iz svojih mapa – iz svojih uobičajenih načina gledanja na svijet. Imaš priliku maknuti se od svog standardnog okruženja i pokazati ili pronaći „pravog sebe“. Na primjer, neće ti biti neugodno pogriješiti, jer si okružen ljudima koji te podržavaju. Kad imaš takvo okruženje, nije te strah ući u nove izazove!
Osim što je uvijek odlična zabava, upoznaješ različite ljude, njihove poglede na svijet, njihove reakcije... Uspostavljaš dublju vezu unutar uskog kruga ljudi, u sredini koja je za sve jednako nova i izazovna i to stvarno stvara vrijednost za osobu, i poslovno i privatno.
Ta iskustva unaprijedila su moju fleksibilnost, prepoznavanje tuđih vrijednosti, razumijevanje tuđih perspektiva i građenje mog osobnog stila vođenja.
Nakon NLP-a shvatio sam da sve ovisi o meni. Mogućnosti su neograničene. Koliko ću ja uložiti u edukaciju i svoj razvoj, toliko ću dobiti natrag.
Ulaganje u sebe jest proces, ali ako ne uložiš, nema ni rezultata.
Moraš si dopustiti - IGRU.
Saša mi odgovara kao trener jer su njegovi treninzi izuzetno praktični. Vježba je za njegove radionice siromašna riječ! Metoda „bum u vatru“ ti daje praktično iskustvo koje ostale edukacije ne pružaju. Cijenim što je usmjeren da osoba što prije dobije benefite od edukacije i od okoline, a ne isključivo na svoje prodajne aktivnosti. Kao osoba ostavlja dojam da je jednostavan, no nakon što završi edukacija, shvatiš da on stvarno živi vrijednosti NLP-a u svakom aspektu svog života. Njegovi postupci i komunikacija prema tebi su samo dio metoda kojima te razvija!
Autor: Martina Mršić, magistra novinarstva, voditeljica marketinga i PR-a i Master NLP-a s posebnom ljubavi za storytelling
(INTERVJU) SLAVEN VINCETIĆ, Head of Project Management, Degordian, digital production & marketing agency Zagreb
„Svjesni ste da se tako nismo dogovorili...“I sami znate da .....“ „Složit ćete se sa mnom...“ Kada bi pročitao takvu frazu u klijentovom mailu, mislio sam – sve je naša greška. Nešto nisam vidio, krivo sam postupio... Odreagirao bih iz osjećaja krivice i trošio vrijeme na traženje uzroka, kako je do greške došlo. To mi je stvaralo frustraciju – mi ne radimo dovoljno dobro...nezadovoljan sam sobom, timom... Skočio bih na sebe, jer klijent je uvijek u pravu.
Slaven Vincetić u Degordianu je bio developer i projektni menadžer. Danas je voditelj svih projektnih menadžera u tvrtci i na toj je poziciji dvije godine. Upravo u tom periodu završio je i Master program NLP-a u NLP Hrvatska. Ne, nije slučajno da je napredovao upravo u tom periodu. Kako sam kaže, razvio se od developera u lidera, od „hardskilaša u softskilaša“, uvidjevši da su LJUDI ono što projekte i procese čini uspješnim, a ne obrnuto. NLP mu je dao konkretne alate. Odjel se proširio s 3 na 7 osoba i uskoro zapošljavaju nove članove tima. Konkretni alati, konkretni rezultati.
Lako bih podlegnuo tuđem zahtjevu, a inače ne bih. Kako to? Što se to desi da podlegnem i ulovim se u podređenom položaju, a u pravu sam? Nisam znao prozrijeti komunikaciju. Sada prepoznajem „manipulativan“ jezik . Osoba to ne mora raditi namjerno. Prepoznajem neverbalnu komunikaciju, politički jezik, fraze. Klijent kaže „Dogovorili smo se tako, zar ne?“
Riječi mijenjaju naše reakcije. Sada kritički promišljam. Kako prepoznajem, nisam pod utjecajem. Mnogo jasnije mogu komunicirati da nešto nije dogovoreno. Imam sigurnost. Shvaćam kako govor ili pisana riječ može utjecati na ljude i posljedično sam smanjio taj utjecaj na sebe. Kad postaneš svjestan svojih internih procesa, oni nemaju kontrolu nad tobom.
Prije smo radili što klijent želi, a sada ono što klijentu stvarno treba Pokažete klijentu ono što je naručio, a on nije zadovoljan. Ide se u jako puno izmjena, a tim gubi strpljenje... Klijent zna što želi tek kad mu vi to pokažete. Treba znati definirati ciljeve projekta i definirati što on točno želi dobiti.
NLP direktno pomaže u „izvlačenju“ bitnih informacija od klijenata prije i tijekom projekta. Naučio sam „iznaći vrijednosti“ od klijenta. Treba razviti socijalne vještine, imati iskustvo, znati prilagoditi komunikaciju, razviti tzv. terapijski jezik da bi to uspio. Posebno je korisno staviti klijenta u buduću situaciju kako bi shvatio koji je njegov krajnji cilj, a nama to postaje misao vodilja za rad: Kako Vaš proizvod izgleda za dvije godine, kako se razvija, ponaša...?
Uz pomoć konkretnih alata kao što je meta model i iznalaženje vrijednosti lakše dolazim do konkretnih informacija i cijeli projekt je u startu postavljen kako treba. Još uvijek dolazi do izmjena, ali se bolje vodi cijeli proces, pomiruju strane, lakše i brže objasni i „pogura“ rješenja.
Dizajner jedno, developer drugo...Mirimo različite stručne jezike i „mind set-ove“. Ekipa preko glave u projektu zaboravlja komunicirati između sebe. Zapostavljamo internu komunikaciju. To se desi zbog vremenske i tehničke zahtjevnosti, ljudi postaju manje motivirani, a posljedično pada i kvaliteta posla.
*Besplatno skini 100 stranica knjige na naslovnici www.nlp.hr
Dovoljno je ljude spojiti. Nemaju prilike ni vremena razgovarati međusobno o tome kako oboje vidi isti problem. Kad svatko ispriča svoju verziju, oni izađu iz svoje perspektive i prošire vidike. Svatko shvati posljedice i implikacije svog rada na drugu osobu i često upravo sam razgovor rješava ovaj problem. Razvio sam pristup ljudima prema osobnosti i taj pristup prenosim i na svoj tim. Ne možeš svakoj osobi pristupiti na isti način, već trebaš znati kako iznijeti informacije da te baš ta osoba najbolje shvati.
„Klijent nam je sve popljuvao“/ „Sve smo krivo objasnili“ Prvo - emocionalna izolacija ili kako se to u NLP-u zove „disocijacija“. Olakšao sam nošenje sa stresnim situacijama. Kolegica je pričala o „težini u grudima“, a nakon vježbe submodaliteta, ostala je fascinirana brzim rješenjem i svojim napretkom! Mogla se lakše posvetiti radu, biti otvorenija i produktivnija. Potom savjetujem tim kako da pristupe u komunikaciji nakon pogreške i kako da ponovno stvorimo obostrano zadovoljstvo.
