Nakon užurbanog dana na poslu sjela sam u auto i uputila se prema Sigetu.  Bio je utorak 29.5.2018. dan kada krećemo na prvi ljetni kamp na Pagu. Ivan Voras, Nikola Škarica i moja malenkost (Kristina Bulešić) krenuli smo Vorasovim autom prema Pagu. Na drugom kraju Zagreba otprilike u isto vrijeme odvijala se slična situacija. Drugi dio ekipe kampera Irena Poljanšek, Diana Franulić, Filip Bistrović i Saša Tenodi krenuli su Ireninim autom naći se s nama na Pagu u Mandrama, već tradicionalnom okupljalištu hooligana na Pagu, uz koje nas vežu brojne uspomene i draga prijateljstva.

Prva, već tradicionalna „stanica“, na Pagu je svima nama dobro znan supermarket Lorenco. Nakon što smo kupili osnovne „životne potrepštine“..pivo, vino, mineralnu ..te još poneku sitnicu za jelo, čisto neka se nađe, uputili smo se prema Mandrama. Tamo su nas dočekali Irena, Saša, Diana i Filip koji su se gotovo teleprotirali iz Zagreba u Mandre. Naime, Ireni je trebalo 2,5 sata, sa stajanjem, od Zagreba do Paga.. mislim da vam je sve jasno. :).  I počelo je .. ohladili smo „životne potrepštine“  te uz smijeh uživali do dugo u noć.

Sljedećeg jutra, probudili smo se spontano (prema Dianinim riječima) bez navijanja budilica i uputili se prema kampu Šimuni. Camping village Šimuni udaljen je 7 km od Mandri , smješten na južnoj strani otoka Paga, okružen šumom i cvjetovima oleandara, poznat je po svojim šljunčanim i pješčanim plažama koje se protežu cijelom njegovom dužinom. Moglo bi se reći da je to jedini dio Paga koji ne podsjeća na mjesečevu površinu.  U kampu su nas dočekali djelatnici Kecerin Sporta koji nudi mogućnost isprobavanja raznih sportova poput jedrenja na dasci, tenisa, penjanja na umjetnoj stijeni, veslanja na dasci (SUP), nogometa, odbojke, rukometa na pijesku...

Saša je za kamp dogovorio  instrukcije jedrenja na dasci i neograničeno korištenje opreme (+ kajaci i SUPovi), školu jedrenja s instruktorom, a nakon škole mogli smo koristiti jedrilice samostalno, zatim ulazak u aquapark (dvije ulaznice po NLPjevcu), penjanje – uspon na umjetnu stijenu + korištenje opreme + probna vožnja katamaranom s instruktorom te wakeboarding na plaži Zrće.

Nismo gubili vrijeme. Nakon kratke teorije djelatnici Kecerin Sporta pokazali su nam na suhom osnove jedrenja na dasci što uključuje dizanja jedra i mijenjanja smjera. Jedrenje na dasci zahtjeva kontinuirano održavanje ravnoteže na dasci, a da pri tome u rukama imate jedro koje trebate pokretati prema naprijed ako želite skrenuti lijevo ili prema nazad ako želite skrenuti desno. Osim navedenog, prilikom pomicanja jedra naprijed ili nazad jedro treba zatvarati ili otvarati ovisno o tome koliko jako vjetar puše i da li je dovoljno jak da „napuni“ jedra, odnosno da vas pokrene. I krenuli smo. Otisnuli smo se na pučinu. Vjetar je bio kao „naručen“, lagano je puhao bez velikih promjena smjera. More je bilo toplo i mirno, sunce nas je milovalo po koži, a lagani povjetarac  „gurao“ nas je po površini mora. Uuuu.. pa mi jedrimo!  Neki od nas već su se okušali u jedrenju na dasci ali nakon godinu dana od zadnjeg pokušaja  trebalo je neko kraće vrijeme da se „prisjetimo“…sva sreća tijelo pamti, a o glavi bi se dalo pričati. 🙂

Oko 15 h  poveo se razgovor o ručku.  Saša je spomenuo  konobu Giardin, u mjestu Kolan, koju  je TripAdvisor na svojim stranicama naveo kao mjesto koje treba posjetiti na Pagu. Drveni stolovi, zidovi ukrašeni klesanim kamenom, drvo masline koje raste unutar konobe Giardin savršeno se uklapaju u pejzaž malog mjesta.   Nakon ručka i koje čašice vina ili piva krenuli smo prema Zrću.

Wakeboarding!! Juhuuuu! Veselila sam se kao malo dijete.

Wakeboarding je sport na vodi koji uključuje vožnju daske (wakeboard) po površini vode, a nastao je kao kombinacija tehnika skijanja na vodi, bordanja na snijegu i surfanja. Wakeboard je obično privezan za motorni čamac, a moguće ga je voziti i u zatvorenom krugu držeći se za kabl koji pokreće struja (closed-course cable system) što je slučaj kod Wake parka na Zrću.

Ubrzo su svi dijelili moje oduševljenje Wakeboardingom.  Nakon početnog „straha“ hooligani  su se brzo snašli te kalibrirajući ljude oko sebe počeli wakeati. Joooj ovo je super..baš je super! Veselilo me Dianino oduševljenje. Uz Wake uživali smo u šetnji po plaži Zrće ispijanju nama omiljene pive te sunčaju na tada polu praznim plažama, a na večer nam se pridružio i Hrvoje Martić koji eto nije mogao ranije doći na kamp.

Večeri smo provodili „nazdravljajući“, vježbajući kalibriranje i korištenje poznavanja mape suigrača uz igre Tajni Hitler i Cards against humanity te smo uz smijeh dočekivali rane jutarnje sate. Nakon par dana kampa, svatko od nas je pronašao sebi najdražu morsku zanimaciju, istraživali smo obalu veslajući na kajacima, iskusili vratolomne dječje igre u Aquaparku, jedrili i veslali na dasci, wakeali te upravljali jedrilicama.

No, kakav bi to bio kamp bez „spontanih“ hoologanština?! Sigurno se pitate što se točno dogodilo? Vraćamo se mi jedan dan predvečer u apartman. Onako opušteni, nosimo vrećice iz dućana, dolazimo pred vrata apartman, gurnem ja ključ u bravu iiii..ne mogu otvoriti!  U prvi tren si mislim: „Ma daj. Malo je zapelo. Ništa, pokušaj opet.“  Vadim ja ključ, guram ga opet u ključanicu, pokušavam otključati i ne ide. Kako ne ide!? Normalno sam zaključala! Ništa, rekoh sama sebi, neka proba netko drugi. Dečki ne mogu otključati. Daj probajte, ne znam što je! I tako probaj jedan, drugi, treći.. Nitko ne može otključati!  Počeli smo smišljati taktike. Hmm… da uđemo kroz prozor? Naravno, jedini dostupan prozor kroz koji bi mogli ući je hermetički zatvoren. Naime, ne dao Bog da nešto uđe u sobu dok nas nema, recimo ZRAK. I tako je ulazak kroz prozor otpao. Ništa, idemo do vlasnika apartmana, koji je smješten u prizemlju ispod nas. Nema vlasnika! Zovimo Sašu, Saša ima njegov broj. Saša se naravno NE javlja! Što sada? Prozor u kupaoni! Moram napomenuti da je naš apartman na 1. katu kuće i da je ispod prozora od kupaone ravni zid visok 3-4 metra. Došli smo ispod prozora i hmmm, postavilo se pitanje kako se popeti? Ljestve nemamo, a zidić oko kuće je prenizak. Kraičkom oka spazim ja stariji bračni par, koji uživa u večeri ispred svoje polu dovršene vikendice, par metra od nas. Odmah sam krenula u akciju: „Dobar dan! Oprostite, znate li vi vlasnika apartmana?“ Znamo, znamo, odgovara mi simpatična gospođa. Nastavila sam milozvučnim glasom:

Znate, mi ne možemo otključati apartman, a nemamo broj od vlasnika. Možete li ga vi nazvati?“ Odgovara ona meni; „Jooj gospodična nemam njegov broj ali možda ga ima susjeda tu u kući do“. I brže bolje digne se žena od stola, prekine večeru i krene prema susjedi.  Jooj samo da je susjeda doma, mislim si ja. Nakon nekakvih  15 minuta dolazi na biciklu čovjek srednjih godina, ulazi u dvorište kuće i kreće prema nama. Dobar dan ja sam sin od vlasnika apartmana, reče isti. Odlično! Hvala vam što ste došli! Mi se ispričavamo što smo vas zavali  ali ne možemo otvoriti vrata apartmana. Bili smo više nego ljubazni i uljudni .. kao i obično ;).  Nakon što smo mu prepričali cijelu priču i naše dosjetke kako ući u apartman, čovjek je uzeo ljestve i krenuo prema prozoru od kupaone. Hmmm, kako će sredovječni čovjek uspjeti proći kroz minijaturni prozor od kupaone, mislim si ja.

Kad ono..ni pet ni šest..hop,hop..unutra je! Uuuu.. jebeno! Otrčali smo do ulaznih vrata. Kik, klik i otvorio je vrata. Mi: Kako?! Što je bilo!? Čovjek: Ostao vam je ključ s druge strane vrata! Mi: Ključ! Kakav ključ?! Mi imamo još jedan ključ?! Moram napomenuti da je u tom trenutku čovjek bio malo „uzrujan“, a to smo svi u trenutku izkalibrirali  jer je uslijedila svestrana primjena NLP-ja. Prvo smo ga morali odobrovoljiti i uvjeriti da ovdje nije riječ o gruboj nepažnji; Jooj pa kako?! Mi smo normalo zaključali! Tu se očito poklopilo da su ključevi bili u milimetar u istom položaju, a to je gotovo nemoguće. Ajmo probati da vidim kako se to dogodilo! I tako probavamo mi, namještamo oba ključa, navlačimo prema zaključku  da je to jedan od milijun slučajeva na koji mi nismo mogli utjecati  niti znati za njega jer smo normalno zaključali vrata. Tu je čovjek već lagano ušao u rapport s nama.  Zatim smo okrenuli na šalu ismijavajući naše pokušaje i zatvorene prozore te ističući njega kao spasitelja u teškoj situaciji.

Čovjek se na kraju počeo osmjehivati  te smo se rastali uz srdačni razgovor. Kako bi Irena rekla: „Kaakaav  NLP!“  I uistinu snašli smo se, našli smo način da otvorimo vrata i zadržimo dobar odnos sa čovjekom.  🙂

Da ne bi pomislili da hooligani znaju uživati samo u čarima vodenih sportova i „spontanih“ hooliganština,  već tradicionalno na svakom kampu priprema se kamperski roštilj.  Sigurno se pitate po čemu je poseban taj kamperski roštilj? Kamperi kao i u svemu drugome, tako i kada je riječ o roštilju, vole doživjeti nova iskustva. Složiti ćete se samnom da su kvaliteta mesa i umijeće roštilj majstora ključni faktori kod svakog roštilja. Što se tiče roštilj majstora tu je na scenu stupio Hrvoje Martić, čovjek sa dugogodišnjim iskustvom u pripremi i pečenju roštilja te je time prvi preduvjet za dobar roštilj bio zadovoljen.

