Svanuo je i taj dan, utorak 20.6.2017. Saša Tenodi i Ivan Voras čekali su me izvaljeni na klupici ispod drveta u Sigetu, ispijajući kavicu iz Mlinara. Dogovor je bio u 9:30 ispred Vorasove kuće. Stigla sam na vrijeme, Saša me počastio kavom te smo nakon popušene cigarete i ispijene kave krenuli prema Vorasovom autu. Uuuuu, nova crvena Mazda 3. Jebate!! Mislim da ne moram ništa više reći. Potrpali smo stvari u gepek i krenuli. Uživancija! Auto je doslovno klizio po cesti. I tako uz dva stajanja doklizali smo na Pag oko 14:30h.

ULAZAK U KAMPERSKO STANJE UMA 🙂

Prva postaja na Pagu nam je bio supermarket Lorenzo. Kupili smo najpotrebnije; grickalice, 12 boca piva (svaka 2 litre), 3 litre vina, mineralnu i još poneku sitnicu, čisto za prvu ruku. 🙂 Nakon što smo stigli u Mandre i pozdravili gazdu kuće koju smo iznajmili, sjeli smo na balkon i počelo je.. Daj mi natoči čašu čisto da nazdravimo.

Negdje oko 17:30h nam se pridružila Nataša Jurešić iz Šibenika te smo, uz smijeh, nastavili nazdravljati do dugo u noć. Probudili smo se sljedećeg jutra oko 9:30h. Hm..ne boli me glava, nisam mamurna..jebeno! Čekaj. Koliko smo popili? 8 boca piva! To je 16 litara odnosno više od gajbe pive. Dobro nam je krenulo. Zar ne? 😉

Nakon doručka, uputili smo se prema Camping village Šimuni udaljenom cca 7 km od Mandri. Camping Village Šimuni smješten na južnoj strani otoka Paga, okružen šumom i cvjetovima oleandara, poznat je po svojim šljunčanim i pješčanim plažama koje se protežu cijelom njegovom dužinom.

U kampu su nas dočekali djelatnici Kecerin Sporta koji nudi mogućnost isprobavanja raznih sportova poput jedrenja na dasci, tenisa, penjanja na umjetnoj stijeni, veslanja na dasci (SUP), nogometa, odbojke, rukometa na pijesku... Saša je za naš kamp dogovorio 3 sata škole surfa za početnike, 1 večernji termin penjanja na umjetnoj stijeni sa osiguranjem, 2 ulaza u aquapark po sat vremena, najam opreme neograničeno (prema dogovoru i našim potrebama), korištenje surfa, malih jedrilica, SUP-a i kajaka te probnu vožnju katamaranima sa instruktorom. Uz sve to, dogovorio je i 1 sat škole surfa za napredne, 3 sata škole jedrenja na malim jedrilicama i 1 poludnevnu vođenu kajak turu.

A da ne bi ostali gladni, Saša je za svaki dan dogovorio ručak (juha, glavno jelo, desert) u obližnjem restoranu Mali raj koji se nalazi unutar kampa Šimuni. Kao što vidite svi preduvjeti za kvalitetan odmor su bili ispunjeni te je naša najveća „briga“ bila dobro se zabaviti.

NISMO GUBILI VRIJEME...

Djelatnici Kecerin Sporta odmah su nas „postrojili“ i ispričali nam u teoriji na koji način jedriti na dasci. Kao i uvijek, željni novih iskustava, odmah smo se uputili provesti teoriju u djelo. Prvo smo na suhom stali na dasku, digli jedro te uz njihove instrukcije teoriju jedrenja na dasci okušali u praksi. Podučavanje na suhom je dobar početak savladavanja tehnike jedrenja na dasci jer u kontroliranim uvjetima možete naučiti osnove.

