Piše: LANA KIHAS, magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja

Jesmo li svi kreativni? Svatko na svoj način? Rodiš li se kreativan? Ili se kreativnost postiže odgojem i obrazovanjem?

Dr. George Land proveo je istraživanje na 1600 djece, prateći ih kroz školovanje. Svakih 5 godina ponovno je testirao istu djecu, procjenjujući spadaju li u skupinu „natprosječno kreativnih“. Rezultati su pokazali da je među petogodišnjacima, 98% djece upalo u skupini kreativnih genija. Kao desetogodišnjacima, broj im je pao na 30% i s 2 godina, broj im je pao na 12%. Isti test dali su odraslim ljudima iznad 30 godina i samo 2% ušlo je u kupinu natprosječno kreativnih. Na temelju navedenog istraživanja Dr. Land je rekao: „Zaključili smo da je nekreativno ponašanje naučeno.“ 

Zanimljivi su ovi podaci, zar ne? S godinama naša kreativnost pada, zašto je tako? Koliki je utjecaj okoline, odgoja, metode rada, pristupa, komunikacije? Evo, npr. jednostavan, svakodnevni primjer „bojanke“. Vrlo lako se može isprintati neki cvijet, auto ili kuća i tada dijete boja i prema uputama odraslih „ne smije bojati preko crte“. I većina odraslih se divi kako dijete lijepo sjedi i boja.

Što dijete time postiže?

Moje pitanje je: „Što dijete time postiže?“ Odgovor je uvijek bio isti: “Kontrolira rad ruke da ne ide preko crte!“ Koliko jedna šablona može potaknuti razvoj kreativnosti? Ili ju polako gasi? Postoje li drugi načini, aktivnosti u kojima dijete može vježbati tzv. kontrolu rada ruku?

Kad čujete riječi „kretivnost“ što prvo pomislite?

Navedeno pitanje ispitivala sam razne roditelje. Najčešći dogovori su bili: likovnost, umjetnost, ples, glazba. Ipak, nekoliko od njih dalo je i odgovore poput: snalažljivost i inovativnost. Kreativnost je puno više od toga. Kreativnost je odlika ljudskog mozga koja nam je svima prirođena i omogućava nam da se snalazimo u novim i nepoznatim situacijama a što je ključno i odlika samostalnosti i snalažljivosti.

Često čujete od djeteta: „Ja to ne mogu!“, zar ne? Jer idu linijom lakšeg otpora pa čekaju da netko drugi umjesto njih to napravi. Ako učinite umjesto djeteta, radite mu medvjeđu uslugu. U suprotnom potiče dijete da bude kreativno, da riješi probleme, razmišlja, razvija svoje potencijale, inteligenciju, bude samopouzdano, ima pozitivnu sliku o sebi. Poticanjem kretivnog i kritičkog mišljenja potiče se i osobni razvoj djeteta. Za razvoj potencijala djeteta važni su inteligenija, obrazovanje i odnos s roditeljima.

Poticanje kreativnosti kod djece

Rano djetinjstvo i predškolsko doba je vrijeme tijekom kojeg dijete prolazi kroz burna razdoblja promjena, spoznaja, usvajanja jezičnih sposobnosti, matematičkog, logičkog i kreativnog mišljenja. Vrijeme je to formiranja stavova i predodžbi i pojačane aktivnosti djece. To je doba konstantnog istraživanja i aktivnog učenja kroz igru i razne ponuđene im aktivnosti. Pripremajući razne poticaje, potičemo djecu na aktivno učenje kroz igru i aktivnosti kojima se djeca bave..

Danas je poznato da će dijete u onolikoj mjeri uspjeti razviti svoje potencijale ako mu je kvalitetnija okolina u kojoj obitava, ona koja ga potiče na rad i nudi mu razne poticaje kako bi postiglo ono što želi. Pod tu okolinu smatramo i vrtić i školu koju polazi ali i užu i širu obitelj, koja zaista mora biti stimulativna da bi dijete u njoj uspjelo razviti svoje potencijale. Kvalitetna i stimulativna okolina ne smatra se i materijalna. Kvalitetna okolina je ona koja prepoznaje kreativnost i potiče razvoj kreativnosti na pravodoban način.

Umjesto zaključka!

Jedna od glavnih polazišta rada s djecom rane i predškolske dobi je: „Bitan je proces rada!“ Proces rada traje danima a nekad i godinama (ovisno o djetetu i zadatku) i upravo je to bogatstvo  (osposobljavanje za učenje) za dijete, za razliku od samog konačnog rezultata. Sjetite se vlastite situacije kada ste uspjeli napraviti ono na čemu ste danima radili. Danima se mučili, trudili, razmišljali, isprobavali da bi dobili konačan rezultat.

Dijete uči aktivno, putem osjetila, iskustveno što se upravo događa u procesu rada i razvoja. Konačan rezultat najčešće je kratkotrajan, a proces rada je ono što ostaje u glavi. I što mislite da li je korisnije djetetu dati bojanku ili papir i kamenčiće? Dati djetetu konačno rješenje ili ga potaknuti da samo dođe do određenog rješenja? Naučiti ga određene informacije ili osposobljavati za samostalno učenje?

Informirajte se o radionicama “NLP u radu s djecom” na info@nlp.hr

Lana Kihas po struci je magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Ima dugogodišnje iskustvo u radu sa djecom različite dobi i sposobnosti, kao i rad u različitim odgojno-obrazovnim ustanovama u pojedinim europskim zemljama. Radi kao odgojitelj-mentor u zagrebačkom dječjem vrtiću.  Kao profesionalni odgojitelj, piše blogove koji su većinom namijenjeni roditeljima s različitim savjetima, teorijskim i praktičnim znanjima o odgoju i obrazovanju djece.

Na radionici sam savladala tehnike koje koristim kako bih poboljšala kvalitetu komunikacije sa svojom djecom. Do sada su najveći izazov bili dogovori vezani za pisanje zadaće. Sada su to uistinu dogovori gdje se niti jedna strana ne osjeća izigrano. Osim teorije, odradili smo praktični dio s drugim roditeljima, te podijelili međusobno iskustva i savjete.
Lana i Saša su svojom stručnošću i iskustvom osmislili odličnu radionicu koju bi trebalo pohađati svaki roditelj.

Kristina Ban Krkač

 

Kroz rad sam naučila kako da u mnogim situacijama ostanem hladne glave. Osvijestila sam svoje triggere i radila na tome kako se vratiti u dobro stanje. Jer kad sam ja dobro, onda je i moj sin dobro. Kad sam smirena puno mi je lakše doći do cilja i motivirati i njega da napravi ono što mora, a nije mu često po volji. Češće se zanimam za stvari koje su njemu bitne, tome posvetim više vremena u početku dnevnog razgovora pa onda lakše ostale dnevne zadatke odradi. Svaki dan je novi izazov, ali uz par NLP trikova ti su izazovi lakši za hendlati.

Davorka Ševčik Ceraj

 

Odlični predavači Lana i Saša  pokazali su praktičnu primjenu NLP-a na primjerima iz životnih situacija i jednostavno me oduševili. Kroz opuštenu atmosferu podučili su nas alatima kojima su kod mene potaknuli promjene na bolje kako u privatnom tako i u profesionalnom životu. Sada drugačije doživljavam komunikaciju i znam da uvijek imam izbor. U komunikaciji s djecom primjena NLP-a je zaista jednostavna i već malim promjenama došao sam do konkretnih i vidljivih rezultata.

Goran Hotko

 

Nije do djece-do nas je. NLP metoda u radu s djecom je više utjecala na promišljanje o sebi i podsjećanje da svojim likom i osjećajima nekada više utječemo na dijete nego svojim verbalnim uputama/nalozima/molbama... Korištenje NLP metode ne prepušta stvari slučaju već drži „uzde“ komunikacije. U radu s djecom važno je da smo autentični, jasni i razumljivi djeci jer jedino ćemo tako moći kvalitetno s djecom iskomunicirati što želimo i imati ishod kakav želimo, a da dijete pritom nije zakinuto pa već samim time nije ljuto ili tužno, već ga učimo zajedničkoj suradnji i komunikaciji.