Saša je ove godine najavio da će meso za kamperski roštilj sponzorirati Petason d.o.o.  Petason? Tko je Petason? Petason d.o.o. je obiteljska tvrtka koju je osnovao Zdravko Plazonić, otac naše drage NLP-jevke Petre Plazonić, 1991. u okolici Splita. Počeci poslovanja su se odnosili na razvijanje osnovne djelatnosti koja je tada bila prvenstveno uzgoj i prodaja živih svinja. S vremenom je tvrtka proširila raspon svojih djelatnosti na proizvodnju, preradu, pakiranje i distribuciju svježeg i smrznutog svinjskog, telećeg i junećeg mesa.

Kvalitetan i organiziran pristup poslovanju omogućili su kontinuiran i siguran uspon na tržištu te je uslijedila akvizicija Mesopromet d.o.o.-a 2004. godine, jedne od najvećih mesnih industrija na području bivše Jugoslavije. Djelatnost se s područja grada Splita i uže okolice proširila na cijelu Dalmaciju, a potom i na ostale regije u Hrvatskoj. Petasonovi proizvodi mogu se kupiti u dućanima Tommy, Studenac i Ribola, kao i u manjim trgovinama i mesnicama na širem splitskom području, a surađuju i s nekoliko većih splitskih hotela i poznatih restorana.

Aha, zato mi na kontinentu nismo čuli za Petason d.o.o.  No, Petason je bio „široke“ ruke. Počastio je kampere sa cca 10 kg mesa između ostalog ćevapima, vratinom, kobasicama… Nakon što je roštilj majstor pripremio žar krenulo je te se nakon par trenutaka  čulo..kšššš,kššš..meso se lagano peklo, prožimajući cijelo dvorište ugodnim mirisom. Nismo mogli dočekati. Svako malo spuštali smo se do roštilja i propitivali: „Koliko još?“ „Je li gotovo?“  Napokon je Martić donio dugo očekivani lonac s mesom. Navalili smo kao da nam je zadnje. Ćevapi su se topili u ustima, vratina je bila mekana…mmm..  Nismo niti riječi prozborili.. Bila je to točka na „i“ svim kamperskim iskustvima koje smo proživjeli ove godine na Pagu. Još jednom bi se htjeli zahvaliti obitelji Plazonić, a posebno Petri, što su nam omogućili neizmjerno uživanje u blagodatima kamperskog roštilja. Došao je i dan povratka te smo u nedjelju nakon petodnevne uživancije krenuli prema Zagrebu.

Tu se opraštam od tebe dragi čitatelju i pozivam te da nam se pridružiš, kako bi iskusio sve blagodati hooliganskog života, u novim pustolovima koje će uslijediti.

Do novih avantura, pozdravlja te ekipa dobro počašćenih kampera!

Kristina Bulešić, NLP Master Practitioner

Te nedjelje (28.1.2018.), navečer oko18:45 sati, dvadeset hooligana okupilo se ispred Trešnjevačkog placa na tramvajskoj stanici. Noć je bila hladna. Puhao je hladni sjeverac i govorio hooliganima da u takvim noćima samo najodvažniji imaju hrabrosti uputiti se u nepoznato.  Nedugo nakon okupljanja, Martina Mršić, organizatorica hooliganšine dala je znak za polazak. Krenuli smo. Put nas je vodio kroz  stari dio Trešnjevke,po malim uličicama okruženim obiteljskim kućama i drvećem sa gnijezdima ptica,u kojem još uvijek možete osjetiti duh „starog“ Zagreba.

Zaustavili smo se ispred obiteljske kuće na adresi Ključka 12.  Na ulaznim vratima je  pisalo „KungFu-LokYiuWingChun“. Nakon par trenutaka znali smo da ulazimo u zmajevo gnijezdo.  U prostorijama KungFu-LokYiuWingChun škole Zagreb dočekao nas je Zvonimir Budja  (instruktor, Si-Fu- učiteljKungFu-a) i Paula Juričić (pomoćnica instruktora). Kao uvod u tečaj, Si-Fu Budja nam je ispričao povijest Kung-Fu-a i rekao nešto o sebi.

Iz njegovih priča saznali smo da je KungFunajviši stupanj ovladavanja određenom vještinom i označava put do majstorstva u nekom umijeću, koji ne mora nužno imate veze sa borilačkom vještinom.

KUNG FU U KULINARSTVU???

Možete, primjerice, biti KungFu majstor u plesu ili kulinarstvu. Riječ "Kung" ima više značenja, a osnovna su: "Vještina" ili "Umjetnost" dok riječi „Fu“ znači:  "Čovjek" te suštinski prijevod može glasiti "Umjetnost čovjeka" ili "Vještina čovjeka". Pravo ime borilačke vještine, koja je nastala u Kini, a koja je kod nas poznata pod nazivom KungFu, je KungFuWuShu (prijevod riječi "WuShu" bi bio "Borilačka vještina"). Konkretno, kada bi došli u Kinu i rekli "Ja treniram KungFu", bilo bi isto kao da stanovnik Kine dođe kod nas i kaže "Ja treniram umjetnost". No kad bi došli u Kinu i rekli da treniramo KungFuWuShu, značilo bi da treniramo borilačku vještinu ili u bukvalnom prijevodu umjetnost čovjeka u borilačkoj vještini.

ŠTO JE WING CHUN

WingChun je jedan od stilova kineskog KungFu-a koji je razvila djevojka imena YimWing Chunu hramu Shaolin početkom 17. stoljeća. Prema legendi, ona je, promatrajući borbu zmije i ždrala, dobila inspiraciju za kreiranje ovog jedinstvenog sustava KungFu-a.

Obzirom da ga je stvorila žena, WingChun se ne oslanja na snagu nego na principe centralne linije, ekonomije pokreta i iskorištavanja sile napadača.  Za vježbanje nisu potrebni rekviziti, a može ga se vježbati uvijek i svugdje, samostalno ili sa partnerom. Žene, navikle da su u fizički slabijoj poziciji od većine muškaraca, vježbajući WingChun, uče kako poništiti fizičku prednost muškaraca i  okrenuti je u svoju korist, bilo da se radi o naguravanju ili ozbiljnom napadu.

LokYiuWingChun dobio je ime po majstoru LokYiu-u, najvještijem učeniku YipMan-a, majstora koji je WingChun prvi počeo podučavati javno. Yip Mana znate kao učitelja (Si-Fu) legendarnog zmaja Bruce Lee-a.

WingChunvelikog majstora Yip Mana sastoji se od tri forme bez oružja (Siu Lim Tao, ChumKiu, BiuJee), jedne forme na drvenoj lutki i dvije forme oružja (Forma dugog štapa i Forma mačeva).
Prva forma - Siu Lim Tao, osnova je WingChun sistema. Ona uči osnovne vještine i tehnike. Učenik se uči kretati i koordinirati svoje tijelo na opušten način te izvoditi precizne pokrete na početnoj razini. Vježba se stav i stabilnost tijela. ChumKiu forma sa pratećim vježbama uči udarce nogama i obrane od njih. Koraci i stabilitet postaju još bolji i intenzivno se vježba koordinacija koraka, ruku i okreta tijela kako bi se postigla savršena koordinacijatijela i ruku te pokreti cijelog tijela dobivaju stabilnost. U trećoj formi, BiuJee, pokreti koji su se prije vježbali odvojeno spajaju se u jednu cjelinu. Također, uče se načini za izlaz iz kritičnih situacija tako da se nedostaci pretvore u prednosti. Uz to, cilj ove forme je koncentrirati energiju izvježbanog tijela u jednu točku putem najkraćeg puta.

U formi drvene lutke(Mok Jan Chong)zaključuju se i integriraju sve tri forme bez oružja. Uče se neki udarci nogom i njihova upotreba. Vrlo je važno fokusirati energiju u jednoj točki (Dim). Pod energijom se ne misli na snagu mišića već na unutarnju energiju koja dolazi iz stabilnosti i koordinacije.

Forme oružja prije svega objašnjavaju kako koristiti dugo oružje dvjema rukama i dva kratka oružja svakom rukom pojedinačno. Tko je svladao tehniku dugog štapa može koristiti bilo koju sličnu stvar kao oružje jer razumije njegove principe. Osim toga, vježbe oružjem dovode prethodno naučene vještine do savršenstva jer učenik razvija još veću stabilnost u stavu i tijelu.

Si-FuBudjaWingChun-om se bavi preko 30 godina, a 1999. godine postaje učenik Majstora Blecha. WilhelmBlech bio je jedini bijelac kojeg je Majstor LokYiu pristao podučavati jer je u njemu vidio nešto posebno.  Si-FuBudja, nakon smrti svog Si-Fu-a WilhelmaBlecha 2012., redovito odlazi u Hong Kong i nastavlja učiti WingChun od sinova Majstora LokYiu-a te izvornu vještinu prenosi u Hrvatsku.

Nakon uvodnih riječi Si-FuBudja počeli smo s praktičnim djelomtečaja, odnosno prvom formomSiu Lim Tao. Prijevod Siu Lim Taoglasi „mala ideja“ i to je upravo ono što Siu Lim Tao jest jer se uče osnovni pokreti koji se izvode samostalno, pa nekoliko pokreta u kombinaciji. Osnovna namjena forme Siu Lim Tao je ovladavanje osnovnim pokretima koje koristimo u borbi. Siu Lim Tao razvija i način izvođenja udarca, u ovom slučaju u prazno, dakle bez opterećenja vreće ili nečeg drugog. Ovo je vrlo bitno jer većini ljudi u početku nije jednostavno izvesti te pokrete, ne zato što su naporni za izvođenje i zahtijevaju snagu, već zato što su drukčiji od svega ostalog što su dotada radili i potrebno je savladati osnovnu motoriku pokreta.

Si-Fu je bio vrlo metodičan u pokušajima da nam objasni način izvođenja pokreta. Na početku smo se trudili zapamtiti sam redoslijed izvođenja pokreta. Radili smo pokrete, lagano, na mjestu i potpuno opušteno, bez snage, velikog istezanja ili stavljanja nekog dijela tijela u nama neprirodan i težak položaj. Pokreti su nam u početku bili nekoordinirani i u najmanju ruku izvodili smo i nepravilno. Naime, morali smo se istovremeno skoncentrirati na položaj dlanova (jedan okrenut prema gore drugi prema dolje), položaj palca (malčice skvrčen) i naravno smjer ruku (jedna ruka ravno naprijed u visini glave protivnika, druga malo niže). Čovjek bi rekao… Ha, ništa strašno!Da, u teoriji ali pokušajte to izvesti pravilno u praksi. Nakon puno ponavljanja i smijanja samima sebi, vidio se napredak  u koordinaciji te je svatkood nas uspio izvesti formu.

Nakon što smo „savladali“ osnovni pokret isti pokret radilismo u kombinaciji s nekim drugim pokretom pa u konačnici u paru s partnerom.