Naime, jedrenje na dasci zahtjeva kontinuirano održavanje ravnoteže na dasci, a da pri tome u rukama imate jedro koje trebate pokretati prema naprijed ako želite skrenuti lijevo ili prema nazad ako želite skrenuti desno. Osim navedenog, prilikom pomicanja jedra naprijed ili nazad jedro treba zatvarati ili otvarati ovisno o tome koliko jako vjetar puše i da li je isti dovoljno jak da „napuni“ jedra, odnosno da vas pokrene. Što je vjetar jači (i valovi veći) koriste se manje daske i manja jedra i obrnuto, a mi smo, s obzirom da je puhao povjetarac, dobili veća jedra i veće daske.

VRHUNSKA USLUGA

Ovo je sport u kojem su važni osjećaj i tehnika, tako da će cura od 50 kg jednako dobro naučiti surfati, ako ne i bolje, od 100 kg teškog body buildera. Nakon usvajanja osnova na suhom „isplovili“ smo u pratnji djelatnika Kecerina i to jedan na jedan. Daaa, svatko od nas je imao svog instruktora koji je jedrio pored njega na dasci! Stvarno vrhunska usluga!

Otisnuli smo se na „pučinu“ slušajući upute instruktora; „Otvori jedro! Polako! Malo ga gurni naprijed! Da,da tako je dobro! Samo ga drži!..“. Osjećaji bio predivan. Zamislite da stojite na dasci koja klizi po površini mora. More je toplo i mirno. Pogled vam je usmjeren prema pučini na čijem obzoru se naziru obližnji otoci. Vjetar dovoljno jak da vas lagano „gura“, a instruktor vam uputama pomaže da održavate željeni smjer. Nije bilo mjesta panici. Niti u jednom trenutku nismo bili prepušteni sami sebi. Mogli smo mirno isprobavati okrete na dasci, skretanje lijevo i desno. Naravno dogodio se i koji pad, meni primjerice, kada mi se „kompas“ u glavi poremetio i stala sam s krive strane jedra. Jedro me poklopilo i buć. 🙂

NLP KAMPERI U KAJACIMA

Sjećate se, spomenula sam da je puhao povjetarac. Daa..naravno, nakon nekog vremena nije nam bio dovoljan vjetrić koji možete „proizvesti“ u kupaoni kada sušite kosu. Htjeli smo „ozbiljan“ vjetar. Željeli smo se boriti, osjetiti vjetar u jedrima i neustrašivo se uhvatiti u koštac s njim. No, kao to biva u takvim trenucima, instruktori su u jednom trenutku rekli da bi možda bi bolje bilo provozati se kajacima budući da nema vjetra. Tako je i bilo. Potrpali smo se, Saša Tenodi i moja malenkost u jedan, a Voras i Nataša u drugi kajak i krenuli smo u istraživanje obale. Saša je predložio da odemo do marine Šimuni te smo se odvojili od drugog kajaka i krenuli veslajući uz obalu. Marina Šimuni se nalazi cca 20 minuta do pola sata veslanja od kampa Šimuni. Vožnja kajakom je bila ugodna, more je bilo mirno, a povjetarac nas je lagano hladio. Stigli smo do marine Šimuni. Kakav prizor! Puna marina usidrenih jahti, koje svojom impozantnošću ostavljaju bez daha. Jednom prilikom sam rekla Saši da bi hitjela imati svoj brod i to je naravno bio okidač za priču.

Saša: Reci ti meni Kristina, koju jahtu bi ti izabrala?

Ja: Paaa..važno mi je da imam gdje prespavati i voljela bi da jahta ima dovoljno veliku palubu za sunčanje i naravno natkriveni dio sa stolom tako da možemo u hladu uživati.

Saša: Hmm.. zanimljivo.

Ja: Možda ona tamo. A ne, nema dovoljno veliku palubu.

Saša: Pa ima mjesta na palubi.

Ja: Ma ne, premala je. Ovdje stanem samo ja. Gdje će se sunčati moji prijatelji?

Saša: Aaahaaa. Da, onda te razumijem. 

Neko vrijeme smo uživali u razgledavanju jahti te smo se odlučili na povratak jer se bližilo vrijeme ručka. Nakon povratka na „našu plažu“, znanu kao plaža bijelog galeba, krenuli smo na ručak u restoran Mali raj.