NLP metoda u radu s djecom i kad pomilsim da ne funkcionira-naučila sam nešto novo o sebi, a svakodnevnom primjenom NLP metode smanjujem frustracije i sebi i djeci. NLP me podsjeti da budem pozitivna, autentična i svjesna sebe i onoga što želim najbolje za dijete i mene u danoj situaciji. Djeca vrište – ok...vrištimo zajedno skupa koliko treba, onda ih zvukom ili pokretom lagao vraćam u mirniju aktivnost.

NLP metoda u radu s djecom je brza, učinkovita. Svakome kome treba vještina brze i efikasne komunikacije preporučila bi NLP metodu u radu s djecom.

Maja Rendulić

Piše: LANA KIHAS, magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja

Ovim blogom želim vam približe objasniti što su to NLP radionice za roditelje, što se na tim radionicama radi, kojim tematikama se bavimo, koje tehnike i alate upotrebljavamo i kako se one koriste u odgoju djeteta. Zašto približe objasniti? Upravo je jedna od karakteristika radionica prilagođavanje polaznicima radionica i njihovim problemima, teškoćama, izazovima u odgoju djece što ovisi o individualnim karakteristikama i potrebama svakog roditelja kao i svakog djeteta.

Za koga su radionice?

Često me pitaju za koga su te radionice. Da li treba doći s djetetom? Ili mi radimo s djecom? Ili je to za roditelje? Radionice su isključivo za odrasle osobe koji žele kvalitetnije odgajati i pravilno djelovati na dijete. Zašto je tako? Djeca nemaju problem. U njihovim glavama sve je super i dijete uporno radi ono što želi ovisno o tome koliko mu se to dozvoljava. A koliko mu se dozvoljava ovisi o osobi koja ga odgaja, zar ne? Npr. tata vrlo često ne popušta, mama sve češće popusti i dijete točno zna tko i kako će djelovati pa tako i koristi situaciju. Djeca su čisti primjer Nlp metoda rada jer točno znaju što žele i koristit će sve različite strategije samo da dobiju ili postignu upravo ono što su zacrtali kao krajnji ishod. Nije li tako? Sjetite se situacija kada uporno ne želi jesti, napisati zadaću, pospremiti sobu, prestati igrati igrice na mobitelu i nakon dogovorenog vremena i sl.

Što je to NLP i kako pomaže?

Neuro Lingvističko Programiranje polazi od teze da se svi resursi nalaze u nama. Sve što nam je potrebno to i posjedujemo. No, pitanje je: „Kako iskoristiti svoje resurse i izraziti se na dobrobit sebi i drugima? I kako postići željeni ishod?“ Svatko je individualno biće sa svojim karakteristikama, potrebama, mogućnostima, viđenjima, reakcijama. Svatko do nas, svijet oko sebe i samog sebe doživljava na drugačiji način. Ljudi me pitaju: „I koja je onda konkretna korist od NLP-a i kako mi može pomoći? Teško je to objasniti jer NLP se ne zasniva na prijenosu informacija već na praktičnim treninzima koji se prilagođavaju svakom pojedincu.

Već sam ti 100 puta rekla NE, uopće me ne slušaš!“

One situacije kada dijete „žica“ ono što uporno želi a vi i dalje ne popuštate! Najčešće u tom trenutku roditelj počne vikati: „Pa već sam ti 100 puta rekla da ne može. Uopće me ne slušaš!“ Naravno da Vas ne sluša jer već zna što ćete reći. Stalno jedno te isti obrazac ponašanja i govora i dijete ne reagira. Uvijek isto! Probajte nešto novo. To je magija NLP-a. Kreativnost u izražavanju, pristupu i prilagođavanju. Razmislite kakav je položaj tijela bio kod djeteta, koji je ton glasa upotrijebio, što je točno reklo dijete. Upotrijebite NLP tehnike i prilagodite se djetetu. Upravo u tom trenutku se mogu riješiti problemi. Isto tako kako je dijete pristupilo vama, pristupite i vi njemu. Gledajte i slušajte dijete. Uspostavite rapport.

Utječu li naše riječi, pokret i pogled na dijete?

Znate one situacije kad je dovoljan jedan pogled i dijete točno zna što to znači? Ili kažete one čarobne riječi? Ili učinite neki neočekivani pokret? Na našem pogledu ili određenom pokretu dijete točno zna smije li nešto ili ne. Događa se da smo iz nekog razloga ljuti ili nervozni i na žalost, nesvjesno to prenosimo na dijete iako ono nije utjecalo na naše negativno stanje. Komunikacija je proces razvoja informacija. Ona se dijeli na svjesnu i nesvjesnu. Često puta jedno kažemo, drugo činimo ili treće mislimo.

Dijete ne razumije mnoge stvari jer još nije u razvojnoj mogućnosti, ali osjeća svaku slabost, neiskrenost, nedosljednost, laž ali i svaku odlučnost, sigurnost, stabilnost. To su jedne od najvećih borba u odgoju: postavljanje granica koje dijete neprestano ispituje a od roditelja i odgojitelja se očekuje biti čvrst, odlučan i dosljedan naučiti dijete poštivati granice. I upravo na taj dio utječe naša nesvjesna komunikacija, odnosno govor tijela i način izražavanja. Komunikacija je izrazito važan i moćan proces. Djeca uče ono što vide, čuju i osjeti. Uče od nas, roditelja, odgojitelja, učitelja i mi smo model djetetu.

Negativno stanje prebaciti u pozitivno.

Negativno emotivno stanje usmjeriti u pozitivno. Kako? NLP programi nude različite metode i strategije rada. Prvenstveno rad na sebi. Kako ćeš ti prema drugima tako će i oni prema tebi. Djeca su nam pravi pokazatelji ove teze. Jer su iskreni i direktni, zar ne? Odgajati dijete nije lako ali je predivno. Važno je da sam smo mi pozitivni i kontroliramo svojim stanjem da bi mogli na pozitivan način utjecati na svako dijete.

Kada ćete početi koristiti NLP metode i tehnike, osjetit ćete promjene na sebi a istovremeno ih vidjeti i na djetetu. Postoje različite strategije, kao npr. tzv. „sidro“ koje sam ja pronašla sebi najučinkovitijim da se u kratkom vremenskom roku prebacim u pozitivno stanje. Nadalje, najčešće se u tim negativnim situacijama koriste rečenice poput: „Nemoj uzimati drugima igračke. Nemoj vikati. Ne možeš sad bombone jer nisi još ručao. Nemoj bacati igračke. Nemoj skakati po krevetu. Ne možeš igrati igrice na mobitelu.“ I kad djetetu stalno govorite ne, nemoj…Što onda smije? A što da probate negativne rečenice preoblikovati u pozitivne?

Svako ponašanje ima vrijednost u određenom kontekstu

Sjetite se onih situacija kada djetetu govorite: „Da, moraš!“, a dijete odgovara sa: „Ne, neću!“ Borimo se sami sa sobom i trudimo se ne popustiti djetetu, a dijete se tada još više bori za sebe. Pa se počinje bacati na pod, viče, plače, vrišti, udara, napravi baš suprotno od onoga što ga se traži i sl. Zašto dolazi do sukoba? Pobune kod djece znak su da se dijete razvija, izrađuje svoj identitet, bori se za svoj stav, ulogu, izražava svoje mišljenje. Kada dijete kaže „ne“, ono vježba osjećaj moći i individualnosti. Dijete ima dva cilja: zadovoljiti svoje potrebe i upoznati svoje roditelje, odgojitelje, osobe koje ga okružuju.

Kako postići dogovor s djetetom?