Nema do taktike „Sjedni i razgovaraj“. Bolje je pristupiti na način da se osobi objasni kako se ti osjećaš, kako na tebe utječe vaš problem, umjesto usmjeravanja na ono što ti smeta. Treba pristupiti s poštovanjem, saslušati drugu stranu jer imate zajedničku vrijednost – uspješnu suradnju.
„Sve je važno i ništa ne stignem“ Kroz meta model također i članovi tima bolje uvide svoje prioritete, krenu zadatak po zadatak te tako bolje organiziraju svoje vrijeme.
Ljudi zaboravljaju ljude. Pokušao sam uvesti procese, ali sam zaboravio na ljudski faktor. Ako proces nije prilagođen ljudima, cijeli proces pada u vodu. Ne treba biti tisuću koraka u procesu, nego on treba biti takav da ga ljudi rade prirodno i intuitivno. Proces treba prilagođavati ljudima, a ne projektu.
Nije dobro da nitko nije odgovoran, to jednostavno ne funkcionira
Kad su tako stvari bile posložene, to se lomilo i na kvaliteti rada i na zadovoljstvu ljudi. Svaki problem koji se desi, znaš da je rješiv ako imaš dobrog lidera u grupi. Cijeli sustav je stabilniji. Svaki lider treba imati razvijene socijalne vještine, crtu za ljude, empatiju, da ne napada, ali opet da se ne boji zauzeti stav. On pogriješi, ali ima stav što je naučeno iz pogreške? „OK, desilo se sranje, idemo vidjeti što se desilo i kako ćemo to spriječiti“ . On na kraju dana treba biti čovjek koji razumije da su svi u procesu samo ljudi te razumije njihove želje i potrebe.
Kroz NLP usmjerio sam se na vođenje ljudi, a povratne informacije unutar tvrtke su da ih dovoljno usmjeravam i držim unutar okvira, a opet istovremeno dajem slobodu za razvoj. Vjerujem da je tome doprinijelo što sam uveo mnogo interne komunikacije i što sam stekao svoje samopouzdanje kroz rad s ljudima. Nakon Mastera, na kojem se najviše radi na učenju vještine prezentiranja, definitivno mi se i otvorio svijet prezentacija. S kolegama sam razvio sustav prezentacijske edukacije unutar firme, s već 30 polaznika oduševljenih svojim stečenim znanjem.
UZ NLP postaneš svjestan vanjskih utjecaja, naučiš ih kontrolirati i dobiješ konkretne alate za rješavanje situacija. Nudi ti dva različita puta. Jedan da radiš na svojoj komunikaciji s drugima, a drugi da razviješ sebe!
Slaven Vincetić is a Lead Project manager with experience in development. I have been very passionate developer who was trying change the web by creating new concepts and innovations. But, my other passion is helping others, so i combine the two and start working on methodologies and processes within development and entire web production. Currently i'm working at Degordian, leading project management team with the goal of changing focus to people instead of process.
Autor: Martina Mršić, NLP Master Practitioner
Piše: LANA KIHAS, magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja
Od djetinjstva sam znala da želim biti odgojitelj. Na studiju sam sve više shvaćala kolika je važnost predškolskog odgoja i obrazovanja. Svakim danom sve više sam se ponosila odabirom budućeg zvanja. Završila sam faks, sva važna i nadobudna krenula u radne pobjede. I kako sam počela raditi, otkrivala sam važnost, veličinu i utjecaj odgojitelja i razvoja u predškolskoj dobi. I dokazano je da se u predškolskom periodu razvija preko 70 % sinapsi svake osobe. Nije li to fascinantno? Tako mali, a toliko mogu postići?
Redovito ulažem u svoje obrazovanje da bi bila što kvalitetniji odgojitelj. Sudjelujem na raznim edukacijama i primjenjujem stečena znanja u praksi. Ipak, vrtjela sam se u krug jer sva ta znanja, ideje, savjete, mišljenja ponekad nisam znala prenijeti ili objasniti. Došla sam do zaključka da se srž mojih problema nalazi u komunikacijskim vještinama. Kako prenijeti određena znanja djeci, roditeljima, kolegama? Kako pojasniti određene teorije ili prenijeti novitete? Kako biti preciznija i konkrenija? Kako postići ono što sam si zacrtala u glavi? Zašto s nekim osobama mogu komunicirati i razumiju me, a zašto me drugi ne razumiju ili ne slušaju? Ponekad sam se izbjegavala određene ljude i teme samo da ne dođe do nesporazuma ili da ne zakompliciram još više. Da, nije došlo do konflikta, no nije bilo ni komunikacije. I opet sam se vrtjela u krug jer nekomuniciranje također nikuda nije vodilo. U meni se nakupljala negativna energija koja je stopirala svaki oblik rada, razvoja, osobnog i profesionalnog napredovanja. Problemi su se samo „gurali pod tepih“. O svojim problemima razgovarala sam s jednom prijateljicom koja mi je savjetovala NLP.
ŠTO JE TO NLP I KAKO POMAŽE?
Neuro Lingvističko Programiranje polazi od teze da se svi resursi nalaze u nama. Sve što nam je potrebno to i posjedujemo. No pitanje je: „Kako iskoristiti svoje resurse i izraziti se na dobrobit sebi i drugima? I kako postići željeni ishod?“ Svatko je individualno biće sa svojim karakteristikama, potrebama, mogućnostima, viđenjima, reakcijama. Svatko do nas, svijet oko sebe i samog sebe doživljava na drugačiji način. Ljudi me pitaju: „I koja je onda konkretna korist od NLP-a i kako mi može pomoći? Teško je to objasniti jer NLP se ne zasniva na prijenosu informacija već na praktičnim treninzima koji se prilagođavaju svakom pojedincu. Kompleksna je to tema i postoje mnoga objašnjenja kao i pretpostavke. Meni je NLP bila jedna od najznačajnijih edukacija koja je naglo pokrenula moj osobni i profesionalni rast i razvoj.
KAKO MI NLP POMAŽE U RADU S DJECOM?
Kako se odnosimo prema djeci tako će i ona prema nama, nije li tako? Sjetite se situacije kad čuli od djeteta one vaše riječi ili uočili identične pokrete, niste li se iznenadili? I djeca i odrasli doživljavaju svijet u kojem žive i sebe same kroz primarne modalitete: gledajući, slušajući, osjećajući, mirišući i kušajući. To je ono što se u vrtićima redovito provodi: učenje putem osjetila. Svi resursi se nalaze u nama, nije to ono što učimo djecu? Promatrala sam odrasle u odnosu s djecom u situacijama kada dijete uporno govori „ja to ne mogu.“ Što odrasli čine? Motiviraju dijete i uvjeravaju da ono to može.
