Kao FER-ovcu i analitičaru, NLP mi je na prvu sjeo. Bio mi je smislen, jer se zasniva na uzročno posljedičnim vezama. Ja analitički percipiram stvari. Ako napraviš A, dobit ćeš B.
Htio sam BRŽE UČITI. Htio sam i brže učiti druge.
Često sam mentor kolegama i često me pitaju za pomoć. „Marineee, kako se ovo radi?“ Stalno te netko vuče za rukav. Naravno, želiš pomoći, no to ti istovremeno uzima puno vremena i gubiš fokus sa svojih zadataka. Tvoj posao pati. Mislim da to nije poanta, niti mog radnog mjesta niti njihovog.
Prvo što većina ljudi napravi, ako ne znaju kako se nešto radi, jest da me nazovu na Skype i pitaju da li imam 5 minuta vremena.
5 minuta po 5 minuta i moj cijeli dan izgleda drugačije od planiranog.
Kad bih izgubio fokus na projektu, izgubio bih i stanje za rad.
A dead line pred vratima.
Kad nemaš stanje, nemaš bistrinu, ne kužiš što se dešava, kreneš nešto testirati i na kraju 3 sata *rkamo bezveze i ne napravimo ništa.
Zašto moram biti na sto strana? Kako da to bolje odhendlam? Kako da najlakše prenesem znanje? Kako da, kada ja nešto ne znam, naučim to u najkraćem mogućem roku? Kako da održim fokus?
Sjedim na sastanku s timom, pred klijentom iz druge zemlje. Klijent ima jedno mišljenje, mi drugo. Mi mislimo da smo mi u pravu. Klijent tvrdi da nešto ne bi trebali učiniti.
Ubijao sam se od objašnjavanja, gubio sam fokus jer bi me njihovi argumenti izbacili iz takta. Razmišljaš zašto je on takav, kako ne kuži, zašto to neće i gubiš fokus i svoje stanje za rad.
Sve ti to riješiš na kraju, ali sporo. Trokiraš.
Ili kreneš izbjegavati takve situacije.
Nelagodno ti je i nezadovoljan si.
Sada sam razvio svoj univerzalni model učenja, kako pristupati i rješavati izazovne situacije.
Zacrtam nekoliko različitih strategija i kreneš po redu, jedna od njih će te sigurno dovesti do ishoda.
Primjer: Testiranje aplikacije.
Ukoliko ne znam KAKO nešto učiniti, prvo što radim jest da si postavim vremenski okvir. Cilj je da problem riješiš u nekom razumnom vremenu, a ne da 5 sati sjediš i istražuješ.
Prva strategija je da sam tražim relevantne informacije na određenim izvorima. Ukoliko nisam našao adekvatne informacije, krećem na strategiju 2, pa 3, strategiju 4….
Razvio sam univerzalni model rješenja, šprancu s koracima i strategijama koje te vode do bržeg i lakšeg rješavanja problema.
Ove tri stvari su ključ:
Na ovaj način možeš hendlati sve. Nema issues. Sve rješavaš.
Postigao sam baš značajan napredak u stanjima, da ih postignem i da ih zadržim, što mi je od velike koristi na sastancima, u kriznim situacijama ili na prezentacijama. Brži sam i efikasniji.
Prije sam u kontroli stanja bio , na ljestvici od 1 do 10, na 2. Sada sam na 7 ili 8.
Koristim sidrenje kao alat.
Submodaliteti mi također koriste; vizualiziram si sastanak na kojem se desila neka meni nelagodna situacija i jednostavno – „fotošopiram“ tu sliku. To mi pomaže da si maknem „triger“ za loše stanje, da uklonim neku negativnu emociju, koja mi nikako ne služi za kvalitetno obavljanje posla.
Danas kao Master NLP-a, mogu održati prave dinamičke prezentacije, imam stanje i stav koji mi omogućuju da vrlo jasno i konkretno prenesem svoje znanje.
Brže rješavam izazovne situacije, komunikacija unutar firme je bolja, imam više opcija, tj. mogu odabrati kako ću reagirati ili spriječiti da do neke nelagodne situacije uopće i dođe.
Upravo zbog mog self-Improvementa, što osim svog „hard skilla“ sad imam više mogućnosti i bolje stanje da mogu adekvatno reagirati, putujem u Seattle u ime svoje firme, sam, na dva mjeseca. Zahvalan sam na ukazanom povjerenju i prilici za novo znanje.
Kad sam si posložio vrijednosti, dakle ono što je meni važno u svakom polju života, doživio sam- totalnu promjenu.
U jednom trenutku sam bio nezadovoljan na radnom mjestu, no kroz rad na vrijednostima, skužio sam da uopće nisam nezadovoljan! U tom trenutku, kad sam vidio svoj popis vrijednosti, bio sam ful zadovoljan. I Ispunjen. Neprocjenjivo.
Zvuči banalno, no kad se tko zadnji put sjeo i napravio takav popis?
To je ultimativni alat do ostvarenja ciljeva, to ti daje jasnoću da dođeš do onoga to želiš.
U NLP Hrvatska imaš community. Upoznao sam jako puno ljudi koji nisu IT-ovci☺ Prije sam imao 10 frendova IT-ovaca i stalno sam slušao iste priče i ista iskustva.
Sada mogu učiti od hrpe novih ljudi.
Bio sam na NLP kampu, idem na tajna iskustva tj. hooliganštine i toliko toga novog sam iskusio u kratkom periodu, što sigurno ne bi da nisam član communityja! Sada sam NLP hooligan ☺ To znači da sam osoba koja je potpuno otvorena za nova iskustva i za nova učenja. Savladavaš strah. Prije da mi je netko rekao da ću imati divovsku zmiju oko vrata, ne bi mu vjerovao. Kad se suočiš sa svojim strahom, osjećaš se super i imaš više samopouzdanja.
Najbolji primjer ZAŠTO BI SVE TO NEKOME KORISTILO jest moj primjer s bordanjem. Znači, prije bih razmišljao „Ja to ne mogu, ja nisam taj tip“. Sada sam promijenio stav: „ Zašto i ja to ne bih uspio?“ Koristim tehniku modeliranja za brže učenje. Pogledao sam video na Youtubeu o bordanju, promatrao detalje…i uspio sam se iz prve spustiti bez pada, doslovce oponašajući lika s videa.
Isprogramirao sam samog sebe. Ne postoji stvar koja nije „naučiva“.
Nebitno je da li želiš biti bolji u poslu, u komunikaciji ili imati (bolju) vezu, NLP kao novi softver daje tehnike koje su primjenjive za bilo koje područje. Nebitno je kakav je tvoj program, uz NLP ga možeš promijeniti!
Dakle, ajmo reći ovako na slikovit način:
OKVIR:
VRIJEDNOSTI – cilj kamo ideš, to je sjeme koja si zasadio
UVJERENJA – mijenjaš ona koja nisu usklađena s ciljem
META MODEL – „alat za kopanje“, motika za kopanje „plodnog tla“
REFRAMING – alat za svladavanje prepreka na putu
SIDRENJE I SUBMODALITETI – uklanjanje nepoželjnih stanja i emocija
MODELIRANJE – alat za brže učenje
U svemu ovome mi je pomagao i community i trener Saša Tenodi.
On je za mene trener par excellence. Zašto? Jer ne radi po skripti. On te uči primjerom. Sve alate vidiš na njemu dok predaje i dok si s njim. On to radi iskonski i tako doprinosi vjerodostojnosti cijele edukacije. Nisam očekivao niti takvo moćno djelovanje alata niti takvu zajebanciju!
Prije sam mislio da sam zadovoljan. Kako živim, kako osjećam i što radim.
Sada imam UPGRADE. U svim poljima. Imam novi jači i brži softver:
Prije sam išao lagano. 120 na sat. Sad pičim 200 po autoputu.
Prije sam bio na 95-ici. Sada sam na Eko super 100.
Imam jači DRIVE.
Veću strast.
Nemjerljiva nova iskustva.
Mentalni orgazam.
Super Lik
MARIN ŠURINA, inženjer elektrotehnike i informacijske tehnologije, softver developer, 28
Prisjeti se vremena kad si bio dijete i dječjeg duha koji nas je svih krasio. Što bi se promijenilo kad bih ti rekla da je u svima nama i dalje to dijete koje želi istražiti i osvojiti svijet, učiti i rasti, učiniti nešto izvanredno i nevjerojatno. Te kad bih ponovno mogao/la probuditi tu neumoljivu želju za istraživanjem svijeta oko sebe, isprobavanje vlastitih granica bez obzira na posljedice jer znaš da bez obzira na to što ćeš tu i tamo bit POGOĐEN, nastavljaš i dalje sudjelovati u igri .
Dosta zanimljivo ha?! E sad je jedinstvena prilika da se podsjetiš kako je bilo onda i prizoveš baš tu pozitivnu emociju!
Pozivnicu za vraćanje u prošlost u djetinjstvo dobili smo od Irene Poljanšek. A ono što ćemo uskoro doživjeti vješto je zamaskirala kroz tekst pozivnice nudeći nam neponovljivo iskustvo za koje nam ne bi trebalo ništa više osim dobrog raspoloženja, udobne obuće, raspoloženog nepca i majice viška. Kad kažem vješto mislim na činjenicu da je ono što smo doživjeli bilo u potpunosti nešto neočekivano , uzimajući u obzir tekst pozivnice i činjenicu da se baš na taj dan obilježava jedan od najvećih blagdana svih ljubitelja dobre kapljice . Spominjala se tu i duhovna obnova i molitva, pa bi svaki prosječan građanin Hrvatske zaključio sljedeće: idemo se prvo pomoliti,a nakon toga obnoviti (sa cugom), a majica viška je tu da se presvučeš jer nema goreg nego da ujutro nakon dobrog partija hodaš ko seljačina s pol boce Jägermeistera na sebi.
Morat ću vas razveseliti bilo je puno bolje od tog! Irenica je imala sasvim nešto drugo i zanimljivije u planu i uspjela nas sve zajeb*** i ponuditi nešto puno bolje i kvalitetnije. Sjećate se s početka teksta, i naglasaka na vraćanju u prošlost u djetinjstvo kad smo svi igrali one igre i natjecali se međusobno, te razvijali vještine koje su neki od nas zaboravili kroz život ,a sad je došlo vrijeme da ih ponovno oživimo i prisjetimo se.
Okupili smo se u subotu na križanju Vukovarske i Ivanićgradske ispred crkve, popili koju čašicu za ohrabrenje prije iskustva koje nam tek sijedi, kaj se učinilo jako korisnim u svakom pogledu. Za jedne da se nabriju,a druge da nauče dostojanstveno bit pogođeni. U jednom trenu krenuli smo prema lokaciji, hrabro šetuckali mračnim uličicama zagrebačke Pešče, vjerojatno je cuga za taj prvi dio Hoo-a bila ključna, da bi došetali ispred školske dvorane gdje su nas dočekali. Na početku nismo mogli pogoditi o kojem će se sportu raditi. Lopta je bila prevelika za rukomet, premala za košarku…
Ubrzo se ekipa kratko predstavila i najavila nam da se vraćamo u djetinjstvo i ponavljamo osnove graničara, ali u upgradeanoj verziji.
Zaigrali smo dodgeball!
Za one koji ne znaju što je dodgeball sigurna sam da se sjećate filma sa Ben Stillerom DodgeBall: A True Underdog Story koji je urnebesan za pogledati te za svaku preporuku, a u filmu su na slikovit način predstavljena pravila.
Na primjer ukoliko želiš pobijediti cilj je eliminirati sve protivničke igrače kako bi zaradili poene. Tim će zaraditi dva poena za svaki set koji osvoji,a na kraju utakmice tim sa najviše poena pobjeđuje. Dodgeball se igra između dva tima sa po šest igrača sa svake strane, a svaki tim može imati do šest zamjena.
Igra se na dva poluvremena po 15 min s pauzom između s neodređenim brojem setova unutar kojih je cilj eliminirati protivničke igrače. Setovi završavaju kada su svi igrači nekog tima eliminirani ili nakon 3 min.
Na početku svakog seta igrači se poslože iza svojih zadnjih linija i pet lopti se postavlja na centralnu liniju. Nakon što sudac označi početak igre igrači timova trče prema centru kako bi uzeli loptu. Ovaj prvi dio igre zove se "borba za lopte". Pri borbi za lopte može sudjelovati maksimalno po tri igrača i mogu uzeti samo lopte sa njihove lijeve strane, dok centralnu loptu mogu pokušati uzeti oba tima. Igrači mogu biti izbačeni iz igre na nekoliko načina, jedan od njih je ukoliko si pogođen od strane igrača protivničkog tima, ili ukoliko je igrač protivničkog tima uhvatio tvoju loptu ili ako se dogodio prijestup odnosno igrač prijeđe u teren protivnika preko neutralne zone.
Zanimljivost ove igre koju sve više u Hrvatskoj promovira Dodgeball club Zagreb je ta što omogućila proširenje sportske ponude u Hrvatskoj, te je u ovoj sportskoj disciplini moguće formirati muško/ženske miješane ekipe.
Malo je reći kad kažem da je bilo izvrsno. Taktike su se planirale, kao i tko će s kim igrati i protiv koga, a u dvorani se osjećala pozitivna doza adrenalina. Sa svakim setom bili smo sve bolji i bolji. Bio je stvarno gušt isprobati nešto novo s čim se nismo imali prilike do sada susreti ili bar ne na ovakav način.
Toliko smo bili dobri da je trener neke od nas zamolio da se pridružimo klubu. I sad, stvarno je pitanje da li je to talent, NLP ili kako bi Babić rekao desilo se čudo iz Međugorja. Sve svemu odlična Hoo i Irena hvala ti na ovom iskustvu i odličnom odabiru teme, probudila si sjećanja na djetinjstvo kod mnogih od nas te koliko je bilo i koliko može biti zabavno.
Nakon što smo baš svi ostavili srce, a neki i pluća na terenu zaputili smo se prema posljednjem dijelu holiganštine. Koji ti neću odati jer čemu pokvariti uzbuđenje i stvoriti očekivanja kad i sam možeš sudjelovati u tome ukoliko se odlučiš podružiti s nama i proći sve što si ikad želio probati.
Cheers!
Piše: Iva Ukić, NLP Practitioner
Fotogalerija by Ivan Voras: OVDJE
I 10. NLP kamp okupio je super ekipu pa su se tako na jednom mjestu našli Hooligani, Masteri i BPA (čitaj Briljantna Predsjednica čiji identitet nećemo otkrivati) koji su u sebi odvezli doma nova iskustva, neki sportske ozljede i opekline, a baš svi dobro raspoloženje.
Prvi dan kampa (srijeda) kontinentalci su se rasporedili po automobilima pa iz metropole krenuli put juga, prema porukama koje su stizale u Grupu dalo se isčitati da su svi natankali gorivo na svojim polaznim točkama što je bitan preduvjet za dobar start kampera i naravno dolazak na cilj u bazu (Mandre, otok Pag). Jedni su došli prvi u bazu i otišli na plažu a drugi nisu došli prvi pa su dobili zadatak ispeći meso na roštilju. Bilo je tu i trećih, no ne znam točno što su radili te večeri (nažalost došla sam tek sutra ujutro) jer su poruke prestale stizati; mislim da su razmjenjivali vizitke kako se to uobičajeno radi prve večeri NLP kampa.
Drugi dan kampa (četvrtak) bio je rezerviran za Wakeboarding. Pristigla sam u bazu taman na vrijeme za srknuti slatku kavu koju kuha Saša Tenodi i odraditi školu wake-a na suhom. Očito mi je bilo preveć šećera jer kad je pola sata kasnije teoriju trebalo pretvoriti u praksu (drži bar=prečku na boku i lagano ispružaj ruke, ne vuci!) nije mi išlo. Daska mi se uglavnom nije topila prednjim dijelom ali svejedno sam startala više puta roneći a ne klizeći po površini mora. Sigurno ste čuli za wakeboard? Upišite u pretraživač wakeboard cable Pag, imate i live streaming kameru (neće članak nigdje pobjeći)- bolje da znate o čemu pričam.
Što reći (koju pp), bilo nas je koji smo taj dan 2 sata wake-a iskoristili do zadnje minute, bilo da smo samo vježbali upornost i savladavali frustraciju ili smo uspjeli već prvi dan odvoziti puni krug (mi s kampa znamo tko je taj-isti je uspio i instruktora penjanja vinuti u zrak). A bilo nas je koji nismo bili zainteresirani za ovu aktivnost pa nismo ni probali stati na dasku.
Glad je među nama zavladala točno kad se Branka ukrcala na trajekt u Prizni tako da smo se sinkronizirano (pro)našli u 15:30 na ručku u Giardina (konoba Giardin u Kolanu bila je naša „mama s toplim ručkom“ svih dana kampa). Da opisujem klopu? Ma neću, to bi bilo u rangu s prepričavanjem utakmice SP koja je uslijedila te večeri. Tko je gledao je gledao, tko je njamao je njamao.
Nakon ručka krenusmo autima natrag u bazu. Dario je uočio nestanak prednje tablice na mom autu. Kako inače ne vjerujem u teorije zavjere uopće mi nije palo na pamet da se radi o hooliganštini, odnosno da ista nije slučajno nestala. Uglavnom pustimo tu enigmu, tablica je pronađena dva dana kasnije i sad mi onako „spigana“ svaki put kad je ugledam otkida pozitivno sidro!
U bazi smo neki od nas popili kavu na dominantnoj terasi i otišli na plažu/spavati ne bismo li se pripremili biti vatreni navijači par sati kasnije u obližnjem kafiću. Što je još važno iz te večeri: Lana je nabavila 3 porcije prženih krumpirića u gluho doba noći i mi smo dali 3 gola; nema slučajnosti!
Dan treći (petak) osvanula je frtuna juga i kiša, jednostavno predobar dan da bismo ga vejstali (eng. waste) po doma. Tako smo nakon doručka dočekali Milicu i dogovorili posjet sirani Gligora. Sva sreća nismo provjerili protukliznost pločica u pogonu iako je proizvodnja sira poprilično mokra djelatnost. Nego smo množili litre mlijeka godišnje utrošenog za proizvodnju ovčjeg sira i računali koliko točno ovaca pase na baš Onoj livadi . Onda smo degustirali koja se vrsta sira sljubljuje s dinjom a koja s cherry rajčicom, s vinom su mi prijale sve servirane vrste.
Sva sreća da su neki spakirali nepromočive wind jakne pa smo unatoč vremenskim prilikama mogli krenuti u Novalju po Poklon. A poklon je bila paleta mesa za roštiljanje by Petason d.o.o. koju nam je naša draga Petra poslala, a mi smo u dva navrata sve propisno „uklonili“ uz kap vina, nazdravljajući joj.
Imajući vremena do ručka otišli smo na predah u Gaudiña u kojem je svirala odlična glazba (nisam odgovorila Superliku što ja slušam jer je tema glazbe došla kasnije na vremenskoj liniji). Dakle nabavili smo u Novalji sve za večeru pa krenuli „kod mame“ na ručak. Opet je bilo dobro u Giardina (primijetili ste ovo a na kraju riječi-get use to it), konobari su posluživali i bezglutenski desert, jedina zamjerka-okrenulo je na buru pa smo se zaputili u bazu jer se kratki rukavi ne daju lako rastegnuti na 3/4. Napacalo se meso, naložio se roštilj, narezale tikvice, ispeklo se i pojelo! Zapravo, nije se to samo napravilo nego kako je BPA lijepo primijetila „netko je pekao roštilj 8xduže nego je zakonom dozvoljeno“ a mi gladnjaci smo pomogli da se meso ne ohladi na stolu.
(Napomena: za vrijeme trajanja kampa se pije iz staklenih čaša a jede iz keramičkog posuđa metalnim priborom za jelo, prvA koja se ponudi oprati suđe može slobodno to i učiniti, tu nema nikakvih ograničenja.)
Uglavnom DJ je složio aparaturu da nam auditivno i vizualno oplemeni još jednu večer hedonizma. Bilo je te večeri i kartanja, sjećam se da se spominjao Hitler i liberali a partizani uopće nisu tako da ću na sljedećem kampu pozornije slušati, sad se ne usudim analizirati ove nelogičnosti.
Evo subote! 4.dan kampa osvanula je bura. Čemu toliki vremenski detalji pitate se? Gle,čuj, nebitni su ako sjediš u stanu na nekom velegradskom/provincijskom kauču ali bitni su ako si blizu Camping village Šimuni i želiš probati sve sportske aktivnosti koje ljeti nudi Kecerin sport!
Večer prije dogovoren je polazak prema Šimunima u 10, svi k'o jedan, organizirani na vrijeme krenusmo. Nela nas je odmah preusmjerila na aquapark jer vremenski uvjeti nisu dozvoljavali morske aktivnosti koje uključuju jedro (Bojan je to jutro već skupljao gumenjakom ekipu koja je odjedrila prema Maunu). Nakon spuštanja po toboganu i hrvanja na trampolinu vratili smo svoje ožiljke na drugi kraj uvale pa smo neki do ručka još probali SUP-ati i otišli na turu kajacima. S kopna izgleda lako upravljati tim plovilima no zna se dogoditi da se netko neplanski okupa u odjeći! Nakon ručka se wake-alo, hoću reći hrabri nlp-evci su prkosili buri. Tako je npr. Branka u tili čas savladala teoriju, a očito i praksu kad je po tom vremenu odvozila cijeli krug. Strategija nije tajna kaže ona, kreneš i naučiš! (Yeah, kako tko!)
Neki smo se vadili na hladnoću i odmarali to popodne. Ajmo natrag u bazu navući sve duge rukave koje imamo na raspolaganju! Te večeri je kod većine nas dobro prošao i čaj, eh nemojte sad reći da ste od onih koji piju čaj samo kad su bolesni!
Nedjelja, 5.dan, osvanuo je maestral. Jutro smo proveli na Zrću wakeboard-ajući jer što bismo drugo radili na toj lokaciji, a popodne u kampu Šimuni učeći windsurf i jedrenje. Instruktori iz Kecerin sporta objasnili su nam osnove windsurf-anja na suhom, tu smo isprobali položaj tijela na dasci, namještanje booma, otvaranje i zatvaranje jedra.
Meni se činilo jasno, usidriš si osnovne pokrete i okret po stražnjoj strani daske pa još zapamtiš analogiju jarbola s volanom a jedra s pogonskim motorom. Kad sam shvatila da to uspijevam izvesti i na morskoj površini adrenalin se pojačao! Taj dan bilo je u programu i jedrenje s instruktorom, tu smo se otimali tko će prvi stati u red a uspjelo ih je odjedriti samo troje. Vjetar je jačao i ponovo nas ranije od očekivanog pospremio na kopnene aktivnosti tipa roštiljanje, kartanje i još ponešto.
Već je ponedjeljak, zadnji dan kampa? Ništa čudno, vrijeme brzo prolazi kad si u dobrom društvu!
Ubacili smo spakirane kufere u auta i krenuli to jutro na penjanje. Instruktor nam je objasnio da na umjetnoj stijeni koju penjemo nisu zadani smjerovi po bojama nego penješ kuda odabereš, glavno da ne koristiš rupe za pridržavanje (jesmo!) Ajmo, kome je sportsko penjanje izgledalo jednostavnije iz žablje perspektive nego viseći sa stijene? Mislim da je svima nama koji smo probali.
Tom su se prilikom nizali komplimenti glede izrađenosti latissimusa dorsi i vrste hlačica, mjerila se kilaža i sl. U najboljoj namjeri dobacivala su se guesstimated uputstva za penjenje iz poluhlada jer na kampu se svi podržavaju i međusobno ohrabruju, to i jest bit zajednice! Veseliti se tuđem uspjehu a pogotovo skinuti kapu onom koji je bolji od tebe!
To zadnje jutro smo još stigli i na windsurf , neki su riskirali kašnjenje na trajekt da bi iskoristili zadnji reful bure. Odveslala se još pokoja tura kajakom. Popila se i jedna piva u hladu. Tu smo se već krenuli pozdravljati do skorog viđenja.
Idemo! Idemo! Otišli smo na mamin ručak podijeliti zadnje porcije i master naredbe, a malo kasnije se uputili prema svojim bazama u „stvarnom svijetu“. Već sam bila doma kad su u Grupu krenule stizati poruke s autoceste-fotke s odmorišta na putu prema metropoli, još uvijek su tu ozarena lica, ekipa za 5 ste!
Kako to, kako to da je 5 dana tako brzo prošlo...nije mi jasno0...
Piše: Maja Špralja, NLP Practitioner
Znate kak to već ide, tjedan dana prije zvrndanje mobitela i ikonica koja pokazuje dobiveni mail s pozivnicom za nadolazeće tajno iskustvo, ali ovo smo definitivno svi dugo iščekivali jer ipak Saša organizira. Postojale su polemike što bi moglo biti ovaj put jer je ipak godina dana prošla od njegove zadnje Hoo, puno tog se već zanimljivog i originalnog izdogađalo i kako nadmašiti sva ta predivna iskustva koja smo prošli do sad.
Catch me if you can(t) bio je naziv teme ovog tajnog iskustva, zanimljiva igra riječima isto tako asocijacija na još genijalni film odmah je u meni probudila zanimanje da kliknem na ikonicu da dolazim...ali definitivno uz nadu da nećemo trčati maraton ili išta takvog prekrasno iscpljujućeg, ali Nada ipak nije k***. Naravno da prije svake hoo pokušavaš pogoditi što bi to moglo biti, tri-četiri puta čitaš mail ispočetka nastojeći pronaći nešto što će odati o čemu će se raditi ovaj put. Za ovo tajno iskustvo trebali smo ponijeti sportsku obleku, čiste patike i šiltericu. I sad ti meni reci da neće bit trčanja ako niš bar od uvijek vjernih dušebrižnika i pobornika pravih obitelji jer smo se uspjeli sastati na dan Gay Pridea. Ali ne, ništa od tog. Jedino kaj je taj dan bilo toplo, bilo je vrijeme. Našli smo se oko šest u Mihanovićevoj na vjerojatno najtopliji dan do tad u godini s najvećim prometnim kaosom koji je mogao biti i ne nije nam to pokvarilo raspoloženje svi smo jedva čekali da se zaputimo prema tajnoj lokaciji i doživimo kaj nam je to Saša priredio ovaj put.
Krenuli smo prema Runjaninovoj da bi na kraju skrenuli u ulicu uz željeznički nasip, gugl kaže da se zove Crnatkova ulica, još jedan novi fun fact uz ovo kaj tek slijedi. 😀 U jednom trenu zaustavili smo se pored vrata, pored kojih si vjerojatno već prošao sto puta uopće ne osvrćući se ili bar ja, ali to i volim kod ovih iskustva, stvarno doživiš i probaš stvari koje si vjerojatno ne možeš ni zamisliti ili nisi mislio niti da postoje. Na vratima je pisalo….Hrvački klub Lokomotiva. E sad, možeš si samo zamisliti oduševljenje ženskog dijela ekipe, jesam li napomenula da je bilo izrazito vruće taj dan? Ulazimo u zgradu i u tom karakteristično za stare zagrebačke blokove prostoru dočekuje nas grupica dosta zanimljivih ljudi, svi šute i sjede u svlačionici, presvučeni u sportsku odjeću…jedino što smo dobili naputak da se presvučemo i dođemo u gornju dvoranu.
U dvorani smo se počeli prvo zagrijavati i voditelj nam je ukratko pokazivao vježbe da se što bolje razgibamo za ono kaj slijedi…ali i dalje ne znamo što slijedi. Nakon toga su ušli u ring koji je bio povišeno u odnosu na parter gdje smo se razgibavali iii odjednom krenu se hrvat i tući. Okj prvo kaj mi je bilo u glavi da je ovo performans i da je Saša odjednom opasno zabrijo zbog manjka ideja na umjetnost ili je ovo nešto sasvim…
Nakon kratkog intra dečki su rekli tko su i šta su i čime se zapravo bave. Oni su Prvi hrvatski kečeri. Uglavnom ako neko ko ja do sad nije znao što su kečeri slobodno vas educiram jer je zbilja genijalno.
Cijela priča započinje u Baranji 2005. godine u selu Kamenac, gdje se osniva prvo kečersko društvo u Hrvatskoj. Osnovali su ga Laslo Novak i Antonio Ilić. Prve njihove borbe održavale su se na nogometnom igralištu u Kamencu. Nakon samo godinu dana bacanja po travnjacima i udaranja svim što im je palo pod ruku ljubav za kečerskim načinom života postala je toliko ogromna da se Laslo i Antonio odmah odlučuju da žele biti kečeri do kraja života. Na pamet im dolazi da se uključe u bilo koje društvo istomišljenika u blizini. No takvog društva u Hrvatskoj tada još nije bilo, pa dolaze na ideju da naprave svoj prvi improvizirani ring i pomognu svima koji bi željeli ostvariti svoj kečerski san.
Prva borba pred više od par prijatelja bila je održana 15. kolovoza 2007. godine u kojoj je bila predstavljena i prva titula Prvaka Hrvatske. Nakon ovog nastupa veselom društvancu pridružuje se još entuzijastičnih istomišljenika i nedugo nakon toga i prvi sponzor njihovih aktivnosti. Kako je ideja sve brže rasla, nastupi se redali, a članova bilo sve više sjedište kluba seli se u Osijek i nedugo nakon toga u Zagreb. Prve prepreke su bile svladane, želje za daljnjim razvojem i promocijom ovog sporta još se više povećala.
Profesionalni wrestling spoj je sporta i umjetnosti, čija se radnja prenosi u ringu putem unaprijed isplaniranih borbi. Za one koji žele znati više i pogledat ili čak isprobat ovu aktivnost, profesionalni wrestling može se doimati poput kazališne predstave za koju je osim glumačkih sposobnosti potrebno imati i dosta fizičke snage. Disciplina nastaje početkom 19. st. u Americi kao atraktivan stil borbi koje su se najčešće održavale na karnevalima. Cilj je bio oboriti svoga protivnika, natjerati ga na predaju ili ramenima zadržati na tlu.
Danas je profesionalni wrestling izrazito popularan sportsko-zabavni program, gdje borci dolaze u ring sa ciljem da u ringu prenesu ono što je unaprijed zamišljeno, a sa sobom donose svoje već unaprijed uvježbane poteze, pokrete i scene te određenu osobnost i karakter koji će oni u ringu i predstavljati.
Nakon ove kratke lekcije iz povijesti da vam opišem kak je to sve zapravo bilo. Muški dio ekipe odmah je nahrlio u ring i krenuo izvoditi svakojake vratolomije, dok smo mi cure za to vrijeme bile nešto suzdržanije. Ali u onom trenu kad su krenuli izvoditi…iskreno nezz kako se to uopće zove uglavnom dignu te u zrak i bace hahah, shvatila sam da želim da se i mene digne u zrak i baci na strunjaču. Nas par sretnica odvažilo se probati par kečerskih vratolomija.
Jedan od posebnijih trenutaka je zasigurno bio kad je jedan od kečera pun povjerenja u dvije cure koje zajedno imaju 20 kila s krevetom poželio da dignemo njega i bacimo,jer ono zašto ne…sam da kažem u glavi mi je bilo hvala bogu da nije pao na mene. x) Gotovo smo svi isprobali po barem dva-tri poteza i bacanja i bilo je genijalno.
Zahvaljujemo se izrazito entuzijastičnoj ekipi Prvih hrvatskih kečera koji su nas udomili u svojoj dvorani, jer su bili puni strpljenja i želje da nam pokažu i dočaraju ovu sportsko-umjetničku disciplinu i prije svega što su pokazali kako hrvanje može biti zabavno. Saši koji je organizirao cijelu priču i upoznao nas s ovim neobičnim spojem sporta i glume. A pozdravi…hmm pozdravljam sve vas ostale da što prije upišete NLP i krenete s nama isprobavati stvari za koje niste ni znali da će vas zanimati. pozzz
Piše: Iva Ukić, NLP Practitioner
Foto: Antonio Ilić, Prvi Hrvatski Kečeri
*upiši i ti NLP Practitioner i pridruži se NLP Communityu, tajnim iskustvima te fantastičnim NLP Kampovima
Iva Ukić, 25, studentica arhitekture, NLP Practitioner
Puno vremena bi mi trebalo da se odmaknem od problema, sve sam analizirala i shvaćala osobno. Puno sam se živcirala. Kada bi me nešto izbacilo iz takta, znala sam biti ljuta čak i nekoliko dana. Kada bih naišla na problem prvo sam pomislila: „Ovo je najveća smrt“. Nisam znala čime se želim točno baviti, arhitektura mi je išla, no imala sam sumnje da li je to za mene. Bila sam u ekipi koja mi nije odgovarala i održavala sam odnose za koje sam znala da neće uspjeti. Nikada nisam podržavala ideju ekipe ili grupe i zajedničkog odlučivanja. Često bi me takve ekipe počele živcirati, te bih se prebacila u drugu.
Uvijek sam mogla super komunicirati s ljudima, a sada to radim još i bolje. Imam asistente na faksu s kojima imam odličan odnos, super zafrkanciju. Ne doživljavam ih toliko ozbiljno kao prije, imam osjećaj da si želim biti frendica s njima. Prije bih bila puna predrasuda,mislila sam da se ljudi ulizuju. Uvijek postoje miljenici, a sada sam i ja među njima. Ne mislim da je to loše, osvijestila sam da je meni potreban prisniji odnos, te tako lakše komuniciram s njima. Puno se bolje osjećam kada nema napete atmosfere, opuštenija sam. Kada vidim da određeno ponašanje funkcionira, skinem strategiju i iskopiram i vidim da to funkcionira.
*Besplatno skini 100 stranica knjige na naslovnici www.alena46.sg-host.com
Lakše mogu reći NE. Okolina u kojoj sam se nalazila me dugo mučila. Ne znam ni sama zašto mi je toliko dugo trebalo da se odmaknem od nekih ljudi. Sada mi je smiješno kada gledam unazad. Nisam ništa dobivala tamo, kao da sam se bojala otići. Maknula sam se od određenih situacija i shvatila sam da mi je tisuću puta bolje ovo sada.
Najbolja stvar koju sam naučila je reći NE.
Stvari koje me previše živciraju odgurnem od sebe, previše me živciraju da bih se ja bavila njima, ne pridonose mi nikako, stoga mi ne trebaju. Nema više premišljanja i preispitivanja oko ispravnosti moje odluke. Ako mi ne odgovora, znači da mi ne treba. Znam da ću naći nešto bolje. Na odnose ne gledam više dječje. Ono što ljudi govore, ne znači da oni to doista i misle. Više se neću navući na gluposti, znam prepoznati što je meni dobro, a što nije. Isto je i s ljudima. Shvatim što je ili nije, te kako to korespondira u odnosu na mene.
U odnose vraćam uloženo, ne rastežem ih ako ljudi nemaju ono što meni paše. Kažem ne, i ne vrtim roller coaster nepotrebnim razmišljanjem i preispitivanjima oko ispravnosti moje odluke.
Bez obzira na mišljenje drugih stavila sam sebe na prvo mjesto. Ne bezobrazno ili sebično. Sada znam koje su moje granice i gdje više neću ići. Kada se granice preskoče, ja sam ta koja odlučuje da se neće živcirati oko toga. Platila bih brda i doline za NLP da imam ovo što imam sada. Imam kontrolu, kontrolu nad sobom, nad svojim stanjima. U trenutku kada se i uhvatim da zbog stresa ili neprospavane noći dođe do nečeg, lako se vraćam u stanje koje meni odgovara. Nema više bespomoći i sumnja, jednostavno rješavam stvari i idem dalje.
Nisam znala čime se želim baviti u životu. Za vrijeme treninga vidjela sam da se želim baviti arhitekturom, no nisam znala što točno. Nakon treninga je sve počelo sjedati na svoje mjesto. Shvatila sam da želim prenijeti emocije kroz materijale u prostor. Bilo da se želiš osjećati jako malo, ili se želiš osjećati jako velikim, prolaskom kroz prostoriju ću ti prenijeti osjećaje. To je okvir u kojem želim raditi.
Kakva sam sada, takva nisam bila nikada i ne bih to mijenjala za ništa. Napokon mi je tišina u glavi. Kao da sam otišla u budistički hram na 50 godina i vratila se. Ustvari sam to odradila za 3 mjeseca na NLP-u.
Nikada nisam podržavala ideju grupe ili ekipe. Uvijek sam ih imala nekoliko i kada bi mi neki postali naporni tako bih promijenila ekipu. NLP Hooligans su mi prva ekipa i prvi puta nemam potrebu tražiti novu. Imaš osjećaj da želiš pripadati i da želiš prolaziti sva iskustva s njima. Jako je zabavno i jedva čekaš da vidiš što će biti iduću subotu. Nakon treninga ti pružaju osjećaj da nisi izašao iz svega. One nerazjašnjene situacije koje si imao na početku druženja, riješe se kroz razgovore s ljudima. Ovo je zajednica koja mi paše.
Osvijestila sam koliki problem za mene predstavljaju prezentacije. Na treningu su se iskristalizirali i moji drugi problemi. Donijela sam odluku da želim raditi na njima. Naučila sam komunicirati sa sobom. Gledam sve optimističnije, ne postoji stvar za koju neću naći rješenje, nemam straha, ne razmišljam o problemu, već odmah idem tražiti rješenje. Biram sama situacije s kojima se želim nositi i odnose u kojima želim uživati. Stvari ne uzimam zdravo za gotovo, ne dozvoljavam da me izbacuju iz takta. Prezentacije koje su me prije bedirale, sada me motiviraju i potiču da svaki put budem bolja.
SAŠA TENODI FEEDBACK:
Saša je car, nekad zna pretjerati, ne volim kad me „prca“, no na žalost zna biti smiješno. Sviđa mi se njegova energija. Kroz cijeli dan je jednak intenzitet energije, svih 8 sati koliko traje seminar. Šali se i uspijeva povezati sve sudionike bez obzira na godine. Sviđa mi se kako razbija barijere i kapacitet koji ima, kao i atmosferu koju može jako brzo stvoriti. Sve je jako dinamično, to mi je bilo genijalno. On je meni kao dijete u čovjeku od 2 metra koji mi je usadio da trebaš probati stvari.
Autor. Natalija Bilan, NLP Master Practitioner
Neki od hooligana su po meni nepravedno podijelili hooliganštine na “zabava/edukacija/sport”. Da izađemo iz tog okvira, ja sam organizirajući svoju 1. Hoo, prisjetila ih na neke druge kategorije – npr. zbunjenost i okidanje emocije. Kad te netko zbuni do granice ljutnje pa te onda emotivno dirne, svakako ti stvori novo iskustvo, zar ne?
Teaser za ovo iskustvo bio je “..sjetite se kad ste nešto učinili brzo - dobro, a kad ste nešto dobro, učinili brzo...”
Ideja za iskustvo je nastala spontano, nakon što smo na modulu radili strategije pa sam se sjetila da pozovem hooligane na natjecanje/izazov u “što bolje organiziranom shoppingu kako bi se što brže obavio”. Nisu ni sumnjali da svrha svega toga nije bila niti brzina, niti razvoj strategije, a niti shopping kao takav...
Okupili smo se na Jarunu u 18:00 ( NLP-jevski točno do 17:49:59), kako bi na samom početku objasnila pravila igre.
Bili smo podijeljeni u 2 grupe i unutar grupe u parove po dvoje. Svaki par je dobio svoj popis za kupnju. Jedna grupa je išla u jedan market a druga u drugi, na istoj udaljenosti od startne točke. Pravila su bila takva da je bilo “kak’ti jasno” da je pobjednik onaj sa najefikasnijom strategijom. Natjecatelji, otvoreni za nova iskustva, su se nabrusili, savršeno se organizirali, napravili u paru svatko svoju strategiju(jer sad znaju i kako se rade uspješne strategije) i krenuli u utrku...Timovi su odlično suradjivali, bili su spretni, okretni, brzi, dogovarali se, osluškivali što radi protivnička ekipa, neki čak podmetali protivniku,..sve u svrhu da budu najbolji i da pobjede ( i naravno da se što bolje zabave)! Bio ih je gušt gledati u žaru i ambiciji prema svom cilju. Najbolje od svega mi je bilo kako me nitko nije pitao - “Zašto to radimo?” Što ćemo s tim kupljenim stvarima?” ili “Zašto bi potrošio/la 70-100 kn na nešto što si ti zamislila?
Tad sam shvatila kako je lijep osjećaj kad ljudi imaju povjerenja u tebe, kad ti daju svoj novac, vrijeme energiju i svoju volju za napraviti što si im zadao mada ne vide ni smjer u kojem to ide, a kamo li svrhu! 😀
No, bilo mi je drago što su nisu puno propitkivali i iz razloga što bi to samo zakompliciralo moju pravu tajnu misiju.
Tek nakon uspješno obavljenog shoppinga, krenula je moja “prava” hooliganština.
Prvo smo si prodrmali mape dok su se razjašnjavali samnom tko je pobjednik; tražili da prekontroliram iz početka račune, ponovo pročitamo pravila koja su “totalno krivo napisana”, pa do toga da ćemo sve te stvari ( vrijednost oko 1200,00kn) ostavit ispred zatvorenih vrata neke humanitarne uduge tu usput do ponedjeljka!??! Totalna zbunjenost! Da ih malo umirim probala sam nazvat neki telefon zapisan na vratima, ako bi ipak netko te stvari preuzeo i stavio na sigurno....
10-tak min je trajalo meškoljenje, agonija, ljutnja i već lagani bijes (kako sam ja to tako nespretno sve organizirala), kad se u polumračnom dvorištu upalilo svjetlo i otvorila se vrata te “neke” humanitarne udruge pod nazivom “Mali zmaj” te na vrata izašla ljubazna voditeljica Martina...
Martina nas je uvela u prostorije Malog zmaja, predstavila sebe i svoju udrugu te ukratko prezentirala zašto postoje i što točno rade. Pokazala nam je na koji način ona i 100-tinjak volontera na tjednoj i mjesečnoj bazi potpomažu 180 socijalno ugroženih obitelji sa ukupno 408 djece u svim krajevima naše zemlje. Svim krajevima, znači doslovno svim, jer često kako smo saznali, te obitelji žive u šumama, na smetlištima, u poljima bez struje, vode čak i prave adrese,...
Ostali smo s upitnikom nad glavom? Da li je to stvarno tako? ...U Lijepoj našoj gdje sve više kupujemo on-line sa 2 klika jer nemamo vremena ni volje šetati po dućanima; gdje razmišljamo o strategijama kako što brže obaviti tjedni ili mjesečni shopping jer nam je to gubitak vremena? Tog popodneva prisjetili smo se da postoje djeca koja nemaju osnovne higijenske potrepštine, kuhanu hranu, odjeću i adekvatnu obuću za zimu; djeca koja nikad u životu nisu dobila igračku i koja nemaju apsolutno nikakav namještaj u kući, da ne govorimo o struji, vodi, kanalizaciji...
Zbog njih postoji Mali zmaj. On pronalazi takve obitelji (a i one njega) i pokušava im većim ili manjim donacijama pomoći u nadi, da će barem dio te djece doživjeti i vidjeti da postoji i drugi put i bolji život od onog kojeg su nasljedili od svojih roditelja.
Ono što je meni, (a i nekolicini ostalih) također “otvorilo mapu”, je promjena uvjerenja da “su sve humanitarne udruge iste” i dokazala da nisu svi “oni koje u velikom luku zaobilazimo na nekom korzu ili shopping centru jer iskaču sa svojih štandova i vuku te za rukav da daš koju kunu u donaciju na igru emocije, a ti imaš osjećaj da netko samo želi iz tebe izvući novce koje nikad ne znaš kome zapravo idu”.
Kad smo zašli u skladište Malog zmaja, imali smo priliku vidjeti kako je ovdje sve organizirano, popisano, složeno po prostorijama i policama,..Da se iz svake vreće i kutije, roba, ma kakva bila, izvadi pregleda i popiše te stavlja na svoje mjesto.
Martina kaže da je zovu “aždaja” jer ne dopušta da se išta donirano upotrijebi u bilo koji drugu svrhu, osim za točno određenu obitelj, koja opširnom dokumentacijom ( rješenja o zaposlenju, naknadama, primanju socijalne pomoći, ovrhama,...) , zadovoljava status socijalno ugrožene obitelji i u ovom trenutku najhitnije to treba. Kad nam je pokazala da imaju zapisano sve rođendane od djece koja su njihovi štićenici i da za svaki od njih skupljaju poklone, kao i poklone za Uskrs i Božić,...malo tko od nas je ostao ravnodušan...
Dala nam je priliku da sami popišemo u za to predviđenu tablicu što smo sve donijeli i zatim složimo na police te smo na taj način imali priliku na deset minuta i sami biti i volonteri.
Mali zmaj je osim što se bavi prikupljanjem donacija, u svojim prostorijama uredio i igraonicu, likovnu učionicu, prostor za ples i sport, te uređuju informatičku učionicu, kako bi ta djeca kad dođu u Mali zmaj dolazila u kontakt sa drugom djecom, socijalizirala se, imala prema potrebi psihologa ili nekog tko će se bar na kratko brinuti za njih, te nešto za pojesti.
Uglavnom, priča oko Malog zmaja je kod nas “nevjernih Toma” stvorilo sasvim jednu novu sliku - da postoje i takve - prave humanitarne udruge.
Martina je za kraj bila voljna s nama podijeliti priču kako je sve počelo - od slučajnog skupljanja nekoliko čokolada što ju je dovelo do gradnje kuće za jednu obitelj. Tada je uvidjela koliko tako siromašnih obitelji ima te je osnovala udrugu. Sad je već godinama u Malom zmaju poput (kako sama kaže) “nekog ovisnika”, koji iz dana u dan sakuplja donacije, raspoređuje, pakira i šalje kome treba. Taj humanitarni rad je toliko ispunjava da joj je to postao jedini posao koji radi...
SAMO ZA TAAJ - OSJEĆAJ
Tako je ova hooliganština ostavila mali trag na našim mapama, kad smo ovom jednom zezancijom, i nekakvim izazovom strategije shoppinga proveli subotnje popodne na način da je desetak obitelji dobilo sapun, wc papir, četkicu za zube i nekoliko, rekli bi, sitnih potrepština koje često zaboravimo uopće ukalkulirati u mjesečni budjet,..
Čudan osjećaj , zar ne?
Organizacija & članak: Branka Androšević, NLP Master Practitioner
Ono kad ti Uskrs dođe ranije, a nisi još ofarbal jajca za tuckanje? Sigurno se pitate zašto se Uskrs ne slavi svake godine u isto vrijeme ili možda i da? Možda to pak ovisi o odluci Stvoritelja da je sada vrijeme da pomakne kamen s pećine, izađe van i počasti ekipu za ročkas ili… je opet neka Hoo u pitanju?
Ove godine nam je došao ranije! Pijaniji, zabavniji, raspjevaniji, ali ništa manje svetiji nego do sad…no da ne otkrijem sve tajne odmah na početku, krenimo od onda kad je sve započelo. Bilo je to davne 2017.-te kada je Maja Marija odlučila organizirati Tajno iskustvo. Pridržavajući se pritom osnovnih sakramenata Tajnog iskustva kao što je učenje novih vještina, usavršavanje već postojećih, prilika da isprobaš stvari koje vjerojatno ne bi imao prilike vidjeti, čuti i osjeti, razmjena iskustava i prije svega odlična zabava.
Svoju tajnu dugo je vremena skrivala od svih svojih dragih Nlp-ievaca i pomno osmislila svaki detalj ovog fantastičnog i dugo najavljivanog događaja. Župni oglasi za ovu Hoo su glasili ovako: poželjno je ponijeti misno odijelo, obavezno prsten (zlatni ili srebrni) te križ, valjda kao znak za raspoznavanje onih čru sljedbenika, te naravno koju kinticu za lemozinu,…da izgubila me je već na misnom odijelu, ali si uvijek razmišljaš kako ne želiš propustiti iskustvo, jer taj osjećaj kad shvatiš, nakon zbunjujuće, dvosmislene pa čak i trosmislene poruke koju dobiješ danima ranije, da se isplatilo doći i da nigdje drugdje ne bi radije proveo ovu subotu, jer imaš priliku izaći iz svojih okvira i isprobat nešto novo. Bez iznimke, to se desilo i ovaj put.
Mjesto susreta je bila crkva sv. Antuna Padovanskog. Zanimljivo…nismo se ni ovaj put išli moliti. Polako smo se počeli okupljati i klasika nabacivali pokoju foru o crkvi, svećenicima i razdjeljcima, iščekivali Mariju da uskrsne pred nama i odvede nas za početak bar na toplo. Nakon što su svi pristigli, krenuli smo prema tajnoj lokaciji. Kalvarija od nekih petnaestak minuta uzbrdo u smjeru Duha Svetog završila je pred ulazom poznatog nam lokala. Unutra nas je dočekao naš Stvoritelj, posjeo svoje promrzlo stado i natočio, a za to vrijeme Marija nam je najavila što ćemo proći na ovom tajnom iskustvu. Svako je izvukao papirić sa brojem koji je označavao redoslijed i broj pjesmi koje ćemo pjevati. Oooo da KARAOKE BABE!
Maja ili po nlp-ievski Marija ideju za karaoke je dobila iz želje da proširi svoju mapu i isproba nešto što do sad nikad nije napravila, da nam otpjeva koju za dušu! Želja joj je bila da i drugima kojima je izazov pjevanje ( ne računajući ono pod tušem di smo si svi Pavarotti u izvedbi onih brižnih iz Supertalenta) prošire svoje mape ,opuste i odlično zabave. Opremu i fantastičnog Danijela, koji je sve naše glazbene želje ispunjavao do kasno u noć, organizirala je preko firme Godji entertainment. Odabir repertoara objasnila je: „htjela sam da se pjeva nešto što je (po mojoj procjeni) neuobičajeno za mapu NLP-evca, ono što ljudi ne upale ujutro dok piju kavu,poskočice koje možeš čuti na piru i sl.“
U duhu uskršnje solidarnosti birala je pjesme koje više-manje svi znaju ili su bar poznate po refrenu, a opet da nisu prezahtjevne ritmom za one s malo manje sluha i hrabrosti za pjevanje u javnosti. Iz dostavljenog popisa pjesama, Marija je odabrala po 20tak ženskih i 20tak muških vokala, a pjesme su bile brojčano obilježene na papirićima koje smo izvlačili tako da do zadnjeg trena prije nego si došao na red nisi znao koju pjesmu ćeš pjevati. Papirići su označavali kojim ćemo redoslijedom pjevati, a i ideja je bila da dečki u prvom krugu pjevaju ženske vokale, a cure muške te se u drugom krugu obrnuto pjevalo.
Marija se izvrsno snašla u ulozi domaćice večeri i odlično moderirala cijelu priču što se pokazalo super nakon par čašica ohrabrenja. Na kraju giga bilo je glasovanje za najgoru i najbolju izvedbu, a najbolji i najgori izvođač su na kraju izvlačili papirić na kojem je pisalo „više sreće drugi put“ i „nagrada“, kako je Maria objasnila : „smisao je bio da i onaj najgori može doći na vrh ako ima sreće jer nije samo talent presudan u životu.“ Nas nekolicina zbog malo previše ohrabrenja na početku, nismo se ni puštali mikrofona tako da šteta da nije bila i treća kategorija, za najbolji / najgori zbor ili grupnu izvedbu.
Budući da je uz tajno iskustvo bila organizirana proslava rođendana našeg Stvoritelja, nove glazbene nade počele su pristizat u sve većem broju. Gotovo da nitko nije mogao odoljeti da se ne okuša u prezentiranju svojih vokalnih (ne)sposobnosti i zabavi cijelu ekipu. Uskršnji party se nastavio do kasno u noć, a samo oni najjači su ostali do prvih jutarnjih ptičica pjevajući posljednje note „pirskih“ poskočica. Eee da ako niste znali Uskrs se često naziva i Vazam, a riječ dolazi od vuzem ili uzeti, ili u ovom slučaju oduzeti SE uz drage ljude, pokoju ohrabrenja i domaćicu večeri kao što je Maja Marija, kojoj se svi zahvaljujemo na ovom odličnom iskustvu, proširivanju mapi i odličnoj atmosferi.
U konačnici ono najbitnije se i dogodilo svi pođosmo u miru kućama.
Hoo Amen
Iva Ukić, NLP Practitioner
Organizacija: Maja Špralja a.k.a. NLP Maria
Te nedjelje (28.1.2018.), navečer oko18:45 sati, dvadeset hooligana okupilo se ispred Trešnjevačkog placa na tramvajskoj stanici. Noć je bila hladna. Puhao je hladni sjeverac i govorio hooliganima da u takvim noćima samo najodvažniji imaju hrabrosti uputiti se u nepoznato. Nedugo nakon okupljanja, Martina Mršić, organizatorica hooliganšine dala je znak za polazak. Krenuli smo. Put nas je vodio kroz stari dio Trešnjevke,po malim uličicama okruženim obiteljskim kućama i drvećem sa gnijezdima ptica,u kojem još uvijek možete osjetiti duh „starog“ Zagreba.
Zaustavili smo se ispred obiteljske kuće na adresi Ključka 12. Na ulaznim vratima je pisalo „KungFu-LokYiuWingChun“. Nakon par trenutaka znali smo da ulazimo u zmajevo gnijezdo. U prostorijama KungFu-LokYiuWingChun škole Zagreb dočekao nas je Zvonimir Budja (instruktor, Si-Fu- učiteljKungFu-a) i Paula Juričić (pomoćnica instruktora). Kao uvod u tečaj, Si-Fu Budja nam je ispričao povijest Kung-Fu-a i rekao nešto o sebi.
Iz njegovih priča saznali smo da je KungFunajviši stupanj ovladavanja određenom vještinom i označava put do majstorstva u nekom umijeću, koji ne mora nužno imate veze sa borilačkom vještinom.
Možete, primjerice, biti KungFu majstor u plesu ili kulinarstvu. Riječ "Kung" ima više značenja, a osnovna su: "Vještina" ili "Umjetnost" dok riječi „Fu“ znači: "Čovjek" te suštinski prijevod može glasiti "Umjetnost čovjeka" ili "Vještina čovjeka". Pravo ime borilačke vještine, koja je nastala u Kini, a koja je kod nas poznata pod nazivom KungFu, je KungFuWuShu (prijevod riječi "WuShu" bi bio "Borilačka vještina"). Konkretno, kada bi došli u Kinu i rekli "Ja treniram KungFu", bilo bi isto kao da stanovnik Kine dođe kod nas i kaže "Ja treniram umjetnost". No kad bi došli u Kinu i rekli da treniramo KungFuWuShu, značilo bi da treniramo borilačku vještinu ili u bukvalnom prijevodu umjetnost čovjeka u borilačkoj vještini.
WingChun je jedan od stilova kineskog KungFu-a koji je razvila djevojka imena YimWing Chunu hramu Shaolin početkom 17. stoljeća. Prema legendi, ona je, promatrajući borbu zmije i ždrala, dobila inspiraciju za kreiranje ovog jedinstvenog sustava KungFu-a.
Obzirom da ga je stvorila žena, WingChun se ne oslanja na snagu nego na principe centralne linije, ekonomije pokreta i iskorištavanja sile napadača. Za vježbanje nisu potrebni rekviziti, a može ga se vježbati uvijek i svugdje, samostalno ili sa partnerom. Žene, navikle da su u fizički slabijoj poziciji od većine muškaraca, vježbajući WingChun, uče kako poništiti fizičku prednost muškaraca i okrenuti je u svoju korist, bilo da se radi o naguravanju ili ozbiljnom napadu.
LokYiuWingChun dobio je ime po majstoru LokYiu-u, najvještijem učeniku YipMan-a, majstora koji je WingChun prvi počeo podučavati javno. Yip Mana znate kao učitelja (Si-Fu) legendarnog zmaja Bruce Lee-a.
WingChunvelikog majstora Yip Mana sastoji se od tri forme bez oružja (Siu Lim Tao, ChumKiu, BiuJee), jedne forme na drvenoj lutki i dvije forme oružja (Forma dugog štapa i Forma mačeva).
Prva forma - Siu Lim Tao, osnova je WingChun sistema. Ona uči osnovne vještine i tehnike. Učenik se uči kretati i koordinirati svoje tijelo na opušten način te izvoditi precizne pokrete na početnoj razini. Vježba se stav i stabilnost tijela. ChumKiu forma sa pratećim vježbama uči udarce nogama i obrane od njih. Koraci i stabilitet postaju još bolji i intenzivno se vježba koordinacija koraka, ruku i okreta tijela kako bi se postigla savršena koordinacijatijela i ruku te pokreti cijelog tijela dobivaju stabilnost. U trećoj formi, BiuJee, pokreti koji su se prije vježbali odvojeno spajaju se u jednu cjelinu. Također, uče se načini za izlaz iz kritičnih situacija tako da se nedostaci pretvore u prednosti. Uz to, cilj ove forme je koncentrirati energiju izvježbanog tijela u jednu točku putem najkraćeg puta.
U formi drvene lutke(Mok Jan Chong)zaključuju se i integriraju sve tri forme bez oružja. Uče se neki udarci nogom i njihova upotreba. Vrlo je važno fokusirati energiju u jednoj točki (Dim). Pod energijom se ne misli na snagu mišića već na unutarnju energiju koja dolazi iz stabilnosti i koordinacije.
Forme oružja prije svega objašnjavaju kako koristiti dugo oružje dvjema rukama i dva kratka oružja svakom rukom pojedinačno. Tko je svladao tehniku dugog štapa može koristiti bilo koju sličnu stvar kao oružje jer razumije njegove principe. Osim toga, vježbe oružjem dovode prethodno naučene vještine do savršenstva jer učenik razvija još veću stabilnost u stavu i tijelu.
Si-FuBudjaWingChun-om se bavi preko 30 godina, a 1999. godine postaje učenik Majstora Blecha. WilhelmBlech bio je jedini bijelac kojeg je Majstor LokYiu pristao podučavati jer je u njemu vidio nešto posebno. Si-FuBudja, nakon smrti svog Si-Fu-a WilhelmaBlecha 2012., redovito odlazi u Hong Kong i nastavlja učiti WingChun od sinova Majstora LokYiu-a te izvornu vještinu prenosi u Hrvatsku.
Nakon uvodnih riječi Si-FuBudja počeli smo s praktičnim djelomtečaja, odnosno prvom formomSiu Lim Tao. Prijevod Siu Lim Taoglasi „mala ideja“ i to je upravo ono što Siu Lim Tao jest jer se uče osnovni pokreti koji se izvode samostalno, pa nekoliko pokreta u kombinaciji. Osnovna namjena forme Siu Lim Tao je ovladavanje osnovnim pokretima koje koristimo u borbi. Siu Lim Tao razvija i način izvođenja udarca, u ovom slučaju u prazno, dakle bez opterećenja vreće ili nečeg drugog. Ovo je vrlo bitno jer većini ljudi u početku nije jednostavno izvesti te pokrete, ne zato što su naporni za izvođenje i zahtijevaju snagu, već zato što su drukčiji od svega ostalog što su dotada radili i potrebno je savladati osnovnu motoriku pokreta.
Si-Fu je bio vrlo metodičan u pokušajima da nam objasni način izvođenja pokreta. Na početku smo se trudili zapamtiti sam redoslijed izvođenja pokreta. Radili smo pokrete, lagano, na mjestu i potpuno opušteno, bez snage, velikog istezanja ili stavljanja nekog dijela tijela u nama neprirodan i težak položaj. Pokreti su nam u početku bili nekoordinirani i u najmanju ruku izvodili smo i nepravilno. Naime, morali smo se istovremeno skoncentrirati na položaj dlanova (jedan okrenut prema gore drugi prema dolje), položaj palca (malčice skvrčen) i naravno smjer ruku (jedna ruka ravno naprijed u visini glave protivnika, druga malo niže). Čovjek bi rekao… Ha, ništa strašno!Da, u teoriji ali pokušajte to izvesti pravilno u praksi. Nakon puno ponavljanja i smijanja samima sebi, vidio se napredak u koordinaciji te je svatkood nas uspio izvesti formu.
Nakon što smo „savladali“ osnovni pokret isti pokret radilismo u kombinaciji s nekim drugim pokretom pa u konačnici u paru s partnerom.
Radi u paru zahtijeva dodatnu koordinaciju pokreta i kretanja. U početku nam je bilo teškodokučiti u kojem trenutku ide koji pokret te je sve to više ličilo na trening Boks-aili Kravmaga-e. KungFuWingChun se ne oslanja na snagu nego na princip centralne linije, ekonomije pokreta i iskorištavanja sile napadača. Kod nas nije bilo nikakve centralne linije, ekonomije pokreta niti iskorištavanja sile napadača, nas su ruke boljele od blokada udaraca. Si-Fu nam je pokušao demonstriratina koji način se koristi sila napadača, što je i izvorna zamisao na kojoj se temelji WingChun, te su neki od hooligana imali priliku i sami to iskusiti u vježbi sa Si-Fu-om. Hooligani su bili ustrajni u vježbanju forme te su u konačnici uspjeli izvesti formu obrane u paru.
Nakon svega, ovim putem želim zahvaliti Si-FuBudjišto je hooliganeuveo u magičan svijet KungFu-a i upoznao ih sa prednostima koje kao pojedinci mogu postići prakticirajući KungFuWingChun.
Vas, dragi čitatelji, pozdravljam do sljedećeg susreta u vjeri da ćete nastavite prakticiratiKungFu NLP (umjetnost NLP-ija). 🙂
Vaš KungFu NLPMaster
Kristina Bulešić
[supsystic-gallery id=27]
Ho-ho-ho-hoćeš li imati mudaNTE za sudjelovanje na predbožićnoo hooliganštinoo, pitala nas je Ana u svojoj pozivnici za 41. tajno iskustvo. Kao i do sad iz same pozivnice, osim zanimljive gramatike nije se dalo zaključiti o čemu će se raditi, a ovaj put hooliganština je bila organizirana u prostorijama gdje nam se inače održavaju NLP treninzi tako da smo odmah bili u kvartu. Ulaskom u učionicu prvo što sam primijetila bio je drugačiji raspored stolica te po jedna bilježnica i olovka na svakoj...te NARGILA i BAKLAVE na stolu. Hmmm…i dalje nisam shvaćala o čemu se radi, prvo što sam pomislila ovo će biti dobar party, ali su me one bilježnice zbunjivale . 😀 Nakon što smo se smjestili, Ana je ušla u učionicu i predstavila nam svog gosta Issama. Podijelili su nam skripte i pogledom na prvu stranicu shvatili smo kakvo ćemo iskustvo proći ovaj put. Učenje arapskog jezika! Issam je doseljenik iz Sirije, koji je stigao u Hrvatsku prije par godina te studira u Zagrebu, a u slobodno vrijeme drži tečajeve učenja arapskog jezika u knjižnici u Dugavama te je tu subotu došao i nas, u sklopu hooliganštine, poučiti osnovama arapskog jezika i približiti nam običaje svoje kulture.
Iz razgovora s Anom za potrebe pisanja članka saznala sam da je temu za Hoo, učenje arapskog jezika, odabrala ponajviše iz njezine želje da krene sa učenjem arapskog jezika budući da je profesionalno usko vezana uz arapski svijet, a populacija s kojom radi barem u udjelu od 70% čine ljudi iz bliskoistočnih zemalja, što je objasnila uz rečenicu: „NLP Community je pravo mjesto za probati nešto novo, nesvakidašnje, pomalo egzotično i neobično kao što je arapski jezik, budući da su ljudi koji ga čine osobe otvorene za upravo takva iskustva, širokih vidika, fleksibilnih uvjerenja i gladni učenja“. Samu hooliganštinu je aktivno pripremala oko tjedan dana što je za nju značilo, rješavanje prostora, pripremu materijala, naručivanje hrane, provjera dostupnosti Issama kao predavača itd.
Na početku smo prošli abecedu i kasnije smo učili kako ispravno izgovoriti uobičajene fraze poput pozdrava, predstavljanja te dane u tjednu, mjesece,brojeve. Predavač Issam Delwan bi izgovarao izraze koje smo onda kao papigice ponavljali za njim. Zanimljivo mi je bilo to što je način brojanja kod njih sličan kao i u njemačkom kojeg sam učila i pisanje je s desna na lijevo. Nakon toga smo u parovima prošli vježbu osnova konverzacije u smislu kako se zoveš (ma ismuki/a?), ja sam…(ana ismi…), od kuda si (men aina anti/a?) itd.
Da ne ostane sve samo na učenju Ana se pobrinula za hranu i cugu! Skuhala nam je njihovu tradicionalnu kavu i počastila bakalvama s pistaciom mmm…u kojima smo uz melos istočnjačke melodije najpopularnijih sirijskih pjevača i pjevačica guštali do kraja predavanja. Nakon predavanja odlučili smo Issama upoznati sa hrvatskom kulturom, što podrazumijeva cugu nakon napornog rada i učenja u lokalnom bircu , gdje smo se po običaju uputili nakon tajnog iskustva.
Budući da sam bila stvarno oduševljena čitavim iskustvom, nakon Hoo-a sam imala potrebu svoje znanje odnosno skriptu podijeliti sa svojim prijateljima i pokazat im kaj smo to pak radili ove subote. 😀 Zahvaljujem Ani kao i svi na ovom iskustvu jer je nam je priuštila izrazito kreativnu, nesvakidašnju i slatku subotu.
Organizacija: Ana Šutalo, NLP Master Practitioner
Autor: Iva Ukić, NLP Practitioner
Tajno iskustvo? NLP Hooligans? Ti pojmovi su i mene interesirali prvi puta kada sam nabasao na jedan od ovakvih članaka gdje sam na slikama vidio nasmijane i pozitivne ljude koji su se naočigled fantastično zabavljali. A sve to je bila posljedica mojeg “naivnog” utipkavanja “NLP” u google trazilicu s nadom da ću dobiti malo vise informacija o famoznom alatu za bolju komunikaciju, rapport, utjecajnost, i općenito poboljšanje života kroz kvalitetnije vođenje sebe svakoga dana.
Bilo je dosta zanimljivih stranica i predstavljanja – ali BAŠ ovaj “NLP” mi se najviše svidio zbog toga sto sam vidio raznoliku zajednicu ljudi sa zajedničkim interesom – da budu bolji i da si dopuste da dožive vise života od onoga sto većina ljudi živi. I baš zato NLP Hooligans Tajno iskustvo – zbog želje da stalno doživljavamo I proživljavamo nova iskustva – nove komunikacije – I da konstantno izlazimo iz famozne “Zone Komfora” gdje se navodno sva Magija dešava.
Koliko puta ste se uhvatili u svojoj dnevnoj dosadnoj rutini i htjeli promjenu, htjeli novo iskustvo? Ali vas je jednostavno magnetska privlačnost vaše dnevne rutine i vaših dnevnih navika spriječilo da doživite novo iskustvo i obogatite svoj život s novim ljudima, novim iskustvima i novim vrijednostima?
Mene je zanimao NLP – ali me i iznimno privukla ideja upoznavanja novih ljudi i novih doživljaja – posebice ovakvih gdje ne znaš što te čeka do zadnjeg trenutka. Ideja Tajnog iskustva je da jedna osoba organizira određeni “doživljaj” za koji NITKO osim te osobe ne zna što je točno. Osoba koja organizira Tajno iskustvo – u ovom slučaju ja – pošalje pozive svima u NLP ekipi i prvih X ljudi (ovisno o broju ljudi koje to iskustvo može podržati) koji se prijave dobivaju mjesto i pravo sudjelovanja.
Nakon što je 20 NLP kolega rezerviralo svoje mjesto i potvrdilo svoj dolazak na mjesto okupljanja blizu Importanne Centra, kod “Kipa koji piša” u zadano vrijeme – avantura je mogla početi.
Moja pozadina je Fitness, tako da su neki ljudi sa pravom sumnjali o čemu otprilike bi se moglo raditi. Dok sam ja imao dilemu? Da li da im priuštim novo iskustvo iz mojeg svakodnevnog života, ili da im priuštim nešto što će nam apsolutno svima (ukljujuči mene) biti potpuno novo. Posto mi je ovo bila prva organizacija Tajnog iskustva, odlučio sam se da prvi puta organiziram nešto što je meni poznato – ali za većini nepoznato. Nakon kratke šetnjice od mjesta polaska, našli smo se u odajama CrossFit Zagreba – prvog i najstarijeg Hrvatskog CrossFit “Boxa” - kod jednog od prvih CrossFit licenciranih trenera na našim prostora – Saše Grošica.
Po pogledima ljudi sam vidio da većina nije navikla na pomalo “sirovi” izgled ovog Gyma. I sa pravom – jer To nije vaša klasična teretana gdje ćete vidjeti hrpu sprava, hrpu ljudi koji rade bicepse i gledaju se u ogledala. CrossFit je nešto malo drukčije od klasične teretane sto i jedan od njihovih slogana rječito opisuje : “We don’t use machines, we make them”.
Ja sam znao da u sat i nešto vremena – zbog informacije koje Saša morao prenijeti grupi od 20+ ljudi i zbog fizičke i tehnički izazovne prirode ovog Sporta – nećemo moci proći onaj zabavni dio CrossFita koji ja doživljavam svakoga dana. Ali sam znao da ce Saša u vrlo kratkom vremenu prenijeti osnove, filozofiju, i bazne pokrete koje se najčesće koriste u ovom “Sportu Fitnessa.
Krenuo je sa uvodom da objasni Sto je zapravo CrossFit? Ili Sport Fitnessa kako su ga prozvali? CrossFit je funkcionalni fitness koji sprema osobu na “nepoznato”. Konstantna varijacija Funkcionalnih pokreta (čučanj, mrtvo dizanje, olimpijska dizanja, gimnastika itd) izvedena sa što vecim intenzitetom je osnovna ideja. Glavni rekvizit za vježbanje je vlastito tijelo, šipke za olimpijska dizanja, gimnastičke karike, girje, medicinke i još poneki rekvizit koji promovira funkcionalni pokret tijela. U prijevodu – na ovom tipu treninga koristimo tijelo onako kako ga koristimo u svakodnevnom životu, promovirajući ispravnu tehniku i biomehaniku pokreta, s dodanim opterećenjem i intenzitetom koji ovisi o fizičkoj spremi osobe koja trenira. Ili skraćeno – sa svakim treningom, ako damo sve od sebe - napredujemo brzo i mjerljivo - baš kao i u NLP-u.
Za koga je CrossFit? Za svakoga tko želi poboljšati svoje općenito zdravlje i fitness kako bi poboljčao kvalitetu svog svakodnevnog života. Iznimno zabavan element ovog tipa treninga je to što je trening svaki dan drugačiji, sto se mjeri vremenski (natjecanje sa samim sobom, i s drugima ako želimo), što je pripremljen od trenera i na nama je samo da zajedno sa grupom ljudi prođemo tu “torturu” i izađemo jači, bolji I ljepši 🙂
Nakon što smo prošli osnovnu filozofiju, vrijeme je bilo da prođemo osnovne funkcionalne pokrete koji se najčešće treniraju u CrossFitu i koji su slučajno svakodnevni dio nasih života. Pokreta kao sto su: čučanj, mrtvo dizanje, Military Press, i osnove Gimnastike (zgibovi i razne varijacije). Hooligani su pokazali veliku dozu kontrole vlastitog tijela kroz većinu pokreta, sto je bilo i očekivano obzirom da se mi kroz Tajna iskustva pripremamo na “nepoznato”.
Na samome kraju – neki su se odvažili da odrade i kratki WOD (workout of the day) koji je Saša zadao kako bi grupno doživjeli glavni i najzabavniji dio CrossFita. 3,2,1 Vrijeme kreće – I cilj je zadana ponavljanja zadanih vježbi napraviti u što bržem vremenu, natječući se prvenstveno sa samim sobom i onim glasom u glavi koji ti govori da odustaneš i sa ljudima oko sebe od kojih želis biti brži.
Cilj je bio sigurno i ugodno druženje u CrossFit Zagrebu kako bi svi dobili sve potrebne informacije i osnovna iskustva onoga sto CrossFit je te kako on može poboljšati općeniti fitness i kvalitetu života svake osobe. Za kraj smo to zasladili sa Proteinskim čokoladnim puddingom za oporavak nakon fizičke aktivnosti te nastavili druženje u obližnjem kafiću na pravom “oporavku” uz raznolike vrste piva i kvalitetne komunikacije 🙂
3,2,1 NLP Hooligans!
Organizator i autor članka: Vanja Grgec, NLP Practitioner
[supsystic-gallery id=26]