Postoji jedna sjajna, učinkovita NLP tehnika, a zove se agreement challenge. Korištenjem te tehnike sebe i drugu osobu dovodimo u izazovna stanja s ciljem sklapanja sporazuma. Tehnika je jednostavna i vrlo učinkovita upravo u situacijama kada Vas dijete izluđuje. Hoće li to biti iPad, mobitel, igračka, pisanje zadaće, jelo i sl., nebitno. Bitno je da komunicirate s djetetom s razumijevanjem,u skladu s vašim uvjerenjima, tako se ponašate i u skladu s time odgajate dijete. Može li vam dijete vjerovati ako ni sami niste sigurni u svoj stav, nemate čvrsto mišljenje o nečemu? Može li dijete poštivati pravila i dogovore ako ni vi ne živite prema dogovorenim pravilima?

Ako nas to što radimo ne dovodi do željenog ishoda, potrebno je prilagoditi komunikaciju i ponašanje, te početi raditi nešto drugo.

Možete li nekoga promijeniti? Može li netko vas promijeniti? Želiš li biti promjena koju ćeš i vidjeti? Odgoj je moćna i predivna stvar: imate mogućnost promijeniti svijet odgajajući zadovoljnog i samosvjesnog mladog čovjeka spremnog biti pošten i human prema sebi i drugima.

Informirajte se o radionicama “NLP u radu s djecom” na info@nlp.hr

Lana Kihas, mag. praesc. educ.

Lana Kihas po struci je magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Ima dugogodišnje iskustvo u radu sa djecom različite dobi i sposobnosti, kao i rad u različitim odgojno-obrazovnim ustanovama u pojedinim europskim zemljama. Radi kao odgojitelj-mentor u zagrebačkom dječjem vrtiću.  Kao profesionalni odgojitelj, piše blogove koji su većinom namijenjeni roditeljima s različitim savjetima, teorijskim i praktičnim znanjima o odgoju i obrazovanju djece.

Piše: LANA KIHAS, magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja

Zadnju godinu djetetovog polaska u vrtić mnogi roditelji smatraju najvažnijom jer kreće tzv. „priprema za školu“. Vrlo često se koristi i naziv „predškola“, a pritom se misli na stariju skupinu, tj. skupinu u kojoj borave djece u dobi od 6 do 7 godina. I tako na početku pedagoške godine, mnogi ispituju: „Kad ćete početi provoditi program pripreme za školu? Kad će početi „mala škola“? Koje radne listove trebamo kupiti? Hoćete li im davati domaće zadaće povremeno da im bude lakše u školi?“ itd.

TAKO MALI, A VEĆ ZNAJU PISATI I RAČUNATI

Razgovarala sam s mnogim odgojiteljima, stručnim suradnicima i došli smo do spoznaje da svake godine, sve više djece dobiva odgodu za upis u prvi razred. Nadalje, promišljali smo zašto je tako i zbog čega dolazi do toga. Došli smo do zaključka da većina djece dobiva odgodu zbog teškoća na području socio – emocionalnog razvoja. Što to točno znači i zašto dolazi do toga? Današnja djeca kognitivno su na vrlo visokoj razini. Vjerujem da se i sami iznenadite kad shvatite da dijete zna pisati slova već od 4. godine, počinje čitati već u 6. godini, poznaje svijet planeta i dinosaura već u 3. godini, počinje koristiti kompjuter i tablet već u 3. godini, zbraja i oduzima već u 6. godini života itd. To su sve karakteristike koje većina djece vrlo brzo i lako nauče uz odraslu osobu. Djeca predškolske dobi upijaju kao spužve i dovoljno je da samo nekoliko puta pokažete ili objasnite i ono će zapamtiti i ponoviti točno kako ste pokazali. To je potpuno prirodno za dijete jer učenje je osnovna potreba djeteta. Dijete je znatiželjno, radoznalo, uči slušajući, gledajući, isprobavajući, istražujući, promatrajući, upija sve informacije, pokrete, riječi što ga okružuju.

PRIPREME ZA ŠKOLU POČINJU VEĆ U NAJRANIJOJ DOBI

U današnjem svijetu, mnogo je poticaja s raznih strana, npr. vrtići, igraonice, radionice, televizija, internet, tablet, knjige, igračke i logično je da dijete vrlo brzo napreduje i s lakoćom pamti nove spoznaje. A radni listovi u vrtiću? Neki smatraju to ogledalom djetetovog znanja i rada u predškolskoj dobi, npr. vježbe grafomotorike, koncentracije, pažnje, usredotočenosti itd. A da bi dijete moglo riješiti radni listić npr. „poveži slovo sa slikom“ potrebno je mnogo vježbe i rada koje dijete počinje već u jaslicama razvijati. Kako? U ovom zadatku imamo dvije glavne vježbe: analiza riječi i grafomotoričke vježbe.

Vjerojatno se pitate kakve veze imaju jaslice s time!? Već u jaslicama počinju prvi počeci slušne analize riječi i vizualne percepcije slova i riječi. Djeci izgovaramo razne brojalice koje su vrlo pogodne za razvoj ritma, a time i slušne analize riječi, rastavljanje na slogove, npr. „I–šo me-do u du-ćan“. Mnogi se pitaju zašto lijepimo velika slova već u jaslicama?! Zbog vizualne percepcije i globalnog čitanja, što su prvi počeci čitanja i pisanja. A da bi dijete u radnom listiću moglo povezati olovkom sliku i prvo slovo ili riječ, potrebne su vježbe fine motorike u jaslicama koje se provode na različite načine a koje su predvježbe za grafomotoričke vježbe. Ne počinju li pripreme za školu već u najranijoj dobi?

ZAŠTO SVE VIŠE DJECE DOBIVA ODGODU ZA ŠKOLU

Kao što sam već rekla, najčešći problemi većine djece nalaze se na području socio-emocionalnog razvoja koji je najvažniji dio za razvoj ličnosti. To je nešto što je vrlo teško naučiti jer se ne radi o prijenosu informacija i spoznaje. Također, u tom području razvoja najveći utjecaj imaju roditelji i odgojni stilovi roditeljstva. Kod većine djece dolazi do problema nepoštivanje pravila, granica, nekontroliranosti emocija zbog čestog popuštanja odraslih osoba, nedosljednosti ili prevelike zaštite ili privrženosti djeteta od strane odrasle osobe. Dijete od prvog dana uči o emocijama, a emocije su vrlo važan dio ličnosti za razvoj pozitivne slike o sebi, samopouzdanja i samopoštovanja.

RODITELJI I ODGOJITELJI SU PARTNERI U ODGOJU I RAZVOJU DJETETA

Roditelj je primarni odgojitelj djeci i najvažniji model i uzor. Polaskom u vrtić, dijete se susreće s drugim modelima ponašanja: odgojitelji i djeca. Dakle, emocije se nadovezuju na socijalizaciju što nam i sam naziv govori. To je zadaća odgoja obitelji i vrtića. Poštivanje pravila grupe, ustanove, uvažavanje vršnjaka, empatija, međuvršnjačka suradnja i dogovor, timski rad i stvaranje kompromisa itd. Polaskom djeteta u vrtić počinje razvoj društvenosti. Vrtić je samo prva stepenica i onaj najnježniji oblik emocionalnog, socijalnog i društvenog razvoja koja priprema dijete za polazak u školu, novu društvenu zajednicu.

Informirajte se o radionicama “NLP u radu s djecom” na info@nlp.hr

Lana Kihas, mag. praesc. educ.

Lana Kihas po struci je magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Ima dugogodišnje iskustvo u radu sa djecom različite dobi i sposobnosti, kao i rad u različitim odgojno-obrazovnim ustanovama u pojedinim europskim zemljama. Radi kao odgojitelj-mentor u zagrebačkom dječjem vrtiću.  Kao profesionalni odgojitelj, piše blogove koji su većinom namijenjeni roditeljima s različitim savjetima, teorijskim i praktičnim znanjima o odgoju i obrazovanju djece.

Piše: LANA KIHAS, magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja

                   

„Igra je svojstvena čovjeku, dok mu je rad samo sredstvo kojim dolazi do igračaka. Čovjek se igra cijeloga života samo se igračke mijenjaju.“    

   Elvira i Renato Happ, autori knjige „Skoči zvuk“

Čovjek uči do je živ, zar ne? Igra je zabavan i zanimljiv način učenja. Niti jedna igra nikad nije ista, zar ne? Igra je nešto predivno, spontana je, smislena, svrhovita, kreativna, opušta, oslobađa, izgrađuje. Igrom učimo svašta nešto, ovisno o igračkama kojima se igramo i osabama s kojima igramo igru. Igra je primaran način učenje djece o sebi, drugima, okolini.

