Jedna od osobnih karakteristika koja biva u nama je natjecateljski duh. Natjecat se možemo s drugima protiv drugih, individualno s individualcem ili se jednostavno natječemo sa samim sobom. Možemo na taj način provjeriti točnost činjenica koje su dio naše memorije, koje već dulje vrijeme ne upotrebljavamo i ostati zabezeknuti s koliko informacija točnih baratamo ili očistiti netočnosti ubacivši nove, svježe podatke.
Kvizovi nas najčešće vraćaju u mladost jer crpe mnogo znanja iz srednje škole ili iz tog životnog razdoblja.
Natjecanje: Ivanine slatke tajne, igre brzine riječi.
Odabrala sam stoga, PUB kvizove za svoju HOOLIGANŠTINU.
Ako vas muči što je to HOOLIGANŠTINA, savjetujem pročitati moju HOOLIGANŠTINU „BALAKULANDJAN“u kojoj o tome više pričam.
Za dobre PUB KVIZOVE poželjno je odabrati i pogodan PUB kako bi ugođaj bio sveobuhvatan. Jedan od pubova u Tkalči. Dobre emocije i stanja čine čuda.
Ivana Marijančić, dramska pedagoginja kojoj je hobby stvaranje kvizova, pa i pub kvizova angažirala sam za ovu HOOLIGANŠTINU.
Huligani, kako nazivamo članove koji se odazovu pozivu, nisu znali do samog početka o čemu se radi.
Smjestila sam ih u polumračan kafić u čijem prostoru je bio dostupan šank samo za nas.
GOOD JOB!!!
Onda se upalio projektor i priča je potekla venama budućih sudionika PUB KVIZA.
Podijelili smo se u tri grupe i prošli 3 seta od 20 pitanja. Prvi set je bio ZAGREB, a drugi IZLEZI, a treći FILMOVI.
Pitanja su bila dosta zahtjevna, od toga „Koji kvart u Zagrebu kad ga pročitamo izaziva bol?“ do „ Koje je ime lika u filmu „Vlak u snijegu“, jednog od 3 glavna lika- Draga, Pero....i?“
Iz teških situacija smo se izvlačili kao skupina u kojima je svatko od nas nešto znao, a ono što nije nitko, poslužili smo se zajedničkim logičnim sklopovima iz kojih je iznjedrio uglavnom točan odgovor.
Pobjednička ekipa
Nakon ove HULIGANŠTINE bogatiji smo za iskustvo sudjelovanja u PUB KVIZOVIMA, međusobnom povezivanju, radu u timu i međusobnog upoznavanja, jer na skoro svakoj HULIGANŠTINI je netko novi, nepoznat ostalima, tako da se i tu razvija spikica.
Naime NLP COMMUNITY se širi i puni brzinom virusa što je odlično osvježenje za starije članove i cijelu grupu.
Ako i ti želiš postati član našeg COMMUNITYA preporučan upoznati našeg mentora i voditelja SAŠU TENODIJA na prvoj ulaznoj radionici NLP BASIC.
Kažem ulaznoj jer njome otvarate sebi vrata NLP svijeta, a zatvarate ona stara vrata.
Svi smo SAŠINI NLP-iovci ovo prošli, pa znam o čemu komuniciram.
I da se vratim na HULIGANŠINE:
„Svaka HULIGANŠTINA su neka nova vrata“
Organizacija i članak:ALEKSANDRA IVANAC life coach/NLP master practitioner
- sručnjakinja u komunikacijskim edukacijama koje kreira s roditeljima, profesorima i svima koji intenzivno i požrtvovno rade na sebi osiguravajući brze pomake i promjene k uspješnosti
Ovo je bila moja prva hooliganština. Silno me veselilo što sam imala priliku podijeliti s NLP kolegama nešto novo, nešto drugačije, nešto u što sam bila poprilično uvjerena da je malo kolega iz našeg NLP Community-a imalo priliku pobliže upoznati.
Moje oduševljenje i otkriće jednog potpuno novog svijeta za mene, bio je dovoljan razlog da poželim organizirati hooliganštinu i upravo to iskustvo podijelim s kolegama. Nekako već ranije, u sebi sam razvrstala hooliganštine na one sportske, edukativne i one isključivo zabavnog karaktera... slijedilo je jedno edukativno širenje naših horizonta.
Sjajan koncept hooliganštine NLP Hrvatske, omogućio je da tu večer doživimo i naučimo nešto drugačije o nečem potpuno neobičnom, a opet običnom; nesvakidašnjem, a opet sveprisutnom; o „nevidljivima“, a itekako vidljivim i zanimljivim članovima naše zajednice.
Krenimo zajedno... u tu hladnu subotnju večer, vani svega tri stupnja celzijusa, ostaci snijega po ulicama... nas 12 dobro umotanih i zabundanih hooligana okupilo se ispred Koreanskog restorana na križanju Draškovićeve i Ul. kneza Mislava, preko puta osvijetljenog, blistavog Sheratona. Križanje s pet smjerova... kojim putem krenuti? Svejedno... naučili smo da svi putevi vode u Rim, pa smo tako i mi odabrali jedan i vrlo brzo stigli do Silent Caffea – prvog takvog u zemlji.
Samo naizgled običan zagrebački kafić, projekt je kojim bi se trebale premostiti razlike i razbiti predrasude. Konobari koji u njemu rade, gluhe su osobe.
Kako prepoznati nešto što je „nevidljivo“ u društvu? Ljude koji se ničim ne ističu na prvi pogled dok ne počnu znakovati, koristiti ruke kako bi u vizualnospacijalnom modalitetu komunicirali. Sigurno ste ih i sami vidjeli i zanimalo vas je kakav je to jezik? I je li to uopće jezik?
Dočekala nas je prekrasna Nives Gotovac, prevoditeljica hrvatskog znakovnog jezika, kojoj je znakovni jezik materinji jezik, iako ona nije gluha. Ona je bila naša domaćica te večeri i u iduća dva sata koja su naprosto proletjela, približila nam je svijet gluhih osoba, njihove običaje, povijest znakovnog jezika, a i nas je podučila ponekim znakovima!
Hrvatski znakovni jezik
je jezik kao i svaki drugi, jedina je razlika modalitet tj. način na koji se producira jer se umjesto glasa koriste ruke - i to je jedina razlika, barem ako pitate Gluhe.
Zanimljivo je da većina čujuće populacije smatra kako je znakovni jezik univerzalan i da postoji samo jedan jedinstveni jezik koji se koristi u cijelom svijetu. No ono što većina nas ne zna je to da svaka država ima svoj nacionalni znakovni jezik, a neke i više (Belgija, Švicarska ...). Uzmemo li za primjer govorno područje Engleske, Australije i SAD-a, naići ćemo na engleski (govorni) jezik s manjim razlikama dok u znakovnom jeziku postoje BSL - britanski znakovni jezik, AUSLAN - australski znakovni jezik i ASL - američki znakovni jezik koji su posve različiti.
Zbog čega se kaže da su Gluhi često „nevidljivi“ u društvu? Nemaju oni neke posebne moći, ali imaju svoju povijest... u prošlosti, njihove obitelji su ih sramile, Aristotel je išao tako daleko pa je izjavio da "Bez sluha, ljudi ne mogu učiti." Unatoč tome, G/gluhi su pokazali i dokazali da "mogu sve, osim čuti", slavna je rečenica sedmog predsjednika Gallaudet sveučilišta u Washingtonu, Dr. King Jordana. I uistinu, G/gluhi mogu sve!