Radi u paru zahtijeva dodatnu koordinaciju pokreta i kretanja.  U početku nam je bilo teškodokučiti u kojem trenutku ide koji pokret te je sve to više ličilo na trening  Boks-aili Kravmaga-e. KungFuWingChun se ne oslanja na snagu nego na princip centralne linije, ekonomije pokreta i iskorištavanja sile napadača. Kod nas nije bilo nikakve centralne linije, ekonomije pokreta niti iskorištavanja sile napadača, nas su ruke boljele od blokada udaraca. Si-Fu nam je pokušao demonstriratina koji način se koristi sila napadača, što je i izvorna zamisao na kojoj se temelji WingChun, te su neki od hooligana imali priliku i sami to iskusiti u vježbi sa Si-Fu-om. Hooligani su bili ustrajni u vježbanju forme te su u konačnici uspjeli  izvesti formu  obrane u paru.

Nakon svega, ovim putem želim zahvaliti Si-FuBudjišto je hooliganeuveo u magičan svijet KungFu-a i upoznao ih sa prednostima koje kao pojedinci mogu postići prakticirajući KungFuWingChun.

Vas, dragi čitatelji, pozdravljam do sljedećeg susreta u vjeri da ćete nastavite prakticiratiKungFu NLP (umjetnost NLP-ija). 🙂

Vaš KungFu NLPMaster

Kristina Bulešić

[supsystic-gallery id=27]

Sve je započelo u subotu 4.12.2017. u 19:38 na Trgu Dražena Petrovića ispred Ciboninog tornja. Sigurno se pitate, spremaju li se hooligani u reviziju poslovanja Agrokora? DA!! TOČNO!! To bi sigurno bila nenadj.. hoolganština ali tu hooliganštinu je već napravila revizorska tvrtka PWC Hrvatska d.o.o. te objavila rezultate iste, tako da ih nismo htjeli „kopirati“. Umjesto toga, uputili smo se na adresu Florijana Andrašeca 14. u prostore šarmantnog Bowling Cluba.

Bowling je uvijek bio poznat kao američki način zabave i stil života. Zbog svoje jednostavnosti i prilagodljivosti za sve uzraste postao je popularan oblik zabave i sportske aktivnosti. Jedeš pizzu, piješ Colu, slušaš muziku, družiš se i pritom se baviš sportom…zvuči primamljivo. Zar ne? ?

Cilj igre je baciti, bowling kuglu po stazi, i oboriti 10 čunjeva koji stoje na drugom kraju staze. Čunjevi su postavljeni u obliku trokuta, a igra se sastoji iz 10 okvira (Frames). Primarni cilj igre je da se u svakom okviru jednim hicem sruše svi čunjevi što se popularno zove „strike“. Ako vam to ne uspije i prvim hicem ne srušite sve čunjeve, preostale čunjeve možete srušiti drugim hicem što se naziva „spare“. U svakom od prvih devet okvira, igrač može najviše dvaput baciti kuglu da bi oborio 10 čunjeva. U desetom okviru igrač može baciti kuglu najviše triput. Igrač koji obori najviše čunjeva i time dosegne najviši rezultat, pobjednik je igre.

Razlika između bowlinga i kuglanja je u tome što bowling broji 10 slobodnih čunjeva dok kuglanje ima 9 čunjeva koji vise na špagi. Bowling kugle su veće i imaju rupe za prste, te su različitih težina i prilagodljive svima dok se u klasičnom kuglanju koriste manje kugle i sve su uglavnom iste boje i težine. Bowling kugle se mogu bacati bez saginjanja, što smo mi i radili ne znajući za navedeno pravilo, dok kuglanje traži polaganje kugli na podlogu. Bowling je zanimljiv za početnike jer su čunjevi veliki i stisnuti, te je svaki hitac najčešće uspješan. Zanimljivo je i to da u bowlingu svaki igrač može imati svoje privatne kugle s različitim uzorcima i natpisima što je u klasičnom kuglanju zabranjeno.

Da bi se čovjek bavio ovim sportom potrebna je samo dobra volja te kugla i cipele što dobijete uz rezervaciju staze. Sve u svemu, na nama je bilo da krenemo rušiti čunjeve!!!

Podijelili smo se u 5 timova od po četiri igrača. U mojoj grupi su bili Tatjana Knogl, Martina Mršić, Hrvoje Šarić (TTC) i ja (Kristina Bulešić). Ne znam za vas, ali me je ovo bio treći put na bowlingu ako uopće mogu brojati prva dva puta koja su se dogodila prije više od 10 godina. Ako govorimo u teoriji, bowling se čini jednostavan. Sve što moraš je, uzeti kuglu baciti je i pogoditi što više čunjeva. Piece of cake! Ili?! Tatjana je bila prva na semaforu koji je bilježio rezultat. Uzela je kuglu, „otplesla“ u svom ritmu do linije prijestupa (doslovno, ne pretjerujem) i bacila ju. Kugla je odskakala do polovice staze..poing, poing, poing.. Nakon čega se počela kotrljati te je pogodila nekoliko čunjeva. Braaavooo!! Super!! Veselili smo se svi u timu i podržavali ju. Nakon njenog drugog bacanja na redu je bila Martina. Martina je „zadatak“ shvatila više nego ozbiljno. Na trenutak je zastala. Stav tijela je ukazivao na duboku koncentraciju i fokusiranost na čunjeve. Krenula je. Snažno zamahnuvši ispustila je kuglu na stazu. Kugla se pravocrtno zakotrljala i…BUM!

Neki od čunjeva poletjeli su kao gromom pogođeni. Juhuuu!! Skakali smo svi oko nje. Bravooo!! Uslijedio je TTC. Po stavu njegovog tijela reklo bi se da se već okušao u ovoj disciplini. Zamahnuo je ležerno, točno onako kako zamahuje bowler na već iskušanom terenu. Kugla se smireno zakotrljala i bez neke neizvjesnosti ravno se „odšetala“ te pokosila većinu čunjeva. Bravo TTC! Tapšali smo ga po ramenu. Došao je i moj trenutak. Uzela sam kuglu i krenulo je.. Dobrooo..lagano ubrzam hod i opaaa..ispustim kuglu. Kugla se u početku kretala u željenom smjeru. Ravno prema čunjevima.  No, negdje na sredini staze se počela kotrljati u lijevo, kao da ju nešto Zanussi (zanosi). Ne! Ne! Ne lijevo! Glava mi se spontano naginjala desno. Znate ono kada se počnete naginjati u suprotnu stranu, kao da će položaj vašeg tijela utjecati na zbivanja u okolini. I Bum! Samo je jedna kugla pala. K vragu! Očekivala sam više. Ostatak ekipe me tješio. Dobro je! Dobro je!  Samo malo više u desno. Kao što i sami znate jedno je teorija, a drugo praksa.

Nakon prvih par Frames-a (okvira) osjetio se lagani pad entuzijazma. Znala sam da je to pravi trenutak za uključenje petog igrača u igru. Peti igrač je dobro poznat svima. To je onaj s kojim se dobro zabavljamo te je gotovo uvijek u nekom obliku prisutan. Zadužen je za dobro raspoloženje na tulumima, pijankama, roštiljima… Zna biti rame za plakanje, „otvarač“ duše, on povezuje ljude, miri prijatelje, spaja ljubavnike… Dame i gospodo! Dopustite mi da ga predstavim! Naš peti igrač! ŽIIIRAFAAA! Svima znana kao točionik za pivo. Ušetala je mirno, u rukama nasmiješenog konobara i zauzela počasno mjesto na sredini stola. Obradovali smo se njenom dolasku i nesputano prionuli „druženju“. Kao i nebrojeno puta do tada, prisutnost petog igrača pridonijela je općem zadovoljstvu.

Tatjana je prilikom bacanja kugle još otkačenije „plesala“, Martina je i dalje bila koncentrirana ali uz sve prisutan glasan smijeh, TTC je nastavio u stilu pravog bowler-a, ja sam se opustila, zadržala fokus, a kugle su padale. ? Iako se u početku mogao osjetiti natjecateljski duh te smo, prema pravilima bowlinga trebali biti protivnici, tijekom igre uspjeh jednog od nas postao je uspjeh cijelog tima. Zajednički smo se veselili svakom rušenju kugli i savjetovali smo jedni druge kod promašaja.   Znam da zvuči utopijski ali zaista je bilo tako, ne pretjerujem.

Nakon bowlinga nastavili smo druženje sa petim igračem u miru, odnosno obližnjem caffe baru. ?

Organizator: Saša Posavčević, NLP Master Practitioner

Autor: Kristina Bulešić, NLP Master Practitioner

Foto: Ivan Voras, NLP Master Practitioner

[supsystic-gallery id=24]

 

 

 

Znate kako to već biva …Skupili smo se ispred Katedrale u subotu  u 18:29:59, nas četrdesetak, obučeni u cipele s malo tvrđim džonom koje su mogle biti do gležnja ali nije bio uvjet, oboružani lampicama koje koriste provalnici, crvenim kemijskim olovkama/crvenim flomasterima sa tri lista papira A4 i naravno bocom vode od litre, a sve prema zahtjevima „organizatora“ (čitaj: Saša). S obzirom na najave organizatora,o velikom okupljanju hooligana, više nego ozbiljno smo shvatili njegove zahtjeve pa su neki čak ponijeli i ruksake. Naime, zadnji put smo završili u Gardalandu 🙂 ..

I tako, u iščekivanju poziva organizatora i daljnjih uputa, provodili smo vrijeme ispred katedrale sa turistima, od kojih se nismo puno razlikovali, jer i oni su imali ruksake, fotiće, vodu, cipele s malo tvrđim džonom.. i još ponešto.

Slika ispred katedrale

 Organizator se oglasio, nakon 20 i više minuta kašnjenja, te je prenio masteru ceremonije Ivanu Vorasu da je došlo do nepredviđenih okolnosti te da će cijeli događaju kasniti toliko da možemo sjesti na pivu. Uf, da, bio je to jedan od onih lijepih dana kada vas sunce grije možda malčice previše, ali taman toliko da sjednete na terasu i uživate uz pivu.

Tako je i bilo… S obzirom na našu brojnost dio hooligana je potražio osvježenje u obližnjem kafiću dok je ostatak nas produžio do Potepuha na Opatovini. Smjestili smo se ispod suncobrana u hladu, naručili hladni pivu i zasjeli uživajući u „zenu“. Piva je taman došla, neki su zapalili cigaretu, ispili gutljaj ili dva, kada je uslijedilo:“ Idemoooo! Pokreeet!“ Neee..Moji pivski „zen“ je narušen! Moram se dići taman u trenutku najvećeg užitka! Grrrr.. No, dobro. Nakon manjeg negodovanja digli smo se i uputili za Vorasom.

Naše novo mjesto okupljanja je bila Chilloutka na Ilici. Uspeli smo se stepenicama na prvi kat gdje nas je dočekao Saša i smjestio u dvoranu u kojoj su bili stolci poredani kao u kazalištu. Hmm… No dobro. Što sada? Imamo opet NLP Basic?  Zezali smo Sašu. Nakon što smo se uspjeli smjestiti Saša je najavio NJEGA, JEDNOG, JEDINOG NEPONOVLJIVOG Vlaaatkaaa Šamparaaaa po zanimanju ARHITEKTA.