Igra je „dječji posao“. Kroz igru dijete uči, razvija se, otkriva sebe i svijet putem pokušaja i pogrešaka, eksperimentiranjem različitim materijalima, zvukovima, sredstvima, istraživačkim i drugim načinima, igranjem uloga.

Igrom dijete razvija osjećaj sigurnosti, samostalnosti, samokontrole, kompetencije - jača samopouzdanje. I danas, kad više nismo djeca, samo gledajući djecu, prateći njihovo ponašanje, igru, međuvršnjačku komunikaciju možemo puno naučiti.

Kod djece je sve jednostavno. Što možemo od djece naučiti?

Promatrala sam igru djece na plaži. Djeca različite dobi i nacionalnosti. Mali Hrvati, Slovenci, Talijani, Česi, Njemci itd. Veseli, opušteni, bezbrižni, razgovaraju, dogovaraju se, posuđuju igračke. Naravno, svatko od njih priča na svojem jeziku i bez ikakvih problema se igraju, dogovaraju, komuniciraju. Međusobno se gledaju, imitiraju jedan drugoga, bacaju kamačiće u vodu, špricaju se, smiju se. Počinju pričati. U početku malo čudno gledaju jedan drugoga, no ubrzo im to ne predstavlja nikak problem. Mali Hrvat pristupa Njemcu i upita: „Hočeš li mi posuditi svoj bager, a ja tebi posudim moj?“ Njemac ga gleda i ne razumije što ovaj priča. Hrvat gleda okolo, shvaća da ga Njemac ne razumije, uzima svoj bager, daje ga dječaku u ruke, dok Njemac automatski daje i Hrvatu bager u ruke. Glavicama klimaju potvrdan odgovor i kreću kopati rupu. Njemac priča na njemčkom, ispituje ga nešto, objašnjava, Hrvat mu priča i odgovara na hrvatskom. Smiju se i igraju.

U tom trenutku Slovenki pada lopta među njih. Njemac uzima loptu, baca joj natrag, i oboje potrče za njom. Slovenka im pokušava objasniti pravila igre no oni ne razumiju. Slovenka ne odustaje, uzima ih za ruke, vodi do mjesta gdje trebaju stajati i rukama pokazuje što trebaju raditi. Kako su se ta djeca sporazumijavala? Neverbalnom komunikacijom.

Ono što misliš to i kažeš? Tako se i ponašaš?

Znate ono kad ne želite biti oštri ili povisiti ton prema djetetu pa mirnim i umiljatim tonom kažete: „Nemoj. Ljubice moja to raditi.“ Da li dijete slijedi tada uputu? Da li ste vi doista djetetu dali do znanja da se to ne smije? Da li ton govora slijedi i sadržaj riječi? S druge strane, sjetite se djeteta kada ga nešto zamolite a ono to sada ne želi. Tada prekriži ruke, uputi mrgudan pogled, lupi nogom o pod i kaže: „E neću!“

Djetetovo neverbalno ponašanje prati i verbalno, zar ne? I točno i jasno pokazuje da ono to sad neće i ne želi, zar ne? Verbalni i neverbalni signali javljaju se u različitim kombinacijama: pozitivan ton i negativne riječi, negativan ton i pozitivne riječi, pozitivan izraz lica i negativne riječi, negativan izraz lica i pozitivne riječi, negativan izraz lica i negativne riječi, pozitivan izraz lica i pozitivne riječi. Neverbalnom komunikacijom može se ponoviti ono što je verbalno rečeno, ali isto tako može i proturječiti onome što je rečeno.

Razlog zbog kojeg imamo dva uha, dva oka, a samo jedna usta je da bismo mogli više slušati i gledati a manje govoriti.

Pojam neverbalno najčešće se upotrebljava kako bi se opisalo sve što se događa u ljudskoj komunikaciji mimo izgovorenih ili napisanih riječi. Stručnjaci neverbalnu komunikaciju definiraju kao komunikacija porukama koje nisu izražene riječima nego drugim sredstvima (geste, pokreti, izrazima lica, ton govora i ostalim signalima).

Neverbalno je komuniciranje najčešće nenamjerno, spontano dok je kod predškolske djece gotovo pa nesvjesno.

Igra je odličan način da se komunicira s djecom jer igračke služe kao riječi, a sama igra kao komunikacija.

Kroz igru se djeca postupno razvijaju. U tom su procesu njihove neverbalne vještine su važne jer mogu ometati ili pak poticati razvoj neovisnosti, samoostvarenja i komunikacijskih kompetencija djeteta, kao i njihovu kreativnost. Kako bismo imali što kvalitetniju pedagošku komunikaciju s djecom i uvid u njihovo emocionalno stanje, potrebe i stavove bitno je igrati se s njima, promatrati ih, slušati i pravilno tumačiti neverbalne znakove i signale koji se odvijaju u igri.

I za kraj, pjesma kao savjet:

 

Kada bih ponovno mogla odgajati svoje dijete,

Više bih prstom pokazivala nego prijetila.

Manje bih ispravljala, a više povezivala.

Ne bih više gledala na sat, nego bih gledala uokolo.

Voljela bih znati manje, a više se brinuti.

Više bih se zabavljala i igrala,

Ne bih igrala ozbiljno, već bih se ozbiljno igrala.

Pretrčala bih više livada i pregledala više zvijezda.

Više bih grlila, a manje tulila.

Manje bih bila kruta, a više učinkovita.

Prvo bih izgradila samopoštovanje, a tek onda kuću.

Manje bih podučavala o ljubavi prema moći,

A više o moći ljubavi.

Diane Loomas

Informirajte se o radionicama “NLP u radu s djecom” na info@nlp.hr

Lana Kihas po struci je magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Ima dugogodišnje iskustvo u radu sa djecom različite dobi i sposobnosti, kao i rad u različitim odgojno-obrazovnim ustanovama u pojedinim europskim zemljama. Radi kao odgojitelj-mentor u zagrebačkom dječjem vrtiću.  Kao profesionalni odgojitelj, piše blogove koji su većinom namijenjeni roditeljima s različitim savjetima, teorijskim i praktičnim znanjima o odgoju i obrazovanju djece.

Piše: LANA KIHAS, magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja

Mala zemlja, veliki snovi!

Ovih dana vlada nevjerojatna euforija diljem cijele Hrvatske i u srcima mnogih Hrvata. Organiziran je spektakularni doček naših Vatrenih na kojem se okupio nevjerojatan broj Hrvata u samo nekoliko sati da bi ponosno dočekali naše nogometaše. Jednostavno rečeno, nešto neopisivo. I mnogi strani mediji pišu o tom nevjerojatnom događaju u Hrvatskoj što pokazuje koliki smo utisak ostavili na druge narode. Predivna je i nevjerojatna moć pozitivnih emocija. Širi se nevjerojatnom snagom i brzinom.

Osjećaj ponosa i jedinstva!

Sjetite se lica ljudi ovih dana? Veseli, nasmijani, ponosni, poletni, optimistični, pričaju o prvenstvu, događajima, veličini naših nogometaša, snazi, ponosu i jedinstvu našeg naroda. A kako su se ponašala djeca tih dana? Jesu li i oni bili veseli? Sretni? Ponosni? Gledala sam i slušala djecu oko sebe. Zagrljeni su pjevali navijačke pjesme, sve od riječi do riječi. Pjevali i još danas pjevaju zaista ponosno. I ne svađaju se koju će pjesmu pjevati, nekako spontano dođe do dogovora.