U današnje vrijeme imamo gluhe odvjetnike, liječnike, pilote, znanstvenike, profesore, ali i pobjednike emisija kao što su Ples sa zvijezdama i America's next top model kao i glazbenike poput Signmarka i Deaf banda Dlan.
Populacija gluhih vrlo je heterogena, a razlike su poprilične. Unutar nje postoje gluhi koji su oglušili u kasnijoj životnoj dobi sa 8, 18, 30, 60 godina, a postoje i oni gluhi koji su rođeni gluhi ili su oglušili u prelingvalnoj fazi, dakle prije nego su usvojili jezik. Koliko je varijanti gubitka sluha, toliko je i razlika među gluhima. Neki među njima osjećaju se i dalje izgubljeno, ne snalaze se ni u svijetu čujućih, ali ni u svijetu gluhih. Obično se to događa osobama koja kasnije ogluše jer se moraju prilagođavati novim načinima komunikacije.
Stoga je i razlika pišemo li o G/gluhima velikim ili malim slovom. Naime, kada pišemo i govorimo o gluhima malim početnim slovom obraćamo se, u načelu, svim osobama koje imaju određeno oštećenje sluha. No jedan dio njih smatra se isključivo osobama s invaliditetom i fokusiran je na medicinski model gluhoće, odnosno na to da su "oštećeni, nemoćni, da im je potrebna pomoć druge osobe".
A kada o Gluhima govorimo i pišemo velikim slovom, onda se to odnosi na onaj dio populacije koji se ponosi svojom gluhoćom, ne želi da ga se "popravlja" i ne želi pročuti. Oni su ponosna kulturno jezična manjina, koja jedinu razliku vidi u jeziku koji koristi.
Problemi se javljaju i kada razmatramo kojim je terminom ispravno osloviti gluhu osobu. Razlike kreću upravo od razlike unutar same populacije, ali i dugogodišnjeg "krivog" termina koji je nametnula medicinska struka - "gluhonijem" koji je za većinu G/gluhih uvredljiv. Velik dio njih išao je na govorne vježbe no i dalje njihova artikulacija nije savršena, ali oni zbog toga nisu nijemi. Nijemost se definira kao nemogućnost proizvodnje glasa. Nisu nijemi niti kada koriste znakovni jezik za komunikaciju i ne izgovaraju riječi na glas, jer koriste jezik za koji nije potrebna upotreba glasa.
Stoga je ispravno o G/gluhima govoriti samo kao gluhima jer se time obuhvaćaju i gluhi i nagluhi, ali i onaj vrlo, vrlo malen dio njih koji su i gluhonijemi (oko 1% cjelokupne populacije gluhih).
Gluhi između ostalog imaju i vrlo zanimljive običaje... svaka gluha osoba ima svoje ime na znakovnom jeziku, pa je iz znaka jasno, mislimo li na Anu čiji je znak slovo A ili Anu koja ima kovrčavu kosu. Zanimljivo je da i čujuće osobe koje se druže s gluhima dobiju takvo ime, no može im ga dodijeliti samo gluha osoba.
Kako se u principu radi o vrlo društvenim osobama koje vole puno pričati, tako se teško rastaju i rastanci traju dugo, jer često, još saaamo nešto imaju za ispričati do već sutrašnjeg susreta. I kako se našalila naša Nives... oni vole graditi široke hodnike, kako se pri rastancima još uvijek imaju gdje zadržati. ?
Uistinu inspirirani izvrsnim predavanjem i s naučenim izrazima kako naručiti koju vrstu pića, druženje smo nastavili u Silent Caffeu... I još dugo bili pod dojmom doživljenih novih spoznaja!
Ovo naše iskustvo uistinu je snažno i pozitivno djelovalo na prisutne NLP kolege, pa je tako naša Branka Androšević, NLP practitionerka napisala: „Kao i uvijek, dolazim i nemam pojma hoće li mi se to što ću doživjeti danas, uopće svidjeti? No, idem sa stajalištem - bilo na kraju "u mojoj mapi" pozitivno ili negativno iskustvo, u svakom slučaju je pozitivno već samim time što je novo, pa time obogaćuje tu istu moju mapu. A ovog puta, je bilo i novo i pozitivno!
O gluhima sam znala jako malo. Poznajem jednu gluhu osobu koja, koliko se sporazumijevam s njom, znam da čita s usana i nisam se usudila je nikad pitati više o tom "nedostatku" jer eto, do sada sam mislila da je to nedostatak. Sada sam saznala da ne samo da to nije ni bolest, niti invalidnost, ni nedostatak, već da su gluhi ponosni na to što su gluhi; da se smatraju ravnopravnom manjinom koja ima svoju kulturu i običaje (suprotno mom mišljenju da se uglavnom srame i izoliraju od "čujućeg" društva). Naučila sam da je njihov jezik ravnopravan svim ostalim priznatim svjetskim jezicima te da zahvaljujući gluhoći imaju toliko dobro izoštrena sva ostala osjetila da nimalo ne zaostaju za nama čujućima, kako u svakodnevnom životu, tako i u sportu (i to vrhunskom), karijeri i odnosima te da mogu biti jednako uspješni kao i čujuće osobe. Nives nam je na dinamičnom i poučnom predavanju "izreklamirala" gluhe da sam na kraju predavanja pomislila - "A ja sam ih do sad izbjegavala jer nisam znala kako s njima, i nisam htjela da im bude neugodno u mom čujućem svijetu, a sad vidim da ja od njih mogu štošta naučiti"! To je svakako novi pozitivan moment u mom životu!
Znam, reći će netko da sve što sam ja "spoznala" i naučila na toj hooliganštini da sam mogla jednostavno proguglati... jesam, ali kad upoznaš žive ljude iz tog svijeta, kad ti prenesu svoje osjećaje i energiju, kad učiš i doživljavaš to što slušaš u realnom vremenu, a pritom se i dobro zabaviš, onda je doživljaj puno bolji, zar ne?! Ovog puta sam puno naučila i pri tome se još bolje zabavila. Hvala ti Diana ?“
Dragi moji, gradite široke hodnike! Veselim se našem idućem susretu... kada i gdje, točno ne znam, ali nadam se da će biti uskoro!
Isto tako, obećavam da će moja iduća hooliganština, biti vatrena, uzbudljiva i nadasve napeta!
Voli vas Diana!
Organizacija i članak: Diana Franulić Šarić, NLP Master Practitioner
Sve je započelo u subotu 4.12.2017. u 19:38 na Trgu Dražena Petrovića ispred Ciboninog tornja. Sigurno se pitate, spremaju li se hooligani u reviziju poslovanja Agrokora? DA!! TOČNO!! To bi sigurno bila nenadj.. hoolganština ali tu hooliganštinu je već napravila revizorska tvrtka PWC Hrvatska d.o.o. te objavila rezultate iste, tako da ih nismo htjeli „kopirati“. Umjesto toga, uputili smo se na adresu Florijana Andrašeca 14. u prostore šarmantnog Bowling Cluba.
Bowling je uvijek bio poznat kao američki način zabave i stil života. Zbog svoje jednostavnosti i prilagodljivosti za sve uzraste postao je popularan oblik zabave i sportske aktivnosti. Jedeš pizzu, piješ Colu, slušaš muziku, družiš se i pritom se baviš sportom…zvuči primamljivo. Zar ne? ?