Obzirom da se na većini prisutnih vidjelo da ne prate lik i djelo najavljenog gosta, iz publike se mogu ćuti: Arhitekt?! Što će nam arhitekt?

Da, da. Vlatko Šampar diplomirani je arhitekt, a u slobodno se vrijeme bavi crtanjem te stand-up komedijom koja je u njegov život ušla sad već davne 2007.godine. Za sebe kaže da je karijeru započeo krajem 80-ih, izmamivši vlastitoj majci osmjeh na lice nakon nezamislivih porodiljinih muka. Nakon te prve i najkrvavije gaže u životu, mladi je Vlatko na samom početku zavolio nasmijavati ljude oko sebe. Te davne 2007. Udruga mladih iz Varaždina zamolila je njega i kolegu da za jednu proslavu pripreme nastup, a kako su i prije bili poznati kao osobe koje znaju gomilu viceva i uvijek nasmijavaju sve oko sebe, bez dileme su prihvatili poziv. Za tu priliku svaki je napisao svojih pola sata autorskog teksta, uz dodatak nekoliko prerađenih viceva, što je danas strogo zabranjeno. To mu je samo dalo motivaciju i hrabrost da krene dalje i danas je iza njega mnoštvo odrađenih nastupa u Hrvatskoj i izvan nje te je postao jedno od najprepoznatljivijih lica hrvatske stand-up komedije i stalni član Comedy Cluba „Studio smijeha“.

Slika: Mirna Ferk, Vlatko Štampar i Renata Cesarec

Stand-up komičar je osoba koja humorističnim nastupom nastoji nasmijati i zabaviti publiku na pozornici. Izražena osobnost stand-up komičara, dinamika komunikacije s publikom te aktualnost i bliskost sadržaja su ono čime stand-up komičari osvajaju publiku. Tako je i Vlatko osvojio nas. Ne mogu vam dočarati kako čovjek od 2 meta i 120 kg imitira neodlučnu ženu pred izlogom dućana, ženu u PMS-u i opisuje bumbara i njegov let. To morate vidjeti i čuti, a onda osjetiti bolove u trbuhu od smijeha.

Dakle, dva sata neprekidnog smijeha koji je u jednom trenutku morao biti prekinut ali samo zbog pauze za odlazak na WC. 🙂 Vlatko nije gubio našu pozornost puna dva sata, disali smo s njime, reagirali na svaki njegov pokret ili promjenu glasa, postigao je ultimativni rapo s publikom. Nakon dva sata i završetka nastupa dvoranom se prožeo gromoglasan pljesak. Bravo Vlatko! Svaka čast!

Slika Vlatko i NLP Community

Ali to nije bilo sve, nakon što smo se dobro nasmijali odlučili smo popiti još barem jedno pivo. I tako se dvadesetak nasmijanih hooligana još jednom uputilo prema Opatovini. Na Opatovini smo se i ovaj put smjestili u Potepuhu, odnosno zauzeli smo dobar dio terase. Pomalo prestrašena konobarica je odmah zaključila da ne može zapamtiti sve narudžbe pa je krenula po papir i olovku ali gel čuda prema zahtjevima organizatora mi smo imali olovku i papir koji su se u tom trenutku pokazali kao vrlo korisni. Vidiš kao sam znao! Još imamo i lampicu za posvijetliti. Rekao je Saša smijući se. Nastavili smo se smijati uz pivo i druženje dok nas kapi kiše nisu rastjerale.

Do sljedećeg nezaboravnog iskustva, pozdrav!

Kristina Bulešić, NLP Master Practitioner

[supsystic-gallery id=21]

Toga dana moja hooliganština je započela oko 17 sati kada sam se kroz grad pokušavala probiti do Šestinskog vijenca. U Zagrebu je kiša jače počela padati iza 15 sati kada su i prvi stanovnici počeli kretati s posla svojim kućama. Očito su kiša, noć i dolazak vikenda kombinacija koja na zagrebačkim cestama izaziva kaos. No, ovakav kaos kao u petak 11.11. 2016. odavno se nije vidio. Gotovo sve glavne prometnice u gradu bile su zakrčene automobilima. Dakle, umjesto za 30 min, nakon sat i 15 minuta stigla sam do Šestinskog vijenca i sjela u Šestinsku ambrelu. KAOS!! Koonoobaaar! Može jedan pelin!? Rekla sam sa olakšanjem. :-).

U Ambreli se okupilo nas 6, koji smo trebali početi sa hooliganštinom u 18:15 no, malo smo kasnili. Naime, bili smo podijeljeni u tri grupe koje su svaka u svome terminu trebale prisustvovati novom iskustvu. S obzirom na vremenske ne prilike i sveopći kaos termini su se pomaknuli za 30 minuta. Marija Krajcar Jakšić kao organizator hooliganštine pokupila nas je u Ambreli i odvela na mjesto događaja, NLO Studio. Hm? NLO Studio?

Studio za neidentificirane leteće objekte?

Ma, neee..Iako niti to ne zvuči loše.  NLO Studio je mjesto gdje možete snimiti/ aranžirati /mixati /masterirati svoje glazbene uratke. Da, da, glazbene „uratke“…hi, hi, hi.. i tu naša avantura počinje.

U NLO Studiju su nas dočekali Srđan Sekulović-Skansi i Kristian Jakšić. Srđan Sekulović-Skansi rođeni dubrovčanin do sada je imao 11 nominacija za nagradu Porin (ton majstor, aranžman, produkcija, autor, hit godine), a osvojio je 4 Porina za produkciju te radi kao muzički producent u NLO Studiju. Neki od izvođača sa kojima je Skansi surađivao su Dino Dvornik, Psihomodo Pop, Tony Cetinski, Masimmo  Savić, Songkillers, Pavel, Josipa Lisac, Gretta … Skansi je vještine miksanja i produciranja učio radeći sa Michael H. Brauer-om (Brauer je osvojio nagradu Grammy za “Najbolji pop vokal album” za svoji rad na John Mayer-ovom Continuum, “Najbolji alternativni  album”  za Coldplay-jev Parachutes, i također za “Najbolji rok album” za Coldplay-ev “Viva La Vida”.) i Jack Joseph Puig-om (Muzičkim inženjerom i producentom. Puig je osvojio nagradu Grammy sa The Goo Goo Dolls, Sheryl Crow, Vanessa Carlton, John Mayer, Fergie (The Black Eyed Peas), U2, i No Doubt.).

Dakle, respect i naklon gospodinu Skansiju i Mariji Krajcar Jakšić te Kristianu Jakšiću što su nam omogućili takvo iskustvo. Po dobrom starom običaju, nismo znali što nas čeka. Ušli smo u Studio kad tamo, odmah na ulazu, šank i kauč. Ooo.. imaju mjesto za opuštanje. Dobro, dobro, to mi se sviđa! Pored mjesta za opuštanje se nalazi sam studio. Muzički studio je studio čija je namjena snimanje muzike. On se po svojim karakteristikama i opremanju znatno razlikuje od tonskog studija drugih namjena, (npr. studio za snimanje radio drama ili studio za emitiranje radio i TV programa i slično). Muzički studio se projektira tako da akustički uvjeti u njemu budu što kvalitetniji. Svaki muzički tonski studio u svom osnovnom obliku ima dvije glavne, fizički međusobno potpuno odvojene i potpuno zvučno izolirane prostorije a to su Kontrolna soba ili tehnička režija (control room) i Studio ili prostorija za izvođenje muzike (studio).

Naravno, svi smo odmah pohrlili u Studio. Joooj mikrofoni i kućica sa mikrofonom! Kao djeca na igralištu odmah smo morali to isprobati. Naizmjenično smo se nagurali u ograđeni prostor sa mikrofonom, koji je predviđen za glavni vokal i pustili par tonova iz svojih usta prema mikrofonu, osluškujući rezultate u slušalicama. I gle čuda! Nema šumova, glas je čist kao  brašno prosijano kroz sito. Nakon što smo kao pravi hooligani istražili i probali što nam je bilo dostupno smjestili smo se u kontrolnoj sobi te nam je naš domaćin Kristijan Jakšić objasnio što na je zadatak. Prije svega nam je ponudio papiriće na kojima je pisalo „zaduženje“. Svatko je odabrao jedan papirić. Iiii… „naročito sretni“ dobitnici u našem slučaju su bili Hrvoje Pušelja i Anita Rubinić. Hrvoje je izvukao papirić na kojem je pisalo glavni vokal, a Anita Rubinić papirić na kojem je pisalo producent. Ostali smo dobili prazne papiriće jer mi smo naime, samo beck vokali. Zatim smo sa popisa od tri ponuđene pjesme morali odabrati jednu. U našem slučaju to je bila pjesma grupe Aerodorom Stavi pravu stvar na pravo mjesto.  Pazi sada! Naš zadatak je bio na matricu te pjesme u 20 minuta osmisliti novi tekst i nakon toga ga naravno otpjevati. Pih. Ništa lakše. Što je to za nas. Ma daaaj! Dvadeset minutaaa! Novii teekst!! Brzooo!! Počeli smo smišljati svakojake načine kako si olakšati zadatak jer nije lako osmisliti tekst u 20 minuta koji možete izvesti na tu matricu. Primili smo se posla i kako je vrijeme odmicalo stihovi su se množili.

Slika: Grupe Hooligana

 

Kucnuo je čas! Zauzeli smo svoja mjesta u Studiju. Pušelja se smjestio na mjesto glavnog vokala (u kućici sa mikrofonom koju smo prethodno mnogi od nas „isprobali“ ? ), dok je ostatak u ulozi back vokala stajao izvan „kućice“ ispred jednog mikrofona. Za to vrijeme sve naše radnje pratila je Anita, u ulozi producenta, iz kontrolne sobe. Zar baš sve? Da, baš sve! ? Kako pravi producent i treba.

Slika: Producent

Imali smo dva pokušaja izvođenja našeg muzičkog „uratka“ prije završnog snimanja. Moram reći da prva dva puta nismo baš uspjeli izvesti cijelu stvar. Postavljala su se pitanja: Kada treba ići refren? Kada pjevaju back vokali? Koji je točan redoslijed stihova? No, Kristian Jakšić je u jednom trenutku rekao: Sad počinjemo snimati. Nema više proba. Iako do tog trenutka još nismo postigli konačan dogovor oko redoslijeda stihova i trenutka kada pjevaju back vokali, bili smo dovedeni pred gotov čin. Morali smo improvizirati. Dakle ništa novoga. ? Pušelja je odradio ulogu glavnog vokala bez zamjerki. Stihovi su se nizali jedan za drugim. Čak smo i mi kao back vokali uspjeli pogoditi trenutak kada trebamo pustiti svoji glas. Nakon završetka snimanja svi smo pohitali do producenta kako bi preslušali svoji „uradak“. Sigurno vas zanima što smo snimili i kako smo zvučali. Nakon ovog narativnog opisa hooliganštine, auditivni dio možete preslušati i svojim željama udovoljiti na sljedećim linkovima;

1 grupa Izvođači: glavni vokal – Saša znan/o Tevodi i njegovi sljedbenici (back vokali): Tomislav Novak i Maja Gašpić, a u ulozi producenta: Hrvoje Šarić;

2 grupa Izvođači: glavni vokal – Hrvoje Pušelja i njegove curke (back vokali): Renata Cesarec, Martina Kranjčec, Ana Šutalo, Tatjana Špoljarić i Kristina Bulešić, a u ulozi producenta: Anita Rubnić;

3 grupa Izvođači: glavni vokal – Ivan Voras i njegovi kušači čaja (back vokali): Marija Krajcar Jakšić, Saša Posavčević, Mirna Ferk, Slaven Vincetić i Tatjana Knogl, a u ulozi producenta: Nataša Jurešić

STOP THE PRESS

Po svemu sudeći, ipak i NLP-evcima može biti neugodno od pjevanja, ili makar od fantastičnih riječi koje pjevaju kad misle da ih samo frendovi čuju, pa su linkovi za sada – dostupni samo na zahtjev ? A oni koji žele, znaju kako zahtijevati ?

Do sljedećeg „uratka“ .. Pozdrav!

Kristina Bulešić

Na vrhu južnog dijela Medvednice, Malome Plazuru, ugnijezdio se slikoviti srednjovjekovni burg, koji već osam stoljeća bdije nad Zagrebom, svima znan kao Medvedgrad. To predvečerje, dok se zagrebački asfalt topio od vrućine, Hooligani su potražili dašak svježine među zidinama srednjovjekovnog burga u kojima je obitavala i Crna kraljica (Barbara Celjska). Uz predivan pogled na svjetla Zagreba i zvjezdano nebo, smjestili smo se u podnožju velikog platna. Dašak vjetra, jastučići na travi, piva… Faantaaastično! Fantastično u svakom smislu te riječi jer na velikom platnu je pisalo Fantastic Zagreb.

 

Pravi predstavnik „fantastičnog Zagreba smještenog u paralelnom svemiru“ je „Nevidljivi“, zaštitni znak i službena maskota Fantastic Film Festivala (Fantastic Zagreb). Kao neizostavno lice svakog Fantastica, Nevidljivi svojom originalnošću i tajanstvenošću uvijek iznenadi i pojavi se kad ga najmanje očekujete. Nikad ne znate kada ćete ga susresti i čini se da je prisutan u svakom trenutku i na bilo kojoj festivalskoj lokaciji.

Fantastic Zagreb Film Festival jedini je festival fantastičnog filma u cijeloj regiji. Programski je usmjeren na fantastiku i srodne žanrove – znanstvenu fantastiku, film strave, triler, eksperimentalni film, začudnu dramu i druge. Festival se održava na nekoliko lokacija među kojima su Ljetna pozornica Tuškanac, Medijateka Francuskog instituta, Zagrebački plesni centar, a poseban doživljaj predstavlja gledanje filma na Medvedgradu kojem smo i sami prisustvovali.

S ponosom i bez predrasuda Hooligani su se prepustili svježem pogledu na klasičnu priču autorice Jane Austen o isprepletenim vezama zaljubljenog para iz različitih društvenih krugova u 19. stoljeću u Engleskoj. Film Ponosi i predrasude i Zombijiiiii direktno iz studija Sony Pictures prikazuje vatrenu heroinu Elizabeth Bennet (Lily James) stručnjakinju za borilačke vještine i oružja kao i zgodnog gospodina Darcy (Sam Riley) žestokog ubojicu zombija i čovjeka prožetog predrasudama. Kako se najezda zombija nemilosrdno širila, njih oboje morali su progutati svoj ponos i udružiti snage na krvavom bojnom polju kako bi se riješili živih mrtvaca jednom zauvijek!

Film je prožet iznenađujućim scenama u kojima srednjovjekovne „dame“ majstorice borilačkih vještina dalekog istoka, same uz nekolicinu muškaraca pristupaju nemilosrdnoj borbi sa zombijimaaaa! Moram priznati da sam se iznenadila na koji način su režiseri pristupili problemu najezde zombija i svojim živućim likovima dali adekvatna, tada postojeća, sredstva za borbu u obliku drevnih borilačkih vještina. Jedino što još nisam vidjela u filmovima o zombijima je to da zombiji rade nešto drugo osim da bauljaju i nešto mrmljaju te se pokušavaju pogostiti živućima.

Film je u svakom slučaju zanimljiv, te ga preporučam jer ima scena koje vas neće ostaviti ravnodušnima i time ne mislim na zombije 🙂

Pozdravljam vas do sljedećeg Fantastičnog iskustva!!

Kristina Bulešić

Organizator Hoo: Ivan Voras

IA,IA.. Tako se glasa magarac ili ti od milja Mago. No naše Hooligiranje u subotu predvečer nije imalo veze s Magom osim što smo pješačili (IA,IA..) od Muzeja suvremene umjetnosti do glavnog ulaza Zagrebačkog velesajma obučeni u udobnu odjeću, traperice, košulje, cipele na petu i slično, odnosno u ono što se prema hooliganskim „mapama“ smatra udobnom odjećom 🙂

Ušli smo u jedan od paviljona Zagrebačkog velesajma . Hmm… pogledali smo ispred sebe. Tereni za tenis. Pogledali smo lijevo. Stolovi za ping-pong. Pogledali smo desno. BIIIRC!!! PIVAAA!!

Ne, ne ne..čekaj sigurno ćemo nešto raditi prije pive. Hmmm.. Prošetali smo malo dalje i zaustavili se pored vrata na kojima je pisalo IGRAONICA ZAGI. Igraonica?! Igrati ćemo se u igraonici? Ma daaaj! Ušli smo u IGRAONICU i tamo nas je dočekao Sandro Šarić, trener Krav Mage.

Sandro nas je odmah postrojio te nam rekao par riječi o Krav Magi.

Slika: postrojavanje

Krav Maga je izraelska borilačka vještina uvelike prihvaćena u vojsci, policiji i sličnim granama kao obrana od golorukih pa i naoružanih napadača. To je praktična metoda borbe koja obučava kako izbjeći, spriječiti i razriješiti bilo koju vrstu nasilja i napada. Krav Maga obučava samoobranu, borilačke i borbene vještine, kao i vještine zaštite drugih, a sve to na jedinstven i jednostavan način učenja.

Ipak, osnovna filozofija treninga i obuke je situacija 'on ili ja' u okruženju gdje bi poraz bio smrtonosan. Iako nas Krav Maga kao praktična metoda borbe uči i obučava kako izbjeći, spriječiti i razriješiti bilo koju vrstu nasilja i napada, u svojem krajnjem cilju, direktnom sukobu s protivnikom, ima za cilj stvarnu destrukciju i kontrolu protivnika.

Tijekom borbe, borci tu destrukciju nastoje izvesti izborom više ili manje pogodnih tehnika (udarcima, bacanjima, gušenjima, polugama ili zahvatima držanja). Isto tako, Krav Maga kao vještina samoobrane nudi spektar instinktivnih i jednostavnih tehnika kako se obraniti u slučaju napada od prije navedenih tehnika. Ti napadi mogu biti usmjereni na nas ili na nama bliske osobe ili osobe koje štitimo.

Krav Maga spada u grupu borilačkih aktivnosti u kojima su integrirane tehnike više borilačkih vještina i sportova.

Krav Maga nije sport i nema sportskih natjecanja. Ipak, karakteriziraju je iznimno zahtjevna testiranja za zvanja/stupnjeve koja mogu trajati i nekoliko sati u kojima su kandidati izloženi iznimnim psiho-fizičkim opterećenjima. Postoji izvjesna povezanost između testiranja i stvarnih situacija jer je cilj testiranja dovesti kandidata u takve fizičke i mentalne situacije koje svojim karakteristikama odgovaraju stvarnim situacijama.Svakako preciznost je u konačnici presudna. Ukoliko udarci nisu precizno plasirani u vitalne točke, onda će i efikasnost udaraca biti umanjena. U slučajevima kad te udarce izvodimo nogama, onda nam je i ravnoteža presudna, zbog čega je ona bitna sposobnost koja dolazi do izražaja prilikom kretanja, promjene stavova i sličnih kretnji.

Slika 3. Hipotetska jednadžba specifikacije uspješnosti u KravMaga (motoričke sposobnosti)

Nakon uvodnih riječi Hooligani su krenuli sa učenjem obrane od gušenja. Kao što već znate postoje različite vrste „gušenja“. Ono psihičko, za koje obično kažemo da nas netko „davi“,a kao obrana od toga postoje razne vrste NLP tehnika, koje je većina već usvojila. Dakle, ovo je bila nadogradnja na NLP trening jer se u ovom slučaju radilo o običnom, fizičkom „gušenju“ što znači da je protivnik ispred nas i za napad nje odabrao ranije opisanu tehniku „davljenja“ sa kojom se većina svakodnevno susreće, već klasično „gušenje“  rukama.  Sandro nam je otkrio da je tajna  svladavanja takvog napada u tome da napadačeve ruke udarite kratkim i brzim udarcem šaka savijenih u kuke i naravno ukoliko ste u mogućnosti udarite ga u genitalije 🙂

Slika: obrana od gušenja

Osim navedene tehnike Holigani su učili udarati nogama prema naprijed, šakama (direkte) te koljenima, naravno sve uz pomoć fokusera.

Slike: udarci rukama, nogama i koljenima

 

Sljedeće je bilo izvlačenje ruke što  možete koristiti u slučajevima kada vas netko „zgrabi“ za ruku, a vi to NE želite. U ostalim slučajevima se samo prepustite ;). Naime, prilikom izvlačenja ruke uslijed NE željenog grabeža, ruku je potrebno zaokrenuti i povući od smjeru suprotnom od napadača.

Slika: Izvlačenje ruke

 

Budući da su Hooligane dijelila samo dva dana od dolaska proljeća, vježbali su ravnotežu potrebnu za izvođenje poteza u KravMagi u pozi  lastavice i tako najavili proljeće.

Slika: Lastavice

 

Nekima od Hooligana je to bio prvi susret sa borilačkim vještinama pa im je trebalo neko vrijeme da savladaju pokrete i prepuste se, dok su neki pokazali zavidnu vještinu samoobrane.

U duhu dolaska proljeća i vi koji niste bili sa nama, probudite se iz zimskog sna i otisnite se na sljedećoj Hooliganštini u nepoznato.

I za kraj.. pozdravljam vas u duhu Krav Mage.. riječju KIDA što znači NAKLON.

KIDA! Moji naklon 😉

Kristina Bulešić

Organizator tajnog iskustva: Ana Šutalo

 

 

Svanuo je i taj dan, utorak 20.6.2017. Saša Tenodi i Ivan Voras čekali su me izvaljeni na klupici ispod drveta u Sigetu, ispijajući kavicu iz Mlinara. Dogovor je bio u 9:30 ispred Vorasove kuće. Stigla sam na vrijeme, Saša me počastio kavom te smo nakon popušene cigarete i ispijene kave krenuli prema Vorasovom autu. Uuuuu, nova crvena Mazda 3. Jebate!! Mislim da ne moram ništa više reći. Potrpali smo stvari u gepek i krenuli. Uživancija! Auto je doslovno klizio po cesti. I tako uz dva stajanja doklizali smo na Pag oko 14:30h.