Većina njih ne razumije riječi pjesama i uistinu ne razumiju što se točno trenutno događa a što je i u skladu s kognitivnim razvojem djece predškolske dobi. Ipak podržavamo ih i potičemo u tome jer svatko od nas želi veselo, sretno dijete (za razliku od onih situacija kad se svađaju, ne mogu dogovoriti, tužakaju, plaču i sl.). Zašto je tako? Jer smo svi mi (odrasli) sada prepuni različitih pozitivnih emocija koje nesvjesno i spontano prenosimo na djecu. Djeca mnoge stvari ne razumiju ali sve osjećaju. Ovih dana osjećaju ono što su nam Vatreni donijeli: ponos i jedinstvo.

Želja je u srcu je moć na terenu!

Čitala sam različita istraživanja vezana uz važnost pozitivnih emocija u odgoju. Većina njih tvrde da su pozitivne emocije znak sadašnjeg zdravlja i dobrobiti. U jednom blogu sam već istaknula članak prof. dr. Dubravke Miljković i prof. dr. Majde Rijavec. Spoznaje koje su navedene profesorice istaknule, ponavljam i sada. Upravo je to ono što od Vatrenih možemo naučiti: važnost pozitivnih emocija i utjecaj na dobrobit i učinkovitost. Članak pod nazivom “Važnost pozitivnih emocija u odgoju i obrazovanju” ističe glavne karakteristike i posljedice pozitivnih emocija, a to su:

  1. Bolja kognitivna aktivnost

Dobro raspoloženi ljudi bolje misle. Stil razmišljanja ljudi u stanju pozitivnih emocija je kreativniji, fleksibilniji i otvoreniji, brže i efikasnije rješavaju problem i donose odluke u važnim situacijama. Pozitivne emocije omogućuju ljudima da uče iz svojih pogrešaka. One također povećavaju kognitivnu prilagodljivost. Većina je ljudi sklonija preuzeti rizik kada su pozitivno raspoložena.

  1. Uspjeh

Pozitivne emocije također su povezane s poželjnim ponašanjima i razmišljanjima koje vode uspjehu, kao što su društvenost, optimizam, energičnost, originalnost. Provedena su istraživanja koja su pokazala da kada smo loše raspoloženi, postajemo vrlo kritični prema drugima i borbeno smo raspoloženi. Usmjereni smo samo na ono što je loše i pokušavamo to popraviti. U pozitivnom raspoloženju smo kreativniji, tolerantniji, konstruktivniji, velikodušniji i manje smo skloni svađi i borbi s drugima. Usmjereni smo na ono što je dobro, a ne na ono što je loše.

  1. Veći altruizam

Sretni ljudi su prijateljski raspoloženi prema drugima i drugi vole biti u njihovom društvu. Kada smo sretni, manje smo usmjereni na sebe, više volimo druge ljude i spremni smo svoju sreću podijeliti i s potpunim strancima. A kada smo loše raspoloženi, postajemo nepovjerljivi, okrećemo se prema sebi i vidimo samo svoje potrebe.

  1. Bolje zdravlje

Neka istraživanja pokazuju da postoji povezanost između pozitivnih emocija i zdravlja. Tako su u jednom istraživanju ispitanici bili zaraženi virusom prehlade. Pokazalo se da su oni skloni negativnim emocijama tri puta češće tu prehladu i dobili, za razliku od onih sklonih pozitivnim emocijama. Kada su oni pozitivno orijentirani i dobili prehladu, iskazivali su lakše i malobrojnije simptome. Dakle, sretni ljudi ne samo da se manje žale kada su bolesni, nego je i manja vjerojatnost da će podleći infekciji jer imaju jači imunološki sustav.

Srcem do vrha!

Koji je tvoj ishod? Zašto ishod a ne cilj? Jer ishod za razliku od cilja pokriva sve osjetilne kanale. Vatreni su svojim srcem stigli do vrha. Može li se bez emocija postići tako nešto? Svatko on nas bira svoj put, ima svoje ciljeve, ishode, potrebe, mogućnosti, bira svoje načine djelovanja, itd. Cijenjeni izbornik Zlatko Dalić je rekao: „Slijedi svoje snove i ambicije. I nikad ne odustaj!“ I još što nas Vatreni uče a možemo primijeniti u odgoju djece je: Što god da jesmo...uvijek možemo više od toga. S takvim stavom naša će djeca moći još više, zar ne?

Informirajte se o radionicama “NLP u radu s djecom” na info@nlp.hr

Lana Kihas po struci je magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Ima dugogodišnje iskustvo u radu sa djecom različite dobi i sposobnosti, kao i rad u različitim odgojno-obrazovnim ustanovama u pojedinim europskim zemljama. Radi kao odgojitelj-mentor u zagrebačkom dječjem vrtiću.  Kao profesionalni odgojitelj, piše blogove koji su većinom namijenjeni roditeljima s različitim savjetima, teorijskim i praktičnim znanjima o odgoju i obrazovanju djece.

Piše: LANA KIHAS, magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja

Smatrate li djetetov problem i vlastitim?

Osjećate li se pozvanim pronaći rješenje i riješiti djetetove probleme? Jesmo li mi naša djeca? Ili je svaka osoba individua za sebe? Vaše dijete je zasigurno drugačije od vas. Ono ima svoje želje, emocije, ambicije, mišljenje, snove. Kako naučiti da bude samostalno? Odgovorno? Snalažljivo? Kako djetetu usaditi radne navike?

Činim li medvjeđu uslugu za svoje dijete?

Sjetite se one situacije kad se spremate za park. I tada dijete počinje uzimati sve što mu je potrebno u parku. Pa uzima i kantice, lopatice, grabljice, bager, auto i plišanog medu, itd. Tko tada nosi te igračke? Dijete? Čije su to igračke i čija briga? I onda dođete u park, a dijete ode na tobogan, a vi čuvate sve te igračke, jel'?  Vjerojatno se pitate zašto dajem takav primjer. Najčešće kažu „oni su mali, treba im pomoći“. Naravno, treba im pomoći i usmjeriti ih na pravi put. To je uloga roditelja: dati korijenje i krila. Ako je dijete odlučilo da mu trebaju sve te igračke, čija je to onda odgovornost? Da li su mali da bi bili odgovorni za svoje igračke, tj. stajalište? A kad je dijete veliko? Koliko je to godina? Kada je dijete dovoljno veliko da bude samostalno, snalažljivo, odgovorno?

NTC metoda rada s djecom temelji na istraživanjima koja upozoravaju na činjenicu da mozak uspostavlja 75% svih neuronskih sinapsi do dobi od 7 godina.

„Pusti ga neka se igra!“ To je vrlo česta rečenica i ja ju jako volim jer igra za dijete nije sam igra. To je ono što odrasli vide. Djeci je igra „njegov posao“. Kroz igru dijete uči. I koliko je mali ili veliki da bi učio i naučio? I kad treba početi učiti? Kad krene u školu jer tada počinju „ozbiljni zadaci“?!

Današnje društvo i dalje ne shvaća veličinu, težinu i važnost odgoja i obrazovanja dijete upravo u predškolskoj dobi. Većina je mišljenja poput: mali su, pa stignu ili  bude kad krene u školu, tad počinju drugačije životne brige. No, dijete treba pripremiti, zar ne? Naučiti ga da se snađe, sluša, poštuje, radi, sudjeluje, dogovara, snosi svoje posljedice, ima radne navike itd. Sve navedeno dijete može razvijati upravo s npr. nošenjem igračaka u park.

„Djeca se ne igraju, to samo odrasli tako vide. Djeca žive.“ Andrija Jonić

Nitko se od nas ne rađa s usađenim ili naučenim radnim navikama, već je njihovo usvajanje dio razvojnog procesa. Često me roditelji pitaju: u kojoj dobi dijete može započeti usvajati radne navike, odnosno, kada djetetu postaviti prve zadatke i obaveze? Radne se navike počinju usvajati od trenutka rođenja. Dijete jede, presvlači se i spava u određeno vrijeme i taj je dnevni raspored određen od roditelja, ali s obzirom na djetetove prirodne zahtjeve. To su prvi koraci za daljnje stjecanje radnih navika. Roditelj to radi nesvjesno i spontano.