Restoran Mali raj smješten je u samom centru kampa na velikoj terasi s koje se pruža prekrasan pogled na more. Drveni stolovi i zidovi, restorana Mali raj, ukrašeni klesanim kamenom, savršeno se uklapaju u pejzaž šume i mora.

Slika: Mali raj

Nakon ručka i koje čašice vina ili piva krenuli smo prema Mandrama dočekati ostatak hooligana TTC-a (Hrvoje Šarić), Sašu Posavčevića, Hrvoja Martića, Slavena Vincetića, dok je  Ivan Ivezić stigao nešto ranije motorom. Nakon što su dečki stigli i ostavili stvari u apartmanima, izvadili smo čaše da nazdravimo. Nazdravljali smo dugo u noć, uz smjeh i opuštanje.

JEDRENJE NA DASCI

Sljedećeg jutra, nakon kave i doručka, krenuli smo prema kampu Šimuni zajednički se okušati u svim vodenim sportovima. Nakon što su Posavčević, Martić, Vincetić, TTC i Ivezić svladali osnove jedrenja na dasci, ostatak nas im se pridružio te smo se svi zajedno okušali u navedenoj disciplini.

Slika: jedrenje na dasci

Niti taj dan nas Posjedon, bog mora, nije „pomazio“ već se poigravao s našim živcima darivajući nas povjetarcem. Nismo dugo izdržali stojeći na dasci koja se jedva pomiče s jedrom u rukama. Ha ništa, Posjedon je odlučio ali mi nismo bili obeshrabreni. Odlučili smo. Idemo u avanturu s kajacima!

Tenodi je u jednom trenutku rekao: E, a da veslamo do Mandri! Bili smo Kristina i ja jučer do marine Šimuni. Mandre su još možda 10 minuta od tamo. Ne znam kako, ali pristali smo na avanturu. Ukrcali smo se u četiri kajaka, uzeli vodu i krenuli prema Mandrama. Ako pogledate sliku vidjeti ćete da, čak niti iz perspektive Gmaps-a, Kamp Šimuni nije baš bliiizuuu Mandri. No, neustrašiva ekipa hooliganskih „istraživača“ otisnula se na pučinu. Lagano smo krenuli, od „naše plaže“ plaže bijelog galeba, (crvena strelica u donjem desnom kutu slike) prema marini Šimuni.

Morska struja nam nije išla na ruku, veslali smo u suprotnom smjeru od njenog toka tako da je veslanje bilo „otežano“. TTC je za tu priliku uzeo crveni kaubojski šešir kao zaštitu od sunca te su on i Posavčević pjevajući, junačkim zamasima veslali prema marini Šimuni. Do ulaza u marinu Šimuni put je prošao relativno „bezbolno“. Za razliku od klasičnog veslanja, kajakaši moraju svu težinu vesla držati sami jer je kajak premalen da bi imao ikakvu potporu za vesla. Odlučili smo stati na „plaži“, udaljenoj cca 10 minuta veslanja od ulaza u marinu Šimuni i pričekati Vorasa i Martića kako bi svi zajedno mogli nastaviti dalje. Nastavili smo put, a Rt-ovi su se smo nizali.

Dobro Saša, gdje su te Mandre?!, čulo se iz kajaka. Ma tu su blizu imamo još malo, „pomagala“ sam Saši da „smiri“ ekipu. Rekla si da su tu iza Rt-a. Da rekla sam, ali nisam rekla točno iza kojeg Rt-a, odgovorila sam onako NLP-jevski. Nakon tog, svaki sljedeći Rt je za nas bio „Rt dobre nade“. Mislili smo si: Možda su Mandre iza ovog Rt-a“. Onda smo vidjeli da da nisu. Možda su iza sljedećeg. Nakon više od sat vremena veslanja ugledali smo civilizaciju. Suncobrani! Mandre! Stigli smo!!  U tim trenucima mogli smo si predočiti kako se osjećao portugalski kapetan flote Bartolomeo Dias u travnju 1488. otkrivši „Rt dobre nade“ i pomorski put za Indiju. Povratak do „naše plaže“ trajao je nešto kraće te smo nošeni morskom strujom stigli za cca 45 minuta. Nakon veslanja, ručak nam je sjeo „ko budali šamar“. Nakon ručka, opustili smo se uz piće i prepričavali doživljaje.