Cilj igre je baciti, bowling kuglu po stazi, i oboriti 10 čunjeva koji stoje na drugom kraju staze. Čunjevi su postavljeni u obliku trokuta, a igra se sastoji iz 10 okvira (Frames). Primarni cilj igre je da se u svakom okviru jednim hicem sruše svi čunjevi što se popularno zove „strike“. Ako vam to ne uspije i prvim hicem ne srušite sve čunjeve, preostale čunjeve možete srušiti drugim hicem što se naziva „spare“. U svakom od prvih devet okvira, igrač može najviše dvaput baciti kuglu da bi oborio 10 čunjeva. U desetom okviru igrač može baciti kuglu najviše triput. Igrač koji obori najviše čunjeva i time dosegne najviši rezultat, pobjednik je igre.
Razlika između bowlinga i kuglanja je u tome što bowling broji 10 slobodnih čunjeva dok kuglanje ima 9 čunjeva koji vise na špagi. Bowling kugle su veće i imaju rupe za prste, te su različitih težina i prilagodljive svima dok se u klasičnom kuglanju koriste manje kugle i sve su uglavnom iste boje i težine. Bowling kugle se mogu bacati bez saginjanja, što smo mi i radili ne znajući za navedeno pravilo, dok kuglanje traži polaganje kugli na podlogu. Bowling je zanimljiv za početnike jer su čunjevi veliki i stisnuti, te je svaki hitac najčešće uspješan. Zanimljivo je i to da u bowlingu svaki igrač može imati svoje privatne kugle s različitim uzorcima i natpisima što je u klasičnom kuglanju zabranjeno.
Da bi se čovjek bavio ovim sportom potrebna je samo dobra volja te kugla i cipele što dobijete uz rezervaciju staze. Sve u svemu, na nama je bilo da krenemo rušiti čunjeve!!!
Podijelili smo se u 5 timova od po četiri igrača. U mojoj grupi su bili Tatjana Knogl, Martina Mršić, Hrvoje Šarić (TTC) i ja (Kristina Bulešić). Ne znam za vas, ali me je ovo bio treći put na bowlingu ako uopće mogu brojati prva dva puta koja su se dogodila prije više od 10 godina. Ako govorimo u teoriji, bowling se čini jednostavan. Sve što moraš je, uzeti kuglu baciti je i pogoditi što više čunjeva. Piece of cake! Ili?! Tatjana je bila prva na semaforu koji je bilježio rezultat. Uzela je kuglu, „otplesla“ u svom ritmu do linije prijestupa (doslovno, ne pretjerujem) i bacila ju. Kugla je odskakala do polovice staze..poing, poing, poing.. Nakon čega se počela kotrljati te je pogodila nekoliko čunjeva. Braaavooo!! Super!! Veselili smo se svi u timu i podržavali ju. Nakon njenog drugog bacanja na redu je bila Martina. Martina je „zadatak“ shvatila više nego ozbiljno. Na trenutak je zastala. Stav tijela je ukazivao na duboku koncentraciju i fokusiranost na čunjeve. Krenula je. Snažno zamahnuvši ispustila je kuglu na stazu. Kugla se pravocrtno zakotrljala i…BUM!
Neki od čunjeva poletjeli su kao gromom pogođeni. Juhuuu!! Skakali smo svi oko nje. Bravooo!! Uslijedio je TTC. Po stavu njegovog tijela reklo bi se da se već okušao u ovoj disciplini. Zamahnuo je ležerno, točno onako kako zamahuje bowler na već iskušanom terenu. Kugla se smireno zakotrljala i bez neke neizvjesnosti ravno se „odšetala“ te pokosila većinu čunjeva. Bravo TTC! Tapšali smo ga po ramenu. Došao je i moj trenutak. Uzela sam kuglu i krenulo je.. Dobrooo..lagano ubrzam hod i opaaa..ispustim kuglu. Kugla se u početku kretala u željenom smjeru. Ravno prema čunjevima. No, negdje na sredini staze se počela kotrljati u lijevo, kao da ju nešto Zanussi (zanosi). Ne! Ne! Ne lijevo! Glava mi se spontano naginjala desno. Znate ono kada se počnete naginjati u suprotnu stranu, kao da će položaj vašeg tijela utjecati na zbivanja u okolini. I Bum! Samo je jedna kugla pala. K vragu! Očekivala sam više. Ostatak ekipe me tješio. Dobro je! Dobro je! Samo malo više u desno. Kao što i sami znate jedno je teorija, a drugo praksa.
Nakon prvih par Frames-a (okvira) osjetio se lagani pad entuzijazma. Znala sam da je to pravi trenutak za uključenje petog igrača u igru. Peti igrač je dobro poznat svima. To je onaj s kojim se dobro zabavljamo te je gotovo uvijek u nekom obliku prisutan. Zadužen je za dobro raspoloženje na tulumima, pijankama, roštiljima… Zna biti rame za plakanje, „otvarač“ duše, on povezuje ljude, miri prijatelje, spaja ljubavnike… Dame i gospodo! Dopustite mi da ga predstavim! Naš peti igrač! ŽIIIRAFAAA! Svima znana kao točionik za pivo. Ušetala je mirno, u rukama nasmiješenog konobara i zauzela počasno mjesto na sredini stola. Obradovali smo se njenom dolasku i nesputano prionuli „druženju“. Kao i nebrojeno puta do tada, prisutnost petog igrača pridonijela je općem zadovoljstvu.
Tatjana je prilikom bacanja kugle još otkačenije „plesala“, Martina je i dalje bila koncentrirana ali uz sve prisutan glasan smijeh, TTC je nastavio u stilu pravog bowler-a, ja sam se opustila, zadržala fokus, a kugle su padale. ? Iako se u početku mogao osjetiti natjecateljski duh te smo, prema pravilima bowlinga trebali biti protivnici, tijekom igre uspjeh jednog od nas postao je uspjeh cijelog tima. Zajednički smo se veselili svakom rušenju kugli i savjetovali smo jedni druge kod promašaja. Znam da zvuči utopijski ali zaista je bilo tako, ne pretjerujem.
Nakon bowlinga nastavili smo druženje sa petim igračem u miru, odnosno obližnjem caffe baru. ?
Organizator: Saša Posavčević, NLP Master Practitioner
Autor: Kristina Bulešić, NLP Master Practitioner
Foto: Ivan Voras, NLP Master Practitioner
[supsystic-gallery id=24]
Hokejaški klub Trešnjevka, www.hktresnjevka.hr, koji na ovim prostorina postoji više od 50 godina, posjetili su i aktivno odigrali utakmicu NLP Hooligans// NLP Hrvatska
Hokej na travi je doista zanimljiv i uzbudljiv sport. Kompleksan sport, spoj vještine (baratanje palicom i lopticom) i trčanja.
NLP Hooligans je grupa koju čine članovi koji su završili edukaciju NLP practitionera/mastera/trenera. Oni redovito kroz osmišljene Hooligans akcije prakticiraju naučeno znanje i međusobno se kolegijalno više povezuju. Hooligans akcije su svojevrsna Tajna iskustva i pripremaju ih članovi Hooligans club-a. Tajnom iskustvu može pristupiti samo oni koji su najbrži u odgovoru na mail, a u z to i najhrabriji. Naime u e-mailu je vrlo malo informacija putem kojih se mjeri vaša spremnost za izazov. Osim toga e-mail je dovoljno uznemirujući da može i najhrabrije lišiti ravnodušnosti. Moram dodati da na Tajna iskustva koja traju 2-3 sata, a nekad i mnogo duže, dolaze članovi iz Šibenika, Rijeke i Osijeka.
Jednu od Huliganština, kako ih popularno nazivamo sa Sovom predvodnicom, osmislila sam i ja. Odabrala sam da se svi okušamo u hokeju na travi. Uspostavila sam kontakte s poznatim Hokejaškim klubom Trešnjevka i krenula u akciju. Mogu vam reći da sam i samu sebe iznenadila. Nisam ni slutila sa će njihovi treneri tome pristupiti apsolutno profesionalno kao kada treniraju svoje stare članove. Od kompleksnog ugrijavanja koje ne samo da je trajalo, nego je bilo vrlo aktivno i zahtjevno. Odigrali smo utakmicu od dva kraća poluvremena i bili smo stvarno žestoki, kakvi mogu biti samo nabrijani NLP-iovci na Huliganštinu. Mnogima je bilo prekratko, a meni je to je dobar znak.
Zanimljivo je bilo gledati i slušati trenere glavne i pomoćne ,te ostale pomoćnike u organizaciji ove Huliganštine iz Hokejaškog kluba Trešnjevka kako su zadivljeni našim Tajnim iskustvima i potrebom da se na ovakav način družimo i zajedno rastemo. Nakon aktivnog dijela, uslijedilo je druženje uz piće na kojem smo im mogli do u detalje objasniti funkciju stvaranja, nastanka i postojanja NLP community-a. Ovo je ujedno i dobra promocija i za nas i za njih:
„Kako i ljude koji nemaju veze sa sportom možemo potaknuti i u tom smjeru, a kroz momčadske sportove i dodatno povezati?“ Upravo o ovoj povezanosti su nakon aktivnosti pričali NLP-ovci.
Klub koji nas je srdačno primio i ljudi koji rade u njemu više na volonterskoj bazi bili su naši izuzetno susretljivi domaćini. Sviđa mi se osobno što nam nisu niti u jednom momentu prišli kao amaterima. Vjerojatno je moja poruka organizatorici bili veliki okidač. Rekla sam joj : „Oni su NLP-ovci i spremni na sve, nikako s njima labavo, samo jako."
NLP kao i bilo koju drugu tehniku možete naučiti, no malo ćete gdje imati prilike ju izvježbati. Svjesni ste da što više ponavljanja, to više uspjeha. NLP Hooligan community je osmislio naš trener Saša Tenodi i još ga uvijek builda kako bi u nama samima potaknuo želju i potrebu za druženjem i prakticiranjem NLP tehnika.
Prošla sam mnoge edukacije, no nikada ovakvu kao NLP. Ova ima nastavak i poslije nastavka ponovo nastavak. Izmjenjuju se druženja s aktivnim radom.
Mogla bih reći da sada osjećam onu pravu ispunjenost koja me tjera na rad. Volim raditi na sebi, volim prikupljati neka nova znanja koja vidim da čine razliku od onoga što već imam do sada. Ovo mi liči na lijek s post popratnim djelovanjem.
Osoba sam koja je nekada živjela u braku. Danas mogu razumjeti prošle situacije i osobe u njima. Nekada to nisam ni pokušala. Razumijem da netko ne priča mojim jezikom i to me više ne ljuti kao nekada. Svjesna sam da je komunikacija jedini alat spoticanja i jedini alat povezivanja. U jednom se trenutku odmaknemo, a već drugom povežemo.
Vježbanjem svog slušnog aparata do mjere najsitnijih detalja koje prije nisam zamjećivala niti obraćala pažnju, ako ništa drugo, bar dobro mogu ocijeniti uklapa li se ono što namjeravam reći u neku situaciju. U svakom slučaju mogu ostati šutjeti i dalje prikupljati informacije koje i na koji način ljudi iznose. Mogu odgonetnut što je ono što se ponavlja u njihovoj komunikaciji i čini ih upravo takvima kakvi jesu. Te informacije mi pomažu prilagoditi komunikaciju tonom, stasom i glasom kako bih bila kongruentna osobi s kojoj razgovaram.
NLP mi kroz svoje tehnike pruža mnoge izbore kako reagirati, pitati i komunicirati. Ovo je jednostavnim rječnikom potvrđena različitost komunikacije na svjesnoj i nesvjesnoj razini.
Ova svjesnost je podigla moju kvalitetu rada u školi i organiziranost. Mnoge ideje ako nisu međusobno povezane ostanu lebdjeti u zraku. NLP mi je puno pomogao u tome.
Što vi birate? Zbog čega birate? Koga birate? Kako birate? Koliko birate?
Aleksandra Ivanac, NLP Practitioner
Foto support: Ivan Voras
life& business coach/NLP practitioner/Theta Healing Practitioner/PEAT Practitioner - prakticira u svom businessu Coachingflow, obrt za savjetovanje ,edukacije i poduku www.coachingflow.com
/High mediator/mag prim educa/art teacher - prakticira u osnovnoj školi u kojoj radi već 20 godina
Košarkašica, pjevačica u zboru, sviračica djembe, sestra, majka dvoje djece, bivša supruga, prijateljica, kolegica.........ovo sve navodim iz jednog razloga, trebalo je raditi na tome jer su to sve moje različite životne uloge. Jedna špranca nije dovoljna za sve. Prilagodljivost je vrlina.
[supsystic-gallery id=22]
Balakulandjan je tradicionalni afrički djembe ritam zapadne Afrike. Priča balakulandjan veliča djecu kao postojanje i svakoj ženi koja ne može donijeti dijete na svijet spreman je pomoći u obliku ribe koja ispunjava želje.
Balakulandjan! Den de ka fissa!
Keme ta iye n’so den na!
I ba keme ke den kelen sonko di.
Keme ta iye n’so den na
U NLP community važan je korak davanja commitmenta na određene sadržaje koji imaju svoj utjecaj na zajednicu i pojedinca. Upravo jak commitment se daje Tajnom iskustvu kroz osmišljenu platformu pod nazivom Hooligans, po naški Hooliganštine.
Svaka ima svoju temu, priču te jednako tako i zadatak koji treba biti ispunjen. Svatko tko želi može biti organizator HOO-a, pa sam se tako i ja okušala u tome. Zaključili ste da je glavna okosnica moje HOO bila Balakulandjan, odnosno usvajanje vještine sviranja afričkih bubnjeva DJEMBE.
Počeli smo hodajući po šumi bosi kako bi se spojili s majkom Zemljom i osjetili je. Nešto dalje naišli smo na djembe pokrivene dekom. Svatko je imao zadatak ponijeti ih nešto dalje šumom do jedne pećine u kojoj nas je dočekao voditelj djembea Krunoslav Kobeščak. Odložili smo djembe na jednu hrpu i primili se piljenja drva koja smo pronašli također putem po šumi.
Ovo nam je bila priprema za nadolazeći mrak koji će se uskoro spustiti. Usvajanje novih vještina moglo je započeti , no nikako bez uvodnog ritmičkog ugrijavanja koji nas je dobrano ugrijao, ne samo tijelo nego i moždane ćelije,a to je bila njegova svrha. Počelo je s lakšim ritmičkim vježbicama i lagano prelazilo u sve teže u kojima je bilo izuzetno zahtjevno pratiti istovremeno pozornost na rad ruku svojih i tuđih, izgovaranje ZIP ZAP ZUM, pljesak na drugu i četvrtu osminku i uz sve to popratiti ispravnim koraci ma naprijed i nazad. To nas je stvarno „bacalo“ na sve strane, ali vraćajući se u kontrolirano stanje ponovno smo bili u "igri". Znam da pretpostavljate koliko je tu bilo smijeha i dobre vibre. U pravu ste, zaista je tako i bilo. Čak je i netko zbog čestih fulanja tu večer dobio nadimak ZAP.
Vještina usvajanja sviranja djembea također kređe od lakših prema težim dionicama. Kruno nas je baš spontano uveo u to i svako malo nam naglasio da spajamo naučeno. Čak smo se u jednom momentu razdvojili i prepolovili cijelu grupu tako da je svaka svirala svoj zadani dio ,a onda se zamijenili. Nakon velikog materijala koji smo prošli uslijedila je pjesma koju smo prvi puta čuli i trebali naučiti. Naravno da je to bio samo još jedan izazov u nizu koji smo bili spremni osvojiti.
Tijekom sviranja pogledom sam popratila članove svirače i uočila kako uživaju koncentrirani na zvuk i ritam. Ovo je bila ,ne HOO samo usvajanja nove vještine sviranja ,nego i vještine prave fokusiranosti. Zanimljivo je ,a to mogu potvrditi i svi članovi ove HOO, kada svirate djembe ne možete biti fokusirani ni na što drugo osim na taj ritam i zvuk. Ne možete svirati djembe i razmišljati o tome što ćete sutra reći šefu ili supruzi, to jednostavno nije moguće. Zato poslije dva sata sviranja vi se osjećate psihički potpuno očišćeni i puni snage i entuzijazma za dalje. Toplo preporučam krenite,ako već niste.
Nakon ove prekrasne priče uslijedilo je druženje i smjeh uz vatru i baklje.
Sjećam se da je netko postavio pitanje, a što je to ZAP?: "Ma, to ti je zavod za platni promet." Hahaha, počelo je!!!
Ja sam coach, life i business i radim samo ono što mi je zanimljivo. Rutinski sam naučila vještine koje mora imati coach i kroz praksu ih provela. Kako težim izazovima stalno mi je nešto nedostajalo , nešto što bi dalo veću vrijednost meni u poslu kojeg volim.
Na NLP sam se pripremala otići još 2009. , no nikako jer sam sve drugo vidjela kao važnije. Ipak o onome o čemu sam razmišljala, tome sam se i vratila. Aktivni sam član NLP communitya nakon završenog PRACTITIONERA i netom upisanog MASTERA.
Moja dobit od NLP-a je jasnoća komunikacije u poslu kojeg volim, osjećaj utjecajnosti u komunikaciji, osim što znam slušati od sada imam veće razumijevanje slušanog sadržaja.
Ovo je alat koji mi jasno daje do znanja da ne koristimo riječi bez veze tek toliko nego s točno određenom svrhom i zadatkom ,a da toga nismo uopće svijesni. To mi omogućava da postavljam puno jasniija pitanja svojim klijetima točno fokusirajući se na određenu riječ. Kada pojedinac uđe dublje u teoriju neke korištene riječi za koju nema jasno objašnjenje, malo pomalo u njemu se otvaraju nova polja razumijevanja skrivenih osjećaja koji se nalaze ispod tih riječi.
Riječi su temeljni dio komunikacije, to svi znamo ,ali malo nas zna koliku one moć imaju i stoga postaju i jedini resurs komunikacije. Malo nas , također zna da mnoge riječi koje koristimo ne koristimo svjesno nego nesvjesno i one su tada postaju blagodat jer se na temelju njih može isčitati naše trenutno ili dugoročno stanje. Ako se može isčitati, onda se može i mijenjati. To je za mene fenomenalna stvar koju sam otkrila u NLP-u.
To nije znak da ja i nakon toga ne zaglibim u svojim unutarnjim riječima jer misao=riječ.
Najmanji problem je u tome,je li netko zaglibio ili nije, jer iz svega se možemo izvući ako znamo kako.
Ako je misao= riječ i shvatimo to kao formulu te postavimo zadatak baš se loše osjećam= nemam novaca, onda je to informacija koju smo poslali sebi. Neimanje novaca nije uzrok lošeg osjećanja. Svatko od nas kada se vrati iz nekog shoppinga i potoši zadnju kintu ,zaista nema novaca, no zbog toga se ne osjeća loše. Vadi pivu iz frižidera i gleda tekmu ili jednostavno sjedne na terasu i uživa. Prema tome ne imanje novaca nije odgovor za loš osjećaj nego neki drugi segment. Ako je to ne imanje pive, onda je to već konkretna situacija. Piva dođe 15 kn 2 litre- vrlo mali problem u odnosu na informaciju neimanje novaca.
Nadam se da ste shvatili te dvije informacije u kakvoj su velikoj suprotnosti.
Prva će te ubijati psihološki sigurno i polako ,a druga će ti dati poleta da dokučiš kako doći do 15 kuna i gurnuti te naprijed u akciju.
Stari ljudi su rekli da se život sastoji od sitnica. Ajmo se onda baviti sitnicama. U krajnjoj liniji, jednostavnije je ,a na kraju više dobivaš.
Ovo se u NLP-u naziva komadanje prema dolje. Danas sam pogledala jednu naučnu emisiju u kojoj tumače da upravo ta tehnika je osnova svakog matematičara i svih onih koji žele bolje razumjeti matematiku.
Kada dobimo više smisla u životu on postaje vrlo mekan i lako ga je oblikovati.
NLP mi je donio razumijevanje u moj život do te mjere da mi je potvrdio da sve što radimo, radimo sebi i u tome imamo uvijek izbor.
Ako smo spremni malo učiniti, malo će nam i bit, a ako smo spremni okrenuti suprotnu stranu novčića, onda smo spremni postaviti novi izbor.
NLP me naučio da su riječi jednina frustracija među ljudima i isto tako jedino rješenje i alat u stvaranju nama novih situacija.
Aleksandra Ivanac, NLP Practitioner
Life & Business coach / NLP practitioner / High Mediator / Theta Healing practitioner / PEAT practitioner / mag. prim. educa & art teacher / educator / conseler
Prelazak preko žeravice bosih nogu?? Ma ne,to jednostavno nije moguće! –rekoše moje kolege na poslu,davne 2001 god.,kad sam prvi put išla na radionicu Hodanje po žeravici pod vodstvom Reiki majstorice i instruktorice hodanja,predivne Jadranke Pavlinić.
Ta je, nadasve zanimljiva žena,gostovala u tada ekstrapopularnoj emisiji Latinica kod Denisa Latina,u kojoj je tema bila fenomen Hodanja po žeravici. Tu su razni gosti-fizičari,znanstvenici, hodači i vjerski vođe,pokušavali objasniti kako je to moguće da običan čovjek bos prehoda 4 metra dug „tepih od bukovog žara“ koji razvija toplinu oko 600-800 stupnjeva celzija a da se ne opeče.
Bilo je tu vrlo zanimljivih teorija i pretpostavki,međutim ipak je i dandanas znanstveno nerazjašnjeno kako je to moguće.Od malih nogu nas cijeli svijet upozorava da vatra peče,pa ovo izvanserijsko iskustvo uništava taj Mit i pruža tragatelju za istinom posve novu perspektivu. Također,u njemu se rađaju i dubokoumna pitanja:“Što je istina u životu?“ Koliko uvjerenja nosim sa sobom kao teret,a zapravo,čak nisu ni istinita? Svako duhovno putovanje počinje kad pojedinac postavlja ovakva i slična pitanja o smislu života.
Firewalking-Hodanje po žeravici je jedan od najstarijih rituala na svijetu, a hodalo se zbog svega i svačega. Unesco je zaštitio kao nematerijalnu kulturnu baštinu Nestinari plesače u Bugarskoj koji na dan sv.Helene i Konstantina plešu na vatri, što poništava jednu teoriju „znanstvenika“da je stopalo samo kratko u dodiru s žarom, pa zato nema opeklina .U starom Rimu su oni koji su mogli neozljeđeni prehodati žeravicu bili oslobođeni poreza (ovo bi mogli uvesti i kod nas u Hrvatskoj).
Od starih vremena, ljudi različitih kultura vjeruju da ovaj ritual ima sposobnost mističnog iscjeljenja pa hodaju za ozdravljenje od bolesti, za oslobođenje od raznih fobija i strahova,za ispunjenje želja,za osobni razvoj.Osoba predaje vatri sve ono što joj više ne treba,kako bi prešla u novi način života,oslobođena od tereta.Također,granice mogućeg u umu čovjeka koji prehoda žeravicu,više nikada nisu isti.Mijenja se svijest i neurologija mozga odmah nakon iskustva,za što je inače potrebno puno više vremena i učenja putem nekih „normalnih“ljudskih iskustava.
S obzirom da sam osobno prehodala žeravicu desetak puta u 4 radionice,3 puta s Jadrankom Pavlinić,a jednom u Zagorju s Yoga učiteljem Jožom Šćurecom,odlučila sam NLP zajednici organizirati Tajno iskustvo s temom Firewalking.
Tu subotu,03.06.2017.okupili su se NLP hooligani,njih 20-tak na autobusnoj stanici Trnovčica 117,nemajući niti blagog pojma o tome što ih čeka. Došla sam po njih na dogovoreno mjesto,a kad sam ih ugledala u tako velikom broju,srce je palo u želudac i zaplesalo ratni ples.O,Bože dragi,kaj mi je ovo trebalo?-pomislih potiho.
Čini mi se da sam sve svoje strahove prešla u tom trenutku,pa je poslije sve bilo nekako lakše. Povela sam ih na mjesto događaja,u prekrasan krajolik,posve odvojen od buke i civilizacije. Bližio se sumrak,u daljini su se nazirali obronci Medvednice i osvjetljena crkva na Granešini usred seoskog pejzaža, a svugdje oko nas mir i tišina prirode, s ponekim cvrkutom ptica i kreketanjem žaba s obližnjeg potoka. Tu se, na rasprostrte dekice, smjestilo dvadesetak glasnih i veselih ljudi, kojima tek sad nije bilo ni najmanje jasno zašto su došli ,jer sam namjerno sakrila drva u travi, kako bi ih bi do zadnjeg trenutka držala u znatiželjnom iščekivanju.
Nevjerica i uzbuđenje na njihovim licima kad sam konačno otkrila temu ove hooliganštine, bila mi je predivna nagrada za moj trud oko organizacije događaja. U uvodnom djelu opisala sam im moja iskustva s vatricom, otkrila im tijek postupaka prije i poslije hodanja pa im podijelila papire na koje su napisali sve ono što žele predati vatri i zbog čega hodaju. Svi zajedno smo se u tišini suočili sa našim strahovima i osvijestili na papiru neke probleme, spremni zauvijek ih predati Gospođi Vatri i tako ju nahraniti da bude zadovoljna i milostiva prema našim tabanima. Zapalili smo vatru u toplini proljetnog predvečerja,posjedali se oko nje u krug, uživajući u posebnom miru pucketanja drva i plesu plamičaka, iščekujući trenutak da izgore,a papiriće sa strahovima i problemima bacili smo u oganj.
Otprilike sat kasnije,razgrnuli smo užareni ugljen bukve i raširili ga u stazu cca 4 m, što je bio prizor istodobno veličanstven i zastrašujući. Okružili smo užareni tepih,bosih nogu,u namjeri da učinimo te nevjerojatne korake, još uvijek sa 100 pitanja u glavi ,kak ćemo mi to napraviti? Možemo li mi to napraviti? Zakaj nam to zapravo treba? A zatim prelazak preko svih tih uobičajenih samo sabotirajućih misli u glavi i evo, netko prelazi prvi, odmjerenim i odlučnim koracima pa zatim drugi pa treći uz pljesak i glasno oduševljenje svih ostalih.
Prelaze svi i po nekoliko puta,vjera i hrabrost na visokom nivou sada kada smo uspjeli prehodati prvi put, a samopouzdanje ogromno, poput Himalaje. Nakon što smo svi završili sa željenim brojem prelazaka, dok su se pregledavala stopala koja su lagano žarila kao podsjetnik što smo upravo učinili,rumenih lica rastali smo se i otišli svojim kućama.Svatko sa svojim mislima,sa doviđenja do iduće hooliganštine.
Poslije feedback prisutnih,većini hodača stopala potpuno neozljeđena,sveukupno par manjih opeklina na stopalima 2 osobe. Ljudski um je svemoćan i iznad materije. Neprestanim prelaženjem preko osobnih granica kao i granica mogućeg mi rastemo i razvijamo se u veličanstvenosti samih sebe ali i čovječanstva u cjelini .Jer svatko od nas tako nov i promijenjen,svjesno i nesvjesno utječe na sve ljude s kojima se susreće .Zato smo na crvene papiriće napisali nakon hodanja“:Ja mogu učiniti sve što odlučim!“A to je i najvažnija poruka i svrha ovog iskustva. Čovjek nakon toga kaže sam sebi,pri nailasku na prepreku ili problem koji treba riješiti: Ako sam uspio prijeći preko žeravice,onda mogu učiniti sve, ništa mi nije nemoguće!
Za kraj,mogu sa sigurnošću potvrditi,nakon 5 iskustva,da je svako novo prelaženje preko žeravice potpuno drugačiji doživljaj, a razina straha dok stojim pred užarenim tepihom svaki put je sličnog intenziteta.Dakle baš svaki put je prisutno prelaženje vlastitih granica. Baš kao i u svakom novom tajnom iskustvu NLP hooligana.
Marijana Špoljarić, NLP Practitioner
[supsystic-gallery id=23]
Nedjelja poslijepodne. Vrijeme je kao naručeno za moju prvu organiziranu Hooliganštinu. NLP Hooligani pomalo pristižu. Nova sam u ovome i većina njih nije mi poznata, ali ja zaista volim upoznavati nove ljude. Osijećam se pomalo nervozno jer sam prvi put u životu sama zadužena za realizaciju ovako, za mene, velike ideje. Bio je izazov pronaći aktivnost i lokaciju u Zagrebu ili bližoj okolici Zagreba, kada živiš u Rijeci.
Konačno smo se skupili. Da si malo olakšam zadatak, kako ne bi cijelu ekipu odvela na pogrešno mjesto, Saši pokazujem na mobitelu lokaciju. On će biti glavni i odgovoran ako skrenemo sa puta (huh, odmah mi je bilo lakše :).
Krenuli smo. Vozimo prema izlazu iz Zagreba. ona nervoza postaje sve veća, ali tješim se da je to normalno (za prvi put). Nakon nekog vremena vidim tablu ˝Sveta Nedelja˝. Blizu smo. Vozimo se još malo vijugavim cesticama i stižemo na parking Adrenalinskog parka Sveta Nedelja.
Izašla sam iz auta i odmah otišla potražti gospodina sa kojim sam razgovarala i dogovorila program. Za to vrijeme ekipa se okupila. Gospodin Tomo, ako sam dobro shvatila vlasnik parka, iznosi plan koji glasi ovako: pucanje lukom i strijelom, pucanje iz zračne puške, vožnja quadom po stazi, zip line, ljudski stolni nogomet i penjanje po umjetnoj stijeni.
Možemo početi.
Prilazimo dijelu terena gdje se nalazi meta za pucanje lukom i strijelom. Gospodin Tomo nam objašnjava što, kako i zbog čega trebamo raditi, na što trebamo paziti, itd. Nikada nisam pucala lukom i strijelom i ovo mi je bilo skroz novo iskustvo. Ostala sam iznenađena kako je luk u stvari lagan. Ja sam ga zamišljala bar 5x težim (ah, to neznanje:) ). Primjetila sam da su se svi vrlo dobro snašli i zaista uživali u ulozi Robina Hooda.
Slijedi pucanje zračnom puškom. To mi je poznato. Tema razgovora bila je tko je kao dijete gađao ptice, tko mačke, a tko zečeve. Atmosfera je fantastična.
A sada stiže iznenađenje. Dali su nam neko automatsko oružje na one žute metke. Pojma nemam koje je to oružje, ni je li stvarno automatsko ili poluatomatsko...znam samo da je crni, nabrijani pištolj koji je manji od mitraljeza i izgleda cool :P. ¨T-T-T-T-T-T-T-T-T˝- bez zadrške smo gađali mete. Moram priznati stvarno smo dobro gađali. Rekla bih da zaslužujemo prolaznu ocjenu.
Stiže moj najdraži trenutak. Vožnja quada. Naravno, do sada ga nisam vozila, ali toliko sam se uživila u ulogu da, vjerujem, ovi koji su bili sa strane to i nebi rekli. Svi su odvozili fantastično. Neki brže, neki sporije, neki po stazi, a neki svojim putevima. Zabilježen je i slučaj vožnje u paru. Valja spomenuti da je bilo nas koji smo htjeli na ˝popravni˝ samo da još jednom provozamo to malo čudo na četiri kotača.
Parkirali smo quad i sada je na redu zip line. Eto, još jedno novo iskustvo za mene. Zip je relativno kratak i to nam je više-manje svima bilo kao dječja igra. Najbitnije je da smo se mi jedni drugima nasmijali i skupa se zabavili.
Dolazi trenutak za ljudski stolni nogomet. Idealna igra za nogometne fanatike koji ne vole trčati. To je ograđeni teren veličine jednog manjeg terena za mali nogomet podjeljen sa 6 rotirajućih cijevi, koje se mogu pomicati lijevo-desno, obloženih zaštitnom folijom na kojoj se nalaze crte koje predstavljaju prostor u koji trebate staviti ruke (jednostavno, ne? ;)). Poanta je da se ruke ne odvajaju od toga. Svaka ekipa ima golmana, dva igrača u obrani i tri igrača u napadu. Između obrane i napada jedne ekipe nalazi se napad protivničke ekipe.
Kao što već možete pretpostaviti, ljudski stolni nogomet je, također, novo iskustvo za mene. Kada smo počeli igrati mislili smo da će igra potrajati jako dugo. Nitko nije mogao zabiti gol (tada su obrana i golman druge ekipe još bili fokusirani :p). No, kada smo se razigrali, eto prvi gol. I onda je nakon nekog vremena uslijedio još jedan. Time završavamo ovu utakmicu. Rezultat od 2:0 kaže da smo bili bolji, ali ako će nekima biti lakše, slobodno to pripišite našoj sreći. ;-D
Ostaje nam još penjanje po umjetnoj stijeni. Mrak je već počeo padati, ali reflektor je spreman. Do sada sam vješto izbjegavala, no sada moram spomenuti pojedinca, a to je Serghii. On je bio prvi i u roku od odmah nedefiniranim neljudskim pokretima bio je na vrhu :). Nakon njegove demonstracije, penjanje na stijenu izgledalo je kao mačji kašalj (što ne kažem da nekima nije bilo), sve dok to isto nije trebalo ponoviti. Nama je u prosijeku trebalo minuta, dvije ili tri, možda pet. Ali, zar je važno? Na stijenu smo se popeli svi od prvog do zadnjeg (čak i oni sa lakšim ozlijedama noge). Sada me već i sram reći da do sada niti to nisam radila...hahaha. No, u tome i jesu čari Hooliganshtina.
Za kraj, pozdrav od ove fantastične ekipe i pokret na put prema voljenoj Rijeci (koja je u međuvremenu postala prvak Hrvatske u nogometu, a ja sam bila toliko zabavljena našom Hooliganšhtinom da sam to shvatila tek na pola puta). Definitivno je vrijedilo truda i vremena uloženog u organizaciju i realizaciju. Hvala Hooligani na svim prvim putevima u ovoj HOO i pozdrav do slijedeće prilike ;).
Mirjana Klić, NLP Practitioner
Važna vještina i stanje uma pri komunikaciji je improvizacija. Uvjerenje i sposobnost da, u bilo kojoj situaciji, s bilo kojim osobama, na bilo koji način, možemo prenijeti svoju poruku, ispričati svoju priču i predstaviti se u najboljem svjetlu. Znatan dio treninga NLP Master Practitioner je posvećen upravo ovom: s minimalnom pripremom, prezentirati zadanu temu na način koji je uvjerljiv i opušten, uz svjesnost i prilagođavanju okoline.
Zato je prilika da slušamo 15 glazbenika koji sviraju na pozornici Male Dvorane u Lisinskom bez prethodnog dogovora, uz potpunu improvizaciju, svaki sa svojim instrumentom, stilom i životnim putem bila dragocjena i nepropustiva! Nomad Jam je neformalno okupljanje samostalnih glazbenika koje funkcionira vrlo nalik našim hooliganštinama: pošalje se poziv za koncert, tko može dođe, donese što je potrebno, i svira. Bez kompliciranja i opušteno. Količina svjesne i nesvjesne kalibracije, slušanja i promatranja sudionika u glazbenoj komunikaciji da bi se postigao rezultat koji je zanimljiv i ugodan za slušanje je upravo fantastičan!
Među ekipom Nomad Jama, ovaj put je svirala i Vesna Gorše, umjetnica u više područja, koju mnogi zagrepčani poznaju po sviranju saksofona na Ilici, Cvjetnom trgu i glavnom trgu.
Ovaj utorak skupili smo se u blizini Lisinskog, dovoljno daleko da hooligani ne mogu samo pretpostaviti gdje idemo, i kao i uvijek, krenuli u nepoznato. U Maloj Dvorani je bilo dovoljno slobodnih mjesta da sjednemo gdje god želimo, i poslušamo jam session koji je upravo počinjao, bez posebne najave, u koji su se okupljeni glazbenici priključivali prema vlastitoj inspiraciji i nahođenju. U trajanju od 2 sata (iako performansi Nomad Jama znaju trajati cijelu noć), skupina glazbenika bez dogovora je vrhunski improvizirala i dogodila se umjetnost. Stilovi glazbe su se mijenjali s obzirom na to tko je vodio (ili samo bio najglasniji), od brzih ritmova koji su podsjećali na elektroniku, preko rocka, do jazza i bluesa, fluidno su prelazili iz jednog raspoloženja u drugo.
Komentari hooligana su bili uglavnom pozitivni. Za razliku od većine hooliganština, ovo je bila pasivna s naše strane, više za promatranje i doživljavanje. No prikupljeni feedback kasnije je ukazao da je svima to definitivno bilo novo i drugačije iskustvo – a širenje raspona doživljaja je nekako i bit ovih naših aktivnosti!
Pitam se što ćemo raditi sljedeće…
Autor: Ivan Voras, NLP Master Practitioner
Ivan Voras je freelancer i poduzetnik koji se ponosi širinom projekata koje je napravio, a ima iskustva na svemu od tehnologija Bitcoina i blockchaina do dizajna hardverskih rješenja za uređaje za Internet of Things. Smatra da je sa strojevima dosadno pričati pa društvenu i komunikativnu stranu razvija u communityu NLP Hrvatska, gdje povremeno voli testirati određene obrasce Milton modela, na opću sreću i zadovoljstvo. Dugo godina je proveo kao akademski građanin na FER-u zbog sklonosti istraživanju i razvijanju novih tehnologija, te trenutno radi na pokojem startupu u kojima gušta smišljati rješenja za postojeće i nepostojeće probleme. Ima dugogodišnje novinarsko iskustvo u časopisima Mreža i Bug, redovito piše blog na hrvatskom i neredovito još 2–3 na engleskom, autor je preko stotinu što manjih što većih open source projekata i sudjelovao je u razvoju nekoliko ogromnih. Zbog vrlo specifičnih vještina, trenutno drži tempo ostvarivanja pristojnog broja ovećih projekata godišnje i vjeruje u princip “try everything, see what sticks.” Svakodnevno radi s međunarodnim timovima developera i istraživača, te se nada jednom imati vremena da ostvari i one druge projekte koji mu stalno bježe na kraj ToDo liste. Slobodno vrijeme voli provoditi uz dobar podcast, učeći i isprobavajući nove stvari u NLP-u, pisanjem i fotografijom, te laganim sportovima, a bar jednom tjedno pomisli kako bi bilo super uhvatiti kist i naslikati što vidi s prozora. Gurman i networker. Ovisno što piše na vagi hedonist ili stoik. Pitajte me za preporuke podcastova za slušati!
Ova Hooliganshtina bila je u znaku hladnoće, blago rečeno. Prvo smo se smrzli na seminaru unatoč tome što smo bili okruženi radijatorima i onda još navečer krenuli na Hoo. Zbog ciče zime, otpalo je četvero bolesnih Splitskih NLP Hooligana i Hooliganki – znači, bilo je stvarno „grdo“ koliko je bilo zima.
Hooliganštinu je pripremila i organizirala naša NLP kolegica Ivana Vuković Agnić, dok je voditeljica Hoo iskustva bila super balerina Vana Bakalić.
Vana nam je za ovu prigodu pripremila ubrzani tečaj jednog od najpoznatijih Argentinskih folklornih plesova – Chacareru.
Chacarera se pleše na zabavama i često kao prijelom na milongama (plesnim večerima argentinskog tanga). To je zabavan i jednostavan ples, koji se može vrlo lako naučiti. Struktura plesa je uvijek ista, a brzina i ritam se mogu mijenjati. Pleše se u parovima, ali ne u plesnom zagrljaju, sljedeći unaprijed zadanu koreografiju. Plesači i plesačice su poredani u linijama, i okrenuti licem jedni prema drugima.
Osnovna ideja chacarere je igra udvaranja između partnera, koji se na kraju pjesme napokon susreću u zagrljaju.
Organizacija & tekst: Ivana Vuković Agnić, NLP Practitioner
Voditeljica HOO: Vana Bakalić, Tango akademija Split
Sudjelovali: Nataša Jurešić, Mirela Vuletić, Ivana Vuković Agnić, Matija Ramov, Dina Botica i Saša Tenodi
Ovaj put potpuno drugačija Hooliganština od svih do sada! Mogli smo ju odraditi na bilo kojoj strani svijeta, sa ekipom ili sami, obučeni, goli, omotani božicnim lampicama, kakvi god da smo sebi najbolji.
Nije bilo sportskog adrenalina, mačeva, lukova ni pištolja, ali pucali smo visoko. Najviše do sada! Pomicali umne i socijalne granice. Barem neki od nas, koji su i po saznanju detalja hooliganštine odlučili (p)ostati hooligani i privesti izazov kraju.
Za ove dovoljno hrabre, nije bilo prepreka. Ni umnih ni prostornih. Tako se hoo održavala na čak dva kontinenta, u 5 različitih gradova, u sasvim drugačijim vremenskim zonama! Najveća hoo do sada? Kako i ne bi bila, kada je ideja proizašla iz Maštaonice jedne svima drage Splićanke, koju nećemo prozivati jer ona to sasvim sigurno ne voli (i to ovaj put bez falšeg Sašinog dalmatinskog humora u članku :)).
Svoje svjetlo je božicna hoo darivanja ugledala u Splitu, Umagu, Koprivnici, Zagrebu te u dalekoj, predivnoj Havani, gdje je obasjala lica i dane slučajnih prolaznika, djece koja inače nemaju ni kockice čokolade, starce koji nemaju obični sapun, a i policajce koji su na sliku s dvije dame pristali za cijelu jednu čokoladicu po glavi! I to onu malu iz Lidla, ali nećemo reklamirati. Spominjemo ga samo da znate kolike su te čokoladice bile. Je, je, sad se vi možete smijati, a ta jedna je njima ka' da vama prika u arapskoj pustinji da 4 deve za samo jednu ženu!
Na dalekoj Kubi Hoo je prošla uz puno osmijeha te uz pomoć troje naših vjernih pratitelja - prvi put su bili uključeni i ljudi koji nisu službeno Hooligani, ali posto kažu da se muževe i djecu ne bi trebalo ostavljati u oceanu radi Sašinih pravila, jednostavno smo svih uključili u realizaciju i baš se dobro zabavili uljepšavajući dan svima koje smo na ulici sreli, poklanjajući im svakom ponešto od pripremljenih slatkiša i higijenskih potrepština, koje smo ciljano ponile iz Hrvatske kao nešto sto je Kubancima napotrebnije i najdraže.
Pisale bi vam i kako je hoo prošla u Hrvatskoj, ali daleko od civilizacije na koju smo navikli nije bilo mogućnosti skype-anja, watsapp-anja, interneta. Mislim, mogle smo, da ne lažemo bas.. I volimo mi vas, ali ne dovoljno da platimo internet karticu za gledanje 20 "luđaka" koji 'vataju ljude po shopping centrima i objašnjavaju im da nije skrivena kamera nego da im stvarno, najstvarnije, jednostavno žele nešto pokloniti.. ?
Onako, tek tako, jer nam je došlo, jer je Alda tako rekla, u blagdanskom duhu. Jedino šta znamo sa sigurnošću jest da su svi bili oduševljeni jer nisu naviknuti da im se daje bez traženja nečega zauzvrat... 'ko zna, možda smo stvarno probudili blagdanski duh. Ili pokrenili revoluciju ljudskosti.
Autor: Ivana Bodlović, NLP Practitioner
[supsystic-gallery id=18]