Djeca mnoge stvari ne razumiju ali sve osjećaju. Svoje osjećaje i energiju prenosimo na djecu. Pozitivna energija, pozitivni osjećaji stvaraju plodno tlo za rast i razvoj. Naučila sam bolje razumjeti emotivna stanja, preciznije kontrolirati i usmjeravati ih na pozitivan način. Kako ja prema njima, tako i oni prema meni. Baš neki dan, promatram djecu a oni svi zaposleni, igraju se, dogovaraju, smiju...predivna atmosfera i osjećaj. Osjećaj ponosa i zadovoljstva.
Djeca u predškolskoj dobi često koriste riječi, pokrete i ponašanja koja govore „ne, neću, ne mogu“. To je odraslima vrlo zahtjevno i borbeno. Što se tiče djece, to su razvojne karakteristike određene dobi koje idu u korist djetetovog razvoja samopouzdanja i pozitivne slike o sebi. Ipak, na mnoge dječje zahtjeve „ne“, ne možemo popustiti, najčešće zbog sigurnosti ili zaštite djeteta. U takvim situacijama važno je posjedovati komunikacijske vještine. Pozitivne oblikovane rečenice, preuokviravanje rečenica meni su olakšale posao, a djecu potaknule na nova razmišljanja, otvorila nove teme za razgovor i rad.
KAKO MI NLP POMAŽE U KOMUNIKACIJI S RODITELJIMA?
Često sam se nalazila u situacijama da sam izbjegavala određene roditelje ili određene teme. Razlozi su različiti a problemi se sami od sebe nisu rješavali. Mnogi odgojitelji, kao i ja, znamo reći: “Nama uopće nije problem raditi s djecom. Najveći problem su nam roditelji.“ A opet s druge strane roditelje je nemoguće izostaviti iz odgojno-obrazovnog procesa. Da bi dijete napredovalo, važno je jednako djelovanje i roditelja i odgojitelja, partnerski i suradnički odnos. I što se događa ako se ne prenose informacije? Ako se ne savjetuje ili dogovori kako riješiti neke situacije? Ako se ne prenose potrebe, interesi djeteta? Može li se stvoriti partnerski odnos ako se ne komunicira? Ili ako svatko „tjera svoj film“? A kakav primjer dajemo djetetu? Nisu li roditelji i odgojitelji uzor djetetu?
Suradnja s roditeljima znatno se poboljšala što je utjecalo i na cjelokupni odgojno-obrazovni rad. NLP treninzi pomogli su mi da što bolje razumijem roditelje, uskladimo mišljenja, dogovorimo načine i oblike suradnje. Uspostavljena je otvorena komunikacija koja je iznimno važna jer značenje komunikacije je odgovor koji dobivamo. Ponekad i dolazi do toga da se ne slažemo u nekim segmentima i ne dijelimo ista mišljenja, no važno je poštivati tuđe stavove, vrijednosti i stanja. Ako poštujem sebe, poštivat ću i druge, a drugi će poštivati i mene. I to je divna priča, različitost nas obogaćuje.
KAKO MI NLP POMAŽE U SURADNJI S DRUGIM ODGOJITELJIMA I ČLANOVIMA STRUČNOG TIMA?
Smatrala sam da su određeni ljudi „teški“ i s njima se ne može razgovarati niti išta dogovoriti. No, možemo li mijenjati nekoga? Odlučila sam promjeriti sebe i prilagoditi se drugima. Dogovoriti se s kolegicom, uspostaviti suradnju, međusobno se potpomagati, učiti jedni od drugih sada je mnogo lakše uz pomoć različitih jezičnih obrazaca. Razmišljala sam zbog čega dolazi do nesporazuma?! Definitivno zbog toga što sam mislila da sam rekla nešto ili sam rekla tako da me druga osoba nije shvatila. Dakle, riječi koje koristimo vrlo su moćno oruđe stoga je važan odabir riječi kao i način izgovora. Važno je razumjeti osobu kako bi i ona razumjela mene što uvelike ovisi o riječima koje koristimo. Kako razgovarati, kojim tonom, bojom glasa, koje riječi upotrebljavati. Nema recepta za to, sve to ovisi o sugovorniku.
Posljednjih nekoliko godina u području predškolskog odgoja dogodile su se razne promjene. Mnogo je novih istraživanja, suvremenih teorija, oblika rada. S druge strane u vrtićima ima još puno odgojitelja koji rade na tradicionalan način i dolazi do velikog jaza između „novih i suvremenih“ i „starih i tradicionalnih“. I svatko tjera vodu na svoj mlin. A kako stvoriti kompromis? Timski rad? Svatko od nas, bio on suvremenog ili tradicionalnog načina rada ili razmišljanja ima svoje prednosti i nedostatke. Od svakog se nešto može naučiti i svatko od nas je potreban timu da bi timski rad bio funkcionalan. I sanjar koji je kreativan i maštovit i predlaže razne ideje, kritičar koji iznosi sve moguće prepreke, teškoće, nedaće i realist koji balansira između kritičara i sanjara. Tko je kakav? Tko što može? Kako doći na „zelenu granu“ i stvoriti timski rad? Jednostavno je. Slušati, gledati i prilagoditi se osobi.
ŠTO REĆI ZA KRAJ OVOG POSTA?
Sve što želimo, možemo i postići jer što god da jesmo…uvijek možemo više od toga. Samo ako to želimo i ako znamo što točno želimo postići.
Lana Kihas po struci je magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Ima dugogodišnje iskustvo u radu sa djecom različite dobi i sposobnosti, kao i rad u različitim odgojno-obrazovnim ustanovama u pojedinim europskim zemljama. Dio je tima KIDS&CO by Dječji vrtić „Keativni dani“ koji zastupa suvremeni koncept u odgoju i obrazovanju. Više o tome možete pronaći na http://kidsandco.eu/. Kao profesionalni odgojitelj, piše blogove koji su većinom namjenjeni roditeljima s različitim savjetima, teorijskim i praktičnim znanjima o odgoju i obrazovanju djece. Blogove možete pronaći na www.kiidie.com/blog.
Sigurno ste znatiželjni i pitate se što su Hooligani radili na pijesku i gdje su bili tog utorka na + 37 °C . Odakle započeti? Hm?…Sjetite se onog, ….ma onog,…onog naaajjjboljeg ljetovanja. Onog kojeg ćete pamtiti cijeli život. Duboko udahnite. Neka vas prožme osjećaj…mmm….moreee, pijesak, plaža, lagani povjetarac koji osjećaš na koži …opustite se....
Iako je Hrvatska obala jedna od najljepših na svijetu, sa mnoštvom otoka, otočića, prekrasnih plaža, skrivenih uvala i Zagreb ima svoju inačicu. Ona se nalazi u sklopu Sportsko rekreacijskog centra Siget. Dakle, + 37 °C, pijesak, povjetarac…mmmm. Željni druženja i uživanja 11 Hooligana se okupilo oko Šulca pored pješčanog terena za odbojku. Daaa.. odbojka na pijesku!! A što drugo možeš raditi na + 37 °C! 🙂
Naime, odbojka na pijesku je sport koji je nastao kao varijanta tradicionalne dvoranske odbojke. Kao mjesto igre koriste se uglavnom pješčane plaže gdje je sport i nastao. Iako je odbojka na pijesku u početku bila uglavnom samo zabava, postepeno je prerasla u pravi natjecateljski sport. Odbojka na pijesku je nastala na plažama u Kaliforniji u SAD negdje oko 1920. godine. Kao natjecateljski šport dugo nije bila šire prihvaćena, iako je bilo pojedinačnih profesionalnih turnira i natjecanja. Pravi bum u razvoju odbojke na pijesku dogodio se 90-tih godina 20. stoljeća, što je dovelo do toga da je od Olimpijskih igara 1996. godine u Atlanti odbojka na pijesku dio obitelji olimpijskih sportova. Najpoznatije nacije u tom sportu su SAD i Brazil, a u Hrvatskoj također postoje službeni turniri.
Većina pravila igre preuzeta su iz standardne odbojke, a dvije ključne razlike su vrsta terena (pijesak umjesto tvrdog parketa ili betona) te momčad koja se sastoji od dva igrača sa svake strane (a ne od 6 kao što je to slučaj u standardnoj odbojci). Evo ostalih glavnih razlika u pravilima odbojke na pijesku i dvoranske odbojke:
Odbojka na pijesku igra se na dva dobivena seta, odnosno moguće je odigrati maksimalno tri seta u utakmici. Prva dva seta se odigravaju do 21 poena na principu kao i u dvoranskoj odbojci, odnosno tako da svaka akcija završava poenom. Momčad može dodirnuti loptu najviše tri puta prije nego je prebaci preko mreže.
Karakteristično je i korištenje signala rukama kojima igrač pokazuje svom suigraču koji potez planira izvesti. Ti se signali izvode rukom iza leđa, što onemogućava protivnika da signal primijeti i prepozna. Uobičajeni signali su stisnuta šaka koja signalizira da igrač neće pokušati blok, jedan ispružen prsti koji javlja da će igrač blokom štititi moguć napad paralelom, te dva prsta koja signaliziraju pokušaj blokiranja dijagonale.
U slobodnoj varijanti sve što treba je odgovarajući ravni prostor na pješčanoj plaži ili terenu, odbojkaška lopta i mreža. Kako je riječ o sportu koji je najčešće vezan uz plaže, natjecatelji su su skladu s tim uvijek bosi i često odjeveni u kupaće kostime. Zbog sunca neizbježni detalj su i sunčane naočale ili kape s šiltom.
Šulc nam je organizirao hooligansko iskustvo koje uključuje pijesak, povjetarac, razbibrigu i druženje… Hvala ti Šulc. Nakon što smo se podijelili u 4 tima po tri igrača (Šulc je kao profesionalni odbojkaš bio izvan konkurencije. Zapravo se s njim nismo htjeli igrati. ;)) stupili smo bosim nogama na pješčanu podlogu.
Ekipa 1
Ekipa 2
Ekipa 3
Ekipa 4
Gledajući popis ekipa, sigurno se pitate tko je X - man. X - man je grupa strip junaka kuće Marvel Comics, koji zbog posjedovanja „X- gena“, koji nemaju obični ljudi, imaju posebne moći. 🙂
U našoj „igri“ to je bilo Hooligan koji je u datom trenutku osjetio posebnu moć i pridružio se ekipi 4, budući da im je falio jedan, jer se sa Šulcom nismo htjeli igrati. 😉
Malo smo „prilagodili“ praviLa i u slobodnoj varijanti igrali smo po jedan set do 25 poena, na način da je bilo dozvoljeno postići poen koristeći bilo koji dio tijela. Hmmm….
Također, moram napomenuti da kupaći kostimi nisu bili dio „naše igre“. Igrali smo se u kratkim hlačicama i majicama kratkih rukava te prali noge u kontejneru, odnosno ispred njega. Daaaa, moraš se poplahnuti nakon „igre“. Sve u sportskom duhu slobodne varijante odbojke na pijesku. 😉
Slika: I serviraaa…
Naime, sve je bilo vrlo ležerno, do zadnjeg obračuna ekipe 3 i ekipe 2 kada su tenzije malo porasle. No, rezultati su sljedeći..
Ekipa rezultat Konačni poredak
1 vs 2 15:25 1 mjesto ekipa 3
3 vs 4 25:19 2 mjesto ekipa 4
1 vs 3 11:25 3 mjesto ekipa 2
2 vs 4 13:25
1 vs 4 9:25
2 vs 3 22:25 (napetoo)
Uslijedila je dodjela medalja od strane organizatora, Šulca.
Ali to nije sve…
Nakon igranja na pijesku, Šulc nas je odveo na okrepu u Burger King ispred Zagrebačkog Velesajma. Njam, njam.. Mogli smo naručiti piće i mali burger, sve u cijeni hooligiranja. Mali burger, očito nije nekima bio dovoljan, pa je Šulc, onako hooliganski nabacio okladu sa konobaricom.. Slika govori više od 1000 riječi..
Obaaa!!! Oba su palaaaa!!! Svaka čast!!! Svaka čast, Šulcovoj ženi! Treba njega nahraniti! 😉
Svojim prisustvom u Burger Kingu su nas počastiti Mirna Ferk i TTC (Hrvoje Šarić) te su time postali dio Hooliganštine, a da, naravno, bilo je hrane i pića. 🙂
Nakon uživanja na pijesku, obračuna s konobaricom i druženja uz hladnu pivu, Hooligani su otplovili svojim kućama.
Do sljedeće uživancije, nađite svoje mjesto pod suncem. 🙂
Pozdrav!
Kristina Bulešić
Ovu zanimljivu i poučnu hooliganštinu organizirao je Ivan Voras, jedini član naše NLP zajednice koji se do sada usudio preuzeti palicu od Saše i okušati se u tom izazovu. Uputa u mailu je bila jasna, petak 24.4. 18:29, Jelačićev trg, ispred konja, ponesite jedan uočljiv ili nesvakidašnji detalj i papir i olovku.
Kako je pravilo svake Hooligansthine da se nađemo na lokaciji koje nema veze sa mjestom odvijanja tako je bilo i ovaj put i nismo znali što nas čeka. Na lokaciji u dogovoreno vrijeme se skupilo nas 8 Hooligana. Ivan nam je dao daljnje upute. Kada dođemo na mjesto odvijanja događaja trebamo raditi sve što i drugi, oponašati ih i pokušat malo isprovocirati. Krenuli smo pješice Ilicom prema zapadu pritom zezajući Voras da nas sigurno vodi na šetnju do Črnomerca jer je u mailu pisalo da ćemo raditi treću najbolju stvar na svijetu- trenirat, a šetnja je trening, zar ne?
Šetajući tako došli smo do križanja Ilice sa Frankopanskom gdje nam se pridružio i deveti hooligan koji nije došao na mjesto dogovora zbog ozljede noge. Još samo 50 metara i tamo smo - rekao je Voras. Kroz prolaz u zgradi došli smo u dvorište. Popeli smo se starim stepenicama i našli se pred prostorom udruge HDPIO (Hrvatsko društvo za promicanje informatičke pismenosti).
Ušli smo u simpatičan prostor koji dolje ima stolove i mali šank i galeriju na katu. Kako još uvijek nismo znali zbog čega smo na toj lokaciji utrenirani master hooligan je prije nego je sve počelo uspio iz osobe koja je čekala početak izvući informaciju da smo došli na pub kviz.
Voras je rekao da se podjelimo u „parove“ po petero i da jedna ekipa bude dolje, a druga na galeriji. Obzirom da nas je bilo devet Voras nam je dodijelio jednog člana, svog prijatelja Juricu (majstor je znao ono za što neki od nas nisu nikada ni čuli 🙂 ). Tim 1, Koosrachi (Manuela, Tea, Ivan Šulc, Jurica i ja) ostao je dolje, a tim Tenodi ( Saša, Petra, Tetec, Voras i Mirna; jedna članica tima Tenodi kaže da je to ime odabrala jer je znala da će ekipa imati „super“ rezultat) popeo se na galeriju.
Koosrachi
Obzirom da smo čuli informaciju da je ovo jedan od težih pub kvizova u gradu ishod je bio zabaviti se i biti bolji od drugog „našeg“ tima.
Polako oko 20 sati, kada smo prijavili timove i dobili papire na koje ćemo pisati odgovore pub kviz je započeo.
Što je to pub kviz, zanima vas, zar ne?
Sa stranice http://www.hrkviz.hr doslovno prenosim tekst o tome što su pub kvizovi.
Prema definiciji iz Hrvatske opće enciklopedije, kviz je vrsta društvene igre zasnovana na ispitivanju znanja i vještina iz različitih područja, najčešće natjecateljskog karaktera.
Pub kviz je forma kviza razvijena i danas izrazito popularna u Velikoj Britaniji (Pub Quiz, Quiz Night, Trivia Night). Prema anketi jednih britanskih novina iz 2008. godine, 42% pubova organizira kvizove na tjednoj bazi, čime se dolazi do brojke od nevjerojatnih 22 445 kvizova koje u toj državi možete igrati svaki tjedan. Jedna druga anketa provedena na uzorku od 805 pubova u Škotskoj otkriva da se od dana u tjednu za kviz obično biraju “mirniji dani” od nedjelje do četvrtka, s ciljem privlačenja gostiju u te dane kad promet u pubu sam po sebi nije velik.
Što se tiče hrvatske pub kviz “scene”, sve je počelo negdje oko 2005. godine u zagrebačkom klubu Booksa. Nakon Bookse na raznim su se zagrebačkim lokacijama počeli održavati kvizovi. Izvan Zagreba pub kvizovi u početku nisu toliko intenzivno praćeni, ali se svakako mora izdvojiti riječki kviz koji postoji od 2012. Trend širenja danas obuhvaća sve više gradova.
Najčešća forma pub kvizova je klasični pitanje-odgovor sistem s pisanjem na papir, iako su moguće razne varijacije. U tom klasičnom sistemu postoji otprilike 30 pitanja podijeljenih na razne kategorije, bilo one klasične (povijest, geografija, sport, itd.) ili apstraktne (vjetrovi promjene, ne diraj lava dok spava, ćelavi bez ruku za kosu se vuku, itd.). Izrazito su omiljena pitanja u kojima se nešto treba pogoditi iz audio ili video isječka.
Timovi koji igraju obično se sastoje od 3 do 5 ljudi, ovisno o kapacitetu prostora u kojem se igra. Svaki tim igra pod svojim imenom i često je to pravi festival kreativnosti. Navest ćemo neka od imena sa zagrebačkih pub kvizova: Glomazni opat, Šepavi gusar, Drobilica za kičmu, Akademski poluproizvod, Autoškola Čačić, Pijani popušta, Dada Jihad, Protokol: Ribizla, Brk Miše Kovača itd.
Atmostera na pub kvizovima priča je za sebe. Iako se radi o opuštenom druženju prijatelja za stolom uz pivo, sok ili štogod, natjecateljska atmosfera izrazito je prisutna. Kad se čitaju točni odgovori, uzvici oduševljenja ili razočaranja, lupanje po čelu i slično, redovito su prisutni. I to sve bez obzira što su nagrade obično tek simbolične. One su obično materijalne (nekoliko pića na šanku, razni vaučeri, ulaznice i sl.), a ako se za sudjelovanje u kvizu plaća kotizacija, nagrade mogu biti i novčane. U svakom slučaju, nagrade su na pub kvizovima sporedna stvar i prema višegodišnjem iskustvu organiziranja i igranja na istima, slobodno se može tvrditi da 90% igrača dolazi isključivo zbog zabave i usvajanja novih nebitnih podataka koje je moguće iskoristiti na nekom drugom kvizu.
Prezenterica je na početku rekla da kviz ima 42 pitanja podjeljenja u nekoliko kategorija i da je naziv kviza „Sve u đuture“ što bi značilo da su pitanja iz svih područja.
Na linku dolje vam prenosim sva pitanja i odgovore, pa kada ćete željeti proširit svoje horizonte, objaviti rat dosadi ili učvrstiti svoje znanje pročitajte ih i nadopunite svoje mape 🙂
https://sites.google.com/site/pubkviz/kviz-armanda-assantea-travanj-2015
Molitva za pobjedu
Od samog početka atmosfera je bila ležerna, puna smijeha i zabave ali i natjecateljskog duha. Posebno mi se sviđa ideja da uz zabavu, pivo, konjak, štok i grickalice možeš naučiti jako puno. Što o sportu, općoj kulturi, filmu ili to koliko malo znaš 🙂 Kako su pitanja odmicala neki od nas hooligana su shvatili koliko ne znaju, i rečenica tek sad znam da ništa ne znam , je dobila nov smisao.
Uz ovaj kviz smo se malo bolje upoznali, saznali smo da Tea zna sve o koktelima i da je neke nepravedno stigla Montezumina osveta (kada pročitate pitanja saznat ćete što je to).
Kada su sva pitanja pročitana žiri je uzeo naše papire s odgovorima i povukao se ocijeniti ih.
U iščekivanju rezultata
Za to vrijeme smo mi izašli van na zrak čekajući pobjedu, ne u pub kvizu nego u međusobnom “dvoboju”. Kroz nekih 30-ak min rezultati su bili gotovi. Tim Tenodi je naravno bio PRVI, ali odozada. Sa 6 bodova više, Koosrachi su bili TREĆI također odozada. Ali nije važno pobjediti, važno je sudjelovati! Ili možda ne? Ne znam!
Toliko sam puno na ovom kvizu znala da sam dobila zahvalu točno ovim riječima : sreća da si bila s nama, zavidna količina znanja:)
A sad ozbiljno 🙂
Znala sam odgovor na točno DVA (čitaj: 2) pitanja i ludo sam se zabavila. Nadam se da ćemo ovu hooligansthinu svakako ponoviti, a možda i ja okupim svoj tim jer mi je ovo novo iskustvo bilo odlično. Bravo za Vorasa!
Do nove hooligansthine čuvajte se Montezumine osvete i prespore vožnje!
Danijela Medaković, NLP Master Practitioner
Danijela Medaković je certificirani Life coach Coaching akademije Beograd, praktičar metode tapkanja s bogatim iskustvom, NLP Master i autorica stranice http://tapkanje.eu/
Painball ili kako ga službeno zovu Paintball je igra, prvi puta održana u SAD-u 1981. godine. U igri se sudionici natječu u timu ili samostalno s ciljem izbacivanja jednog ili više protivnika, gađajući i označujući ih kuglicama koje sadrže boju iz paintball markera. Pobjednik je ona strana ili igrač koji prvi postigne cilj ili posljednji ostane u igri. Paintball se može igrati na vanjskim površinama i unutar objekata koji se nazivaju paintball terenima ili poljima. Paintball je korišten u SAD-u, Kanadi i Velikoj Britaniji kao dodatak vojnoj obuci. U zadnjih 20 godina paintball se igra u 110 zemalja te se procjenjuje da ga aktivno igra preko 15 milijuna ljudi u svijetu.
Koja su pravila igre? Paintball se igra tako da se momčadi podijele u dva tima s jednakim brojem igrača. Preporuka je da to bude minimalno tri igrača po timu, ali može i manje. Broj igrača također može biti i puno veći, 10, 15, 20,..., 100 kad se igra pretvara u BIG game, ali to ovisi o samoj veličini i tematici terena. Oprema koja se koristi velikim djelom ovisi o vrsti igre, odnosno konfiguraciji terena (šumski tereni, urbani tereni, objekti, itd.).
Osnovna oprema koja je potrebna za sudjelovanje u ovoj igri uključuje:
Masku ili paintball naočale za zaštitu
Paintball marker za označavanje protivnika
Streljivo odnosno, kuglice s bojom (eng. paintballs).
Cilj igre je markerom (laički rečeno, ''puškom'' koja pomoću CO2 plina ili stlačenog zraka izbacuje kuglice punjene bojom ili silikonske kuglice) pogoditi (označiti) protivničkog igrača te izvršiti neki od ranije dogovorenih zadataka (osvajanje zastave, obrana područja...).
Marker se sastoji od tijela u kojem se nalazi mehanizam za izbacivanje kuglica, spremnika za kuglice, boce sa plinom CO2 ili stlačenim zrakom koje služe kao pogonsko gorivo i cijevi. Postoje različiti modeli markera (mehanički, elektronski), princip rada im je svima uglavnom isti, a razlika se očituje u kvaliteti.
Kada se marker nalazi izvan terena mora biti zakočen. Ukoliko se igra sa kuglicama punjenim bojom, mrlja veličine kovanice pet kuna računa se kao valjani pogodak. Maska se ne smije skidati na terenu gdje traje igra, odnosno gdje je markiranje dozvoljeno. Pravila sigurnosti u paintballu jako su stroga, skidanje ili nenošenje maske u terenu smatra se ozbiljnim kršenjem pravila i kažnjava se isključivanjem iz igre ili pak udaljavanjem s paintball terena. Sudac se nalazi pokraj terena čitavo vrijeme i u bilo kojem trenutku može na traženje bilo kojeg igrača izvršiti provjeru pogotka. Svaki igrač mora priznati kada je pogođen! Između igara ili nakon što su pogođeni, igrači se odmaraju, provjeravaju opremu ili snabdijevaju kuglicama u (ako je ranije dogovoreno) specijalno označenoj "sigurnosnoj zoni".
Sve je započelo u petak (23. siječnja 2015.) na glavnom ulazu (južni ulaz) zagrebačkog velesajma u 18:30 sati. Kao što i sami znate večer je bila hladna, kišovita i nimalo ugodna za šetnju. Nakon što se 20 hooligana okupilo, krenuli smo prema zapadnom ulazu zagrebačkog velesajma. Daaa, zapadnom ulazu! Nakon što smo se parkirali na južnom ulazu! Naime, šetnja po kiši i vjetru, nakon napornog radnog dana, rasplamsala je raspoloženje većine hooligana …taman da uzmu „pušku“ i počnu pucati …po Saši! Što su neki i učinili… 😉
S obzirom na vremenske uvjete i nemogućnost igranja na otvorenom, Saša nas je „prošetao“ do paviljona broj 2 gdje se nalazi teren za indoor paintball, paintball kluba FLEKA. Podijelili smo se u 4 grupe po 5 igrača. Naravno, iako mu je Tomislav, voditelju kluba FLEKA, sve napisao u mailu, Saša je „zaboravio“ naglasiti da nam trebaju dugi rukavi, odnosno malo deblji gornji dio s dugim rukavima jer je u dvorani hladno, a i silikonske kuglice ostavljaju upečatljiv „plavi trag“ (a nemaju boju u sebi ☺). Nakon svega, navukli smo na sebe ono što smo imali i utrčali na teren sa umjetnom travom i postavljenim Sup'air zaklonima (baloni punjeni zrakom).
Slika: Teren za indoor paintball
Tomislav nam je objasnio pravila, navukli smo na sebe maske, uzeli markere, stavili obilježja (da se ekipe razlikuju) i krenuli smo ☺. Imali smo sat vremena za igru te smo dogovorili da će se odigrati 5 partija čisto da se utvrdi pobjednik, a pobjednička ekipa je ona koja izbaci sve igrače protivničke ekipe.
Većina nas nikada nije igrala paintball, niti pucala iz puške pa smo u početku bili maloooo „sramežljivi“, što znači da smo se skrivali iza zaklona, provirivali kriomice, a rijetki su mijenjali pozicije. No, nakon druge igre proradila je „hooliganština“. Ekipa se „saživila“ sa markerima, uz komentare;„eeej.. super je pucati po nekome!!“ ☺. Dogovorene su taktike s obje strane. Igrači moje ekipe „zeleni“ i igrači druge ekipe “šareni“ raspršili su se po terenu… Krenulo je prikradanje, pucanje, pokrivanje suigrača.. Nakon taktiziranja po terenu, Maja Gašpić (iz ekipe „šareni“) se uspjela „provući“ uz ogradu pobiti sve „zelene“ koji su se našli na putu i meni prići iza leđa te raspaliti po „strateškom mjestu“ mojoj stražnjici …Naravnoooo igra je prekinuta! „Šareni“ su pobijedili. TETEC (iz ekipe „šareni“) je ostao ležati iza Sup'air zaklona čak i kada smo se svi povukli s terena te je bilo evidentno da je igra gotova, uz komentar: Aha.. gotovo je?! Morate shvatiti, ponekad je malo teže pratiti situaciju kada ležiš iza „jastuka“. 😉
U tom trenutku rezultat je bio 2:1 za „zelene“. Mislili smo da se „šarenima“ sreća osmjehnula samo na trenutak i da neće nadigrati ekipu „zelenih“. Međutim, prevarili smo se. Rezultat je na kraju bio 2:3 za „šarene“. Mora im se priznati igrali su timski, razradili su taktiku, usudili su se riskirati i pobijedili su. Bili su bolji od nas…u tom trenutku. 😉
Naravno, nakon borbe na „terenu“ red je da se ode na pivu i srede dojmovi! Ono što se Hooliganima posebno svidjelo i ono što su u par navrata istaknuli kao važno je timski rad (što je ovdje bilo u prvom planu) kroz koji se međusobno bolje upoznaju, produbljuju prijateljstva i naravno adrenalinsko iskustvo što je samo po sebi bit „hooliganstva“. ☺
I na kraju, nakon Painball-a svatko do nas ima neku priču s „terena“, koju ćemo vam rado ispričati, a koju i sami možete iskusiti, kada odlučite sudjelovati s nama na „hooliganskim“ iskustvima koja predstoje.
Do sljedećeg iskustva i čitanja, pozdrav!
Kristina Bulešić
[supsystic-gallery id='4']
Ultimate?
Prve asocijacije vjerojatno se kreću u smjeru Ultimate fighta, ali istina je drugačija jer u ovoj igri kontakt nije dopušten. Radi boljeg razumijevanja igra se često naziva Ultimate Frisbee, što je neispravno i nedozvoljeno jer je «Frisbee» zaštitni znak tvrtke Wham-O, ali barem objašnjava koji se rekvizit koristi u igri - leteći disk (frizbi). Frizbi je puno više od igračke za dobacivanje sa prijateljima na livadi poslije roštilja. Ultimate je samo jedna od varijacija igara s letećim diskom, a zanimljivo je da od tri kategorije (otvorena, miješana, ženska) u kojim se može igrati, jedna obuhvaća miješane timove gdje muškarci i žene igraju zajedno. Ultimate (en. Ultimate ili Ultimate frisbee) je dinamičan ne-kontaktni timski sport, u kojem je, pored sportskog nadmetanja, važan i način na koji se dolazi do pobjede. Takozvani "Spirit of the game" ("duh igre"), koji pomiče granice fair-playja, razlikuje ultimate od većine ostalih sportova i daje mu dimenziju više.
Cilj igre je uhvatiti disk (promjera 27cm i težine 175 grama) u protivničkoj gol zoni. S diskom nije dozvoljeno trčati, te je potrebno proslijediti disk suigraču unutar deset sekundi (nama su rekli osam sekundi). Dozvoljeno je kretanje diska u bilo kojem smjeru. U slučaju netočnog dodavanja (tj. kada disk padne na pod, izađe izvan granica terena ili ga presretne igrač suprotne momčadi), obrana preuzima disk i postaje napad. Igra se 7 protiv 7 na otvorenom travnatom terenu, ili 5 protiv 5 kada se igra na pijesku ili u dvorani. Utakmice se igraju ili na određeno vrijeme ili do određenog broja pogodaka. Ključan element igre je „Spirit Of The Game“, koji uči sudionike ovog sporta da uz natjecateljsku atmosferu poštuju igru i igrače. U igri ne postoje sudci, već igrači sude sami sebi što ih potiče na preuzimanje odgovornosti i nenasilno rješavanje problema. Kod rekreativnog ultimatea, veličina terena se određuje prema broju igrača i njihovoj kondicijskoj spremi. Službeno igralište je dimenzija 37 x 64 metara, s dvije gol zone duboke 18 metara.
Ultimate se prvi puta se igrao 1968 godine u Columbia High Schoolu u Maplewoodu, savezna država New Jersey. Danas se Ultimate igra u preko 40 zemalja svijeta, a samo u SAD-u se godišnje u USA Ultimate Championship ligi natječe preko 1400 timova s 1.5 milijuna aktivnih igrača. U Hrvatskoj se ultimate igrao sporadično s vremena na vrijeme ali sustavniji početak i širenje bilježi se 2005. godine. Od početaka do danas u Hrvatskoj je organizirano nekoliko međunarodnih turnira, ekipe su sudjelovale su na Svjetskom klupskom prvenstvu i osvajale više međunarodnih turnira, te je 2013 godine po prvi puta održano Hrvatsko nacionalno open ultimate prvenstvo u Škabrnji.
Sve je započelo u srijedu (11.12.2014.) u 17.40 h (ili malo kasnije ;)) ispred Zagrebačkog velesajma. Uputili smo se prema paviljonu 18, gdje se održavaju treninzi Flying disc kluba Zagreb (dalje u tekstu: Klub). U početku nismo niti približno znali o čemu se radi. Ušli smo u paviljon u kojem se nalazi teren sa dva gola. Na prvi pogled je izgledalo kao teren za mini nogomet, ali opet nije baš jer u podlozi nije parket. Uz sve to, na tom terenu su se neki ljudi dodavali s frizbijem. Hmmm .. zašto se oni igraju s frizbijem? Možda, imaju pauzu između tekme/treninga pa se malo zezaju? Svašta je meni prolazilo kroz glavu, a i drugim Hooliganima. Treneri Saveza su nas okupili i rekli o čemu se radi.
Ultimate frizbi? Štooo? Nismo znali da to postoji. Naravno, svi smo mi u nekom trenutku našeg života bacali frizbi. Međutim, ovo nije bila situacija sa roštilja ili izleta, kada bezbrižno stojiš i čekaš da ti netko laaagaaano dobaci friiiizbiiii.. pa ti njemu vraaatiiiš… Ne, ne, ne.. ovo je nešto slično rukometu, samo sa frizbijem.
Slika: Štooo?
Dakle, cilj je postići „gol“, odnosno uhvatiti frizbi (pardon „leteći disk“) unutar polja koje predstavlja protivničku gol zonu (Endzone na slici: Teren za Ultimate frisbee). Prilikom dodavanja frizbija suigraču, unutar terena za igru, ne smije se trčati. To bi značilo; uhvatiš frizbi, staneš, izmičeš se protivničkom igraču koji te pokušava onemogućiti u bacanju frizibija (naravno bez „diranja“ ☺) dok pokušavaš dobaciti frizbi svom suigraču i to je to. Piece of cake! ILI!!!
Slika: Teren za Ultimate frisbee
Nakon malo dužeg uvoda.. krenuli smo! U početku su dečki i cure, koji treniraju Ultimate, igrali s nama jer smo mi još uvijek hodali s upitnicima iznad glave. Usprkos svemu, „timski duh“, kao najjači duh zajednice, preuzeo je Hooligane i počelo je… Trčiii!, Bacaj frizbi! Dooodaaaj!! Frizbi je letio po svuda ☺,… a i mi skupa s njim. Trčali smo neprestano s jednog dijela igrališta na drugi.. Izmjene su bile brze i efikasne…Golovi su padali jedan za drugim. Prava Ultimate zabava!!
Zakupili smo teren na sat i pol. Prema mišljenju nekih Hooligana vrijeme je bilo prekratko da se osjeti pravi „spirit of the game“, dok su se neki odlučili, priključiti treninzima Ultimate-a. Bravo za njih! U svakom slučaju, ovo iskustvo je obogatilo mape Hooligana i pružilo im novo, energično i eksplozivno iskustvo. A kakvi će tek biti sljedeći roštilji?! 😉
Do sljedeće ultimate zabave, pozdrav!
Kristina Bulešić
Fotografirali: David Mihoci (Mihoci Studios) & Ena Mihoci (Ena Photo Art)
[supsystic-gallery id='3']
"Room escape" ili "Escape from the room" su igre, nastale u Japanu prenošenjem logičkih igri iz virtualnog svijeta u stvarni pri čemu su zadržani bitni elementi pretrage, rješavanja logičkih problema ali čime je iskustvo postalo opipljivo i mjesto događanja je stvarno okruženje. Igra je napravljena za dva do pet igrača u trajanju od 60 minuta, a cilj je otkrivati i rješavati zagonetke u određenoj sobi. Igrati mogu svi iznad 15 godina, jer igra zahtijeva određeno znanje opće kulture i osnovnih vještina. Ukoliko igrači zastanu na kojem zadatku, imaju pravo na pomoć, čime ne gube ništa, samo su bliže cilju igre. Igrači moraju detaljno istražiti sobe, pomicati stvari, rješavati zagonetke i otkrivati šifre koje pomažu pri izvršenju zadatka. U svakom kutku i predmetu u sobi može se kriti neka zagonetka, koju akteri ove igre moraju uspješno riješiti kako bi došli do željenog izlaza.
Sve je započelo spuštanjem niz stepenice u mali podrum. Sjeli smo na udobnu kutnu garnituru te nam je Goran Matošina, vlasnik RoomEscape-a Zagreb koji smo posjetili, objasnio da postoje dvije tematske sobe. U našem slučaju radilo se o „bunkeru“ i „pljački Centralne banke“ ☺ Podijelili smo se u četiri grupe od po četiri Hooligana.
U Bunker verziji ove igre, skupina od četiri hooligana dobila je priliku biti tajni agenti koji će deaktivirati pokrenutu sekvencu za aktiviranje nuklearne bombe i tako spasiti svijet. Priča započinje s gosp. Pig-om koji je trgovac oružjem i druži se sa svjetskim diktatorima, predsjednicima .. U jednom trenutku je gosp. Pig poludio, uzeo pisaču mašinu, napisao oproštajnu poruku te aktivirao sekvencu za aktivaciju nuklearne bombe i napustio ured u kojem se bomba nalazi. Zadatak hooligana (čitaj: tajnih agenata) je bio pronaći i deaktivirati bombu unutar sat vremena.
Druga skupina od četiri Hooligana, postala je skupina pljačkaša čiji je zadatak opljačkati dijamante iz trezora Centralne banke Zagreb. Direktor Centralne banke je naravno gosp. Pig te je skupini pljačkaša dana informacija da je isti napustio svoji ured u centralnoj banci u pratnji svoje tajnice, međutim prilikom ulaska u njegov ured aktivira se poziv policiji. Pljačkaši imaju sat vremena da dođu do trezora koji se nalazi u uredu gosp. Pig-a, otvore ga i uzmu dijamante, prije dolaska policije. Naravno, prema svim opće poznatim pravilima „pljačkanja banaka“ iste se ne pljačkaju usred bijela dana, niti kao što možemo pretpostaviti gosp. Pig ima običaj odlaziti s tajnicom na „popodnevnu kavu“. Kao što ste do sada mogli zaključiti Slijedom navedenih okolnosti igra se odvija u potpunom mraku njegovog ureda (hmmmm ☺) te se pljačkaši prilikom pljačke koriste baterijama kao jedinim osvjetljenjem u prostoriji (kako bi Saša rekao: glasneee minuuteee..).
Moja grupa postala je grupa tajnih agenata. Po ulasku u prostoriju, svakako nam je bilo zanimljivo i uređenje prostorije koje nas je doista smjestilo u tematski određenu cjelinu (vjerojatno i one koji su bili u mraku ;)). U početku nismo znali što da radimo i od kuda da krenemo, jer nećete naići na upute tipa „Zaviri u ormarić.“, „Pregledaj džepove uniformi.“ „Poveži brojeve sa kartom“ sl. Nakon prvih minuta, potrošenih na razgledavanje prostora, počeli smo okretati predmete po sobi, zapisivati slučajno pronađene znakove uz konstantne povike:… „Eee, ja imam tu neki X=27 … Što si ti našao?... Čekaj tu je neki magnet!.. J….te čemu ovo služi!“. Nastavilo se sa zbrajanjem i oduzimanjem pronađenih brojeva, kombiniranjem karata, računanjem šifri … i krenulo je. Otvorili smo prvi lookoot!!! Pa drugiii! Našli šifru za velika vrata!! Ušli u prostoriju u kojoj je bomba! Kad tamo još tri zadatkaaaa! Neeee! Ostalo je još 10 minutaaaa! Riješili smo prvi zadatak! I drugiii smo riješili…samo ga je trebalo odraditi do kraja da bi stisnuli gumb i deaktivirali bombu! Aliii …na žalost…. pred sam kraj u naj napetijim trenucima isteklo je 60 minuta i BUUUUUMMMMMM!!!
Šaaalim se. ☺ Ušao je Goran i rekao da nam je vrijeme isteklo. A što su radili Hooligani u mrakuuu.. to morate pitati njih. ☺
Slika: Skupina tajnih agenata
Po izlasku iz sobe otišli smo na pivo, čisto da razmijenimo dojmove ;).
Na kraju se ispostavilo da su Hooligani zadovoljni iskustvom te da je isto premašilo većinu očekivanja. Ono što su Hooligani posebno istaknuli, te je prema mišljenju većine bilo presudno u rješavanju zadataka, je timski rad, različitost mapa i percepcije sudionika što je omogućilo nadopunjavanje i rješavanje najkompleksnijih izazova.
Do sljedećeg iskustva i čitanja, pozdrav!
Kristina Bulešić, tajni agent 😉
[supsystic-gallery id='2']