VJEŽBE KALIBRACIJE & STRATEGIJE

Večer smo proveli „nazdravljajući“ i vježbajući kalibriranje uz igru Tajni Hitler. Tajni Hitler je društvena igra za 5-10 igrača koji imaju zadatak pronaći i zaustaviti tajnog Hitlera. Na početku igre svaki igrač prema dodijeljenim kartama dobiva jednu od tri uloge: Liberal, Fašist ili Hitler. Hitler igra za fašistički tim i fašisti znaju Hitlerov identitet od samog početka, a Hitler ne zna identitet fašista, dok Liberali ne znaju ničiji identitet. U svakom krugu se između igrača bira Predsjednik vlade i Kancelar koji izglasavaju Zakone. Liberali koji su u većini, pobjedu odnose izglasavanjem 5 liberalnih zakona ili ubijanjem Hitlera, dok fašisti pobjedu odnose izglasavanjem 6 fašističkih zakona ili ako se Hitler izabere za kancelara nakon što su izglasana 3 fašistička zakona. Ovo je igra kalibracije. Svaki igrač tijekom igre pokušava izkalibrirati ostale igrače te prema njihovom glasanju i ponašanju prilikom odabira Predsjednika i kancelara ili prilikom glasanja za pojedini zakon otkriti tko je liberal, tko fašist, a tko Hitler. Uz smijeh i igru dočekali smo rane jutarnje sate.

SUPanje i RONJENJE

Niti sljedećeg jutra nije bilo naznaka promjene vremena. Vjetar je i dalje pirkao, a sunce je neumoljivo pržilo. Stigavši u kamp Šimuni okušali smo se u SUP-u za koji na svu sreću nije potreban vjetar. Stand Up Paddling (SUP) je moderan oblik veslanja na dasci koji je krenuo s Waikiki plaže kao „beach boy surfing“ gdje je ekipa surfera počela koristiti veslo kako bi brže uhvatili val, ali i zabavili se u dane kad valova nema. Veslanje na dasci je postao popularan sport kada su napravljene prve velike i stabilne daske, namijenjena baš za SUP. Ono što je SUP učinilo tako popularnim je činjenica da se uči brzo, ne zahtijeva nikakvo prijašnje iskustvo te ne trebate biti super fit da biste ga probali i naučili. SUP je daleko jednostavniji od bilo kojeg drugog oblika surfanja, a jednom kada uhvatite ravnotežu možete jednostavno i opušteno ploviti uz obalu sami određujući ritam koji vam odgovora.

Nakon što smo se okušali u SUP-u privukle su nas ljepote jadranskog podmorja, te smo išli istraživati tajne potopljenih brodova. U uvali kampa Šimuni, 40 metara od obale, na različitim lokacijama nalaze se tri potopljena broda. Masku za ronjenje i dihalicu iznajmili smo, za simboličnu cijenu, u Ronilačkom centru Foka koji se nalazi, gle čuda, na „našoj plaži“. Tokom ljudske povijesti pronađene su mnoge vrijedne brodske olupine, pa čak i vode Jadranskog mora čuvaju blaga starih brodova potopljenih u olujama i ratovima. Olupine brodova koje leže na dnu mora oduvijek su plijenile pažnju povjesničara i pisaca avanturističkih romana. Potopljeni brodovi u uvali kampa Šimuni nisu brodovi potopljeni u olujama i ratovima ali i oni imaju svoje čari.  Spuštajući se u dubine prvo smo opazili gornju palubu broda, koji leži uspravno na pjeskovitom dnu. Vidljivost je bila slaba ali se moglo razaznati da je brod sada mjesto na kojemu su mnoge biljne i životinjske vrste našle svoj dom.

Slika govori više od tisuću riječi. 🙂

Nakon „istraživačkog“ ronjenja vrag (čitaj: Saša Tenodi) nam nije dao mira te smo se uputili prema Aquaparku. Aquapark u kampu Šimuni, kapaciteta 80+, sastoji se od 14 zabavnih elemenata.  Mi i djeca do 10 godina uživali smo, kao vršnjaci, u vratolomnoj igri „bacanja po napuhanim elementima, spuštanja niz tobogane i hodanja po plutačama“.

Nakon ručka, uputili smo se u Mandre i nastavili vratolomije nazdravljanjem uz igru Tajni Hitler.

JEDRILICE

Sljedećeg jutra, ranom zorom, oko 11h stigli smo na, mjesto „zločina“, plažu bijelog galeba u kampu Šimuni. Usprkos inatu moćnog Posjedona i laganom povjetarcu okušali smo se u jedrenju na malim jedrilicama za jednu do dvije osobe. Umijeće upravljanja jedrilice u svim smjerovima bez obzira na smjer vjetra, svladavajući pri tome često vrlo nemirne uvjete na vodi, jak vjetar ili druge nepogode, sve je samo ne jednostavno. No, jedrenje u malim jedrilicama je neopisivi užitak jer ste uvijek u direktnom kontaktu sa morem i vjetrom, osjećaj brzine je neusporediv sa velikim jedrilicama, a uvijek ste sami odgovorni za sve što vam se događa, od brzog jedrenja do prevrtanja. Umjesto često pasivne uloge na velikim jedrilicama, ovdje ste uključeni u sve aspekte jedrenja, od trima jedara, kormilarenja, do pozicioniranja i pomicanja težine na jedrilici.

 

Nataša i ja sjeli smo u jedrilicu sa instruktorom Markom koji nas je uz lagani povjetarac podučavao načinu usmjeravanja jedara, mijenjanju pozicije prilikom okretanja jedrilice, kormilarenju i sličnom. Za korak dalje u poduci nije bilo dovoljno vjetra te smo se vratili na plažu i uživali u SUP-u, ronjenju, pecanju i dogovaranju roštilja.

Kakav bi to bio NLP kamp bez TTCovog roštilja?!

Naravno, nije nam dugo trebalo da za takav dogovor, podijelili smo zaduženja oko nabavke i krenuli u pripremu. TTC, a tko drugi, bio je zadužen, odnosno „dobrovoljno“ se javio da peče roštilj, a Posavčević mu je svestrano pomagao u preuzetom zadatku. Na jelovniku su osim raznolike mesine bili i čevapi (obični i „veseli“), lignje, piletina, šampinjoni i pečeni kruh. Matija Ramov nam se pridružila na gospodskoj večeri, počastivši nas svojim dolaskom iz Zadra.  Hooligansko druženje potrajalo je do ranih jutarnjih sati uz priču, igru Tajnog Hitlera i naravno, nazdravljanje.

Nakon tri ili četiri dana kampa, svatko od nas je pronašao sebi najdražu morsku zanimaciju te smo zadnja dva dana „utvrđivali“ već naučene vještine.

Nakon šest dana u kojim smo istraživali obalu veslajući na kajacima, otkrivali morske dubine, iskusili vratolomne dječje igre u Aquaparku, jedrili i veslali na dasci te upravljali jedrilicama stigao je dan povrataka kućama.

Tu se opraštam od tebe dragi čitatelju i pozivam te da nam se pridružiš, kako bi iskusio sve blagodati hooliganskog života, u novim pustolovima koje će uslijediti.

Do novih avantura, pozdravlja te ekipa hooligana s plaže bijelog galeba!

Vidimo se na NLP KAMPU u kolovozu!

Kristina Bulešić

 

Gotovo tradicionalni ski kamp

Nakon blagdanski trpeza i otvorenih poklona Djeda Mraza, na Štefanje 26.12. okupilo se nas 8 (Borna Kuzmanović, Hrvoje Martić, Ivan Ivezić, Ivan Voras, Saša Tenodi, Saša Posavčević, Slaven Vincetić i moja malenkost (Kristina Bulešić)) kod Maneuele Jakše. Potrpali smo skijašku i opremu za bordanje u Ivezićev kombi kao i ponešto hrane i cuge koju smo kupili, kako bi imali sa čime nazdraviti i štogod pojesti prvi dan. Osim svega što smo nakupovali Martićeva majka (veliko hvala gđi. Martić) napravila nam je 30-ak sarmi čisto da imamo štogod za prigristi te smo i njih uz Hladno pivo (netko u ruci, netko u srcu) i „sarma, ništa kao sarma, jelo pravo sarma“.. potrpali u kombi i oko 16:30 krenuli sa kombijem i tri auta prema Krvavcu uz osmjeh na licu.

Skijalište Krvavec nalazi se 25 km od Ljubljane u Općini Cerklje na Gorenjskem u podnožju Kamniških Alpa. Smjestili smo se u hostelu Mama´s house samo tri kilometra od skijaškog centra Krvavec. Skijaški centar Krvavec ima uređeno 30 km skijaških staza na nadmorskoj visini od 1450 m do 1971 m, što pruža odlične uvjete za skijanje. Staze su dinamične, po težini raznolike, primjerene kako za rekreativne i profesionalne skijaše, tako i za skijaše početnike. Moderan sustav umjetnog zasnježivanja garantira dobro pripremljene staze te dugačku sezonu koja obično završava tek krajem travnja.

Andrija Jambrović, Mirna Ferk i Hrvoje Šarić (TTC) pridružili su nam se u utorak ranom zorom oko 10h nakon čega smo krenuli na Krvavec. Prvi dan na skijalištu Mirna Ferk, Hrvoje Martić i ja po prvi puta smo se odlučili stati na bord, dok je Andrija Jambrović po prvi puta uz pomoć svima dobro znanog TTC stao na skije. Teško breme učitelja bordanja preuzeo je iskusan border Borna Kuzmanović. Naime nije se lako „boriti“ sa jednom odraslom osobom kojoj su noge pričvršćene za dasku te se jedva može dići iz sjedećeg položaja na bord, a kamo li sa tri takva kapitalca. Na početku nismo znali niti prikopčati buce na bord, zatim se postavilo pitanje kako se kretati na bordu po ravnoj površini kada ti je jedna noga pričvršćena za bord, a drugom se odguruješ. Uslijedilo je objašnjavanje prebacivanja težine i načina kočenja.. uf, a nismo još niti krenuli. Nakon što nam je Borna objasnio osnove bordanja u teoriji, isto je trebalo provesti u praksi.  Krenuli smo sa spuštanjem na baby stazi. Nakon što smo uspjeli stati na bord, krenuli smo uz njegove povike: Pazi! Polako! Prebaci težinu! Koči! Koči! Prebaci težinu nazad! A mi smo vikali: Aaaa!!.. i tuf! Uredno smo završavali na stražnjici. Ha, zaustavili smo se, to je ono bitno. ? Nakon nebrojenih pokušaja polako smo uspijevali održati se na bordu i osjetiti navalu adrenalina i onu, ma znate onu, čistu, iskrenu dječju radost sa dozom iznenađenja koju smo kao djeca nebrojeno puta osjetili. Sva sreća da Borna osim zavidnog znanja bordanja ima i dobre živce koje je svakog dana uz potporu većine opuštao na samo nama znan način. ?

Slike: Svaki početak je težak

I tako, prvi dan na skijalištu je nekima prošao u ležernom skijanju ili učenju istog, a nekima u pokušajima održavanja na bordu. Kako bi se oporavili od snježnih radosti i utažili nepresušnu hooligansku hedonističku glad, nakon skijališta smo se uputili u Terme Snovik. Terme Snovik smještene su na nadmorskoj visini od 462 metara u idiličnoj zelenoj dolini između Kamnika i naselja Vransko cca. 25 km od skijališta Krvavec (30 minuta vožnje). Terme prvenstveno nude kupanje u unutarnjim i vanjskim termalnim bazenima. Voda je bogata kalcijem i magnezijem, koji ima blagotvoran učinak na bolest kosti, kože i probavnog trakta. Zatvorena termalna rivijera (500 m2 vodene površine) sastoji se od rekreativnih bazena s termalnom vodom od 32 °C (25m x 25m) s podvodnom masažom, na klupama ili ispod slapova i whirlpool s temperaturom vode od 36 ° C.

A što da vam kažem? Podvodna masaža termalnom vodom od 32 °C i namakanje u whirlpool bazenu (hidromasažni bazen), opustilo je i naj ukočenije (u svakom pogledu) pa masaža leđa ispod slapova.. O daaa, život je lijep! ? Što bi se reklo lat. Carpe diem (hrv. Iskoristi dan), a što smo mi i učinili.

Slika: Terme Snovik

U srijedu je skijalište bilo zatvoreno zbog, kako bi Slovenci rekli „moćnog vjetra“ pa bi neki pomislili da nismo imali sreće, ili?! ? Kažu da je svatko kovač svoje sreće. Mi smo svoju sreću taj dan iskovali na ručku u Ljubljani i u vodenom parku Atlantis, a Vorasa je sreća pomazila tako što mu je jedna cura (Nina) javila da je našla njegov izgubljeni mobitel. Na putu do Ljubljane stali smo na parkiralištu ispred lokalnog vulkanizera kako bi preuzeli Vorsov mobitel i naravno popili cugu u bircu u kojem radi Nina. Nakon ispijene čašice craft piva uputili smo se prema Ljubljani.

Slika: Spašavanje Vorasovog mobitela

Da, da, opet hedonizam na hooliganski način. Vodeni park Atlantis je jedinstveni objekt u sklopu BTC City Ljubljana u smislu njegove arhitekture i asortimana proizvoda i usluga, čineći BTC CITY najvećim poslovnim, trgovačkim, rekreacijskim, zabavnim i kulturnim centrom u Europi.  Vodeni park Atlantis nudi tri tematska modula (svijet avanture s posebnim dječjim područjem, Termalni hram i saune), koji su međusobno povezani i prostiru se na dva kata. Hedonizam na najjače u saunama, bazenima i zatvorenim toobooganimaaa! Juhuuu!! Nakon četiri sata namakanja, brčkanja i preznojavanja u saunama uputili smo se prema hostelu.

Sigurno se pitate, kako smo provodili večeri nakon snježnih vragolija i vodenih hedonizama. Provodili smo ih u posebnoj prostoriji na etaži -1 hostela. Da, da imali smo svoji „bunker“ točnije prostoriju sa stolom za 12 ljudi blizu koje se nalazi kuhinja u kojoj smo imali vlastiti frižider. Dakle ića i pića u izobilju na dohvat ruke. Večeri u bunkeru su započinjale sa sarmom i narescima (čovjek treba nešto prigrist nakon cijelog dana), a potom je uslijedilo prakticiranje NLP-a kroz igru Tajni Hitler. Tajni Hitler je društvena igra za 5-10 igrača koji imaju zadatak pronaći i zaustaviti tajnog Hitlera. Na početku igre svaki igrač prema dodijeljenim kartama dobiva jednu od tri uloge: Liberal, Fašist ili Hitler. Hitler igra za fašistički tim i fašisti znaju Hitlerov identitet od samog početka, a Hitler ne zna identitet fašista, dok Liberali ne znaju ničiji identitet. U svakom krugu se između igrača bira Predsjednik vlade i Kancelar koji izglasavaju Zakone. Liberali koji su u većini, pobjedu odnose izglasavanjem 5 liberalnih zakona ili ubijanjem Hitlera, dok fašisti pobjedu odnose izglasavanjem 6 fašističkih zakona ili ako se Hitler izabere za kancelara nakon što su izglasana 3 fašistička zakona. Ovo je igra kalibracije. Svaki igrač tijekom igre pokušava izkalibrirati ostale igrače te prema njihovom glasanju prilikom odabira Predsjednika i kancelara ili prilikom glasanja za pojedini zakon otkriti tko je liberal, tko fašist, a tko Hitler. Uz smijeh i nadglasavanje pokušavali smo primijeniti pravila igre što je završavalo s time da smo imali dva Hitlera umjesto jednog ili niti jednog jer su igrači krivo „pročitali“ karte. Vlasnica hostela nas je već prvu večer upozorila na kućni (ne)red kojeg se moramo pridržavati što bi značilo da nakon 22h nema galame. Uf, nas 12 i alkohol bez galame. Uspjeli smo nekako „obuzdavati“ glasne navale smijeha i nadglasavanje uz konstantno; Šššš.. tiše, tiše malo..

Slika: Bunker i kuhinja u hostelu

U četvrtak je granulo sunce, kao na ljetnom kampu, moćan vjetar je utihnuo i uputili smo se prema skijalištu. Na Krvavcu je toga dana bilo kao na rasprodaji! More ljudi je čekalo u redu za žičaru i vučnicu, a ispod 20 min čekanja u redu bilo je kao da si dobio na lotu. Neki od nas se nisu dali smesti i unatoč svemu čekali su uporno u redovima kako bi uživali u odabranoj aktivnosti na snijegu. Drugi su se utaborili na terasama obasjanim suncem i uz rakiju, pivu te kuhano vino, uživali su u svim dodatnim blagodatima koje pruža Krvavec.

Slika: Terasa i staza

Nakon skijaškog dana i tri dana sarme za večeru, odlučili smo „posljednju večeru“ na kampu upriličiti u pizzeriji Pod Jenkovo Lipo. Pizzeria Pod Jenkovo Lipo smještena je samo nekoliko minuta vožnje od Kranja na putu prema skijalištu Krvavec. Nekada davno na mjestu pizzerie stajala je rodna kuća slovenskog skladatelja i dirigenta Davorina Jenko, rođenog 1835. godine. Davorin Jenko napisao je 260 pjesama, od kojih je oko 40 slovenskih, a uglazbio je i par Prešernovih tekstova. Ušli smo u pizzeriju i sjeli za za stol kao 12 apostola, ali bez tjelesno prisutnog Isusa, što ne znači da isti nije bio sa nama. Naručena jela su počela stizati sa podužim odmakom i bila su „big size“, ali vrijedilo je čekati. Nakon što smo se obilno pogostili nekolicina nas nije mogla odoljeti desertima te smo naručili 4 porcije palačinki i jedan voćni kup. Porcija palačinki se sastojala od tri nadjevene palačinke, dok je voćni kup veličinom odgovarao povećoj vazi. Vazu sladoleda i voća smo, srećom, podijelile Manuela i ja jer bi u protivnom ostavljanje sladoleda postao 11 smrtni grijeh, dok palačinke nitko nije dijelio.:)

Došao je i petak, zadnji dan naših snježnih radosti. Pomalo se osjećala sjeta u zraku, nije nam više bila bitna gužva niti čekanje u redu za žičaru. Svi smo se htjeli još samo jednom spustiti niz padinu i barem još jednom osjetit onu, svima dobro znanu dječju radost. Otkucalo je 16 h, uzeli smo svoje skije i bordove, pogledali iza sebe, pozdravili se sa hedonističkim užicima i dječjim radostima te krenuli puni novih iskustava prema Zagrebu.

Nakon svega ispričanog, sigurno se pitate kada ćete nam se moći pridružiti. Ne brinite, sljedeći kamp je već na vidiku.

Zato do novih hedonističkih iskustava koje ćemo proživjeti zajedno..Pozdrav!

Kristina Bulešić

 

crossmenu linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram