Vino pije kita od Senjana
kod Cetine kod vode studene,
među njima Cetinka djevojka
te im ona služi ladno vino.
Kako komu daje čašu vina,
svaki joj (je) junak govorio:
"Ljubi mene, lijepa djevojko!"
Kad se mladoj dosadilo bilo,
onda veli lijepa djevojka:
"Tako t' Boga, četi arambaša,
ne čuješ li što ti družba veli?
Ja ne mogu svima biti ljuba,
ako mogu svima biti sluga.
Biću ljuba jednome junaku
kojino će Cetinu priplivat,
i onamo i opet ovamo,
pod kalpakom i pod b'jelim perjem,
(a) pod puškom i pod britkom sabljom,
u čizmama i u ostrugama -
ja ću njemu biti vjerna ljuba."
Svi junaci nikom ponikoše
i u crnu zemlju pogledaše.
Ne pogleda senjski arambaša,
veće skoči u Cetinu vodu,
pripliva je tamo i ovamo.
Pak (on) uze Cetinku djevojku,
odvede je k Senju bijelomu.
Navedenim stihovima Voras je u mailovima najavio hooliganštinu, kao što se ni dan danas ne zna tko je točno napisao ove epske narodne stihove koji slave Senjanina Tadiju, tako nišačica hrabrih hooligana nije znala što će ih dočekati na tom putu popločenom novim iskustvima za koji su se odlučno prijavili.
No, kad smo već kod Senjanina Tadije, recimo par riječi o njemu :): Čestitost, hrabrost i odlučnost Senjanin Tadije da se uvijek odupre svom neprijatelju, pa čak i onda kada ga on uhvati i izloži najstrašnijim mukama dokaz su njegovog jakog karaktera, ogromne snage i herojskog morala. Bio je hrabar i vješt borac, nesalomljiv i neustrašiv junak, prkosan i gord čovjek koji je cijenio junaštvo i izdržljivost, a duboko prezirao neodlučnost, slabost i kukavičluk.
Sve navedene činjenice bile su više nego dovoljan izazov da se u nedjelju okupimo u Strojarskoj ulici. Voras nas vodi u staru tvornicu Gredelj, ulazimo u jednu od zgrada i smjelo stupamo na borilište na kojem nas dočekuje Sven (kojem se kasnije pridružio i Matija).
Kaže Sven: Ja sam trener HEMA-e.
Čega???!!!
HEMA je skraćenica za Historical European Martial Arts ili Povijesne Europske Borilačke Vještine koje su se koristile na području Europe. Iako su na nekoliko stoljeća pale u zaborav, početkom dvadesetog stoljeća velikim angažmanom entuzijasta rekonstruirane su tesrednjovjekovne i renesansne borilačke vještine.
Razne grupe su vježbale i interpretirale tehnike iz, kako Sven kaže, jedva razumljivih manuskripata, a uključivale su dugi mač, kratki mač, štap, sablju, bodeže, buzdovane i razna druga oružja. Tehnika koju nas je Sven učio je tehnika dugog mača po učenjima njemačkog majstora iz 14. st Johannesa Lichtenauera.
Starteški, korak po korak, Sven nas je uvodio u tehniku mačevanja. Za početak smo mačeve ostavili postrani, jer je prvo trebalo savladati tehniku kretanja borilištem. U osnovnom borilačkom stavu naučili smo se kretati naprijed, potom smo vježbali kretati se nazad. Možda zvuči smiješno, no peta-prsti, prsti-peta, jedan pa drugi kuk naprijed, kretati se lagano i nečujno, nije ni malo lak zadatak.
Nakon što smo samostalno ovladali osnovnim pokretima, podijelili smo se u parove i nastavili raditi nešto što bi NLP-jevskim jezikom nazvali „pacing and leading“.
Jedna osoba u paru je određivala koji pokreti će se izvoditi dok je druga trebala čitati njegove namjere s ciljem skladnog kretanja podijem. Kao pravi NLP-jevci, upotrijebili smo svoju vještinu osjetilnog izoštravanja, te finim kalibriranjem pratili svoje partnere, i tako oduševili trenera. No, nakon ovog iskustva, složila bih se i s izrekom koju je Konfucije nekoć rekao: – Nikad nemoj dati mač osobi koja ne zna plesati. – asinuirajući da se mačevanje ne svodi na puko zamahivanje željezom nego u toj disciplini postoji i mnogo kretanja koje, naposlijetku, osobi mogu spasiti život.
Da nismo došli na plesni podij, već na borilište, postali smo svjesni nakon što smo konačno uzeli mač u ruke, to hladno oružje kojim borci pokušavaju ubosti ili sasjeći protivnika. Samo zahvaljujući plastičnim mačevima za učenje, a ne pravim metalnim, hooliganske glave ostale su spašene. Snažno smo zamahivali s vlastitog ramena prema vratu protivnika držeći mač s obje ruke.
Kao i obično, poznavanje tehnike pokazalo se važnijim od snage, te čvrsto držanje mača kako bi generirali silu nije bilo potrebno, a samo je dovodilo do stvaranja žuljeva. Nježno držanje mača, te zamahivanje na principu poluge pri čemu dominantna ruka gura mač prema protivniku, a druga vrh ručke prema sebi, s lakoćom je usmjeravala oštricu mača prema vratu protivnika.
Za uspješan zamah mačem, ključno je savladati i procjenu udaljenosti od svog protivnika, pravilno koristiti kukove i pokrete nogama pri udarcima, te čitati protivnikove namjere. Kako su zamasi postali sve žešći, na lica smo stavili maske. No, sastavni dio opreme (koji nismo koristili) je i gambeson višeslojni očvrsnuti prsluk koji sprječava trganje kosti i zadobivanje težih ozljeda na tijelu.
Na moje pitanje: Možemo li na osnovu savladanih vještina nekome reći da znamo mačevati, Sven se samo slatko nasmijao. Zaključili su da možemo reći da znamo principe mačevanja...što god to bilo. 🙂
No, također nam je otkrio dvije stvari koje ukazuju na to da znamo nešto o mačevanju. Osnovno što treba znati je da olimpijsko mačevanje nema veze s onim što smo mi upravo učili, te da su tehnike mačevanja koje gledamo u filmovima potpuno krive i besmislene.
Možda danas nismo postali mačevaoci, ali smo obogatili svoju mapu jednim novim iskustvom. Sjetivši se one drevne izreke:-Tko se mača lača, od mača i pogiba-, pozdravili smo se sa Svenom, vratili mu mačeve i uputili se na čašicu razgovora.
Autor članka: Dunja Dean