Piše: Branka Androšević, dr. med. , NLP Master
Kao mlađa sam uvijek bila od akcije - idemo šetat, plivat, planinarit, plesat, upisat tečaj tenisa - sve može, samo da je neka aktivnost, Uvijek sam se bavila nekom rekreacijom, a često i više njih - to je bio dio mog života, dio mene. Na NLP-ju bi rekli - imala sam identitet “da sam sportski tip”.
I u trudnoći sam bila aktivna, i mada je bila “rizična” trudnoća, sve do samog poroda radila sam jogu i šetala jer “sam ja sportski tip “i ne mogu da nešto ne radim sa sobom.
A onda sam postala mama. Mama blizanaca. To je neki novi identitet. Prvo koji mjesec oporavka od poroda, a zatim duge neprospavane noći, stalna briga za djecu, okupacija 120% iz dana u dan. Jedina rekreativna aktivnost bila je lagana šetnja s djecom kako bi bili na svježem zraku.
Nakon godinu dana porodiljnog vratila sam se na posao i preselila 160km od baka i djedova i sve je postalo još napornije i zahtjevnije. Sve je išlo svojim tokom, uspjela sam uskladiti i posao i djecu, no falio mi je da radim nešto za sebe; onaj osjećaj slobode, ispunjenosti, osjećaj zadovoljstva sa samom sobom, .Falila mi je rekreacija. Bila sam si sva mlitava, grintava, svadljiva, i stalno umorna...
Pričajući sa drugim mamama, govorile su mi “Sad imaš drukčiji život, druge prioritete”. I većina mama ima istu priču- niš ne stigne i rijetko koja mama se bavi bilo kakvom rekreacijom ili ima nekakvo slobodno vrijeme za sebe (uglavnom “one nenormalne” ili one koje imaju po 2-3 dadilje pa si mogu priuštiti taj luksuz). I to je tako, i to je normalno, govorile su mi. Ja sam imala osjećaj da to ne mora biti tako i željela da ne bude. No nikako nisam mogla naći vrijeme u danu, dan u tjednu, tjedan u mjesecu kad bi ja taj “dio za sebe” ugurala u raspored. Ujutro nisam mogla zbog posla, usred dana mi je bilo teško se organizirati sa djecom, a navečer, kad su djeca legla sam bila previše isrpljena za bilo što... Stalno sam si govorila “trebala bi, sad ću, od sutra, od večeras, samo da ovo ili ono... “ bila sam nesretna jer sam imala želju, čak i potrebu, ali, ili nisam imala vremena ili sam bila preumorna...
I tako sam se vrtila u krug iz kojeg nikako nisam mogla naći izlaz da meni postane bolje i da moj život postane onakav kakav želim. Tada mi se činilo da je rekreacija najbitnija stvar koja bi mi pomogla u tome (kasnije sam uz pomoć NLP-ja izvukla i riješila još gomilu stvari kojih nisam tad bila svjesna:)) I tako sam ja odrađivala sve što je trebalo - posao, kuću, obitelj,..i čekala da prodje vrijeme. Pomirila sam se da je to tako - da trebam pričekati da djeca porastu da povratim bar dio svog izgubljenog starog života.
Onda sam, sasvim slučajno, zbog nekih drugih, poslovnih motiva upisala NLP kod Saše Tenodija. Proguglala malo, vidjela da se radi o originalnoj, licenciranoj školi sa puno iskustva i dobrih referenci, i bez puno razmšljanja (jer bi našla 100 razloga zašte ne), kliknula i krenula!
Jedna od prvih stvari koje sam tamo naučila je DOI (dobro oblikovan ishod). Radi se o tome da nije dovoljno imati želju i odluku za nešto napraviti ili postići, već definirati što točno želiš, zašto to želiš te na koji način to realno možeš ostvariti u okolini u kojoj živiš, te također definirati skrivene zamke “što ako?”.
Sumnjičava po prirodi i ne vjerujući u instant rješenja, pomislila sam, “E sad, ako je to sve tako lako, idem odmah testirati da ne bacam novce na nekakav selfhelp tečaj gdje se ono self odnosi na organizatora te škole”:).
I dalje sam imala djecu, posao, sad još i vikende zauzete tim tečajem, e pa da vidimo kako ću ja uz pomoć jednog obrasca naći vremeena i energije i počet i nastaviti vježbati. Rekao bi netko “Pa ako nešto želiš, to i napraviš”. Ali mozak, bar moj je zaj***** stvar... On uvijek želi baš ono što sad ne može. Npr: “Ujutro bi baš bilo super, ali rano moram djecu vozit u vrtić pa na posao i ne stignem,kad sam sa djecom mislim si “baš bi sad bilo super da mogu ići vježbati”, ...kad nisam sa djecom onda si mislim “imam sat vremena za sebe ali to nije u kontinuitetu pa čemu sad otić i tko zna kad... a navečer, “ma nema šanse nakon ovakvog dana da imam snage za vježbanje, samo da se dokopam kreveta i zaspim, moram se odmoriti pa ću onda, možda ujutro”.. I onda kad legnem počne grižnja savjesti, “a vidiš, umjesto filma i ovog glupog čipsa, mogla si u teretanu”...grrrr...
Zato je testiranje DOI obrasca bio jako dobar izazov. I nisam vjerovala da će djelovat, i to odmah! Ne od 1. u mjesecu niti od ponedjeljka; DOI obrazac te natjera da prvi korak napraviš odmah i isti čas uvidiš da to nije apsolutno nikakvo odricanje nego nešto što si upravo želio. Nisam mogla vjerovati- jednostavan obrazac koji smo uz Sašinu pomoć izvježbali kako bi ga ispravno koristili, prekinuo je dugogodišnji začarani krug istog popodneva!
Koje olakšanje kad sam napokon onom glasiću u glavi začepila usta!
Nikad prije nisam trčala. Jedan od rijetkih sportova koji mi je bio dosadan i težak. Mogu hodat, planinarit satima, ali nikad nisam trčala..Mislila sam da moram imat neko igralište, stazu, nasip pa tenisice za trčanje, pa sad su te škole trčanja, valjda postoji neka tehnika koju ti trebaju pokazat da se ne ozlijediš, ali ne odgovaraju mi njihovi termini, pa svašta nešto...
Na NLP-ju naučiš u kojoj mjeri te vlastita glava može zajebavati. Uz pomoć DOI-a zaključila sam da nemam puno vremena za vježbu, ne znam koji dio dana i koji dan imam slobodno za vježbu, ne mogu se s nikim dogovarati jer ne mogu planirati puno unaprijed. Rješenje je izašlo samo po sebi - obuci tenisice izađi iz kuće i odi trčat/hodat koliko možeš pola sata na bilo koju stranu. Krenula sam i nakon 4 neaktivne godine nije mi bilo lako. Kao da se stari zahrđali motor pokreće i nikako da dođe na radnu temperaturu. Ali bila sam već prvi dan sretna što sam bila dosljedna samoj sebi i ostvarila cilj - 1.dan, pa drugi, treći. U početku nisam imala kondicije, no primijetila sam da više ne liježem u krevet ljuta kako je prošao još jedan dan, a ja opet nisam išla vježbati nego sam bila zadovoljna i jedva čekala staviti kvačicu na svoju zadanu tablicu.
Malo po malo, dan po dan uvidjela sam da postajem bolja, da si produljujem vrijeme i dionicu, i nisam se više toliko zapuhivala. DOI obrazac sam počela pojačavati, zadavati nove ciljeve, čak se prijavila na utrku!! Preko dana sam bila manje rastresena, bolja sa djecom, a bolje sam i spavala i tako mi je ta odluka o trčanju bez obzira na vrijeme, dio dana, umor i posao postajala još jača. Kako sam ranije pronalazila izgovor, sad sam pronalazila rješenja da ipak odem trčati. Malo po malo, počela se vraćati moja stara navika da ne mogu bez rekreativne aktivnosti.
To više nije kao nekad, cijeli vikend planinarenje, ples 2x tjedno i 2x teretana. To je samo pola sata svaki dan (tako sam si ja zadala) - tenisice i trči, ali sretna sam da opet imam svoj stari identitet “sportskog tipa”( štagod da to značilo). Nekad po šumi, nekad po cesti u kvartu, uz more.. uzbrdica, nizbrdica, nebitno, gdje god da jesam, imam tenisice, hlačice i krenem makar 5 min, ali razmišljam o osjećaju kojeg ću imati poslije ( također tehnika koju sam naučila na NLP-ju) - napravila sam nešto dobro za sebe, nisam samu sebe iznevjerila i neka se urote i moj umor i djeca i muž i cijeli svijet, ali tih pola sata odj*****, preživjet će svi, a onda će nam svima biti bolje.
Sad koristim DOI kad god mi se neka želja dulje mota po glavi, ali nešto se uvijek nekako isprepriječi da se pokrenem i da je ostvarim.
Prijatelji me zezaju, “A lako tebi, ti si takva osoba- nešto kažeš da bi trebalo, i odmah to napraviš!"
(Nisam to ja, to je NLP?).
Branka Androšević, dr. med. , NLP Master