ULAZAK U KAMPERSKO STANJE UMA 🙂

Prva postaja na Pagu nam je bio supermarket Lorenzo. Kupili smo najpotrebnije; grickalice, 12 boca piva (svaka 2 litre), 3 litre vina, mineralnu i još poneku sitnicu, čisto za prvu ruku. 🙂 Nakon što smo stigli u Mandre i pozdravili gazdu kuće koju smo iznajmili, sjeli smo na balkon i počelo je.. Daj mi natoči čašu čisto da nazdravimo.

Negdje oko 17:30h nam se pridružila Nataša Jurešić iz Šibenika te smo, uz smijeh, nastavili nazdravljati do dugo u noć. Probudili smo se sljedećeg jutra oko 9:30h. Hm..ne boli me glava, nisam mamurna..jebeno! Čekaj. Koliko smo popili? 8 boca piva! To je 16 litara odnosno više od gajbe pive. Dobro nam je krenulo. Zar ne? 😉

Nakon doručka, uputili smo se prema Camping village Šimuni udaljenom cca 7 km od Mandri. Camping Village Šimuni smješten na južnoj strani otoka Paga, okružen šumom i cvjetovima oleandara, poznat je po svojim šljunčanim i pješčanim plažama koje se protežu cijelom njegovom dužinom.

U kampu su nas dočekali djelatnici Kecerin Sporta koji nudi mogućnost isprobavanja raznih sportova poput jedrenja na dasci, tenisa, penjanja na umjetnoj stijeni, veslanja na dasci (SUP), nogometa, odbojke, rukometa na pijesku... Saša je za naš kamp dogovorio 3 sata škole surfa za početnike, 1 večernji termin penjanja na umjetnoj stijeni sa osiguranjem, 2 ulaza u aquapark po sat vremena, najam opreme neograničeno (prema dogovoru i našim potrebama), korištenje surfa, malih jedrilica, SUP-a i kajaka te probnu vožnju katamaranima sa instruktorom. Uz sve to, dogovorio je i 1 sat škole surfa za napredne, 3 sata škole jedrenja na malim jedrilicama i 1 poludnevnu vođenu kajak turu.

A da ne bi ostali gladni, Saša je za svaki dan dogovorio ručak (juha, glavno jelo, desert) u obližnjem restoranu Mali raj koji se nalazi unutar kampa Šimuni. Kao što vidite svi preduvjeti za kvalitetan odmor su bili ispunjeni te je naša najveća „briga“ bila dobro se zabaviti.

NISMO GUBILI VRIJEME...

Djelatnici Kecerin Sporta odmah su nas „postrojili“ i ispričali nam u teoriji na koji način jedriti na dasci. Kao i uvijek, željni novih iskustava, odmah smo se uputili provesti teoriju u djelo. Prvo smo na suhom stali na dasku, digli jedro te uz njihove instrukcije teoriju jedrenja na dasci okušali u praksi. Podučavanje na suhom je dobar početak savladavanja tehnike jedrenja na dasci jer u kontroliranim uvjetima možete naučiti osnove.

Naime, jedrenje na dasci zahtjeva kontinuirano održavanje ravnoteže na dasci, a da pri tome u rukama imate jedro koje trebate pokretati prema naprijed ako želite skrenuti lijevo ili prema nazad ako želite skrenuti desno. Osim navedenog, prilikom pomicanja jedra naprijed ili nazad jedro treba zatvarati ili otvarati ovisno o tome koliko jako vjetar puše i da li je isti dovoljno jak da „napuni“ jedra, odnosno da vas pokrene. Što je vjetar jači (i valovi veći) koriste se manje daske i manja jedra i obrnuto, a mi smo, s obzirom da je puhao povjetarac, dobili veća jedra i veće daske.

VRHUNSKA USLUGA

Ovo je sport u kojem su važni osjećaj i tehnika, tako da će cura od 50 kg jednako dobro naučiti surfati, ako ne i bolje, od 100 kg teškog body buildera. Nakon usvajanja osnova na suhom „isplovili“ smo u pratnji djelatnika Kecerina i to jedan na jedan. Daaa, svatko od nas je imao svog instruktora koji je jedrio pored njega na dasci! Stvarno vrhunska usluga!

Otisnuli smo se na „pučinu“ slušajući upute instruktora; „Otvori jedro! Polako! Malo ga gurni naprijed! Da,da tako je dobro! Samo ga drži!..“. Osjećaji bio predivan. Zamislite da stojite na dasci koja klizi po površini mora. More je toplo i mirno. Pogled vam je usmjeren prema pučini na čijem obzoru se naziru obližnji otoci. Vjetar dovoljno jak da vas lagano „gura“, a instruktor vam uputama pomaže da održavate željeni smjer. Nije bilo mjesta panici. Niti u jednom trenutku nismo bili prepušteni sami sebi. Mogli smo mirno isprobavati okrete na dasci, skretanje lijevo i desno. Naravno dogodio se i koji pad, meni primjerice, kada mi se „kompas“ u glavi poremetio i stala sam s krive strane jedra. Jedro me poklopilo i buć. 🙂

NLP KAMPERI U KAJACIMA

Sjećate se, spomenula sam da je puhao povjetarac. Daa..naravno, nakon nekog vremena nije nam bio dovoljan vjetrić koji možete „proizvesti“ u kupaoni kada sušite kosu. Htjeli smo „ozbiljan“ vjetar. Željeli smo se boriti, osjetiti vjetar u jedrima i neustrašivo se uhvatiti u koštac s njim. No, kao to biva u takvim trenucima, instruktori su u jednom trenutku rekli da bi možda bi bolje bilo provozati se kajacima budući da nema vjetra. Tako je i bilo. Potrpali smo se, Saša Tenodi i moja malenkost u jedan, a Voras i Nataša u drugi kajak i krenuli smo u istraživanje obale. Saša je predložio da odemo do marine Šimuni te smo se odvojili od drugog kajaka i krenuli veslajući uz obalu. Marina Šimuni se nalazi cca 20 minuta do pola sata veslanja od kampa Šimuni. Vožnja kajakom je bila ugodna, more je bilo mirno, a povjetarac nas je lagano hladio. Stigli smo do marine Šimuni. Kakav prizor! Puna marina usidrenih jahti, koje svojom impozantnošću ostavljaju bez daha. Jednom prilikom sam rekla Saši da bi hitjela imati svoj brod i to je naravno bio okidač za priču.

Saša: Reci ti meni Kristina, koju jahtu bi ti izabrala?

Ja: Paaa..važno mi je da imam gdje prespavati i voljela bi da jahta ima dovoljno veliku palubu za sunčanje i naravno natkriveni dio sa stolom tako da možemo u hladu uživati.

Saša: Hmm.. zanimljivo.

Ja: Možda ona tamo. A ne, nema dovoljno veliku palubu.

Saša: Pa ima mjesta na palubi.

Ja: Ma ne, premala je. Ovdje stanem samo ja. Gdje će se sunčati moji prijatelji?

Saša: Aaahaaa. Da, onda te razumijem. 

Neko vrijeme smo uživali u razgledavanju jahti te smo se odlučili na povratak jer se bližilo vrijeme ručka. Nakon povratka na „našu plažu“, znanu kao plaža bijelog galeba, krenuli smo na ručak u restoran Mali raj.

Restoran Mali raj smješten je u samom centru kampa na velikoj terasi s koje se pruža prekrasan pogled na more. Drveni stolovi i zidovi, restorana Mali raj, ukrašeni klesanim kamenom, savršeno se uklapaju u pejzaž šume i mora.

Slika: Mali raj

Nakon ručka i koje čašice vina ili piva krenuli smo prema Mandrama dočekati ostatak hooligana TTC-a (Hrvoje Šarić), Sašu Posavčevića, Hrvoja Martića, Slavena Vincetića, dok je  Ivan Ivezić stigao nešto ranije motorom. Nakon što su dečki stigli i ostavili stvari u apartmanima, izvadili smo čaše da nazdravimo. Nazdravljali smo dugo u noć, uz smjeh i opuštanje.

JEDRENJE NA DASCI

Sljedećeg jutra, nakon kave i doručka, krenuli smo prema kampu Šimuni zajednički se okušati u svim vodenim sportovima. Nakon što su Posavčević, Martić, Vincetić, TTC i Ivezić svladali osnove jedrenja na dasci, ostatak nas im se pridružio te smo se svi zajedno okušali u navedenoj disciplini.

Slika: jedrenje na dasci

Niti taj dan nas Posjedon, bog mora, nije „pomazio“ već se poigravao s našim živcima darivajući nas povjetarcem. Nismo dugo izdržali stojeći na dasci koja se jedva pomiče s jedrom u rukama. Ha ništa, Posjedon je odlučio ali mi nismo bili obeshrabreni. Odlučili smo. Idemo u avanturu s kajacima!

Tenodi je u jednom trenutku rekao: E, a da veslamo do Mandri! Bili smo Kristina i ja jučer do marine Šimuni. Mandre su još možda 10 minuta od tamo. Ne znam kako, ali pristali smo na avanturu. Ukrcali smo se u četiri kajaka, uzeli vodu i krenuli prema Mandrama. Ako pogledate sliku vidjeti ćete da, čak niti iz perspektive Gmaps-a, Kamp Šimuni nije baš bliiizuuu Mandri. No, neustrašiva ekipa hooliganskih „istraživača“ otisnula se na pučinu. Lagano smo krenuli, od „naše plaže“ plaže bijelog galeba, (crvena strelica u donjem desnom kutu slike) prema marini Šimuni.

Morska struja nam nije išla na ruku, veslali smo u suprotnom smjeru od njenog toka tako da je veslanje bilo „otežano“. TTC je za tu priliku uzeo crveni kaubojski šešir kao zaštitu od sunca te su on i Posavčević pjevajući, junačkim zamasima veslali prema marini Šimuni. Do ulaza u marinu Šimuni put je prošao relativno „bezbolno“. Za razliku od klasičnog veslanja, kajakaši moraju svu težinu vesla držati sami jer je kajak premalen da bi imao ikakvu potporu za vesla. Odlučili smo stati na „plaži“, udaljenoj cca 10 minuta veslanja od ulaza u marinu Šimuni i pričekati Vorasa i Martića kako bi svi zajedno mogli nastaviti dalje. Nastavili smo put, a Rt-ovi su se smo nizali.

Dobro Saša, gdje su te Mandre?!, čulo se iz kajaka. Ma tu su blizu imamo još malo, „pomagala“ sam Saši da „smiri“ ekipu. Rekla si da su tu iza Rt-a. Da rekla sam, ali nisam rekla točno iza kojeg Rt-a, odgovorila sam onako NLP-jevski. Nakon tog, svaki sljedeći Rt je za nas bio „Rt dobre nade“. Mislili smo si: Možda su Mandre iza ovog Rt-a“. Onda smo vidjeli da da nisu. Možda su iza sljedećeg. Nakon više od sat vremena veslanja ugledali smo civilizaciju. Suncobrani! Mandre! Stigli smo!!  U tim trenucima mogli smo si predočiti kako se osjećao portugalski kapetan flote Bartolomeo Dias u travnju 1488. otkrivši „Rt dobre nade“ i pomorski put za Indiju. Povratak do „naše plaže“ trajao je nešto kraće te smo nošeni morskom strujom stigli za cca 45 minuta. Nakon veslanja, ručak nam je sjeo „ko budali šamar“. Nakon ručka, opustili smo se uz piće i prepričavali doživljaje.

VJEŽBE KALIBRACIJE & STRATEGIJE

Večer smo proveli „nazdravljajući“ i vježbajući kalibriranje uz igru Tajni Hitler. Tajni Hitler je društvena igra za 5-10 igrača koji imaju zadatak pronaći i zaustaviti tajnog Hitlera. Na početku igre svaki igrač prema dodijeljenim kartama dobiva jednu od tri uloge: Liberal, Fašist ili Hitler. Hitler igra za fašistički tim i fašisti znaju Hitlerov identitet od samog početka, a Hitler ne zna identitet fašista, dok Liberali ne znaju ničiji identitet. U svakom krugu se između igrača bira Predsjednik vlade i Kancelar koji izglasavaju Zakone. Liberali koji su u većini, pobjedu odnose izglasavanjem 5 liberalnih zakona ili ubijanjem Hitlera, dok fašisti pobjedu odnose izglasavanjem 6 fašističkih zakona ili ako se Hitler izabere za kancelara nakon što su izglasana 3 fašistička zakona. Ovo je igra kalibracije. Svaki igrač tijekom igre pokušava izkalibrirati ostale igrače te prema njihovom glasanju i ponašanju prilikom odabira Predsjednika i kancelara ili prilikom glasanja za pojedini zakon otkriti tko je liberal, tko fašist, a tko Hitler. Uz smijeh i igru dočekali smo rane jutarnje sate.

SUPanje i RONJENJE

Niti sljedećeg jutra nije bilo naznaka promjene vremena. Vjetar je i dalje pirkao, a sunce je neumoljivo pržilo. Stigavši u kamp Šimuni okušali smo se u SUP-u za koji na svu sreću nije potreban vjetar. Stand Up Paddling (SUP) je moderan oblik veslanja na dasci koji je krenuo s Waikiki plaže kao „beach boy surfing“ gdje je ekipa surfera počela koristiti veslo kako bi brže uhvatili val, ali i zabavili se u dane kad valova nema. Veslanje na dasci je postao popularan sport kada su napravljene prve velike i stabilne daske, namijenjena baš za SUP. Ono što je SUP učinilo tako popularnim je činjenica da se uči brzo, ne zahtijeva nikakvo prijašnje iskustvo te ne trebate biti super fit da biste ga probali i naučili. SUP je daleko jednostavniji od bilo kojeg drugog oblika surfanja, a jednom kada uhvatite ravnotežu možete jednostavno i opušteno ploviti uz obalu sami određujući ritam koji vam odgovora.

Nakon što smo se okušali u SUP-u privukle su nas ljepote jadranskog podmorja, te smo išli istraživati tajne potopljenih brodova. U uvali kampa Šimuni, 40 metara od obale, na različitim lokacijama nalaze se tri potopljena broda. Masku za ronjenje i dihalicu iznajmili smo, za simboličnu cijenu, u Ronilačkom centru Foka koji se nalazi, gle čuda, na „našoj plaži“. Tokom ljudske povijesti pronađene su mnoge vrijedne brodske olupine, pa čak i vode Jadranskog mora čuvaju blaga starih brodova potopljenih u olujama i ratovima. Olupine brodova koje leže na dnu mora oduvijek su plijenile pažnju povjesničara i pisaca avanturističkih romana. Potopljeni brodovi u uvali kampa Šimuni nisu brodovi potopljeni u olujama i ratovima ali i oni imaju svoje čari.  Spuštajući se u dubine prvo smo opazili gornju palubu broda, koji leži uspravno na pjeskovitom dnu. Vidljivost je bila slaba ali se moglo razaznati da je brod sada mjesto na kojemu su mnoge biljne i životinjske vrste našle svoj dom.

Slika govori više od tisuću riječi. 🙂

Nakon „istraživačkog“ ronjenja vrag (čitaj: Saša Tenodi) nam nije dao mira te smo se uputili prema Aquaparku. Aquapark u kampu Šimuni, kapaciteta 80+, sastoji se od 14 zabavnih elemenata.  Mi i djeca do 10 godina uživali smo, kao vršnjaci, u vratolomnoj igri „bacanja po napuhanim elementima, spuštanja niz tobogane i hodanja po plutačama“.

Nakon ručka, uputili smo se u Mandre i nastavili vratolomije nazdravljanjem uz igru Tajni Hitler.

JEDRILICE

Sljedećeg jutra, ranom zorom, oko 11h stigli smo na, mjesto „zločina“, plažu bijelog galeba u kampu Šimuni. Usprkos inatu moćnog Posjedona i laganom povjetarcu okušali smo se u jedrenju na malim jedrilicama za jednu do dvije osobe. Umijeće upravljanja jedrilice u svim smjerovima bez obzira na smjer vjetra, svladavajući pri tome često vrlo nemirne uvjete na vodi, jak vjetar ili druge nepogode, sve je samo ne jednostavno. No, jedrenje u malim jedrilicama je neopisivi užitak jer ste uvijek u direktnom kontaktu sa morem i vjetrom, osjećaj brzine je neusporediv sa velikim jedrilicama, a uvijek ste sami odgovorni za sve što vam se događa, od brzog jedrenja do prevrtanja. Umjesto često pasivne uloge na velikim jedrilicama, ovdje ste uključeni u sve aspekte jedrenja, od trima jedara, kormilarenja, do pozicioniranja i pomicanja težine na jedrilici.

 

Nataša i ja sjeli smo u jedrilicu sa instruktorom Markom koji nas je uz lagani povjetarac podučavao načinu usmjeravanja jedara, mijenjanju pozicije prilikom okretanja jedrilice, kormilarenju i sličnom. Za korak dalje u poduci nije bilo dovoljno vjetra te smo se vratili na plažu i uživali u SUP-u, ronjenju, pecanju i dogovaranju roštilja.

Kakav bi to bio NLP kamp bez TTCovog roštilja?!

Naravno, nije nam dugo trebalo da za takav dogovor, podijelili smo zaduženja oko nabavke i krenuli u pripremu. TTC, a tko drugi, bio je zadužen, odnosno „dobrovoljno“ se javio da peče roštilj, a Posavčević mu je svestrano pomagao u preuzetom zadatku. Na jelovniku su osim raznolike mesine bili i čevapi (obični i „veseli“), lignje, piletina, šampinjoni i pečeni kruh. Matija Ramov nam se pridružila na gospodskoj večeri, počastivši nas svojim dolaskom iz Zadra.  Hooligansko druženje potrajalo je do ranih jutarnjih sati uz priču, igru Tajnog Hitlera i naravno, nazdravljanje.

Nakon tri ili četiri dana kampa, svatko od nas je pronašao sebi najdražu morsku zanimaciju te smo zadnja dva dana „utvrđivali“ već naučene vještine.

Nakon šest dana u kojim smo istraživali obalu veslajući na kajacima, otkrivali morske dubine, iskusili vratolomne dječje igre u Aquaparku, jedrili i veslali na dasci te upravljali jedrilicama stigao je dan povrataka kućama.

Tu se opraštam od tebe dragi čitatelju i pozivam te da nam se pridružiš, kako bi iskusio sve blagodati hooliganskog života, u novim pustolovima koje će uslijediti.

Do novih avantura, pozdravlja te ekipa hooligana s plaže bijelog galeba!

Vidimo se na NLP KAMPU u kolovozu!

Kristina Bulešić

 

Jer jaaa saaam skiiitniiicaaaa…ne drži me mjeestooo.. jer jaaa saaam skiiitniiicaaaa…bježi miii se čestoooo.. Čekaj, čekaj, ne, ne, ne, NE ta skitnica o kojoj pjeva Jasna Zlokić već skitnica iz ranih godina 20 stoljeća. 🙂

Sigurno se pitate o čemu se radi.

Naime, sve se odvilo u subotu, 7.10.2015 oko 18 h, kada se 24 hooligana uputilo prema kinu Europa.

Tamo nas je dočekao orkestar Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem maestra Krešimira Batinića.

Smjestili smo se i počelo je. Na platnu se ukazala Skitnica…. Bez riječi, samo zvuk  Zagrebačke filharmonije.

Sigurno prepoznajete skitnicu ... da, da Charlie Chaplin!  Punim imenom Charles Spencer Chaplin, engleski glumac, zvijezda nijemog filma, redatelj, scenarist i glazbenik.

Chaplin je jedan od najkreativnijih i najutjecajnijih osoba u eri nijemog filma. U svojim filmovima je nastupao kao glumac, redatelj, scenarist, producent i skladatelj glazbe. Karijera mu se protegnula na 65 godina, od kazališta u Engleskoj u kojima je nastupao kao dječak, pa sve skoro do smrti u 88. godini. Njegov glavni lik bio je "Skitnica", lutalica otmjenog držanja i džentlmenskog ponašanja. Lik nosi uski kaput, prevelike hlače i cipele, polucilindar te bambusov štap, a zaštitni znak su mu potkresani brkovi. Chaplinove rane godine očajnog siromaštva izvršile su veliki utjecaj na njegove likove.

Chaplinovi prvi filmovi (1914.) bili su u produkciji Keystone Studios, gdje je kreirao svoj lik Skitnice i vrlo brzo svladao umijeće snimanja filmova. Skitnica se prvi put pojavio pred publikom u Chaplinovu drugom filmu Kid Auto Races at Venice (objavljen 7. veljače 1914.), za koji je Chaplin smislio i odglumio lik Skitnice. Nakon što je 1918. preuzeo kontrolu nad svojim produkcijama (i ostavio prikazivače i publiku da ih čekaju), poduzetnici su poslušali zahtjeve za Chaplinom prikazujući njegove stare komedije. Iako je First National očekivao da će Chaplin snimiti kratke komedije Chaplin je ambiciozno proširio većinu svojih osobnih projekata u dugometražne filmove, kao što su O desno rame (1918.), dugometražni klasik Mališan (1921.) i Dokoličar (1923.)

Te subotnje večeri Hooligani su svim svojim čulima pratili projekciju filma Mališan koja govori o Skitnici (Chaplin) koji pronalazi napuštenu bebu u uličici i počne se brinuti za nju (Mališana). Kako dijete odrasta, dvojica održavaju savršen odnos, a počinju raditi sitne podvale kako bi nasamarili ljude.

Mališan je poznat po tome jer je bio prvi dugometražni film koji je spojio komediju i dramu. Najslavnija i najpotresnija sekvenca filma je kad Skitnica očajno po krovovima počinje progoniti socijalnog radnika koji mu je uzeo dijete, i njihovo emocionalno ujedinjenje. Publika je u to vrijeme bila duboko dirnuta filmom i odnosom Mališana s omiljenim likom Skitnice, od kojeg do tada nisu doživjeli toliko emocionalnog naboja. Mnogi Chaplinovi biografi su naglasili da je bliski i dirljivi odnos prikazan u filmu bio rezultat smrti Chaplinova prvorođenog sina, koji je umro kao novorođenče malo prije početka produkcije. Portret siromaštva i okrutnosti socijalnih radnika je direktna uspomena na Chaplinovo vlastito djetinjstvo u Londonu. Chaplin je 1971., 50 godina nakon premijere, film premontirao i skladao novu glazbu, baziranu na temi 6. simfonije Čajkovskog. Kongresna knjižnica SAD-a čuva ga u svojoj Nacionalnoj filmskoj arhivi kao "kulturno, povijesno i estetski značajan film". Film je postigao veliki uspjeh te bio drugi najuspješniji film 1921., iza Četiri jahača apokalipse.

Charlie Chaplin i mnogi drugi glumci nijemog filma bili su prisiljeni sve svoje doživljaje stanja izražavati govorom tijela – oni su pioniri vještine neverbalnog komuniciranja. U svakodnevnom životu, naše osjećaje, potrebe, ideje i interese ne izražavamo tako naglašenim znakovima, pa je njihovo prepoznavanje otežano. Kada uđemo u kino dvoranu opremljenu suvremenom audio opremom i počnemo gledati film, neovisno o tome je li riječ o akcijskom filmu ili drami, vrlo brzo nam postaje jasno koliko je audio segment važan u suvremenom filmu.

Usprkos svoj zvučnoj raskoši suvremenih filmova ili možda upravo zbog njezine prisutnosti, neka jednostavna rješenja, koja datiraju još iz nijemog filma, nisu nestala. Jedno od njih je „nijemi dijalog“ koji ne samo da s dolaskom zvuka nije nestao s filma, već je upravo suprotno tome dobio novi smisao i efekt. On više nije stilsko sredstvo kojim se u nedostatku boljeg načina zamjenjuje verbalna komunikacija, već se stilski osamostaljuje i postaje filmsko sredstvo za postizanje određenih značenja. Verbalno izrečeni dijalozi imaju gotovo neograničen raspon tipova informacija koje mogu pružiti gledatelju, nijemi dijalozi u pravilu, ne pružaju faktografske informacije, iako je i to moguće (npr. klimanje ili odmahivanje glavom).

Nijemi dijalozi, najčešće, služe za izražavanje verbalno neizrecivog ili barem teško izrecivog, dakle za izražavanje neke emocije (ljubavi, mržnje ..) ili nekog drugog tipa odnosa između likova koji iz nekog razloga to, ne mogu ili ne žele verbalizirati (izražavanje sumnje pogledom). Specifičnost nijemih dijaloga je i njihova velika ovisnost o kontekstu u kojem se odvijaju.

Gledajući nijemi film i prateći stanja likova koji se isključivo izražavaju pomoću kretnji, svatko od nas stvara svoj doživljaj priče u odnosu na individualno tumačenje reakcija likova (neverbalni dijalog) koje proizlazi iz naših mapa. Cijela „čarolija“ upravo leži u tome što i mi kao skitnice lutamo pokušavajući „shvatiti“ što je u pojedinim filmskim scenama Charlie točno htio reći.

Do sljedećeg lutanja ..:)

Kristina Bulešić

[supsystic-gallery id=13]

 

Painball ili kako ga službeno zovu Paintball je igra, prvi puta održana u SAD-u 1981. godine. U igri se sudionici natječu u timu ili samostalno s ciljem izbacivanja jednog ili više protivnika, gađajući i označujući ih kuglicama koje sadrže boju iz paintball markera. Pobjednik je ona strana ili igrač koji prvi postigne cilj ili posljednji ostane u igri. Paintball se može igrati na vanjskim površinama i unutar objekata koji se nazivaju paintball terenima ili poljima. Paintball je korišten u SAD-u, Kanadi i Velikoj Britaniji kao dodatak vojnoj obuci. U zadnjih 20 godina paintball  se igra u 110 zemalja te se procjenjuje da ga aktivno igra preko 15 milijuna ljudi u svijetu.

Koja su pravila igre? Paintball se igra tako da se momčadi podijele u dva tima s jednakim brojem igrača. Preporuka je da to bude minimalno tri igrača po timu, ali može i manje. Broj igrača također može biti i puno veći, 10, 15, 20,..., 100 kad se igra pretvara u BIG game, ali to ovisi o samoj veličini i tematici terena. Oprema koja se koristi velikim djelom ovisi o vrsti igre, odnosno konfiguraciji terena (šumski tereni, urbani tereni, objekti, itd.).

Osnovna oprema koja je potrebna za sudjelovanje u ovoj igri uključuje:

Masku ili paintball naočale za zaštitu

Paintball marker za označavanje protivnika

Streljivo odnosno, kuglice s bojom (eng. paintballs).

Cilj igre je markerom (laički rečeno, ''puškom'' koja pomoću CO2 plina ili stlačenog zraka izbacuje kuglice punjene bojom ili silikonske kuglice) pogoditi (označiti) protivničkog igrača te izvršiti neki od ranije dogovorenih zadataka (osvajanje zastave, obrana područja...). 

Marker se sastoji od tijela u kojem se nalazi mehanizam za izbacivanje kuglica, spremnika za kuglice, boce sa plinom CO2 ili stlačenim zrakom koje služe kao pogonsko gorivo i cijevi. Postoje različiti modeli markera (mehanički, elektronski), princip rada im je svima uglavnom isti, a razlika se očituje u kvaliteti.

Kada se marker nalazi izvan terena mora biti zakočen. Ukoliko se igra sa kuglicama punjenim bojom, mrlja veličine kovanice pet kuna računa se kao valjani pogodak. Maska se ne smije skidati na terenu gdje traje igra, odnosno gdje je markiranje dozvoljeno. Pravila sigurnosti u paintballu jako su stroga, skidanje ili nenošenje maske u terenu smatra se ozbiljnim kršenjem pravila i kažnjava se isključivanjem iz igre ili pak udaljavanjem s paintball terena. Sudac se nalazi pokraj terena čitavo vrijeme i u bilo kojem trenutku može na traženje bilo kojeg igrača izvršiti provjeru pogotka. Svaki igrač mora priznati kada je pogođen! Između igara ili nakon što su pogođeni, igrači se odmaraju, provjeravaju opremu ili snabdijevaju kuglicama u (ako je ranije dogovoreno) specijalno označenoj "sigurnosnoj zoni".

Sve je započelo u petak (23. siječnja 2015.) na glavnom ulazu (južni ulaz) zagrebačkog velesajma u 18:30 sati. Kao što i sami znate večer je bila hladna, kišovita i nimalo ugodna za šetnju. Nakon što se 20 hooligana okupilo, krenuli smo prema zapadnom ulazu zagrebačkog velesajma. Daaa, zapadnom ulazu! Nakon što smo se parkirali na južnom ulazu! Naime, šetnja po kiši i vjetru, nakon napornog radnog dana, rasplamsala je raspoloženje većine hooligana …taman da uzmu „pušku“ i počnu pucati …po Saši! Što su neki i učinili… 😉

S obzirom na vremenske uvjete i nemogućnost igranja na otvorenom, Saša nas je „prošetao“ do paviljona broj 2 gdje se nalazi teren za indoor paintball, paintball kluba FLEKA. Podijelili smo se u 4 grupe po 5 igrača. Naravno, iako mu je Tomislav, voditelju kluba FLEKA, sve napisao u mailu, Saša je „zaboravio“ naglasiti da nam trebaju dugi rukavi, odnosno malo deblji gornji dio s dugim rukavima jer je u dvorani hladno, a i silikonske kuglice ostavljaju upečatljiv „plavi trag“ (a nemaju boju u sebi ☺). Nakon svega, navukli smo na sebe ono što smo imali i utrčali na teren sa umjetnom travom i postavljenim Sup'air zaklonima (baloni punjeni zrakom).

Slika: Teren za indoor paintball

Tomislav nam je objasnio pravila, navukli smo na sebe maske, uzeli markere, stavili obilježja (da se ekipe razlikuju) i krenuli smo ☺.  Imali smo sat vremena za igru te smo dogovorili da će se odigrati 5 partija čisto da se utvrdi pobjednik, a pobjednička ekipa je ona koja izbaci sve igrače protivničke ekipe.

Većina nas nikada nije igrala paintball, niti pucala iz puške pa smo u početku bili maloooo „sramežljivi“, što znači da smo se skrivali iza zaklona, provirivali kriomice, a rijetki su mijenjali pozicije. No, nakon druge igre proradila je „hooliganština“.  Ekipa se „saživila“ sa markerima, uz komentare;„eeej.. super je pucati po nekome!!“ ☺. Dogovorene su taktike s obje strane.  Igrači moje ekipe „zeleni“ i igrači druge ekipe “šareni“ raspršili su se po terenu… Krenulo je prikradanje, pucanje, pokrivanje suigrača.. Nakon taktiziranja po terenu, Maja Gašpić (iz ekipe „šareni“) se uspjela „provući“ uz ogradu pobiti sve „zelene“ koji su se našli na putu i meni prići iza leđa te raspaliti po „strateškom mjestu“ mojoj stražnjici …Naravnoooo igra je prekinuta! „Šareni“ su pobijedili. TETEC (iz ekipe „šareni“) je ostao ležati iza Sup'air zaklona čak i kada smo se svi povukli s terena te je bilo evidentno da je igra gotova, uz komentar: Aha.. gotovo je?! Morate shvatiti, ponekad je malo teže pratiti situaciju kada ležiš iza „jastuka“. 😉   

U tom trenutku rezultat je bio 2:1 za „zelene“. Mislili smo da se „šarenima“ sreća osmjehnula samo na trenutak i da neće nadigrati ekipu „zelenih“. Međutim, prevarili smo se. Rezultat je na kraju bio 2:3 za „šarene“. Mora im se priznati igrali su timski, razradili su taktiku, usudili su se riskirati i pobijedili su. Bili su bolji od nas…u tom trenutku. 😉

   

Naravno, nakon borbe na „terenu“ red je da se ode na pivu i srede dojmovi! Ono što se Hooliganima posebno svidjelo i ono što su u par navrata istaknuli kao važno je timski rad (što je ovdje bilo u prvom planu) kroz koji se međusobno bolje upoznaju, produbljuju prijateljstva i naravno adrenalinsko iskustvo što je samo po sebi bit „hooliganstva“. ☺

I na kraju, nakon Painball-a svatko do nas ima neku priču s „terena“, koju ćemo vam rado ispričati, a koju i sami možete iskusiti, kada odlučite sudjelovati s nama na „hooliganskim“ iskustvima koja predstoje.

Do sljedećeg iskustva i čitanja, pozdrav!

Kristina Bulešić

[supsystic-gallery id='4']

crossmenu linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram