Kao FER-ovcu i analitičaru, NLP mi je na prvu sjeo. Bio mi je smislen, jer se zasniva na uzročno posljedičnim vezama. Ja analitički percipiram stvari. Ako napraviš A, dobit ćeš B.
Htio sam BRŽE UČITI. Htio sam i brže učiti druge.
Često sam mentor kolegama i često me pitaju za pomoć. „Marineee, kako se ovo radi?“ Stalno te netko vuče za rukav. Naravno, želiš pomoći, no to ti istovremeno uzima puno vremena i gubiš fokus sa svojih zadataka. Tvoj posao pati. Mislim da to nije poanta, niti mog radnog mjesta niti njihovog.
Prvo što većina ljudi napravi, ako ne znaju kako se nešto radi, jest da me nazovu na Skype i pitaju da li imam 5 minuta vremena.
5 minuta po 5 minuta i moj cijeli dan izgleda drugačije od planiranog.
Kad bih izgubio fokus na projektu, izgubio bih i stanje za rad.
A dead line pred vratima.
Kad nemaš stanje, nemaš bistrinu, ne kužiš što se dešava, kreneš nešto testirati i na kraju 3 sata *rkamo bezveze i ne napravimo ništa.
Zašto moram biti na sto strana? Kako da to bolje odhendlam? Kako da najlakše prenesem znanje? Kako da, kada ja nešto ne znam, naučim to u najkraćem mogućem roku? Kako da održim fokus?
Sjedim na sastanku s timom, pred klijentom iz druge zemlje. Klijent ima jedno mišljenje, mi drugo. Mi mislimo da smo mi u pravu. Klijent tvrdi da nešto ne bi trebali učiniti.
Ubijao sam se od objašnjavanja, gubio sam fokus jer bi me njihovi argumenti izbacili iz takta. Razmišljaš zašto je on takav, kako ne kuži, zašto to neće i gubiš fokus i svoje stanje za rad.
Sve ti to riješiš na kraju, ali sporo. Trokiraš.
Ili kreneš izbjegavati takve situacije.
Nelagodno ti je i nezadovoljan si.
Sada sam razvio svoj univerzalni model učenja, kako pristupati i rješavati izazovne situacije.
Zacrtam nekoliko različitih strategija i kreneš po redu, jedna od njih će te sigurno dovesti do ishoda.
Primjer: Testiranje aplikacije.
Ukoliko ne znam KAKO nešto učiniti, prvo što radim jest da si postavim vremenski okvir. Cilj je da problem riješiš u nekom razumnom vremenu, a ne da 5 sati sjediš i istražuješ.
Prva strategija je da sam tražim relevantne informacije na određenim izvorima. Ukoliko nisam našao adekvatne informacije, krećem na strategiju 2, pa 3, strategiju 4….
Razvio sam univerzalni model rješenja, šprancu s koracima i strategijama koje te vode do bržeg i lakšeg rješavanja problema.
Ove tri stvari su ključ:
Na ovaj način možeš hendlati sve. Nema issues. Sve rješavaš.
Postigao sam baš značajan napredak u stanjima, da ih postignem i da ih zadržim, što mi je od velike koristi na sastancima, u kriznim situacijama ili na prezentacijama. Brži sam i efikasniji.
Prije sam u kontroli stanja bio , na ljestvici od 1 do 10, na 2. Sada sam na 7 ili 8.
Koristim sidrenje kao alat.
Submodaliteti mi također koriste; vizualiziram si sastanak na kojem se desila neka meni nelagodna situacija i jednostavno – „fotošopiram“ tu sliku. To mi pomaže da si maknem „triger“ za loše stanje, da uklonim neku negativnu emociju, koja mi nikako ne služi za kvalitetno obavljanje posla.
Danas kao Master NLP-a, mogu održati prave dinamičke prezentacije, imam stanje i stav koji mi omogućuju da vrlo jasno i konkretno prenesem svoje znanje.
Brže rješavam izazovne situacije, komunikacija unutar firme je bolja, imam više opcija, tj. mogu odabrati kako ću reagirati ili spriječiti da do neke nelagodne situacije uopće i dođe.
Upravo zbog mog self-Improvementa, što osim svog „hard skilla“ sad imam više mogućnosti i bolje stanje da mogu adekvatno reagirati, putujem u Seattle u ime svoje firme, sam, na dva mjeseca. Zahvalan sam na ukazanom povjerenju i prilici za novo znanje.
Kad sam si posložio vrijednosti, dakle ono što je meni važno u svakom polju života, doživio sam- totalnu promjenu.
U jednom trenutku sam bio nezadovoljan na radnom mjestu, no kroz rad na vrijednostima, skužio sam da uopće nisam nezadovoljan! U tom trenutku, kad sam vidio svoj popis vrijednosti, bio sam ful zadovoljan. I Ispunjen. Neprocjenjivo.
Zvuči banalno, no kad se tko zadnji put sjeo i napravio takav popis?
To je ultimativni alat do ostvarenja ciljeva, to ti daje jasnoću da dođeš do onoga to želiš.
U NLP Hrvatska imaš community. Upoznao sam jako puno ljudi koji nisu IT-ovci☺ Prije sam imao 10 frendova IT-ovaca i stalno sam slušao iste priče i ista iskustva.
Sada mogu učiti od hrpe novih ljudi.
Bio sam na NLP kampu, idem na tajna iskustva tj. hooliganštine i toliko toga novog sam iskusio u kratkom periodu, što sigurno ne bi da nisam član communityja! Sada sam NLP hooligan ☺ To znači da sam osoba koja je potpuno otvorena za nova iskustva i za nova učenja. Savladavaš strah. Prije da mi je netko rekao da ću imati divovsku zmiju oko vrata, ne bi mu vjerovao. Kad se suočiš sa svojim strahom, osjećaš se super i imaš više samopouzdanja.
Najbolji primjer ZAŠTO BI SVE TO NEKOME KORISTILO jest moj primjer s bordanjem. Znači, prije bih razmišljao „Ja to ne mogu, ja nisam taj tip“. Sada sam promijenio stav: „ Zašto i ja to ne bih uspio?“ Koristim tehniku modeliranja za brže učenje. Pogledao sam video na Youtubeu o bordanju, promatrao detalje…i uspio sam se iz prve spustiti bez pada, doslovce oponašajući lika s videa.
Isprogramirao sam samog sebe. Ne postoji stvar koja nije „naučiva“.
Nebitno je da li želiš biti bolji u poslu, u komunikaciji ili imati (bolju) vezu, NLP kao novi softver daje tehnike koje su primjenjive za bilo koje područje. Nebitno je kakav je tvoj program, uz NLP ga možeš promijeniti!
Dakle, ajmo reći ovako na slikovit način:
OKVIR:
VRIJEDNOSTI – cilj kamo ideš, to je sjeme koja si zasadio
UVJERENJA – mijenjaš ona koja nisu usklađena s ciljem
META MODEL – „alat za kopanje“, motika za kopanje „plodnog tla“
REFRAMING – alat za svladavanje prepreka na putu
SIDRENJE I SUBMODALITETI – uklanjanje nepoželjnih stanja i emocija
MODELIRANJE – alat za brže učenje
U svemu ovome mi je pomagao i community i trener Saša Tenodi.
On je za mene trener par excellence. Zašto? Jer ne radi po skripti. On te uči primjerom. Sve alate vidiš na njemu dok predaje i dok si s njim. On to radi iskonski i tako doprinosi vjerodostojnosti cijele edukacije. Nisam očekivao niti takvo moćno djelovanje alata niti takvu zajebanciju!
Prije sam mislio da sam zadovoljan. Kako živim, kako osjećam i što radim.
Sada imam UPGRADE. U svim poljima. Imam novi jači i brži softver:
Prije sam išao lagano. 120 na sat. Sad pičim 200 po autoputu.
Prije sam bio na 95-ici. Sada sam na Eko super 100.
Imam jači DRIVE.
Veću strast.
Nemjerljiva nova iskustva.
Mentalni orgazam.
Super Lik
MARIN ŠURINA, inženjer elektrotehnike i informacijske tehnologije, softver developer, 28
I 10. NLP kamp okupio je super ekipu pa su se tako na jednom mjestu našli Hooligani, Masteri i BPA (čitaj Briljantna Predsjednica čiji identitet nećemo otkrivati) koji su u sebi odvezli doma nova iskustva, neki sportske ozljede i opekline, a baš svi dobro raspoloženje.
Prvi dan kampa (srijeda) kontinentalci su se rasporedili po automobilima pa iz metropole krenuli put juga, prema porukama koje su stizale u Grupu dalo se isčitati da su svi natankali gorivo na svojim polaznim točkama što je bitan preduvjet za dobar start kampera i naravno dolazak na cilj u bazu (Mandre, otok Pag). Jedni su došli prvi u bazu i otišli na plažu a drugi nisu došli prvi pa su dobili zadatak ispeći meso na roštilju. Bilo je tu i trećih, no ne znam točno što su radili te večeri (nažalost došla sam tek sutra ujutro) jer su poruke prestale stizati; mislim da su razmjenjivali vizitke kako se to uobičajeno radi prve večeri NLP kampa.
Drugi dan kampa (četvrtak) bio je rezerviran za Wakeboarding. Pristigla sam u bazu taman na vrijeme za srknuti slatku kavu koju kuha Saša Tenodi i odraditi školu wake-a na suhom. Očito mi je bilo preveć šećera jer kad je pola sata kasnije teoriju trebalo pretvoriti u praksu (drži bar=prečku na boku i lagano ispružaj ruke, ne vuci!) nije mi išlo. Daska mi se uglavnom nije topila prednjim dijelom ali svejedno sam startala više puta roneći a ne klizeći po površini mora. Sigurno ste čuli za wakeboard? Upišite u pretraživač wakeboard cable Pag, imate i live streaming kameru (neće članak nigdje pobjeći)- bolje da znate o čemu pričam.
Što reći (koju pp), bilo nas je koji smo taj dan 2 sata wake-a iskoristili do zadnje minute, bilo da smo samo vježbali upornost i savladavali frustraciju ili smo uspjeli već prvi dan odvoziti puni krug (mi s kampa znamo tko je taj-isti je uspio i instruktora penjanja vinuti u zrak). A bilo nas je koji nismo bili zainteresirani za ovu aktivnost pa nismo ni probali stati na dasku.
Glad je među nama zavladala točno kad se Branka ukrcala na trajekt u Prizni tako da smo se sinkronizirano (pro)našli u 15:30 na ručku u Giardina (konoba Giardin u Kolanu bila je naša „mama s toplim ručkom“ svih dana kampa). Da opisujem klopu? Ma neću, to bi bilo u rangu s prepričavanjem utakmice SP koja je uslijedila te večeri. Tko je gledao je gledao, tko je njamao je njamao.
Nakon ručka krenusmo autima natrag u bazu. Dario je uočio nestanak prednje tablice na mom autu. Kako inače ne vjerujem u teorije zavjere uopće mi nije palo na pamet da se radi o hooliganštini, odnosno da ista nije slučajno nestala. Uglavnom pustimo tu enigmu, tablica je pronađena dva dana kasnije i sad mi onako „spigana“ svaki put kad je ugledam otkida pozitivno sidro!
U bazi smo neki od nas popili kavu na dominantnoj terasi i otišli na plažu/spavati ne bismo li se pripremili biti vatreni navijači par sati kasnije u obližnjem kafiću. Što je još važno iz te večeri: Lana je nabavila 3 porcije prženih krumpirića u gluho doba noći i mi smo dali 3 gola; nema slučajnosti!
Dan treći (petak) osvanula je frtuna juga i kiša, jednostavno predobar dan da bismo ga vejstali (eng. waste) po doma. Tako smo nakon doručka dočekali Milicu i dogovorili posjet sirani Gligora. Sva sreća nismo provjerili protukliznost pločica u pogonu iako je proizvodnja sira poprilično mokra djelatnost. Nego smo množili litre mlijeka godišnje utrošenog za proizvodnju ovčjeg sira i računali koliko točno ovaca pase na baš Onoj livadi . Onda smo degustirali koja se vrsta sira sljubljuje s dinjom a koja s cherry rajčicom, s vinom su mi prijale sve servirane vrste.
Sva sreća da su neki spakirali nepromočive wind jakne pa smo unatoč vremenskim prilikama mogli krenuti u Novalju po Poklon. A poklon je bila paleta mesa za roštiljanje by Petason d.o.o. koju nam je naša draga Petra poslala, a mi smo u dva navrata sve propisno „uklonili“ uz kap vina, nazdravljajući joj.
Imajući vremena do ručka otišli smo na predah u Gaudiña u kojem je svirala odlična glazba (nisam odgovorila Superliku što ja slušam jer je tema glazbe došla kasnije na vremenskoj liniji). Dakle nabavili smo u Novalji sve za večeru pa krenuli „kod mame“ na ručak. Opet je bilo dobro u Giardina (primijetili ste ovo a na kraju riječi-get use to it), konobari su posluživali i bezglutenski desert, jedina zamjerka-okrenulo je na buru pa smo se zaputili u bazu jer se kratki rukavi ne daju lako rastegnuti na 3/4. Napacalo se meso, naložio se roštilj, narezale tikvice, ispeklo se i pojelo! Zapravo, nije se to samo napravilo nego kako je BPA lijepo primijetila „netko je pekao roštilj 8xduže nego je zakonom dozvoljeno“ a mi gladnjaci smo pomogli da se meso ne ohladi na stolu.
(Napomena: za vrijeme trajanja kampa se pije iz staklenih čaša a jede iz keramičkog posuđa metalnim priborom za jelo, prvA koja se ponudi oprati suđe može slobodno to i učiniti, tu nema nikakvih ograničenja.)
Uglavnom DJ je složio aparaturu da nam auditivno i vizualno oplemeni još jednu večer hedonizma. Bilo je te večeri i kartanja, sjećam se da se spominjao Hitler i liberali a partizani uopće nisu tako da ću na sljedećem kampu pozornije slušati, sad se ne usudim analizirati ove nelogičnosti.
Evo subote! 4.dan kampa osvanula je bura. Čemu toliki vremenski detalji pitate se? Gle,čuj, nebitni su ako sjediš u stanu na nekom velegradskom/provincijskom kauču ali bitni su ako si blizu Camping village Šimuni i želiš probati sve sportske aktivnosti koje ljeti nudi Kecerin sport!
Večer prije dogovoren je polazak prema Šimunima u 10, svi k'o jedan, organizirani na vrijeme krenusmo. Nela nas je odmah preusmjerila na aquapark jer vremenski uvjeti nisu dozvoljavali morske aktivnosti koje uključuju jedro (Bojan je to jutro već skupljao gumenjakom ekipu koja je odjedrila prema Maunu). Nakon spuštanja po toboganu i hrvanja na trampolinu vratili smo svoje ožiljke na drugi kraj uvale pa smo neki do ručka još probali SUP-ati i otišli na turu kajacima. S kopna izgleda lako upravljati tim plovilima no zna se dogoditi da se netko neplanski okupa u odjeći! Nakon ručka se wake-alo, hoću reći hrabri nlp-evci su prkosili buri. Tako je npr. Branka u tili čas savladala teoriju, a očito i praksu kad je po tom vremenu odvozila cijeli krug. Strategija nije tajna kaže ona, kreneš i naučiš! (Yeah, kako tko!)
Neki smo se vadili na hladnoću i odmarali to popodne. Ajmo natrag u bazu navući sve duge rukave koje imamo na raspolaganju! Te večeri je kod većine nas dobro prošao i čaj, eh nemojte sad reći da ste od onih koji piju čaj samo kad su bolesni!
Nedjelja, 5.dan, osvanuo je maestral. Jutro smo proveli na Zrću wakeboard-ajući jer što bismo drugo radili na toj lokaciji, a popodne u kampu Šimuni učeći windsurf i jedrenje. Instruktori iz Kecerin sporta objasnili su nam osnove windsurf-anja na suhom, tu smo isprobali položaj tijela na dasci, namještanje booma, otvaranje i zatvaranje jedra.
Meni se činilo jasno, usidriš si osnovne pokrete i okret po stražnjoj strani daske pa još zapamtiš analogiju jarbola s volanom a jedra s pogonskim motorom. Kad sam shvatila da to uspijevam izvesti i na morskoj površini adrenalin se pojačao! Taj dan bilo je u programu i jedrenje s instruktorom, tu smo se otimali tko će prvi stati u red a uspjelo ih je odjedriti samo troje. Vjetar je jačao i ponovo nas ranije od očekivanog pospremio na kopnene aktivnosti tipa roštiljanje, kartanje i još ponešto.
Već je ponedjeljak, zadnji dan kampa? Ništa čudno, vrijeme brzo prolazi kad si u dobrom društvu!
Ubacili smo spakirane kufere u auta i krenuli to jutro na penjanje. Instruktor nam je objasnio da na umjetnoj stijeni koju penjemo nisu zadani smjerovi po bojama nego penješ kuda odabereš, glavno da ne koristiš rupe za pridržavanje (jesmo!) Ajmo, kome je sportsko penjanje izgledalo jednostavnije iz žablje perspektive nego viseći sa stijene? Mislim da je svima nama koji smo probali.
Tom su se prilikom nizali komplimenti glede izrađenosti latissimusa dorsi i vrste hlačica, mjerila se kilaža i sl. U najboljoj namjeri dobacivala su se guesstimated uputstva za penjenje iz poluhlada jer na kampu se svi podržavaju i međusobno ohrabruju, to i jest bit zajednice! Veseliti se tuđem uspjehu a pogotovo skinuti kapu onom koji je bolji od tebe!
To zadnje jutro smo još stigli i na windsurf , neki su riskirali kašnjenje na trajekt da bi iskoristili zadnji reful bure. Odveslala se još pokoja tura kajakom. Popila se i jedna piva u hladu. Tu smo se već krenuli pozdravljati do skorog viđenja.
Idemo! Idemo! Otišli smo na mamin ručak podijeliti zadnje porcije i master naredbe, a malo kasnije se uputili prema svojim bazama u „stvarnom svijetu“. Već sam bila doma kad su u Grupu krenule stizati poruke s autoceste-fotke s odmorišta na putu prema metropoli, još uvijek su tu ozarena lica, ekipa za 5 ste!
Kako to, kako to da je 5 dana tako brzo prošlo...nije mi jasno0...
Piše: Maja Špralja, NLP Practitioner
(INTERVJU) HRVOJE MARTIĆ, direktor službe informatičke podrške u Hrvatskoj pošti, MASTER NLP-a
Hrvoje Martić je, u 7 godina svog rada u HP-u, napredovao od inženjera do direktora službe Informatičke podrške. Direktorsku poziciju zauzeo je u periodu svoje NLP Master edukacije. Kako je izgledao taj put i kako točno NLP alati pomažu u napredovanju u korporativnom okruženju otkrio je u novoj Business NLP priči.
Svoju karijeru započeo sam kao inženjer u IT odjelu, zadužen za operativne zadatke u kojima je manji naglasak na interakciju i rad s ljudima. Kad sam postao voditelj, uvidio sam da ljudi nisu linearni i predvidljivi, kao što je to tehnologija. Počeo me zanimati „blend ljudi i tehnologije“, jer rezultat ne ovisi samo o meni, već i o mom timu i njihovim kompetencijama.
Događale su se konfuzne situacije. Trudio sam se dati smjernice, no oni me iz nekog razloga ne bi poslušali ...ili sam tek naknadno shvatio da sam im trebao vjerovati, a nisam...Uglavnom, kontinuirano sam se propitivao radim li na ispravan način i tako sam trošio mnogo energije.
S vremenom sam shvatio da ne razumijem ljude dovoljno i da mora postojati efikasniji način rada. Delivery odnosno obavljeni posao se uvijek ostvario, no bilo je pitanje KAKO je posao obavljen i koliko sam ja vremena uložio u krajnji rezultat. Na primjer, smatrao sam da sam dao maksimum, no obavljeni posao je samo djelomično ispunjavao moje kriterije, a ljudi koji su bili uključeni nisu bili zadovoljni. To mi je stvaralo osjećaj razočaranja, koji sam vjerojatno prenosio i na kolege.
Shvatio sam da su mi potrebne vještine za rad s ljudima, s kojima ću moći „izvući“najviše iz svog tima. Zaključio sam da prvo moram raditi na sebi da bih u tome bio uspješan.
Što je to zajednički nazivnik za uspjeh u radu s ljudima i njihov bolji delivery, a da su oni zadovoljni i da ne osjećaju pritisak?
Trebali su mi alati s kojima ću unaprijediti sebe, a da se to može reflektirati na druge.
Nakon praktičarskog treninga naučio sam da sam dosta alata i sam prirodno koristio, no kada saznaš njihove nazive, lakše ih „sistematiziraš“ i primjenjuješ.
Grupni treninzi su izuzetno korisni. Kad alate vježbaš na radionicama u grupi ljudi, stekneš pravi dojam koliko su zapravo ljudi različiti i koliko drugačije reagiraju. To iskustvo mi je bilo neizmjerno značajno za moje poslovno okruženje. Tako je započela moja transformacija. Naučio sam slušati, zaustaviti se u razgovoru s ljudima, osvijestiti njihovu reakciju i pronaći najbolji alat za sebe i za drugog čovjeka u danoj situaciji.
U vođenju projekata, mogu bolje posložiti flow projekta. Mogu unaprijed pretpostaviti put i predvidjeti prepreke, kao da si automatski slažem šprancu u glavi. Nakon edukacije lakše upravljam svojim i tuđim očekivanjima, imam kontrolu, predvidljivost i lakoću u vođenju.
Vezani članak: KAKO NLP POMAŽE U VOĐENJU PROJEKATA
Sretan sam kad iz ljudi mogu „izvući“ ono najbolje od njih, jer sam uvjeren da im na taj način pomažem i otvaram vrata za njihovo učenje i razvoj.
Moje promjene primjećene su od nadležnih te sam nagrađen internim priznanjem za svoj rad. Povratne informacije posebno su se odnosile na motivaciju tima i moj comittment prema zadanim ciljevima.
Ubrzo sam postao direktor. Kako se moja karijera krenula razvijati potpuno u menadžerskom smjeru, započele su i interne soft skill edukacije uključujući i prezentacijske vještine. Primijetio sam da su se moja očekivanja na edukaciju promijenila; nedostajao mi je naglasak na praktični pristup kao u NLP Hrvatska. Odlučio sam krenuti na NLP Master, a prvenstveno s ciljem učenja posebnih dinamičkih prezentacija.
Rastao sam zajedno sa svojim timom unutar hijerarhije, stoga su ljudi imali veću potrebu razgovarati sa mnom, bili su otvoreniji i doživljali me kao pristupačnog. Shvatio sam da me svi odjednom više slušaju zbog moje pozicije. Unatoč svim alatima koje sam naučio na praktičarskom treningu, i dalje sam ulagao mnogo energije u komunikaciju, a najviše zbog toga što se radilo o ljudima na višim pozicijama. Kad si na direktorskoj poziciji, moraš imati utjecaj na ljude i koji ti nisu operativno podređeni i od koje ne očekuješ delivery, moraš se pozicionirati.
*Besplatno skini 100 stranica knjige na naslovnici www.nlp.hr
Prezentacijske vještine koje se uče na Masteru su niz metoda s kojima možete konkretno unaprijediti tim, pospješiti svoje leadership vještine i svoju – utjecajnost.
Nakon Master edukacije i običan sastanak mi je postao prilika za demonstraciju seta vještina. U stanju sam napraviti storytelling za stolom i bolje pozicionirati svoj stav i ciljeve te uvjeriti sugovornike u njihovu ispravnost. To je posebno izazovno, jer na sastanku nema mnogo vremena; u kratkom vremenskom periodu moraš izvršiti utjecaj na veći broj ljudi s različitim vrijednostima i ciljevima.
Trening i sva moja privatna i poslovna iskustva u tom periodu utjecala su na promjenu mog mindseta. Od inženjera, postao sam menadžer usmjeren na razvoj vlastitog stila upravljanja. Od strogog matematičkog sklopa došao sam do fleksibilnosti, spremnosti na pokušaje i pogreške te to smatram svojim najvećim iskorakom.
Prije sam si postavljao ograničenja, a sada sam spreman na – igru. Samim time već sam napredovao. Svaki sljedeći pokušaj čini me boljim i stvara mi novo iskustvo. Naravno, to ne znači da ne griješim.
Upravo to dopuštam i drugima – da pogriješe. Ako se ljudi ne boje pogriješiti, velika vjerojatnost je da će i uspjeti. Trudim se njegovati „ležeran“ stil upravljanja s kojim nastojim ne stvarati dodatan stres.
Sve alate koje koristim, prvo primjenjujem na sebi. Moja misao vodilja je Practice what you preach iliti radi sam ono što zagovaraš. Kad posložiš svoje vrijednosti i potrebe, lakše ćeš ih prenijeti na druge i motivirati ih. Ako ne preispitaš sebe i nisi upoznat sa svojim vrijednostima, ako ne reflektiraš svoj set vrijednosti na svoj tim, predodređen si za neuspjeh – lošu isporuku i nesretne ljude.
Moja najveća vrijednost je kada čujem da sami zaposlenici hvale projekt, vlastite uspjehe i kad vidim i čujem da su zadovoljni. To je za mene uspjeh i tada znam da sam postigao svoj cilj.
Na kampovima, ljudi jednostavno izađu iz svojih mapa – iz svojih uobičajenih načina gledanja na svijet. Imaš priliku maknuti se od svog standardnog okruženja i pokazati ili pronaći „pravog sebe“. Na primjer, neće ti biti neugodno pogriješiti, jer si okružen ljudima koji te podržavaju. Kad imaš takvo okruženje, nije te strah ući u nove izazove!
Osim što je uvijek odlična zabava, upoznaješ različite ljude, njihove poglede na svijet, njihove reakcije... Uspostavljaš dublju vezu unutar uskog kruga ljudi, u sredini koja je za sve jednako nova i izazovna i to stvarno stvara vrijednost za osobu, i poslovno i privatno.
Ta iskustva unaprijedila su moju fleksibilnost, prepoznavanje tuđih vrijednosti, razumijevanje tuđih perspektiva i građenje mog osobnog stila vođenja.
Nakon NLP-a shvatio sam da sve ovisi o meni. Mogućnosti su neograničene. Koliko ću ja uložiti u edukaciju i svoj razvoj, toliko ću dobiti natrag.
Ulaganje u sebe jest proces, ali ako ne uložiš, nema ni rezultata.
Moraš si dopustiti - IGRU.
Saša mi odgovara kao trener jer su njegovi treninzi izuzetno praktični. Vježba je za njegove radionice siromašna riječ! Metoda „bum u vatru“ ti daje praktično iskustvo koje ostale edukacije ne pružaju. Cijenim što je usmjeren da osoba što prije dobije benefite od edukacije i od okoline, a ne isključivo na svoje prodajne aktivnosti. Kao osoba ostavlja dojam da je jednostavan, no nakon što završi edukacija, shvatiš da on stvarno živi vrijednosti NLP-a u svakom aspektu svog života. Njegovi postupci i komunikacija prema tebi su samo dio metoda kojima te razvija!
Autor: Martina Mršić, magistra novinarstva, voditeljica marketinga i PR-a i Master NLP-a s posebnom ljubavi za storytelling
LEON MAGOVAC,28, profesionalni vojnik i zapovjednik, NLP praktičar
Osjećao sam se kao da su situacije izvan moje moći i to sam prihvatio kao istinu. Živio sam taj stav. Govorio sam si: „Ja tu ništa ne mogu“ .
Drugi su imali glavnu riječ u mom životu.
Profesionalni sam vojnik pet godina, a prije osam mjeseci preuzeo sam zapovjedno mjesto. Često moram govoriti pred velikom grupom ljudi. U tim situacijama bio sam vrlo nervozan. Nisam se osjećao ugodno niti sam se znao izraziti. Zacrvenio bih se i osjećala bi se trema u glasu.
U vojsci je vrlo bitno jasno izdavanje uputa. Meni je nedostajala jasnoća u prijenosu zapovijedi, što je znalo stvoriti konfuziju među vojnicima. Nisu shvaćali što ja točno želim od njih.
Kada sam htio nešto zatražiti od nadređene osobe, nisam znao prezentirati zašto mi je to potrebno. Nisam znao kako osobi pristupiti, uvjeriti je; nisam imao „podlogu“ za to. Većinom ne bih dobio ono što bih tražio. Na kraju bih od svega dignuo ruke i odustao.
Nisam imao samopouzdanja ni sigurnosti, pa se na kraju nisam ni usudio tražiti bilo što za sebe. Osjećao sam se kao da su takve situacije izvan moje moći i to sam prihvatio kao istinu. Živio sam taj stav. Govorio bih si: „Ja tu ništa ne mogu“ .
No, postalo mi je jasno da druga osoba prvo treba shvatiti što ja želim, da bi mi išta omogućila. Shvatio sam da ne znam komunicirati.
Ako razgovor s nekom osobom ne bi išao u dobrom smjeru, odustao bih od razgovora. Bio sam dosta šutljiv u društvu te sramežljiv prilikom upoznavanja novih ljudi. Često sam izlazio u klubove, no ponavljala bi se ista situacija. Upoznao bih djevojku, no ne bi dobro završilo. Cilj mi je bio pozvati je na piće, no uvijek bi se desila neka „buka u komunikaciji“. Ja ne bih shvatio što ona govori, krivo bi se razumjeli...Sad tek vidim da sam uvijek dopuštao drugima da vode razgovor i da mi je to stvaralo probleme na svim poljima.
*Besplatno skini 100 stranica knjige na naslovnici www.nlp.hr
Nakon edukacije, nema više toliko nervoze i napetosti u komunikaciji kao ni u javnom govoru. Mogu komunicirati pred skupinom ljudi i ne gubim fokus čak i ako me prekidaju s pitanjima. U početku si odredim cilj i ne gubim ga iz vida tijekom cijelog govora. Smireniji sam, opušteniji i više se ne crvenim niti mi ne podrhtava glas u govoru.
Znam se jasnije izraziti i izdavati naredbe. Bolje razumijem njihov cilj i svrhu, pa ih tako znam i bolje prenijeti.
Vojnici nemaju upitnik iznad glave kad dobiju naredbe. Sve je detaljno i jasno objašnjeno, baš onako kako bih ja htio da meni netko prenosi informacije.
Sada znam kako stvari prezentirati, kako „ljepše“ govoriti, kako prepoznati i predstaviti benefite onoga što tražim za sebe: „Kako će to unaprijediti moj rad“? Navodim druge da situaciju pogledaju iz moje perspektive, da vide stvari mojim očima. Sada ja imam riječ i ono što mi je važno jest - da mi vjeruju.
Velika razlika je i što se ne opterećujem s tim što će osoba misliti o meni, kako će reagirati, više ne zamišljam u startu nešto negativno. Usmjeren sam na cilj svoje komunikacije, mnogo lakše i brže ga postižem i mnogo sam opušteniji.
Primjećujem da se više ne bojim odbijanja jer sam mnogo uvjereniji u svoju komunikaciju. Nije me strah izboriti se za sebe.
Ako se i dogodi da me netko odbije,ne odustajem. Promijenio sam svoj stav.
Ne vidim problem u odbijanju, već razmišljam kako ću se unaprijediti, kako ću biti drugi put biti bolji. Nema više povlačenja. Pokušat ću ponovno, ali uz drugačiji pristup. To je ono što u NLP –u zovemo fleksibilnost u komunikaciji.
Zbog svih tih promjena, imam bolje odnose sa nadređenima i podređenima. Primjerice, jedan od vojnika mi je pristupio na pomalo neugodan način, a nije se znao izraziti što zapravo želi.
Moja reakcija je drugačija. Mogao sam bolje razumjeti njegovu namjeru i perspektivu; osjećao se zakinuto. Bio sam smiren i riješili smo problem unutar sat vremena. Prije bih reagirao kao i on i nastao bi sukob. Prilagodio sam komunikaciju, ostao smirene glave, riješio problem i izbjegao napetost.
Konflikte izbjegavam i uz pomoć tzv. Meta modela, s kojim mogu postaviti „prava pitanja“ i u startu raščistiti nesporazume. Jedan od primjera se možda čini izuzetno logičnim i zdravorazumskim (što NLP i jest!), no prije se ne bih uopće usudio postaviti protupitanje.
-„Kakav si ti vođa, ljudi ti šetaju okolo i ne provode obuku“
- “Koji točno ljudi šetaju i gdje šetaju?“
Time smo utvrdili da se nije radilo o mom vodu i izbjegao sam nepriliku sa nadređenima, dok je kolega koji nije reagirao na takav način, bio u problemu iako nije bio kriv.
Mogu reći da dolazim i odlazim s posla – s osmijehom.
Rezultat edukacije jest i što se lakše upoznajem s ljudima, imam širi krug prijatelja, a i komunikacija s djevojkama se jako poboljšala. Prije je 9 od 10 situacija bilo neuspješno, a danas 3 od 10. Sada ja vodim razgovor. Razmišljam što je najgore što mi se može dogoditi?
I prijatelji komentiraju da sam mnogo direktniji i da se više „igram“.
Shvatio sam da se sve reflektira. Ako si dobar u jednom području, to se prenosi i na ostala polja u tvom životu.
Ako se nađem u nekoj neugodnoj situaciji s prijateljima ili ako primjetim da moji prijatelji imaju neko negativno uvjerenje koje ih ograničava, koristim preuokviravanje i tzv. „set DA“ po Miltonu. Ti alati mi omogućavaju da im pomognem, promijenim kut gledanja na situaciju i tako oraspoložim.
Prije sam razmišljao „Ja sam vojnik. Ostavi se bilo čega drugoga, nemaš što tražiti negdje drugdje.... „No, sada imam širu sliku, proširili su mi se vidici. Svjestan sam svojih mogućnosti, više se ne ograničavam, jer vidim da u mnogočemu mogu biti bolji. Nove opcije otvorile su se upravo zbog bolje komunikacije. Volio bih, pored vojske, razviti dodatan posao. Vidim da mogu. Odselio sam se od roditelja i sada živim sam, kako bih se posvetio svojim novim ciljevima.
Shvatio sam da se moram dalje baviti NLP-om, kako bi se zadržala ista razina vještina kao nakon tečaja ili da bi se povećala. Trebam stalno vježbati kako bih stvorio trajnu promjenu i kako bi to postalo „dio mene“. Kad sam upisao praktičarski trening, rečeno mi je da je velika uloga u NLP Hrvatska upravo u zajednici i tom održavanju znanja, no nije mi bilo jasno na koji način....
Sada tek vidim koliko su svi povezani, koliko je lako doći do svake osobe. Svi imaju jednu zajedničku vrijednost i to čini komunikaciju mnogo jednostavnijom i bržom. NLP.
Ovdje je motto „ Što god trebaš, javi se“. Ljudi dijele znanje. Ne znam da li je to do trenera ili jednostavno do mindseta, ali SVI ŽELE POMOĆI. Zapravo, vrlo neobično. Svi su vrlo otvoreni i jednostavni. Svi dijele istu vibru. Vjerujem da i ja trebam biti takav i da ću i ja, ako se okružim takvim pozitivnim ljudima, postati takva osoba.
Na NLP ljetnom kampu sam upoznao nove ljude, naučio nove vještine i došao do korisnih informacija koje sam tražio.
Ovakvu ekipu druge škole NEMAJU. Ovdje školovanje, koje si jednom platio ne završava, već se nastavlja. Trener je dostupan i nakon edukacije, uvijek mu se možeš obratiti za savjet, što u drugim školama nije moguće.
Inače tijekom edukacije s nekim klikneš, no to ne potraje. Vidite se možda još jednom na kavi i to je to. Ovdje se osjećam kao da škola još uvijek traje i to mi je odlično! Pitaj Boga koga ću sve upoznati u sljedećih 6 mjeseci 🙂
Prijatelji su me pitali „Zašto ti ideš u školu komunikacije?!“. Zar nije očito?
Saša Tenodi ima sve ono što bi svaki trener trebao imati. Samopouzdanje, želju i strast za prenošenjem svog znanja, posvećen je, predan, profesionalan, otvoren i pristupačan. Na njemu se jednostavno vidi da voli to što radi.
Ono što ga razlikuje od drugih trenera jest da stalno proširuje svoje znanje i jako ga dobro prenosi. Također, uvijek je dostupan, ako mu pošalješ mail, dobit ćeš odgovor najviše u roku od nekoliko sati. S drugim trenerima, to nije slučaj. Druge trenere ne možete nazvati da vas dodatno upute u nešto što vas zanima, a posebice ne nakon završene edukacije. Saši se uvijek možete obratiti za savjet.
Impresionirao me što mi je na prvom intervjuu za edukaciju poklonio svoju knjigu. Bio sam počašćen što sam dobio knjigu od samog autora s posvetom. Danas mi je vrlo draga uspomena.
Autor: Martina Mršić, magistra novinarstva, voditeljica marketinga i PR-a i Master NLP-a s posebnom ljubavi za storytelling <3
U svačijem životu postoje mjesta, ljudi, doživljaji i osjećaji koje ne bi mijenjali za ništa. To su oni doživljaji za koje će svatko od nas uvijek pronaći vrijeme jer znamo da time ne samo da doprinosimo sebi, već i ljudima koji nas okružuju kako u privatnom, tako i u poslovnom okruženju. NLP kamp je točno takvo mjesto.
Kako to znam? Jednostavno, stvar je iskustva.
Za mene je ovo bio treći kamp i kao i obično otišla sam bez konkretnijih očekivanja, ali ono u što sam bila 100% sigurna je da slijedi 5 dana smijeha, odmora, zabave i učenja. I tako bi.
I ove godine među nama je bila strastvena ljubiteljica joge koja je sasvim spontano oko sebe vrlo brzo okupila gotovo sve kampere koji su joj se svakodnevno u ranim jutarnjim satima s velikim veseljem pridružili vježbanju uz more. S obzirom da ja više cijenim svoje male jutarnje rituale poput doručka u miru i malih razgovora sama sa sobom, koristila sam to vrijeme da u miru i tišini budem sama u kući. No, vjerujem da su vježbe joge izvrsne za dovođenje uma, duha i tijela u balans i jako mi se svidjelo što su se Nikolini pridružili i oni koji inače ne njeguju redovno vježbanje te kako je Nikolina na ovaj način doprinijela dodatnim sadržajem za kampere.
Kajak na moru je relativno jednostavna fizička aktivnost, a meni je ujedno i bio opcija za bliže upoznavanje s nekim od kampera koje do tada nisam poznavala ili za miran i konstruktivan razgovor s onima s kojima se nisam dugo vidjela.
Za nas koji se nikada do tada nismo susreli s windsurfom, SUP je bio prvi korak kako bismo dobili dojam što to znači stajati na dasci na vodi. Sve u svemu SUP je vrlo lagana fizička aktivnost kod koje je potrebno prije svega održavati ravnotežu, što s obzirom na debljinu daske nikome nije bio problem.
Ovo je izvrsna opcija za one koji žele sudjelovati u vodenim sportovima na sigurniji i jednostavniji način te pritom uživati u pogledima na morsko plavetnilo. Naša Nikolina je i ovdje pokazala svoje vještine joge i odvažila se prezentirati nekoliko joga položaja na SUP dasci.
Za većinu od nas ovo je bio prvi susret s windsurfom. Kao i kod svake nove vještine koju krenemo učiti kreće se od teorije i demonstracije na suhom nakon čega se uz podršku instruktora savladavaju prvi koraci na moru.
Svakodnevno smo strpljivo čekali da vjetar okrene nama u korist te smo s prvim naznakama vjetra hitali prema windsurfu te pokušavali uskladiti položaj tijela i jedro sa smjerom vjetra. Što je više vremena netko uložio u savladavanje ove vještine, to su rezultati bili bolji. Logično. 😉
No, svatko tko želi izgledati kao prava windsurf faca koja jaše valove i kreće se s apsolutnim samopouzdanjem prema bespućima plavetnila, morat će, kako se kaže, još dosta žganci pojesti. Sve u svemu bitno je naglasiti da je ovo vještina čije se osnove uz malo dobre volje, mogu savladati vrlo brzo.
Priznajem da mi je žao što se jedrenjem nisam stigla više baviti tijekom ovog kampa. Da budem preciznija na moru u jedrilici sam bila samo jednom i to sa instruktorom kako bi dobila razumijevanje i osjećaj što se s jedrilicom u pojedinom trenutku dešava. Za više od toga ovaj puta nije bilo vremena, a bome niti vjetra. Neki od kampera su zadnji dan samostalno jedrili te na taj način dodatno okusili osjećaj potpune slobode i neovisnosti, a osmjeh na njihovom licu po povratku na kopno je govorio da su povoljan vjetar i jedra više nego dovoljni za užitak, zadovoljstvo i sreću.
S obzirom da smo do umjetne stijene stigli zadnji dan nakon što smo prethodna četiri bili aktivni kako preko dana tako i tijekom noći, penjanje mi u tom trenutku i nije bilo najsretniji odabir. Pokušala jesam, međutim ovaj puta nisam daleko stigla. Tješila sam se time da sam se na stijenu već penjala i to uspješno, tako da sam svoju opremu vrlo brzo prepustila entuzijastičnijima u tom trenutku koji su se poput Spidermana kretali stijenom.
Nisam očekivala da će biti moguće, no priznajem da sam se potajno nadala da ću ponovo stati na wake. Prije dvije godine na ljetnom kampu sam prvi puta u životu stala na wake i oduševila sam se. Osjećaj kada savladaš start, održavanje ravnoteže na dasci i amortiziranje žice koja te vuče u krug dok ju ne ispustiš ili dok ne padneš je nešto što sam htjela ponovo doživjeti. Na moje veliko iznenađenje krenula sam iz prve i suha napravila dva kruga. Uvjerila sam se da je wakeboard isto kao i vožnja biciklom - jednom kad naučiš ne možeš zaboraviti. No, ono bitnije je kako su kamperi koji se nikada do tog dana nisu susreli s wakeboardom savladali vještinu u rekordnom roku. Svaka čast! Zaključak je da što manje vremena imaš za savladavanje nove vještine, motivacija je veća i prije postižeš rezultate.
Zabava, igra i smijeh su sastavni dio života i potrebno ih je njegovati svakoga dana. Saša se pobrinuo i ovaj puta da je sve to sastavni dio ovogodišnjeg kampa, a odlazak u aquapark je dodatno potvrdio koliko svatko od nas uživa u malim stvarima koje život čine ljepšim. Osmjeh na licima kampera govori sve.
Večernji sati su bili rezervirani za spontana i opuštena druženja uz velike količine smijeha, razgovor i/ili igru. Jednu večer smo „odradili“ i radionicu na temu vrijednosti koja je za svakoga bila korisna, no moje je iskustvo da tijekom kampa najbolje učim u svakodnevnoj ležernoj i spontanoj interakciji s kamperima. I to je jedan od mojih glavnih razloga zašto volim biti dio cijele priče.
Tijekom pet dana kampa neki su se pojedinci u večernjim satima pod utjecajem društvene igre „Secret Hitler“ uživljavali u svoje uloge fašista i Hitlera, dok su s druge strane liberali često bili ti koji su vidjeli Boga, a nekima se skoro i prolio sakrament. Sjedni Rex!
Ali jedno od glavnih pitanja te tajni kampa je i dan danas „Vorki, kaj si ti tu metnil?“. No kako bi naš Serhii, koji je kako Saša kaže, rođen 4 sata od bogatstva rekao, radi se o „special secret bonus plus plus“ tajni pa tako dan i dan danas svi živimo u neznanju. Ali sam sigurna da bi SVI ponovili sve samo za taj osjeČAJ. 😉
Dobra volja, pozitivno raspoloženje i otvoren um su glavni sastojci potrebni za dolazak na kamp. Ostalo dođe samo po sebi.
Niti ovu tajnu vam ne bi znala reći, ali znam tko zna. 😉 I da, ima još puno toga što bih vam htjela o kampu reći, ali ne smijem jer i za to postoji pravilo. O nekim stvarima NLP Cluba i NLP Kampa se ne priča. 😉
No, možete mi vjerovati kada kažem da je NLP Kamp mjesto koje uvijek pruža više.
I za kraj jedan citat našeg Vanje koji je to jako lijepo rekao: „Zašto bih pobogu ovo propuštao?!!?“
Saša i svi ostali kamperi, veliko vam hvala i na ovom kamperskom iskustvu. Vidimo se sljedeće godine.
Autor: Martina Lucič Čanak, NLP Master Practitioner
Working on tourism and travel brand image as a long-lived project and challenge. Creating innovative promotion, marketing and communication sets that guide travel brands through all the features of their business story. Connecting travel brands with B2B network in South East Europe.
Web: http://magic4.club
Linkedin: https://www.linkedin.com/in/martinalucic/
Facebook: https://web.facebook.com/magic4.club/
Sudionici 8. NLP Kampa bili su: Aleksandra Ivanac, Mirjana Klić, Ana Šutalo, Nikolina Plenar, Martina Lucić Čanak, Danijela Medaković, Ivan Voras, Vanja Grgec, Sergey Vorona, Tvrtko Janjić, Ivica Klepić, Leon Magovac i Saša Tenodi
Svanuo je i taj dan, utorak 20.6.2017. Saša Tenodi i Ivan Voras čekali su me izvaljeni na klupici ispod drveta u Sigetu, ispijajući kavicu iz Mlinara. Dogovor je bio u 9:30 ispred Vorasove kuće. Stigla sam na vrijeme, Saša me počastio kavom te smo nakon popušene cigarete i ispijene kave krenuli prema Vorasovom autu. Uuuuu, nova crvena Mazda 3. Jebate!! Mislim da ne moram ništa više reći. Potrpali smo stvari u gepek i krenuli. Uživancija! Auto je doslovno klizio po cesti. I tako uz dva stajanja doklizali smo na Pag oko 14:30h.
Prva postaja na Pagu nam je bio supermarket Lorenzo. Kupili smo najpotrebnije; grickalice, 12 boca piva (svaka 2 litre), 3 litre vina, mineralnu i još poneku sitnicu, čisto za prvu ruku. 🙂 Nakon što smo stigli u Mandre i pozdravili gazdu kuće koju smo iznajmili, sjeli smo na balkon i počelo je.. Daj mi natoči čašu čisto da nazdravimo.
Negdje oko 17:30h nam se pridružila Nataša Jurešić iz Šibenika te smo, uz smijeh, nastavili nazdravljati do dugo u noć. Probudili smo se sljedećeg jutra oko 9:30h. Hm..ne boli me glava, nisam mamurna..jebeno! Čekaj. Koliko smo popili? 8 boca piva! To je 16 litara odnosno više od gajbe pive. Dobro nam je krenulo. Zar ne? 😉
Nakon doručka, uputili smo se prema Camping village Šimuni udaljenom cca 7 km od Mandri. Camping Village Šimuni smješten na južnoj strani otoka Paga, okružen šumom i cvjetovima oleandara, poznat je po svojim šljunčanim i pješčanim plažama koje se protežu cijelom njegovom dužinom.
U kampu su nas dočekali djelatnici Kecerin Sporta koji nudi mogućnost isprobavanja raznih sportova poput jedrenja na dasci, tenisa, penjanja na umjetnoj stijeni, veslanja na dasci (SUP), nogometa, odbojke, rukometa na pijesku... Saša je za naš kamp dogovorio 3 sata škole surfa za početnike, 1 večernji termin penjanja na umjetnoj stijeni sa osiguranjem, 2 ulaza u aquapark po sat vremena, najam opreme neograničeno (prema dogovoru i našim potrebama), korištenje surfa, malih jedrilica, SUP-a i kajaka te probnu vožnju katamaranima sa instruktorom. Uz sve to, dogovorio je i 1 sat škole surfa za napredne, 3 sata škole jedrenja na malim jedrilicama i 1 poludnevnu vođenu kajak turu.
A da ne bi ostali gladni, Saša je za svaki dan dogovorio ručak (juha, glavno jelo, desert) u obližnjem restoranu Mali raj koji se nalazi unutar kampa Šimuni. Kao što vidite svi preduvjeti za kvalitetan odmor su bili ispunjeni te je naša najveća „briga“ bila dobro se zabaviti.
Djelatnici Kecerin Sporta odmah su nas „postrojili“ i ispričali nam u teoriji na koji način jedriti na dasci. Kao i uvijek, željni novih iskustava, odmah smo se uputili provesti teoriju u djelo. Prvo smo na suhom stali na dasku, digli jedro te uz njihove instrukcije teoriju jedrenja na dasci okušali u praksi. Podučavanje na suhom je dobar početak savladavanja tehnike jedrenja na dasci jer u kontroliranim uvjetima možete naučiti osnove.
Naime, jedrenje na dasci zahtjeva kontinuirano održavanje ravnoteže na dasci, a da pri tome u rukama imate jedro koje trebate pokretati prema naprijed ako želite skrenuti lijevo ili prema nazad ako želite skrenuti desno. Osim navedenog, prilikom pomicanja jedra naprijed ili nazad jedro treba zatvarati ili otvarati ovisno o tome koliko jako vjetar puše i da li je isti dovoljno jak da „napuni“ jedra, odnosno da vas pokrene. Što je vjetar jači (i valovi veći) koriste se manje daske i manja jedra i obrnuto, a mi smo, s obzirom da je puhao povjetarac, dobili veća jedra i veće daske.
Ovo je sport u kojem su važni osjećaj i tehnika, tako da će cura od 50 kg jednako dobro naučiti surfati, ako ne i bolje, od 100 kg teškog body buildera. Nakon usvajanja osnova na suhom „isplovili“ smo u pratnji djelatnika Kecerina i to jedan na jedan. Daaa, svatko od nas je imao svog instruktora koji je jedrio pored njega na dasci! Stvarno vrhunska usluga!
Otisnuli smo se na „pučinu“ slušajući upute instruktora; „Otvori jedro! Polako! Malo ga gurni naprijed! Da,da tako je dobro! Samo ga drži!..“. Osjećaji bio predivan. Zamislite da stojite na dasci koja klizi po površini mora. More je toplo i mirno. Pogled vam je usmjeren prema pučini na čijem obzoru se naziru obližnji otoci. Vjetar dovoljno jak da vas lagano „gura“, a instruktor vam uputama pomaže da održavate željeni smjer. Nije bilo mjesta panici. Niti u jednom trenutku nismo bili prepušteni sami sebi. Mogli smo mirno isprobavati okrete na dasci, skretanje lijevo i desno. Naravno dogodio se i koji pad, meni primjerice, kada mi se „kompas“ u glavi poremetio i stala sam s krive strane jedra. Jedro me poklopilo i buć. 🙂
Sjećate se, spomenula sam da je puhao povjetarac. Daa..naravno, nakon nekog vremena nije nam bio dovoljan vjetrić koji možete „proizvesti“ u kupaoni kada sušite kosu. Htjeli smo „ozbiljan“ vjetar. Željeli smo se boriti, osjetiti vjetar u jedrima i neustrašivo se uhvatiti u koštac s njim. No, kao to biva u takvim trenucima, instruktori su u jednom trenutku rekli da bi možda bi bolje bilo provozati se kajacima budući da nema vjetra. Tako je i bilo. Potrpali smo se, Saša Tenodi i moja malenkost u jedan, a Voras i Nataša u drugi kajak i krenuli smo u istraživanje obale. Saša je predložio da odemo do marine Šimuni te smo se odvojili od drugog kajaka i krenuli veslajući uz obalu. Marina Šimuni se nalazi cca 20 minuta do pola sata veslanja od kampa Šimuni. Vožnja kajakom je bila ugodna, more je bilo mirno, a povjetarac nas je lagano hladio. Stigli smo do marine Šimuni. Kakav prizor! Puna marina usidrenih jahti, koje svojom impozantnošću ostavljaju bez daha. Jednom prilikom sam rekla Saši da bi hitjela imati svoj brod i to je naravno bio okidač za priču.
Saša: Reci ti meni Kristina, koju jahtu bi ti izabrala?
Ja: Paaa..važno mi je da imam gdje prespavati i voljela bi da jahta ima dovoljno veliku palubu za sunčanje i naravno natkriveni dio sa stolom tako da možemo u hladu uživati.
Saša: Hmm.. zanimljivo.
Ja: Možda ona tamo. A ne, nema dovoljno veliku palubu.
Saša: Pa ima mjesta na palubi.
Ja: Ma ne, premala je. Ovdje stanem samo ja. Gdje će se sunčati moji prijatelji?
Saša: Aaahaaa. Da, onda te razumijem.
Neko vrijeme smo uživali u razgledavanju jahti te smo se odlučili na povratak jer se bližilo vrijeme ručka. Nakon povratka na „našu plažu“, znanu kao plaža bijelog galeba, krenuli smo na ručak u restoran Mali raj.
Restoran Mali raj smješten je u samom centru kampa na velikoj terasi s koje se pruža prekrasan pogled na more. Drveni stolovi i zidovi, restorana Mali raj, ukrašeni klesanim kamenom, savršeno se uklapaju u pejzaž šume i mora.
Slika: Mali raj
Nakon ručka i koje čašice vina ili piva krenuli smo prema Mandrama dočekati ostatak hooligana TTC-a (Hrvoje Šarić), Sašu Posavčevića, Hrvoja Martića, Slavena Vincetića, dok je Ivan Ivezić stigao nešto ranije motorom. Nakon što su dečki stigli i ostavili stvari u apartmanima, izvadili smo čaše da nazdravimo. Nazdravljali smo dugo u noć, uz smjeh i opuštanje.
Sljedećeg jutra, nakon kave i doručka, krenuli smo prema kampu Šimuni zajednički se okušati u svim vodenim sportovima. Nakon što su Posavčević, Martić, Vincetić, TTC i Ivezić svladali osnove jedrenja na dasci, ostatak nas im se pridružio te smo se svi zajedno okušali u navedenoj disciplini.
Slika: jedrenje na dasci
Niti taj dan nas Posjedon, bog mora, nije „pomazio“ već se poigravao s našim živcima darivajući nas povjetarcem. Nismo dugo izdržali stojeći na dasci koja se jedva pomiče s jedrom u rukama. Ha ništa, Posjedon je odlučio ali mi nismo bili obeshrabreni. Odlučili smo. Idemo u avanturu s kajacima!
Tenodi je u jednom trenutku rekao: E, a da veslamo do Mandri! Bili smo Kristina i ja jučer do marine Šimuni. Mandre su još možda 10 minuta od tamo. Ne znam kako, ali pristali smo na avanturu. Ukrcali smo se u četiri kajaka, uzeli vodu i krenuli prema Mandrama. Ako pogledate sliku vidjeti ćete da, čak niti iz perspektive Gmaps-a, Kamp Šimuni nije baš bliiizuuu Mandri. No, neustrašiva ekipa hooliganskih „istraživača“ otisnula se na pučinu. Lagano smo krenuli, od „naše plaže“ plaže bijelog galeba, (crvena strelica u donjem desnom kutu slike) prema marini Šimuni.
Morska struja nam nije išla na ruku, veslali smo u suprotnom smjeru od njenog toka tako da je veslanje bilo „otežano“. TTC je za tu priliku uzeo crveni kaubojski šešir kao zaštitu od sunca te su on i Posavčević pjevajući, junačkim zamasima veslali prema marini Šimuni. Do ulaza u marinu Šimuni put je prošao relativno „bezbolno“. Za razliku od klasičnog veslanja, kajakaši moraju svu težinu vesla držati sami jer je kajak premalen da bi imao ikakvu potporu za vesla. Odlučili smo stati na „plaži“, udaljenoj cca 10 minuta veslanja od ulaza u marinu Šimuni i pričekati Vorasa i Martića kako bi svi zajedno mogli nastaviti dalje. Nastavili smo put, a Rt-ovi su se smo nizali.
Dobro Saša, gdje su te Mandre?!, čulo se iz kajaka. Ma tu su blizu imamo još malo, „pomagala“ sam Saši da „smiri“ ekipu. Rekla si da su tu iza Rt-a. Da rekla sam, ali nisam rekla točno iza kojeg Rt-a, odgovorila sam onako NLP-jevski. Nakon tog, svaki sljedeći Rt je za nas bio „Rt dobre nade“. Mislili smo si: „Možda su Mandre iza ovog Rt-a“. Onda smo vidjeli da da nisu. Možda su iza sljedećeg. Nakon više od sat vremena veslanja ugledali smo civilizaciju. Suncobrani! Mandre! Stigli smo!! U tim trenucima mogli smo si predočiti kako se osjećao portugalski kapetan flote Bartolomeo Dias u travnju 1488. otkrivši „Rt dobre nade“ i pomorski put za Indiju. Povratak do „naše plaže“ trajao je nešto kraće te smo nošeni morskom strujom stigli za cca 45 minuta. Nakon veslanja, ručak nam je sjeo „ko budali šamar“. Nakon ručka, opustili smo se uz piće i prepričavali doživljaje.
Večer smo proveli „nazdravljajući“ i vježbajući kalibriranje uz igru Tajni Hitler. Tajni Hitler je društvena igra za 5-10 igrača koji imaju zadatak pronaći i zaustaviti tajnog Hitlera. Na početku igre svaki igrač prema dodijeljenim kartama dobiva jednu od tri uloge: Liberal, Fašist ili Hitler. Hitler igra za fašistički tim i fašisti znaju Hitlerov identitet od samog početka, a Hitler ne zna identitet fašista, dok Liberali ne znaju ničiji identitet. U svakom krugu se između igrača bira Predsjednik vlade i Kancelar koji izglasavaju Zakone. Liberali koji su u većini, pobjedu odnose izglasavanjem 5 liberalnih zakona ili ubijanjem Hitlera, dok fašisti pobjedu odnose izglasavanjem 6 fašističkih zakona ili ako se Hitler izabere za kancelara nakon što su izglasana 3 fašistička zakona. Ovo je igra kalibracije. Svaki igrač tijekom igre pokušava izkalibrirati ostale igrače te prema njihovom glasanju i ponašanju prilikom odabira Predsjednika i kancelara ili prilikom glasanja za pojedini zakon otkriti tko je liberal, tko fašist, a tko Hitler. Uz smijeh i igru dočekali smo rane jutarnje sate.
Niti sljedećeg jutra nije bilo naznaka promjene vremena. Vjetar je i dalje pirkao, a sunce je neumoljivo pržilo. Stigavši u kamp Šimuni okušali smo se u SUP-u za koji na svu sreću nije potreban vjetar. Stand Up Paddling (SUP) je moderan oblik veslanja na dasci koji je krenuo s Waikiki plaže kao „beach boy surfing“ gdje je ekipa surfera počela koristiti veslo kako bi brže uhvatili val, ali i zabavili se u dane kad valova nema. Veslanje na dasci je postao popularan sport kada su napravljene prve velike i stabilne daske, namijenjena baš za SUP. Ono što je SUP učinilo tako popularnim je činjenica da se uči brzo, ne zahtijeva nikakvo prijašnje iskustvo te ne trebate biti super fit da biste ga probali i naučili. SUP je daleko jednostavniji od bilo kojeg drugog oblika surfanja, a jednom kada uhvatite ravnotežu možete jednostavno i opušteno ploviti uz obalu sami određujući ritam koji vam odgovora.
Nakon što smo se okušali u SUP-u privukle su nas ljepote jadranskog podmorja, te smo išli istraživati tajne potopljenih brodova. U uvali kampa Šimuni, 40 metara od obale, na različitim lokacijama nalaze se tri potopljena broda. Masku za ronjenje i dihalicu iznajmili smo, za simboličnu cijenu, u Ronilačkom centru Foka koji se nalazi, gle čuda, na „našoj plaži“. Tokom ljudske povijesti pronađene su mnoge vrijedne brodske olupine, pa čak i vode Jadranskog mora čuvaju blaga starih brodova potopljenih u olujama i ratovima. Olupine brodova koje leže na dnu mora oduvijek su plijenile pažnju povjesničara i pisaca avanturističkih romana. Potopljeni brodovi u uvali kampa Šimuni nisu brodovi potopljeni u olujama i ratovima ali i oni imaju svoje čari. Spuštajući se u dubine prvo smo opazili gornju palubu broda, koji leži uspravno na pjeskovitom dnu. Vidljivost je bila slaba ali se moglo razaznati da je brod sada mjesto na kojemu su mnoge biljne i životinjske vrste našle svoj dom.
Slika govori više od tisuću riječi. 🙂
Nakon „istraživačkog“ ronjenja vrag (čitaj: Saša Tenodi) nam nije dao mira te smo se uputili prema Aquaparku. Aquapark u kampu Šimuni, kapaciteta 80+, sastoji se od 14 zabavnih elemenata. Mi i djeca do 10 godina uživali smo, kao vršnjaci, u vratolomnoj igri „bacanja po napuhanim elementima, spuštanja niz tobogane i hodanja po plutačama“.
Nakon ručka, uputili smo se u Mandre i nastavili vratolomije nazdravljanjem uz igru Tajni Hitler.
Sljedećeg jutra, ranom zorom, oko 11h stigli smo na, mjesto „zločina“, plažu bijelog galeba u kampu Šimuni. Usprkos inatu moćnog Posjedona i laganom povjetarcu okušali smo se u jedrenju na malim jedrilicama za jednu do dvije osobe. Umijeće upravljanja jedrilice u svim smjerovima bez obzira na smjer vjetra, svladavajući pri tome često vrlo nemirne uvjete na vodi, jak vjetar ili druge nepogode, sve je samo ne jednostavno. No, jedrenje u malim jedrilicama je neopisivi užitak jer ste uvijek u direktnom kontaktu sa morem i vjetrom, osjećaj brzine je neusporediv sa velikim jedrilicama, a uvijek ste sami odgovorni za sve što vam se događa, od brzog jedrenja do prevrtanja. Umjesto često pasivne uloge na velikim jedrilicama, ovdje ste uključeni u sve aspekte jedrenja, od trima jedara, kormilarenja, do pozicioniranja i pomicanja težine na jedrilici.
Nataša i ja sjeli smo u jedrilicu sa instruktorom Markom koji nas je uz lagani povjetarac podučavao načinu usmjeravanja jedara, mijenjanju pozicije prilikom okretanja jedrilice, kormilarenju i sličnom. Za korak dalje u poduci nije bilo dovoljno vjetra te smo se vratili na plažu i uživali u SUP-u, ronjenju, pecanju i dogovaranju roštilja.
Naravno, nije nam dugo trebalo da za takav dogovor, podijelili smo zaduženja oko nabavke i krenuli u pripremu. TTC, a tko drugi, bio je zadužen, odnosno „dobrovoljno“ se javio da peče roštilj, a Posavčević mu je svestrano pomagao u preuzetom zadatku. Na jelovniku su osim raznolike mesine bili i čevapi (obični i „veseli“), lignje, piletina, šampinjoni i pečeni kruh. Matija Ramov nam se pridružila na gospodskoj večeri, počastivši nas svojim dolaskom iz Zadra. Hooligansko druženje potrajalo je do ranih jutarnjih sati uz priču, igru Tajnog Hitlera i naravno, nazdravljanje.
Nakon tri ili četiri dana kampa, svatko od nas je pronašao sebi najdražu morsku zanimaciju te smo zadnja dva dana „utvrđivali“ već naučene vještine.
Nakon šest dana u kojim smo istraživali obalu veslajući na kajacima, otkrivali morske dubine, iskusili vratolomne dječje igre u Aquaparku, jedrili i veslali na dasci te upravljali jedrilicama stigao je dan povrataka kućama.
Tu se opraštam od tebe dragi čitatelju i pozivam te da nam se pridružiš, kako bi iskusio sve blagodati hooliganskog života, u novim pustolovima koje će uslijediti.
Do novih avantura, pozdravlja te ekipa hooligana s plaže bijelog galeba!
Vidimo se na NLP KAMPU u kolovozu!
Kristina Bulešić
DEJAN RAJN, inženjer građevine, 37, Koprivnica //Foto: Dejan u u Klubu NLP Prezentera
Moj život se svodio na POSAO. Trajao je 24 sata dnevno, a nikad ga nisam uspio riješiti do kraja.
Prije samo jako malo pričao. Jedan razlog je zbog odgoja, a drugi zbog zbog jedne poslovne situacije. Radio sam na gradilištu u Zagrebu gdje je bilo mnogo problema te je održan sastanak s šefom gradilišta. Ono što me fasciniralo je da je on samo slušao. Na kraju je rekao samo tri rečenice kojima je iznio rješenje i svi smo ga odmah poslušali. Odlučio sam biti kao on! Slušati i iznijeti rješenje problema! Tako sam stekao naviku da ne pričam mnogo, no pokazalo se da to nije uvijek najbolja taktika...
Ubrzo nakon što sam se zaposlio, doživio sam i nezgodu na poslu - pao sam na glavu s tri metra visine. Dobio sam težak potres mozga i dugo nisam bio sposoban za posao. Posljedica je bila strah od visine i gubitak memorije. Kad sam se vratio, pitao sam osnovne stručne stvari i šefa je to smetalo. Stoga sam počeo ponovno učiti, no proces učenja je bio otežan. Nekih stvari se još i danas ne sjećam, vidim da mi još neke uspomene nedostaju. Tako sam izgubio samopouzdanje i dozvolio sam da me mi posao bude jedini fokus u životu. Bilo me jako strah da ga ne izgubim. Radio bih po noći samo da imam sve u roku riješeno umjesto da se izborim za sebe. Ujutro bih se probudio, otišao raditi, došao kući, išao spavati i tako svaki dan. Kao vojnik, po špagi. Rijetko kad sam koristio godišnji odmor. Kad bih i imao slobodno vrijeme, nisam znao kako ga iskoristiti.
Moj život se svodio na posao. Trajao je 24 sata dnevno, a nikad ga nisam uspio riješiti do kraja. Kao šef gradilišta, dao bih naredbu, a poslije sam ja morao popravljati što sam naredio. Ne bih dobro prenio informaciju. Bilo je i situacija kad bih morao stati ispred radnika i prenijeti im loše vijesti, no nisam znao dobro formulirati rečenicu i nastali bi problemi. Gubio sam mnogo vremena na takve stvari.
Dobio sam veliki projekt i tada sam počeo pucati po šavovima. Osjećao sam veliki teret, frustraciju. Frustracija je dovodila do toga da se ne bi stigao baviti papirologijom, pa bi to stvorilo novi red problema. Mislio sam da ću puknut, da ću dat otkaz, ali za to nisam imao hrabrosti. Vjerovao sam da nigdje drugdje neću moći raditi. Prolupao bih da tada nisam odlučio otići na trening. Htio sam prekinuti taj stil života.
*Besplatno skini 100 stranica knjige na naslovnici www.nlp.hr
Privatan život je jako patio. U vezama koje sam i imao, nisam imao svoje ja, previše sam udovoljavao i nisam znao slušati. Ona situacija kad slušaš, ali ne čuješ. Sve bih prevodio kroz „svoj sustav“, sve bih interpretirao.
Kao prvo, shvatio sam da nije dobro uopće ne pričati i da sam imao krivo uvjerenje. Postao sam fleksibilniji, znam prilagoditi komunikaciju na situaciju. Naučio sam kako ljude stvarno čuti i i ne interpretirati onako kako meni odgovara. Sada mogu reći da imam svoje JA jer se mogu i znam izjasniti, znam se izboriti za sebe. Prije sam bio „prepristojan“. Kao da sam se prilagodio svijetu u kojem živim....
Više se ne bojim visine, za vrijeme treninga uspio sam se „vratiti u stanje prije pada“. Trening mi je također pomogao da bolje učim nakon nesreće, pa sam čak uspio položiti i stručni ispit.
Foto: Dejan Rajn izazov - strah od visine
Najvažnije je da više nemam straha od gubitka posla. Postao sam svjestan svojih kvaliteta i sigurniji sam u sebe. Znam da imam opcije. Mnogo manje vremena provodim na poslu jer znam bolje izdavati naredbe, više ne moram provjeravati svoje radnike, mogu se na njih osloniti, a oni mene više cijene. Tako mi je postalo lakše raditi i malo po malo sam oslobodio vrijeme. Rijetko kada radim prekovremeno, a plaća mi je narasla za 30%.
Kako sam oslobodio svoje vrijeme, tako sam upoznao svoju današnju ženu i nedavno smo dobili dijete. Kupio sam kuću. Sad imam druge probleme 🙂
Bio sam tri puta na godišnjem uključujući i NLP KAMP! Kad dođem među ekipu u Zagrebu, jako puno učim. Idem na prezentacijske NLP klubove, na NLP hooliganštine za učenje novih vještina. Drugačiji je način komunikacije u Zagrebu - brža je, jasnija, provokativnija i to mi mnogo koristi.
NLP trening u NLP Hrvatska svakako preporučujem svakome tko želi poboljšati svoj život, brže učiti i prepoznati dobre strategije! Proširio sam svoje vidike i stekao nova iskustva koja su mi stvarno promijenila život.
Autor: Martina Mršić, magistra novinarstva, voditeljica marketinga i PR-a i Master NLP-a s posebnom ljubavi za storytelling
Nakon blagdanski trpeza i otvorenih poklona Djeda Mraza, na Štefanje 26.12. okupilo se nas 8 (Borna Kuzmanović, Hrvoje Martić, Ivan Ivezić, Ivan Voras, Saša Tenodi, Saša Posavčević, Slaven Vincetić i moja malenkost (Kristina Bulešić)) kod Maneuele Jakše. Potrpali smo skijašku i opremu za bordanje u Ivezićev kombi kao i ponešto hrane i cuge koju smo kupili, kako bi imali sa čime nazdraviti i štogod pojesti prvi dan. Osim svega što smo nakupovali Martićeva majka (veliko hvala gđi. Martić) napravila nam je 30-ak sarmi čisto da imamo štogod za prigristi te smo i njih uz Hladno pivo (netko u ruci, netko u srcu) i „sarma, ništa kao sarma, jelo pravo sarma“.. potrpali u kombi i oko 16:30 krenuli sa kombijem i tri auta prema Krvavcu uz osmjeh na licu.
Skijalište Krvavec nalazi se 25 km od Ljubljane u Općini Cerklje na Gorenjskem u podnožju Kamniških Alpa. Smjestili smo se u hostelu Mama´s house samo tri kilometra od skijaškog centra Krvavec. Skijaški centar Krvavec ima uređeno 30 km skijaških staza na nadmorskoj visini od 1450 m do 1971 m, što pruža odlične uvjete za skijanje. Staze su dinamične, po težini raznolike, primjerene kako za rekreativne i profesionalne skijaše, tako i za skijaše početnike. Moderan sustav umjetnog zasnježivanja garantira dobro pripremljene staze te dugačku sezonu koja obično završava tek krajem travnja.
Andrija Jambrović, Mirna Ferk i Hrvoje Šarić (TTC) pridružili su nam se u utorak ranom zorom oko 10h nakon čega smo krenuli na Krvavec. Prvi dan na skijalištu Mirna Ferk, Hrvoje Martić i ja po prvi puta smo se odlučili stati na bord, dok je Andrija Jambrović po prvi puta uz pomoć svima dobro znanog TTC stao na skije. Teško breme učitelja bordanja preuzeo je iskusan border Borna Kuzmanović. Naime nije se lako „boriti“ sa jednom odraslom osobom kojoj su noge pričvršćene za dasku te se jedva može dići iz sjedećeg položaja na bord, a kamo li sa tri takva kapitalca. Na početku nismo znali niti prikopčati buce na bord, zatim se postavilo pitanje kako se kretati na bordu po ravnoj površini kada ti je jedna noga pričvršćena za bord, a drugom se odguruješ. Uslijedilo je objašnjavanje prebacivanja težine i načina kočenja.. uf, a nismo još niti krenuli. Nakon što nam je Borna objasnio osnove bordanja u teoriji, isto je trebalo provesti u praksi. Krenuli smo sa spuštanjem na baby stazi. Nakon što smo uspjeli stati na bord, krenuli smo uz njegove povike: Pazi! Polako! Prebaci težinu! Koči! Koči! Prebaci težinu nazad! A mi smo vikali: Aaaa!!.. i tuf! Uredno smo završavali na stražnjici. Ha, zaustavili smo se, to je ono bitno. ? Nakon nebrojenih pokušaja polako smo uspijevali održati se na bordu i osjetiti navalu adrenalina i onu, ma znate onu, čistu, iskrenu dječju radost sa dozom iznenađenja koju smo kao djeca nebrojeno puta osjetili. Sva sreća da Borna osim zavidnog znanja bordanja ima i dobre živce koje je svakog dana uz potporu većine opuštao na samo nama znan način. ?
Slike: Svaki početak je težak
I tako, prvi dan na skijalištu je nekima prošao u ležernom skijanju ili učenju istog, a nekima u pokušajima održavanja na bordu. Kako bi se oporavili od snježnih radosti i utažili nepresušnu hooligansku hedonističku glad, nakon skijališta smo se uputili u Terme Snovik. Terme Snovik smještene su na nadmorskoj visini od 462 metara u idiličnoj zelenoj dolini između Kamnika i naselja Vransko cca. 25 km od skijališta Krvavec (30 minuta vožnje). Terme prvenstveno nude kupanje u unutarnjim i vanjskim termalnim bazenima. Voda je bogata kalcijem i magnezijem, koji ima blagotvoran učinak na bolest kosti, kože i probavnog trakta. Zatvorena termalna rivijera (500 m2 vodene površine) sastoji se od rekreativnih bazena s termalnom vodom od 32 °C (25m x 25m) s podvodnom masažom, na klupama ili ispod slapova i whirlpool s temperaturom vode od 36 ° C.
A što da vam kažem? Podvodna masaža termalnom vodom od 32 °C i namakanje u whirlpool bazenu (hidromasažni bazen), opustilo je i naj ukočenije (u svakom pogledu) pa masaža leđa ispod slapova.. O daaa, život je lijep! ? Što bi se reklo lat. Carpe diem (hrv. Iskoristi dan), a što smo mi i učinili.
Slika: Terme Snovik
U srijedu je skijalište bilo zatvoreno zbog, kako bi Slovenci rekli „moćnog vjetra“ pa bi neki pomislili da nismo imali sreće, ili?! ? Kažu da je svatko kovač svoje sreće. Mi smo svoju sreću taj dan iskovali na ručku u Ljubljani i u vodenom parku Atlantis, a Vorasa je sreća pomazila tako što mu je jedna cura (Nina) javila da je našla njegov izgubljeni mobitel. Na putu do Ljubljane stali smo na parkiralištu ispred lokalnog vulkanizera kako bi preuzeli Vorsov mobitel i naravno popili cugu u bircu u kojem radi Nina. Nakon ispijene čašice craft piva uputili smo se prema Ljubljani.
Slika: Spašavanje Vorasovog mobitela
Da, da, opet hedonizam na hooliganski način. Vodeni park Atlantis je jedinstveni objekt u sklopu BTC City Ljubljana u smislu njegove arhitekture i asortimana proizvoda i usluga, čineći BTC CITY najvećim poslovnim, trgovačkim, rekreacijskim, zabavnim i kulturnim centrom u Europi. Vodeni park Atlantis nudi tri tematska modula (svijet avanture s posebnim dječjim područjem, Termalni hram i saune), koji su međusobno povezani i prostiru se na dva kata. Hedonizam na najjače u saunama, bazenima i zatvorenim toobooganimaaa! Juhuuu!! Nakon četiri sata namakanja, brčkanja i preznojavanja u saunama uputili smo se prema hostelu.
Sigurno se pitate, kako smo provodili večeri nakon snježnih vragolija i vodenih hedonizama. Provodili smo ih u posebnoj prostoriji na etaži -1 hostela. Da, da imali smo svoji „bunker“ točnije prostoriju sa stolom za 12 ljudi blizu koje se nalazi kuhinja u kojoj smo imali vlastiti frižider. Dakle ića i pića u izobilju na dohvat ruke. Večeri u bunkeru su započinjale sa sarmom i narescima (čovjek treba nešto prigrist nakon cijelog dana), a potom je uslijedilo prakticiranje NLP-a kroz igru Tajni Hitler. Tajni Hitler je društvena igra za 5-10 igrača koji imaju zadatak pronaći i zaustaviti tajnog Hitlera. Na početku igre svaki igrač prema dodijeljenim kartama dobiva jednu od tri uloge: Liberal, Fašist ili Hitler. Hitler igra za fašistički tim i fašisti znaju Hitlerov identitet od samog početka, a Hitler ne zna identitet fašista, dok Liberali ne znaju ničiji identitet. U svakom krugu se između igrača bira Predsjednik vlade i Kancelar koji izglasavaju Zakone. Liberali koji su u većini, pobjedu odnose izglasavanjem 5 liberalnih zakona ili ubijanjem Hitlera, dok fašisti pobjedu odnose izglasavanjem 6 fašističkih zakona ili ako se Hitler izabere za kancelara nakon što su izglasana 3 fašistička zakona. Ovo je igra kalibracije. Svaki igrač tijekom igre pokušava izkalibrirati ostale igrače te prema njihovom glasanju prilikom odabira Predsjednika i kancelara ili prilikom glasanja za pojedini zakon otkriti tko je liberal, tko fašist, a tko Hitler. Uz smijeh i nadglasavanje pokušavali smo primijeniti pravila igre što je završavalo s time da smo imali dva Hitlera umjesto jednog ili niti jednog jer su igrači krivo „pročitali“ karte. Vlasnica hostela nas je već prvu večer upozorila na kućni (ne)red kojeg se moramo pridržavati što bi značilo da nakon 22h nema galame. Uf, nas 12 i alkohol bez galame. Uspjeli smo nekako „obuzdavati“ glasne navale smijeha i nadglasavanje uz konstantno; Šššš.. tiše, tiše malo..
Slika: Bunker i kuhinja u hostelu
U četvrtak je granulo sunce, kao na ljetnom kampu, moćan vjetar je utihnuo i uputili smo se prema skijalištu. Na Krvavcu je toga dana bilo kao na rasprodaji! More ljudi je čekalo u redu za žičaru i vučnicu, a ispod 20 min čekanja u redu bilo je kao da si dobio na lotu. Neki od nas se nisu dali smesti i unatoč svemu čekali su uporno u redovima kako bi uživali u odabranoj aktivnosti na snijegu. Drugi su se utaborili na terasama obasjanim suncem i uz rakiju, pivu te kuhano vino, uživali su u svim dodatnim blagodatima koje pruža Krvavec.
Slika: Terasa i staza
Nakon skijaškog dana i tri dana sarme za večeru, odlučili smo „posljednju večeru“ na kampu upriličiti u pizzeriji Pod Jenkovo Lipo. Pizzeria Pod Jenkovo Lipo smještena je samo nekoliko minuta vožnje od Kranja na putu prema skijalištu Krvavec. Nekada davno na mjestu pizzerie stajala je rodna kuća slovenskog skladatelja i dirigenta Davorina Jenko, rođenog 1835. godine. Davorin Jenko napisao je 260 pjesama, od kojih je oko 40 slovenskih, a uglazbio je i par Prešernovih tekstova. Ušli smo u pizzeriju i sjeli za za stol kao 12 apostola, ali bez tjelesno prisutnog Isusa, što ne znači da isti nije bio sa nama. Naručena jela su počela stizati sa podužim odmakom i bila su „big size“, ali vrijedilo je čekati. Nakon što smo se obilno pogostili nekolicina nas nije mogla odoljeti desertima te smo naručili 4 porcije palačinki i jedan voćni kup. Porcija palačinki se sastojala od tri nadjevene palačinke, dok je voćni kup veličinom odgovarao povećoj vazi. Vazu sladoleda i voća smo, srećom, podijelile Manuela i ja jer bi u protivnom ostavljanje sladoleda postao 11 smrtni grijeh, dok palačinke nitko nije dijelio.:)
Došao je i petak, zadnji dan naših snježnih radosti. Pomalo se osjećala sjeta u zraku, nije nam više bila bitna gužva niti čekanje u redu za žičaru. Svi smo se htjeli još samo jednom spustiti niz padinu i barem još jednom osjetit onu, svima dobro znanu dječju radost. Otkucalo je 16 h, uzeli smo svoje skije i bordove, pogledali iza sebe, pozdravili se sa hedonističkim užicima i dječjim radostima te krenuli puni novih iskustava prema Zagrebu.
Nakon svega ispričanog, sigurno se pitate kada ćete nam se moći pridružiti. Ne brinite, sljedeći kamp je već na vidiku.
Zato do novih hedonističkih iskustava koje ćemo proživjeti zajedno..Pozdrav!
Kristina Bulešić
Vrijeme okupljanja 23:50 na autobusnom kolodvoru! Bio je ovo prvi Hooliganski kamp na koji smo išli autobusom. Odredište Murter… Ali u pravom Hooliganskom duhu nismo znali gdje točno na Murteru!
Predviđeno vrijeme dolaska bilo je oko 6:30. Taman za odspavati (ja sam ona koja čim autobus krene zaspem) i probuditi se u Murteru na vrijeme za kavu! Idealan plan.
Ali kako znamo da su planovi tu da se ponekad i izjalove, tako se izjalovio i ovaj! I priuštio mi jedno nezaboravno putovanje.
Naime putovati autobusom po noći je brže nego putovati danju I tako smo mi stigli u Murter u 04:20…
Vani mrak, nigdje nikoga a mi još k tome ni ne znamo gdje idemo jer Saša sve drži u strogoj tajnosti.
I krećemo pješice ni sami ne znamo kuda. Možete li zamisliti prizor nas devet u gluho doba noći (nekome je to jutro, ne i meni) vučemo kofere kroz u mojim očima pola Murtera. I sada kada se toga sjetim suze mi krenu, naravno od smijeha!
U jednom trenutku smo se svi počeli pitati zna li uopće i Saša kuda idemo ?
Nakon hodanja i hodanja i hodanja došli smo u predivnu uvalu i vidjeli da ćemo biti smješteni u Turističkom naselju Jezera Village. Ali kako smo došli prerano sjeli smo na terasu i uz smijeh i zabavu dočekali konačno otvaranje kafića za prvu kavu. Smješteni smo u komotnim i ugodnim četverokrevetnim apartmanima na bazi noćenje s doručkom.
Cilj kampa na Murteru bio je naučiti windsurf tj. jedrenje na dasci. U DSR Adria Sportu http://dsradriasport.hr/ dočekao nas je naš instruktor Draško Andrić.
Draško je vlasnik i instruktor sa preko 15 godina iskustva u vodenim sportovima i znali smo da smo samim time u sigurnim rukama.
Kako je za svaku novu vještinu kao i za svaki cilj koji stavimo pred sebe potrebno raspodijeliti na nekoliko manjih cjelina tako je bilo i u ovom slučaju.
Sup je ono što zadnjih nekoliko godina viđamo na moru, po rijekama i na jezerima i svima nam izgleda jako cool. SUP ili Stand up paddling najbrže je rastući vodeni sport. Ono što ga čini tako popularnim je činjenica da se brzo uči, jednostavan je i ne zahtjeva nikakvo iskustvo bilo kojeg sporta i možete SUP-ati na bilo kojoj vodi, bitno da je mokra!
I zaista je tako, prvo penjanje na dasku i svi smo proSUP-ali. Kod mene se rodila ljubav na prvi pogled prema SUP-u i stavila sam kupovinu jednoga na moju bucket listu!
Drugoga dana stavljen je pred nas malo veći izazov, windsurf ili jedrenje na dasci. Jedrenje na dasci je sport gdje onaj tko upravlja jedrom različitim položajima jedra upravlja windsurfom . Čim imate veće jedro, brže se krećete i doživljaj je bolji. Prvoga dana svei smo dobili isto, malo jedro i početničke daske. Meni se godinama gledajući s obale ljude na windsurfu to činilo nemoguća misija i jako komplicirano i zahtjevno. Ali bitno je od koga učimo a Draško se tu pokazao kao vrhunski profesionalac i kroz dva uvodna sata windsurfa objasnio nam je svima osnove, naravno prvo na tlu, potom i demonstrirao u vodi i kao pravi NLP-jevci svi smo već iz prvog ili drugog pokušaja uspjeli stabilno stati, znali smo kako primiti jedro u početni položaj i na koju stranu ga okrenuti kada želimo surfati.
Trećeg dana kampa, odnosno drugog dana windsurfa nekolicina je uzela i veća jedra kako bi mogli ploviti brže i bolja. Kombinacija dobre poduke i NLP stanja uma tu je također bila od velike pomoći.
HOOLIGANS NA BICIKLIMA
Također tog istog dana predvečer imali su otočku avanturu biciklima koji su nam također ustupljeni od DSRAdriaSporta i krenuli smo na večeru u 7 km udaljeni Murter u restoran Fine food i svi smo se složili da ime restorana savršeno odgovara usluzi i kvaliteti hrane. Oko 22.30trebalo je krenuti nazad… Mrak, bicikli, 7 km s punim želucima i obrazima crvenim od finog vina ?
Koja je to tek avantura bila…Smijeh se orio cijelim putem!
Turističko naselje Jezera Village u kojem smo bili smješteni, a u sklopu kojeg djeluje i DSRAdria odlikuje mirno more s dubokom uvalom idealno za početak učenja windsurfa, tako da je prijepodne kada je bila teorijska nastava i nadogradnja znanja vjetar bio vrlo slab, taman za svladavanje pokreta, a predvečer je vjetar nešto jači, taman za vježbanje naučenoga.
Kako bi nas motivirao da uz windsurf vježbamo i SUP Draško je četvrtoga dana organizirao utrku SUP-ovima u kojoj je pobjedu odnijela Renata Cesarec i naravno svi smo joj sportski čestitali na tome.
Zanima vas što su drugi polaznici kampa rekli, zar ne?
Obzirom da mi je ovo bio prvi NLP kamp, očekivanja su bila velika. Svi prijašnji kampovi su kroz slike i priče huligana bili jako zanimljivi te sam slično očekivao i sada. Moram priznati da je moj prvi kamp nadmašio sve priče i postavio nove granice. Posebno me se dojmio miks opuštenog pristupa i želje za napretkom svih uključenih. Škola surfanja pokazala se kao pravi pogodak s obzirom da traži angažman i od glave i od tijela, a postoji i natjecateljska komponenta, što mi je osobno jako bitno i ubrzava moj napredak. - Hrvoje Martić
Ovogodišnji NLP kamp mi jer bio najdinamičniji do sad i odlično je to što je bilo puno aktivnosti.
SUP je bio odlična priprema za WINDSURF i mogu sa zadovoljstvom reći da je moja mapa napunjena super novim iskustvima. Mogu se pohvaliti da primjećujem kod sebe, a i kod drugih NLP kolega, kako nove inpute svladavamo i prihvaćamo sve brže i bolje, što odlikuje „good teamwork“. Sve u svemu fakin dobar NLP kamp! – Hrvoje Šarić
Manja intimnija grupa, vece zajednistvo, odlican sadrzaj, neke novo otkrivene face. Veću vrijednost daje vise opcija: sup, surf, bike, mini golf. Blizina svega. Instruktor za 5+. Iskustvo za 5++. Vecernja vožnja bajkovima brutalna stvar. Meni najdrazi kamp do sada. – Martina Kranjčec
Divni ljudi, divno mjesto, divna iskustva...Teško je izdvojiti najbolje trenutke, kad je svaki trenutak najbolji. Cjelodnevne NLP radionice, aktivnosti za svačije sposobnosti, more, sunce, odlični treneri, odlično društvo..- Hrvoje Pušelja
Zadovoljna sam odabirom aktivnosti koje smo učili, intenzitet treninga je po meni bio taman da nas održava zainteresiranima i nabrijanima jer ipak smo na godišnjem
Draškova angažiranost i kompletna usluga, super. Onaj osjećaj kad se glupiraš ko klinac vozeći se biciklom po mraku i ne prestaješ se smijati a sa sobom imaš još osmero ludih hooligana koji čine to isto. – Renata Cesarec
Posebna vrijednost NLP kampova je za mene upravo to što učimo konkretne vještine. Nešto gdje odmah vidimo napredak. I onda svaki pravi NLP-jevac brusi I svoje druge vještine I shvaća da zapravo može puno više I bolje I pametnije od onoga što trenutno daje I to ti onda daje drive da ideš dalje I budeš još bolji. I super je to što je svaki kamp na kojem sam bila prije početka nove školske godine I to ti je prilika da se resetiraš I posložiš I dobiješ novi vjetar u leđa.
Možda će neki od vas pomisliti, Bože odrasli ljudi a ponašaju se kao djeca… A jeste li znali da je najveće vrlina koju možete imati znati se zabavljati kao dijete!
Nadam se da se na nekom od idućih kampova zabavljamo zajedno!
Danijela Medaković, NLP Master Practitioner
Danijela Medaković je certificirani Life coach Coaching akademije Beograd, praktičar metode tapkanja s bogatim iskustvom, NLP Master i autorica stranice http://tapkanje.eu/
[supsystic-gallery id=19]
Treći NLP ljetni kamp održan je od 28.8. – 2.9.2015. na Pagu, i to ni više ni manje nego na Zrću u organizaciji NLP Hrvatska.
Prvoga dana po dolasku u kamp voditeljica kampa Martina Kranjčec upoznala nas je s osnovama wakeborda i pravilima NLP kampa. Uz njenu dobru organizaciju 5 dana kampa prošla su u skladu i pozitivnoj energiji koju su na kraju kampa pohvalili svi sudionici, jer složiti 15 ljudi od kojih se mnogi nisu do tada ni poznavali, složit ćete se, je za svaku pohvalu.
Na kampu nam je bilo ludo i nezaboravno iako nismo partijali po obližnjim klubovima jer ipak smo mi NLP-jevci i došli smo NLP-jevski naučiti wakeboard, znači gledaj i kopiraj točno to što radi onaj koji zna što radi.
Velika većina od nas 15 koji smo krenuli u tu avanturu probijanja vlastitih granica i izlaska iz zone komfora nikada nije iz bliza ni vidjela, a kamoli isprobala wakeboard tako da smo tu mogli jako dobro testirati sve znanje naučeno na NLP praktičarskom treningu.
Obzirom da smo na treningu učili i naučili kako se prilagoditi sugovorniku u teorijskom dijelu, kako vladati svojim stanjma i kako nadvladati negativna stanja, strahove i sumnje u sebe wakeboard je bio pravi test da to primjenimo u stvarnom svijetu . Tek tu smo vidjeli kako u praksi izgleda probijanje granica, okvira i moć upornosti i volje ,a ponajprije NLP-jevskog načina razmišljanja.
Nekima je wakeboard išao jako dobro i već za dva dana su uspjeli napraviti krug, a neki od nas se nisu uspjeli potpuno prepustiti pa je trebalo i 4 dana, ali napredovali smo svi, u svom vlastitom ritmu. Što je najbolje svi smo bili jednako zainteresirani i spremni naučiti što je pokazatelj dobre pripreme svih sudionika kampa u organizacijskom smislu.
Na kraju kampa smo se svi složili da smo u ovom divnom iskustvu upoznali sebe i vlastite unutrašnje dijaloge s kojima se svakodnevno borimo i koji nas ograničavaju u drugim segmentima života. Samim osvještavanjem dijaloga i iskustvenom rješavanje loših stanja u jednoj situaciji svi mi smo iznašli rješenje na jednom problemu i time našli strategiju, našu osobnu strategiju , za rješavanje stanja, problema, demotivacije i svega ostaloga što nitko od nas ne želi osjećati, a možemo je primjeniti u većini situacija u životu.
Pet dana kampa, sa skoro nepoznatim ljudima za mene je bilo divno iskustvo, ispunjujuće i posebno i svakako bi ga preporučila svakom NLP-jevcu jer kroz dobar provod, smijeh i zabavu naučila sam jako puno o sebi i nekim granicama koje sam si sama postavila.
Autor članka: Danijela Medaković
Danijela Medaković, NLP Master Practitioner
Danijela Medaković je certificirani Life coach Coaching akademije Beograd, praktičar metode tapkanja s bogatim iskustvom, NLP Master i autorica stranice http://tapkanje.eu/
Foto: Martina Lucič Čanak
[supsystic-gallery id=14]