A kada dijete navrši godinu dana, počne hodati, pričati i utjecaj na dijete se mijenja, zar ne? Jer dijete sad počinje biti samostalnije, izražava sebe, bori se za sebe, svoje stajalište i sl. Sjetite se situacija kad djetetu govorite „Ne! Nemoj baciti igračku!“, a ono ju baci. I upravo su ti prvi trenuci kada dijete učimo odgovornom ponašanju i radnim navikama.

Radne se navike stječu postepeno, prilagođeno djetetovoj dobi i sposobnostima. Kada dijete počne svjesno i razumno sudjelovati u komunikaciji i interakciji s drugim članovima obitelji znači da je spremno za veće zadatke i odgovornosti.

Djeca su vrlo sposobna i većinom mogu puno više od očekivanja odraslih

Pravila su iznimno važna u procesu odgoja i razvijanja radnih navika. Djetetu jasno morate reći što se od njega očekuje i postaviti pravila da bi znalo koje su njegove obaveze u obitelji. Tih se pravila zatim valja držati, ne samo dijete, već i vi. Znamo da ponekad nemamo dovoljno vremena i volje „natezati“ se s djetetom koje odbija izvršiti obvezu, ali trebate biti dosljedni.

Ako zahtijevate od djeteta da obavi neki zadatak, onda ga uvijek mora obaviti, a ne samo povremeno. Dakako, ako postoji opravdani razlog, nemojte siliti. U zahtjevima treba biti odmjeren, prilagoditi zadatke uzrastu i mogućnostima djeteta, treba pomoći kod njihovog izvršavanja i biti strpljiv i dosljedan. Ako ponekad bude teško, samo se sjetite da su usvojene radne navike dugoročno od velike važnosti za budućnost vašeg djeteta.

"Učenjem dijete unosi red u kaotično stanje koje ga okružuje". Marko Stevanović

Učenje je vrlo složen proces i traje cijeli život. Djeca predškolske dobi prvo uče u osjetilnom, motoričkom, emocionalnom, govornom, pa tek onda spoznajnom području. Što će dijete naučiti ako ga dovedeno na gotov čin? Možda je vaš odgovor ili neki potez najbolji na svijetu, ali dijete do njega treba za vlastito dobro doći samo.

Informirajte se o radionicama “NLP u radu s djecom” na info@nlp.hr

Lana Kihas po struci je magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Ima dugogodišnje iskustvo u radu sa djecom različite dobi i sposobnosti, kao i rad u različitim odgojno-obrazovnim ustanovama u pojedinim europskim zemljama. Dio je tima KIDS&CO by Dječji vrtić „Kreativni dani“ koji zastupa suvremeni koncept u odgoju i obrazovanju. Više o tome možete pronaći na http://kidsandco.eu/.  Kao profesionalni odgojitelj, piše blogove koji su većinom namijenjeni roditeljima s različitim savjetima, teorijskim i praktičnim znanjima o odgoju i obrazovanju djece.

 

Piše: LANA KIHAS, magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja

 „Svojoj djeci bi u naslijeđe trebalo ostaviti dvije stvari, jedna su korijeni, a druga su krila.“ Hodding Cater

NLP radionice u radu s djecom koje organiziramo i provodimo namijenjene su roditeljima, odgojiteljima, učiteljima, stručnim djelatnicima, tj. svima onima koji se profesionalno ili osobno bave s djecom. Namijenjene su svima onima koji smatraju komunikacijom s djecom izrazito važnom, koji žele naučiti kako razgovarati s djetetom, kako rješavati određene probleme a ne svađati se ili vikati, koji žele potaknuti dijete na ono što često ne želi ili izbjegava raditi, koji žele djecu učiti optimističnom načinu razmišljanja, konstruktivnom pronalaženju rješenja, koji žele da dijete bude samopouzdano, odgovorno, samostalno u donošenju odluka itd.

Ono kad te dijete izbaci iz takta

Kad sam provodila istraživanje na temu svakodnevne problematike u odgoju, najčešće se pojavljivalo „ono kad te dijete izbaci iz takta“, tj. kad si ti u negativnom stanju pa svoje emocije prenosiš na dijete, a svjestan si da je to pogrešno ili kako mi je rekla jedna majka: „Ne želim bi negativna, jer tako ponašanje prenosim na dijete“. Upravo zato sam i sama zbog navedenih teškoća u radu s djecom, krenula na NLP treninge i osvjestila važnost i način kontrole vlastitog stanja koji smatram jedan od vrlo važnih elemenata u odgoju djeteta.

Angry mother shouting at daughter while sitting on sofa at home

Na radionicama provodimo i vježbe za kontrolu i upravljanje vlastitih stanja kako bi pravilno utjecali na stanja djeteta, riješili probleme, konflikt itd. Teško je napisati i opisati što se sve radi i kako se radi na radionicama. Svatko od nas je individualno biće s vlastitim potrebama, problemima, mogućnostima i tako prilagođavamo rad na radionicama.

Ključ NLP treninga i pristupa je da svako ponašanje ima pozitivnu namjeru i prilagođeno je uvjetima u kojima je naučeno. A što i kako dijete uči? Ono uči ono što vidi, čuje, doživi, uči po modelu ponašanja osoba koje ga okružuju. Sjetite se onih situacija kad ste pogledali dijete i vidjeli svoje ponašanje ili čuli svoje riječi? Koliko je važno kako razgovaramo i što radimo s djecom?

„Sretni ljudi procjenjuju sebe, nesretni druge!“ W. Glasser

Često me zainteresirani za radionice pitaju: „Da li su to radionice za djecu?“ Radionice su isključivo za odrasle osobe koji žele što kvalitetnije odgajati i pravilno djelovati na dijete. Koji žele graditi kvalitetan odnos s djetetom. Mnogo je zainteresiranih ljudi a koji su mi odgovorili: „Ma ne trebam ja raditi na sebi. Ja sam puno radila na sebi, meni treba netko tko će kvalitetno raditi s mojim djetetom!“ Svatko od nas, svaki dan na neki način „radi na sebi“ jer svaka situacija je prilika za novo učenje ako imamo takav pristup. Vrlo važan dio u ovom komentaru jest: „Meni treba netko tko će raditi s mojim djetetom!“ Točno je to!

Postoje različiti stručnjaci educirani za rad s djecom ovisno o potrebama, teškoćama djeteta: pedagog, psiholog, logoped itd. Ako dijete ima teškoće u govoru tada ide logopedu na vježbe, zar ne? Hoće li dijete samo odlaskom kod logopeda ispraviti teškoće u govoru/izgovoru? Ako i roditelj kod kuće vježba prema uputama logopeda, hoće li dijete brže ispraviti govorne teškoće? Je li tu važna samo uloga logopeda? Ili je važna uloga i roditelja?

Najlakše je baciti lopticu na drugoga, a da li to i adekvatno rješenje?

Prije nekoliko godina u skupini sam imala preslatkog i živahnog dječaka. Dijete se razvijalo i napredovalo u skladu s dobi, samo je bilo vrlo živahno i neposlušno dijete (klasična problematika nepoštivanja granica u odgoju ili kako mnogi kažu:“tvrdoglavo dijete i ne možeš s njim na kraj“). Roditelji su bili vrlo popustljivi, nedosljedni i istovremeno svjesni svojih odgojnih postupaka. Jednog dana mi je prišla majka djeteta i rekla: „Lana, to je Vaš posao, Vi ćete ga odgojiti i posložiti da bude onako kako treba biti! Vidim ja da je on super u vrtić, sluša. Vi stvarno možete s njim na kraj!“ I to je potpuno istinito, to je jedna od uloge odgojitelja i vrtića: socijalizacija, tj. socijalni i emocionalni razvoj djeteta. No, je li to samo uloga vrtića? Ili uloga i roditelja i vrtića? Toj majci sam postavila slijedeće pitanje: „Ja ću Vaše dijete odgajati još 2 ili 3 godine, ovisno kad će krenuti u školu. A poslije toga? Tko je odgovoran za dijete cijeli život? Vrtić, škola, roditelj?“

 

Svakako da odgojitelji i vrtić imaju vrlo važnu i odgovornu ulogu u životu djeteta. Svakodnevno, dijete je prosječno 8 do 10 sati u vrtiću što znači da je često više vremena s odgojiteljima nego s vlastitim roditeljima. Isto vrijedi i za školu i učitelje. Ipak odgojitelji i učitelji su prolazne osobe u životu djeteta, a roditelji su konstantne osobe djetetu, zar ne?

Biti kompetentan roditelj, što to znači?

21. st. je doba koje nam svakodnevno donosi različite promjene i novitete. Da bi bili u korak s vremenom, moramo redovito nešto učiti, zar ne? Tako doktori uče o novim načinima liječenja, farmaceuti o novim lijekovima, učitelji i odgojitelji o novim pristupima i metodama odgoja, poučavanja, učenja. Postoji li škola za roditelje? Trebaju li se i roditelji educirati?

Brojne promjene koje se događaju u društvu utječu na obitelj, životni stil, karakteristike obitelji, odgoj. Ono što većina istraživanja pokazuju i stručnjaci tumače je da su roditeljski odgojni postupci ključni su za kvalitetan odnos roditelja i djeteta te izravno utječu na napredovanje djeteta i njegov daljnji životni put. Roditeljstvo je iznimno kompleksna i slojevita životna uloga svakog pojedinca. Postoje li pripreme, škole za tu ulogu? Od roditelja se očekuje kompetentno provođenje roditeljske zadaće i djelovanje u najboljem interesu djeteta.

Ponekad to smatramo vrlo jednostavnim a ponekad nam te to čini izrazito zahtjevno, zar ne?

Roditeljska kompetencija i roditeljska nekompetencija

U knjizi „Skrb za dijete i poticanje ranog razvoja djeteta u Republici Hrvatskoj“, M. Milanović i suradnici navode: „Kompetentnim roditeljem smatra se onaj roditelj „koji sebe doživljava kao osobu koja ima kontrolu nad svojim roditeljstvom i odnosom s djetetom te se dobro osjeća kao roditelj“.

family, renewable energy, ecology and people concept - happy little boy and parents playing with toy wind turbine at home

Također, u istoj knjizi ističu da kako bi to ostvario, roditelj treba biti usmjeren na stalno stjecanje novih i proširivanje postojećih znanja, vještina i stavova u svezi s djecom i odgojem. Suprotno navedenom, roditeljsku nekompetenciju obilježava: neznanje, nesigurnost, nezadovoljavajući odnos s djetetom te, kao prirodna posljedica, doživljaj tereta roditeljstva.

Informirajte se o radionicama “NLP u radu s djecom” na info@nlp.hr

Lana Kihas po struci je magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Ima dugogodišnje iskustvo u radu sa djecom različite dobi i sposobnosti, kao i rad u različitim odgojno-obrazovnim ustanovama u pojedinim europskim zemljama. Dio je tima KIDS&CO by Dječji vrtić „Kreativni dani“ koji zastupa suvremeni koncept u odgoju i obrazovanju. Više o tome možete pronaći na http://kidsandco.eu/.  Kao profesionalni odgojitelj, piše blogove koji su većinom namijenjeni roditeljima s različitim savjetima, teorijskim i praktičnim znanjima o odgoju i obrazovanju djece.

Piše: LANA KIHAS, magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja

Prvo pospremi sobu i onda možeš dobiti mobitel! Kad pojedeš cijeli ručak,  gledat ćeš crtić na mobitelu! Pusti te igrice na kompjuteru, idi se igrati s prijateljima! Prvo zadaća a onda možeš dobiti iPad! Mnogo je takvih rečenica koje se danas dosta upotrebljavaju da bi se s djetetom postigli ono što se smatra da je važno za dijete. Jesu li te rečenice ucjena za dijete? Treba li djetetu dozvoliti korištenje mobitela, iPada, kompjutera?

Koliki je utjecaj medija na dijete i tko je odgovoran za to?

Neki dan sjedim s jednom mamom i njenim jednogodišnjim sinom. Na stolu je mobitel i dijete želi uzeti mobitel u ruke a mama to ne dozvoljava. Govori: „Ne mogu vjerovati, tek ima jednu godinu a stalno uzima mobitel.“ Pogledajte malo ljude oko sebe. Imaju uz sebe mobitel, slušalice u ušima, iPad u ruci, sjede za kompjuterom. To je današnja svakodnevica i to je ono što dijete vidi, zar ne? Može li dijete pobjeći od toga? Možete li i želite li dijete odmaknuti od medija?

Prvo i najvažnije je kakav stav o tome ima roditelj i da li je dosljedan u svojem ponašanju, tj. je li ponašanje u skladu sa stavom. Dozvoljavate li djetetu korištenje mobitela ili ne? Koliko vremenski smatrate da dijete može koristiti mobitel? Držite li se dogovorenog vremena?

Zašto je to važno? Nesvjesno i svjesno ponašamo se u skladu s našim uvjerenjima, a to ponašanje prenosimo na dijete. Da li mislite da je važno već od najranije dobi učiti djecu pravilnom korištenju različitih medija? Mišljenja ste da  je to štetno za dijete do određene dobi? To je jedna od uloga i odluka svakog roditelja u odgoju djeteta.

Za one koji se žele informirati o utjecaju medija, preporučujem članak „Pozitivni i negativno utjecaji medija“ koji možete naći na stranici http://www.medijskapismenost.hr/pozitivni-i-negativni-utjecaji-medija/

Ucjenjujete li dijete mobitelom, iPadom, kompjuterom?

Izbaci li Vas iz takta kad dijete ne želi jesti? Ili ne želi pisati zadaću? Ne želi ići u vrtić? Kako tada reagirati? Najčešće rečenice roditelja su poput: „Ali moraš, to je zdravo za tebe! Ili, zadaća se mora pisati i točka. To je tvoja obveza.“ Kako dijete reagira? Sliježe ramenima, počne plakati, protestirati i sl. Koliko je to opterćujuće za dijete i roditelje?

Postoji jedna sjajna, učinkovita NLP tehnika, a zove se agreement challenges. Korištenjem te tehnike sebe i drugu osobu dovodimo u izazovna stanja s ciljem sklapanja sporazuma. Tehnika je jednostavna i vrlo učinkovita upravo u situacijama kada Vas dijete izluđuje. Npr. dijete protestira i ne želi ići u školu, u negativnom je raspoloženju. Tada treba djetetu reći: „Znam, razumijem te. I ja kad sam bila mala nisam htjela ići u školu.“ Ili „Razumijem te, i ja bi radije sada ostala spavati ili gledati televizor  s tobom, ali ja moram ići na posao a ti u školu jer to su naše obveze.“ To je prvi korak kontrole vlastitog stanja a koje se prenosi na stanje druge osobe. Čim izgovorite tu rečenicu automatski smirujete i svoje stanje, a vaše smireno stanje prenosite na dijete.  Nije li to sjajno naspram situacije vikanja, nagovaranja, svađe i sl.?

Nakon toga slijede rečenice ovisno o tome što želite postići. U tim koracima je vrlo važno što ćete točno reći jer dijete pamti svaku riječ i očekuje da će se to realizirati. Ako kažete: „Brzo će biti gotova škola i ja ću brzo završiti posao pa poslije zajedno idemo na sladoled.“  Tada zaista morate otići na sladoled. Također, važno je dobro poznavati dijete i naći ono nešto što će ga privući (trigger) i ako ste nešto obećali i dogovorili se tada to morate i izvršiti. Jer dijete vjeruje osobi koja je dosljedna, usklađena u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji. Nije li to kvalitetan odnos koji se temelji na razumijevanju, sklapanju dogovora, građenju odnosa povjerenje?

Kakve to veze ima s tabletom/mobitelom/iPadom?

Upravo s tehnikom agreement challenge možete postići razumijevanje i dogovor s djetetom oko bilo čega. Hoće li to biti iPad, mobitel, igračka, pisanje zadaće, jelo i sl., nebitno. Bitno je da komunicirate s djetetom s razumijevanjem,u skladu s vašim uvjerenjima, tako se ponašate i u skladu s time odgajate dijete. Može li vam dijete vjerovati ako ni sami niste sigurni u svoj stav, nemate čvrsto mišljenje o nečemu? Može li dijete poštivati pravila i dogovore ako ni vi ne živite prema dogovorenim pravilima?

Bitan je i način na koji komunicirate, koje riječi koristite, koje pokrete, kakav je ton glasa i sl. Jedna od nlp pretpostavki glasi: „Značenje naše komunikacije je odgovor koji dobivamo, neovisno o onome što smo željeli prenijeti ili u našoj izvornoj namjeri“.  Druga pretpostavka je: „Ako nas to što radimo ne dovodi do željenog ishoda, potrebno je prilagoditi komunikaciju i ponašanje, te početi raditi nešto drugo“. Možete li nekoga promijeniti? Može li netko vas promijeniti? Želiš li biti promjena koju ćeš i vidjeti? Odgoj je moćna stvar: imate mogućnost promijeniti svijet odgajajući zadovoljnog i samosvjesnog mladog čovjeka spremnog biti pošten i human prema sebi i drugima.

Informirajte se o radionicama “NLP u radu s djecom” na info@nlp.hr

Lana Kihas po struci je magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Ima dugogodišnje iskustvo u radu sa djecom različite dobi i sposobnosti, kao i rad u različitim odgojno-obrazovnim ustanovama u pojedinim europskim zemljama. Dio je tima KIDS&CO by Dječji vrtić „Kreativni dani“ koji zastupa suvremeni koncept u odgoju i obrazovanju. Više o tome možete pronaći na http://kidsandco.eu/.  Kao profesionalni odgojitelj, piše blogove koji su većinom namijenjeni roditeljima s različitim savjetima, teorijskim i praktičnim znanjima o odgoju i obrazovanju djece.

 

Piše: LANA KIHAS, magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja

Odgoj je moćna stvar: imate mogućnost promijeniti svijet odgajajući zadovoljnog i samosvjesnog mladog čovjeka spremnog biti pošten i human prema sebi i drugima. Odgoj je i svaki dan novi izazov. Zajednički trenuci isprepleteni smijehom, plačem, vikom, igrom, nestašlucima itd. Ima jedna stara narodna poslovica: „Mala djeca, male brige. Velika djeca, velike brige.“

Kako rastu djeca tako rastu i izazovi s njima, njihovi zahtjevi, a mi se svakodnevno trudimo zadovoljiti potrebe, želje i interese djeteta i odgojiti ih da postanu mudri, zreli, poslušni, pristojni, odgovorni, savjesni, zar ne?

Zbog čega onda i u najboljoj namjeri donosimo pogrešne odluke ili postupke?

Razlozi su šaroliki: savjeti drugih roditelja, utjecaj načina odgoja kako su oni sami bili odgajani, utjecaj baka, djedova, prevelika ljubav prema djetetu, prevelika briga o djetetu, nemogućnost slušanja djetetovog plača, vike, neznanje što učiniti u tom trenutku, stres zbog posla, neslaganje s partnerom itd. No, jesmo li svjesni svojih riječi ili djela? Da li zaista ono što kažemo to i učinimo?

Značenje naše komunikacije je odgovor koji dobivamo

Česte su one situacije poput: „Daj mu kupi tu igračku samo da se ne dere. Bezveze se mučiš. Pusti ga, još je mali.“ Koju poruku je dijete dobilo? Da može dobiti što želi? Djeca u predškolskoj dobi uče osnove pravila ponašanja, neprestano ispituju granice i pravila osoba koje ih postavljaju. Pritom traže i kontakt, odnos, komunikaciju.

Odgajamo sada. Čak i kad mislimo da ne odgajamo. Sve što smo mi – odgaja našu djecu, bez govora i truda, samo od sebe. A kome dijete vjeruje i kakva je osoba koju poštuje? Ako dijete poštuje i slijedi granice da li pritom poštuju  i osobu koja ih je i odredila?  Razmislite i pitajte se kakva je osoba kojoj vi apsolutno vjerujete i koju poštujete? Da li je dosljedna, nestrpljiva, pouzdana, optimistična ili pesimistična, jedno priča a drugo radi?

Svako ponašanje ima vrijednost u određenom kontekstu

Sjetite se onih situacija kada djetetu govorite: „Da, moraš!“, a dijete odgovara sa: „Ne, neću!“ Borimo se sami sa sobom i trudimo se ne popustiti djetetu, a dijete se tada još više bori za sebe. Pa se počinje bacati na pod, viče, plače, vrišti, udara, napravi baš suprotno od onoga što ga se traži i sl. Zašto dolazi do sukoba? Zašto ponekad dijete ne želi čuti?

Pobune kod djece predškolske dobi znak su da se dijete razvija, izrađuje svoj identitet, bori se za svoj stav, ulogu, izražava svoje mišljenje. Kada dijete kaže „ne“, ono vježba osjećaj moći i individualnosti. Dijete ima dva cilja: zadovoljiti svoje potrebe i upoznati svoje roditelje, odgojitelje, osobe koje ga okružuju.

Može li dijete donositi odluke za sebe? Koje odluke može donijeti i kada? Ovisi o dobi, iskustvu koje je dijete steklo.

Djeca uče čineći, putem osjetila i tako stječu iskustvo. Kada će dijete imati dovoljno iskustva imat će i svoje stajalište, mišljenje te biti sposobno donositi samostalno odluke. Roditelji i odgojitelji posjeduje moć na dobrobit djeteta koje nije samo sposobno donositi određene odluke. Evo npr. svakodnevne borbe oko oblačenja. Hoćete li djetetu dozvoliti da obuje svoje nove sandale iako vani pada kiša i prohladno je?

To su one situacije kad je dijete jako uporno i ima nevjerojatnu moć uvjeravanja s jednim ciljem: da dobije ono što želi. Pitanjem poput: „Želiš li tenisice ili čizme?“ djetetu ćemo dati do znanja da će važno pravila jer se brinemo i odgovorni smo za zdravlje djeteta (moć na dobrobit djeteta) a pravom na biranje, djetetu dajemo slobodu izražavanja mišljenja, učimo dijete odgovornom ponašanju i stvaramo partnerski odnos.

Ako nas to što radimo ne dovodi do željenog ishoda, potrebno je prilagoditi komunikaciju i ponašanje, te početi raditi nešto drugo

Znate one situacije kad mama i tata ne daju bombone, pa onda ode do bake jer zna da će baka dati bombone. Dijete ima obrazac ponašanja za svaku osobu drugačiji ovisno o tome kakva je ta osoba. Izrazito su fleksibilni i prilagodljivi. Koliki je naš utjecaj na dijete? A utječe li dijete na nas?

Osobno mogu reći, rad s djecom mi je svakodnevno nova škola. Učim od njih i oni uče od mene. Model smo ponašanja, komunikacije jedni drugima. Djeca su čisti primjer NLP metode učenja. Upravo zato što su iskreni, slobodna duha, entuzijastični, aktivni, željni znanja, iskustva, prilagodljivi, neustrašivi, hrabri. Ponekad je u redu, pa čak i preporučljivo ponašati se kao dijete. Djeca često bolje od odraslih znaju kako učiti brzo i kako stvarati bolje odnose s drugima.

Informirajte se o radionicama “NLP u radu s djecom” na info@nlp.hr

Lana Kihas po struci je magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Ima dugogodišnje iskustvo u radu sa djecom različite dobi i sposobnosti, kao i rad u različitim odgojno-obrazovnim ustanovama u pojedinim europskim zemljama. Dio je tima KIDS&CO by Dječji vrtić „Kreativni dani“ koji zastupa suvremeni koncept u odgoju i obrazovanju. Više o tome možete pronaći na http://kidsandco.eu/.  Kao profesionalni odgojitelj, piše blogove koji su većinom namijenjeni roditeljima s različitim savjetima, teorijskim i praktičnim znanjima o odgoju i obrazovanju djece.

crossmenu linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram