Početni su redci pozivnice za 39. Tajno iskustvo u organizaciji Serhiia Vorone.
U najavi nadolazećeg tajnog iskustva, Serhii je predstavljen kao osoba sa poprilično interesantnom kinestetičkom mapom od koje možemo očekivati izrazito dinamično iskustvo, a opet možda i ne. S jednom huliganštinom iza sebe očekivala sam ponovno odličnu zabavu i željno iščekivala pozivnicu. Nekoliko dana prije dobili smo detaljnije upute gdje i kada se nalazimo kao i potrebnu opremu koju bi trebali ponijeti sa sobom, što je uključivalo: TENK, metke, odjeću u kojoj možeš napraviti špagu i kolut, 100 HR kuna i najvažnije DOBRO RASPOLOŽENJE!
Nas 20tak sretnika okupilo se je u subotu navečer kod paviljona 2 sa zapadne strane Velesajma oko 18:00h. Nakon početnog smrzavanja zbog iščekivanja svih sudionika uputili smo se prema tajnoj lokaciji. Zanimljiva činjenica vezana za tajno iskustvo je ta, da mjesto okupljanja ne znači nužno i točna lokacija njegovog održavanja pa tako ni ovaj put to nije bio slučaj te nakon kratke šetnjice na uvjetima minus Rusija došli smo pred ulaz Mačevalačkog kluba Inter. Po samom dolasku treneri kluba su nas uputili u prostorije svlačionica gdje se većina nas preobukla u komotniju odjeću. Tek ulaskom u glavnu dvoranu shvatila sam kakvo me ovaj put iskustvo očekuje. Mačevanje! Genijalno! Od kad sam bila klinka fascinirale su me priče o mušketirima i mačevanju te je ovo bila jedinstvena prilika da se napokon „profesionalnije“ okušam u tome.
Povijesni oblik mačevanja odnosno realna borba s visokim stupnjem rizika danas se ne susreće. Mačevanje je preživjelo u praksi kao moderan olimpijski sport, atraktivan i zahtjevan, opremljen rekvizitima, zaštitnim sredstvima i priborom za signalizaciju pogodaka koji su proizvod visoke tehnologije te kao scensko mačevanje, neophodno u teatarskim ili filmskim scenama. Povijesni razvoj mačevanja usko je vezan uz povijest ratovanja koja su djelomično definirala razvoj ljudske civilizacije. Početne oblike pronalazimo još u doba Grčke i Rima, a kasnije u razdoblju srednjeg vijeka kroz dvoboje koji su predstavljali način rješavanja sporova, viteške turnire. Mačevanje kulminaciju doživljava u XV. stoljeću kad u praksu sve više ulazi vatreno oružje tako da se ono pretežito zadržava na razini „opasne zabave“ među plemstvom gdje se sve više profilira kao vještina, gotovo umjetnost, koja se najviše prakticira u Italiji, Francuskoj te Španjolskoj-kolijevki novog oružja rapira(mača). Početak sportskog mačevanja definira pojava floreta i žičane maske za zaštitu lica krajem XVIII. st. Floret je služio za vježbu i usavršavanje tehnike, a rapir za borbu. Pojava žičane maske omogućila je sigurnije bavljenje mačevanjem tako da ono postaje predmetom nadmetanja bez rizika i namjernog nanošenja ozljeda.
Današnji oblik mačevanja kao olimpijskog sporta transformirana je inačica oblika mačevanja s kraja XVIII. i početka XIX. stoljeća s područja zapadne Europe. Mačevanje se pojavljuje kao olimpijska disciplina već na prvim Olimpijskim igrama u Ateni 1896. godine. Postoje tri osnovne discipline u mačevanju koje se razlikuju po vrsti oružja te dijelu tijela protivnika na kojem se priznaje pogodak. Vrste oružja su floret, mač i sablja, koje se međusobno razlikuju svojom veličinom, oblikom, težinom i najvažnije dozvoljenim mjestom uboda gdje se ostvaruju bodovi. Mjesto borilišta se u mačevanju naziva planša ili pista širine od 1,5-2 metra, dok duljina ovisi o vrsti oružja.
Nakon uvodnog govora trenera Filipa Vukovića krenuli smo na zagrijavanje i svladavanje osnova. Prije same akcije podučili su nas osnovne korake, u pogledu držanja, kretanja i pravilnog izbačaja ruke, te smo se nakon tog podijelili u četiri grupe, a svaku je vodio po jedan trener. Svaka grupa je sa svojim trenerom prošla set vježbi kojima smo savladali osnovne korake napada i obrane. Nakon pola satnog treninga uslijedio je NLP turnir!
Podijelili smo se po dvije skupine na dvije staze i nakon toga smo imali odlučujući set borbi za prvo mjesto. Metoda izvlačenja papirića sa brojem odlučila je tko će nam biti protivnik u dvoboju, tako da je u mojem slučaju bila prisutna biblijska scena Davida i Golijata u oba slučaja. U konačnici prvo mjesto odnijela je ekipa Žapci koji su doskakutali do prvog mjesta,a kasnije i postolja. 😀 Nakon završnog naslikavanja i euforije uputili smo se po običaju u najbliži lokal, za neke vjerojatno i najiščekivaniji dio večeri, na pivicu i druženje.
Ovo iskustvo mi je bilo pregenijalno kao i svako prije i nakon, jer imam priliku isprobati stvari koje inače ne bih i izaći iz svojih uobičajenih okvira subotama tako da se zahvaljujem Serhiiju i NLP Community-ju na ovom odličnom iskustvu kao i svakom budućem.
Organizacija: Sergey Vorona, NLP Practitioner
Autor članka: Iva Ukić, NLP Practitioner
[supsystic-gallery id=25]
Dragi budući organizatori , ovdje ćete pronaći popis svih dosadašnjih (službenih) tajnih iskustava u organizaciji Practitionera i Mastera communitya NLP Hrvatska kako bismo izbjegli slučajna ponavljanja iskustava:
Lista prijavljenih NLP kolega za organizaciju tajnih iskustava u 2018. godini:
Vino pije kita od Senjana
kod Cetine kod vode studene,
među njima Cetinka djevojka
te im ona služi ladno vino.
Kako komu daje čašu vina,
svaki joj (je) junak govorio:
"Ljubi mene, lijepa djevojko!"
Kad se mladoj dosadilo bilo,
onda veli lijepa djevojka:
"Tako t' Boga, četi arambaša,
ne čuješ li što ti družba veli?
Ja ne mogu svima biti ljuba,
ako mogu svima biti sluga.
Biću ljuba jednome junaku
kojino će Cetinu priplivat,
i onamo i opet ovamo,
pod kalpakom i pod b'jelim perjem,
(a) pod puškom i pod britkom sabljom,
u čizmama i u ostrugama -
ja ću njemu biti vjerna ljuba."
Svi junaci nikom ponikoše
i u crnu zemlju pogledaše.
Ne pogleda senjski arambaša,
veće skoči u Cetinu vodu,
pripliva je tamo i ovamo.
Pak (on) uze Cetinku djevojku,
odvede je k Senju bijelomu.
Navedenim stihovima Voras je u mailovima najavio hooliganštinu, kao što se ni dan danas ne zna tko je točno napisao ove epske narodne stihove koji slave Senjanina Tadiju, tako nišačica hrabrih hooligana nije znala što će ih dočekati na tom putu popločenom novim iskustvima za koji su se odlučno prijavili.
No, kad smo već kod Senjanina Tadije, recimo par riječi o njemu :): Čestitost, hrabrost i odlučnost Senjanin Tadije da se uvijek odupre svom neprijatelju, pa čak i onda kada ga on uhvati i izloži najstrašnijim mukama dokaz su njegovog jakog karaktera, ogromne snage i herojskog morala. Bio je hrabar i vješt borac, nesalomljiv i neustrašiv junak, prkosan i gord čovjek koji je cijenio junaštvo i izdržljivost, a duboko prezirao neodlučnost, slabost i kukavičluk.
Sve navedene činjenice bile su više nego dovoljan izazov da se u nedjelju okupimo u Strojarskoj ulici. Voras nas vodi u staru tvornicu Gredelj, ulazimo u jednu od zgrada i smjelo stupamo na borilište na kojem nas dočekuje Sven (kojem se kasnije pridružio i Matija).
Kaže Sven: Ja sam trener HEMA-e.
Čega???!!!
HEMA je skraćenica za Historical European Martial Arts ili Povijesne Europske Borilačke Vještine koje su se koristile na području Europe. Iako su na nekoliko stoljeća pale u zaborav, početkom dvadesetog stoljeća velikim angažmanom entuzijasta rekonstruirane su tesrednjovjekovne i renesansne borilačke vještine.
Razne grupe su vježbale i interpretirale tehnike iz, kako Sven kaže, jedva razumljivih manuskripata, a uključivale su dugi mač, kratki mač, štap, sablju, bodeže, buzdovane i razna druga oružja. Tehnika koju nas je Sven učio je tehnika dugog mača po učenjima njemačkog majstora iz 14. st Johannesa Lichtenauera.
Starteški, korak po korak, Sven nas je uvodio u tehniku mačevanja. Za početak smo mačeve ostavili postrani, jer je prvo trebalo savladati tehniku kretanja borilištem. U osnovnom borilačkom stavu naučili smo se kretati naprijed, potom smo vježbali kretati se nazad. Možda zvuči smiješno, no peta-prsti, prsti-peta, jedan pa drugi kuk naprijed, kretati se lagano i nečujno, nije ni malo lak zadatak.
Nakon što smo samostalno ovladali osnovnim pokretima, podijelili smo se u parove i nastavili raditi nešto što bi NLP-jevskim jezikom nazvali „pacing and leading“.
Jedna osoba u paru je određivala koji pokreti će se izvoditi dok je druga trebala čitati njegove namjere s ciljem skladnog kretanja podijem. Kao pravi NLP-jevci, upotrijebili smo svoju vještinu osjetilnog izoštravanja, te finim kalibriranjem pratili svoje partnere, i tako oduševili trenera. No, nakon ovog iskustva, složila bih se i s izrekom koju je Konfucije nekoć rekao: – Nikad nemoj dati mač osobi koja ne zna plesati. – asinuirajući da se mačevanje ne svodi na puko zamahivanje željezom nego u toj disciplini postoji i mnogo kretanja koje, naposlijetku, osobi mogu spasiti život.
Da nismo došli na plesni podij, već na borilište, postali smo svjesni nakon što smo konačno uzeli mač u ruke, to hladno oružje kojim borci pokušavaju ubosti ili sasjeći protivnika. Samo zahvaljujući plastičnim mačevima za učenje, a ne pravim metalnim, hooliganske glave ostale su spašene. Snažno smo zamahivali s vlastitog ramena prema vratu protivnika držeći mač s obje ruke.
Kao i obično, poznavanje tehnike pokazalo se važnijim od snage, te čvrsto držanje mača kako bi generirali silu nije bilo potrebno, a samo je dovodilo do stvaranja žuljeva. Nježno držanje mača, te zamahivanje na principu poluge pri čemu dominantna ruka gura mač prema protivniku, a druga vrh ručke prema sebi, s lakoćom je usmjeravala oštricu mača prema vratu protivnika.
Za uspješan zamah mačem, ključno je savladati i procjenu udaljenosti od svog protivnika, pravilno koristiti kukove i pokrete nogama pri udarcima, te čitati protivnikove namjere. Kako su zamasi postali sve žešći, na lica smo stavili maske. No, sastavni dio opreme (koji nismo koristili) je i gambeson višeslojni očvrsnuti prsluk koji sprječava trganje kosti i zadobivanje težih ozljeda na tijelu.
Na moje pitanje: Možemo li na osnovu savladanih vještina nekome reći da znamo mačevati, Sven se samo slatko nasmijao. Zaključili su da možemo reći da znamo principe mačevanja...što god to bilo. 🙂
No, također nam je otkrio dvije stvari koje ukazuju na to da znamo nešto o mačevanju. Osnovno što treba znati je da olimpijsko mačevanje nema veze s onim što smo mi upravo učili, te da su tehnike mačevanja koje gledamo u filmovima potpuno krive i besmislene.
Možda danas nismo postali mačevaoci, ali smo obogatili svoju mapu jednim novim iskustvom. Sjetivši se one drevne izreke:-Tko se mača lača, od mača i pogiba-, pozdravili smo se sa Svenom, vratili mu mačeve i uputili se na čašicu razgovora.
Autor članka: Dunja Dean