Piše: LANA KIHAS, magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja
„Igra je svojstvena čovjeku, dok mu je rad samo sredstvo kojim dolazi do igračaka. Čovjek se igra cijeloga života samo se igračke mijenjaju.“
Elvira i Renato Happ, autori knjige „Skoči zvuk“
Čovjek uči do je živ, zar ne? Igra je zabavan i zanimljiv način učenja. Niti jedna igra nikad nije ista, zar ne? Igra je nešto predivno, spontana je, smislena, svrhovita, kreativna, opušta, oslobađa, izgrađuje. Igrom učimo svašta nešto, ovisno o igračkama kojima se igramo i osabama s kojima igramo igru. Igra je primaran način učenje djece o sebi, drugima, okolini.
Igra je „dječji posao“. Kroz igru dijete uči, razvija se, otkriva sebe i svijet putem pokušaja i pogrešaka, eksperimentiranjem različitim materijalima, zvukovima, sredstvima, istraživačkim i drugim načinima, igranjem uloga.
Igrom dijete razvija osjećaj sigurnosti, samostalnosti, samokontrole, kompetencije - jača samopouzdanje. I danas, kad više nismo djeca, samo gledajući djecu, prateći njihovo ponašanje, igru, međuvršnjačku komunikaciju možemo puno naučiti.
Promatrala sam igru djece na plaži. Djeca različite dobi i nacionalnosti. Mali Hrvati, Slovenci, Talijani, Česi, Njemci itd. Veseli, opušteni, bezbrižni, razgovaraju, dogovaraju se, posuđuju igračke. Naravno, svatko od njih priča na svojem jeziku i bez ikakvih problema se igraju, dogovaraju, komuniciraju. Međusobno se gledaju, imitiraju jedan drugoga, bacaju kamačiće u vodu, špricaju se, smiju se. Počinju pričati. U početku malo čudno gledaju jedan drugoga, no ubrzo im to ne predstavlja nikak problem. Mali Hrvat pristupa Njemcu i upita: „Hočeš li mi posuditi svoj bager, a ja tebi posudim moj?“ Njemac ga gleda i ne razumije što ovaj priča. Hrvat gleda okolo, shvaća da ga Njemac ne razumije, uzima svoj bager, daje ga dječaku u ruke, dok Njemac automatski daje i Hrvatu bager u ruke. Glavicama klimaju potvrdan odgovor i kreću kopati rupu. Njemac priča na njemčkom, ispituje ga nešto, objašnjava, Hrvat mu priča i odgovara na hrvatskom. Smiju se i igraju.
U tom trenutku Slovenki pada lopta među njih. Njemac uzima loptu, baca joj natrag, i oboje potrče za njom. Slovenka im pokušava objasniti pravila igre no oni ne razumiju. Slovenka ne odustaje, uzima ih za ruke, vodi do mjesta gdje trebaju stajati i rukama pokazuje što trebaju raditi. Kako su se ta djeca sporazumijavala? Neverbalnom komunikacijom.
Znate ono kad ne želite biti oštri ili povisiti ton prema djetetu pa mirnim i umiljatim tonom kažete: „Nemoj. Ljubice moja to raditi.“ Da li dijete slijedi tada uputu? Da li ste vi doista djetetu dali do znanja da se to ne smije? Da li ton govora slijedi i sadržaj riječi? S druge strane, sjetite se djeteta kada ga nešto zamolite a ono to sada ne želi. Tada prekriži ruke, uputi mrgudan pogled, lupi nogom o pod i kaže: „E neću!“
Djetetovo neverbalno ponašanje prati i verbalno, zar ne? I točno i jasno pokazuje da ono to sad neće i ne želi, zar ne? Verbalni i neverbalni signali javljaju se u različitim kombinacijama: pozitivan ton i negativne riječi, negativan ton i pozitivne riječi, pozitivan izraz lica i negativne riječi, negativan izraz lica i pozitivne riječi, negativan izraz lica i negativne riječi, pozitivan izraz lica i pozitivne riječi. Neverbalnom komunikacijom može se ponoviti ono što je verbalno rečeno, ali isto tako može i proturječiti onome što je rečeno.
Razlog zbog kojeg imamo dva uha, dva oka, a samo jedna usta je da bismo mogli više slušati i gledati a manje govoriti.
Pojam neverbalno najčešće se upotrebljava kako bi se opisalo sve što se događa u ljudskoj komunikaciji mimo izgovorenih ili napisanih riječi. Stručnjaci neverbalnu komunikaciju definiraju kao komunikacija porukama koje nisu izražene riječima nego drugim sredstvima (geste, pokreti, izrazima lica, ton govora i ostalim signalima).
Neverbalno je komuniciranje najčešće nenamjerno, spontano dok je kod predškolske djece gotovo pa nesvjesno.
Igra je odličan način da se komunicira s djecom jer igračke služe kao riječi, a sama igra kao komunikacija.
Kroz igru se djeca postupno razvijaju. U tom su procesu njihove neverbalne vještine su važne jer mogu ometati ili pak poticati razvoj neovisnosti, samoostvarenja i komunikacijskih kompetencija djeteta, kao i njihovu kreativnost. Kako bismo imali što kvalitetniju pedagošku komunikaciju s djecom i uvid u njihovo emocionalno stanje, potrebe i stavove bitno je igrati se s njima, promatrati ih, slušati i pravilno tumačiti neverbalne znakove i signale koji se odvijaju u igri.
I za kraj, pjesma kao savjet:
Kada bih ponovno mogla odgajati svoje dijete,
Više bih prstom pokazivala nego prijetila.
Manje bih ispravljala, a više povezivala.
Ne bih više gledala na sat, nego bih gledala uokolo.
Voljela bih znati manje, a više se brinuti.
Više bih se zabavljala i igrala,
Ne bih igrala ozbiljno, već bih se ozbiljno igrala.
Pretrčala bih više livada i pregledala više zvijezda.
Više bih grlila, a manje tulila.
Manje bih bila kruta, a više učinkovita.
Prvo bih izgradila samopoštovanje, a tek onda kuću.
Manje bih podučavala o ljubavi prema moći,
A više o moći ljubavi.
Diane Loomas
Informirajte se o radionicama “NLP u radu s djecom” na info@nlp.hr
Lana Kihas po struci je magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Ima dugogodišnje iskustvo u radu sa djecom različite dobi i sposobnosti, kao i rad u različitim odgojno-obrazovnim ustanovama u pojedinim europskim zemljama. Radi kao odgojitelj-mentor u zagrebačkom dječjem vrtiću. Kao profesionalni odgojitelj, piše blogove koji su većinom namijenjeni roditeljima s različitim savjetima, teorijskim i praktičnim znanjima o odgoju i obrazovanju djece.