Prelazak preko žeravice bosih nogu?? Ma ne,to jednostavno nije moguće! –rekoše moje kolege na poslu,davne 2001 god.,kad sam prvi put išla na radionicu Hodanje po žeravici pod vodstvom Reiki majstorice i instruktorice hodanja,predivne Jadranke Pavlinić.

Ta je, nadasve zanimljiva žena,gostovala u tada ekstrapopularnoj emisiji Latinica kod Denisa Latina,u kojoj je tema bila fenomen Hodanja po žeravici. Tu su razni gosti-fizičari,znanstvenici, hodači i vjerski vođe,pokušavali objasniti kako je to moguće da običan čovjek bos prehoda 4 metra dug „tepih od bukovog žara“ koji razvija toplinu oko 600-800 stupnjeva celzija a da se ne opeče.

Bilo je tu vrlo zanimljivih teorija i pretpostavki,međutim ipak je i dandanas znanstveno nerazjašnjeno  kako je to moguće.Od malih nogu nas cijeli svijet upozorava da vatra peče,pa ovo izvanserijsko iskustvo uništava taj Mit i pruža tragatelju za istinom posve novu perspektivu. Također,u njemu se rađaju i dubokoumna pitanja:“Što je istina u životu?“ Koliko uvjerenja nosim sa sobom kao teret,a zapravo,čak nisu ni istinita? Svako duhovno putovanje počinje kad pojedinac postavlja ovakva i slična pitanja o smislu života.

Firewalking-Hodanje po žeravici je jedan od najstarijih rituala na svijetu, a hodalo se zbog svega i svačega. Unesco je zaštitio kao nematerijalnu kulturnu baštinu Nestinari plesače u Bugarskoj koji na dan sv.Helene i Konstantina plešu na vatri, što poništava jednu teoriju „znanstvenika“da je stopalo samo kratko u dodiru s žarom, pa zato nema opeklina .U starom Rimu su oni koji su mogli neozljeđeni prehodati žeravicu bili oslobođeni poreza (ovo bi mogli uvesti i kod nas u Hrvatskoj).

Od starih vremena, ljudi različitih kultura vjeruju da ovaj ritual ima sposobnost mističnog iscjeljenja pa hodaju za ozdravljenje od bolesti, za oslobođenje od raznih fobija i strahova,za ispunjenje želja,za osobni razvoj.Osoba predaje vatri sve ono što joj više ne treba,kako bi prešla u novi način života,oslobođena od tereta.Također,granice mogućeg u umu čovjeka koji prehoda žeravicu,više nikada nisu isti.Mijenja se svijest i neurologija mozga odmah nakon iskustva,za što je inače potrebno puno više vremena i učenja putem nekih „normalnih“ljudskih iskustava.

S obzirom da sam osobno prehodala žeravicu desetak puta u 4 radionice,3 puta s Jadrankom Pavlinić,a jednom u Zagorju s Yoga učiteljem Jožom Šćurecom,odlučila sam  NLP zajednici organizirati Tajno iskustvo s temom Firewalking.

Tu subotu,03.06.2017.okupili su se NLP hooligani,njih 20-tak na autobusnoj stanici Trnovčica 117,nemajući niti blagog pojma o tome što ih čeka. Došla sam po njih na dogovoreno mjesto,a kad sam ih ugledala u tako velikom broju,srce je palo u želudac i zaplesalo ratni ples.O,Bože dragi,kaj mi je ovo trebalo?-pomislih potiho.

Čini mi se da sam sve svoje strahove prešla u tom trenutku,pa je poslije sve bilo nekako lakše. Povela sam ih na mjesto događaja,u prekrasan krajolik,posve odvojen od buke i civilizacije. Bližio se sumrak,u daljini su se nazirali  obronci Medvednice i osvjetljena crkva na Granešini usred seoskog pejzaža, a svugdje oko nas mir i tišina prirode, s ponekim cvrkutom ptica i kreketanjem žaba s obližnjeg potoka. Tu se, na rasprostrte dekice, smjestilo dvadesetak glasnih i veselih ljudi, kojima tek sad nije bilo ni najmanje jasno zašto su došli ,jer sam namjerno sakrila drva u travi, kako bi ih  bi do zadnjeg trenutka držala u znatiželjnom iščekivanju.

Nevjerica i uzbuđenje na njihovim licima kad sam konačno otkrila temu ove hooliganštine, bila mi je predivna nagrada za moj trud oko organizacije događaja. U uvodnom djelu opisala sam im moja iskustva s vatricom, otkrila im tijek postupaka prije i poslije hodanja pa im podijelila papire na koje su napisali sve ono što žele predati vatri i zbog čega hodaju. Svi zajedno smo se u tišini suočili sa našim strahovima i osvijestili na papiru neke probleme, spremni zauvijek ih predati Gospođi Vatri i tako ju nahraniti da bude zadovoljna i milostiva prema našim tabanima. Zapalili smo vatru u toplini proljetnog predvečerja,posjedali se oko nje u krug, uživajući u posebnom miru  pucketanja drva i plesu plamičaka, iščekujući trenutak da izgore,a papiriće sa strahovima i problemima bacili smo u oganj.

Otprilike sat kasnije,razgrnuli smo užareni ugljen bukve i raširili ga u stazu cca 4 m, što je bio prizor istodobno veličanstven i zastrašujući. Okružili smo užareni tepih,bosih nogu,u namjeri da učinimo te nevjerojatne korake, još uvijek sa 100 pitanja u glavi ,kak ćemo mi to napraviti? Možemo li mi to napraviti? Zakaj nam to zapravo treba? A zatim prelazak preko svih tih uobičajenih samo sabotirajućih misli u glavi i evo, netko prelazi prvi, odmjerenim i odlučnim koracima pa zatim drugi pa treći uz pljesak i glasno oduševljenje svih ostalih.

Prelaze svi i po nekoliko puta,vjera i hrabrost na visokom nivou sada kada smo uspjeli prehodati prvi put, a samopouzdanje ogromno, poput Himalaje. Nakon što smo svi završili sa željenim brojem prelazaka, dok su se pregledavala stopala koja su lagano žarila kao podsjetnik što smo upravo učinili,rumenih lica rastali smo se i otišli svojim kućama.Svatko sa svojim mislima,sa doviđenja do iduće hooliganštine.

Poslije feedback prisutnih,većini hodača stopala potpuno neozljeđena,sveukupno par manjih opeklina na stopalima 2 osobe. Ljudski um je svemoćan i iznad materije. Neprestanim prelaženjem preko osobnih granica kao i granica mogućeg mi rastemo i razvijamo se u veličanstvenosti samih sebe ali i čovječanstva u cjelini .Jer svatko od nas tako nov i promijenjen,svjesno i nesvjesno utječe na sve ljude s kojima se susreće .Zato smo na crvene papiriće napisali nakon hodanja“:Ja mogu učiniti sve što odlučim!“A to je i najvažnija poruka i svrha ovog iskustva. Čovjek nakon toga kaže sam sebi,pri nailasku na prepreku ili problem koji treba riješiti: Ako sam uspio prijeći preko žeravice,onda mogu učiniti sve, ništa mi nije nemoguće!

Za kraj,mogu sa sigurnošću potvrditi,nakon 5 iskustva,da je svako novo prelaženje preko žeravice potpuno drugačiji doživljaj, a razina straha dok stojim pred užarenim tepihom svaki put je sličnog intenziteta.Dakle baš svaki put je prisutno prelaženje vlastitih granica. Baš kao i u svakom novom tajnom iskustvu NLP hooligana.

Marijana Špoljarić, NLP Practitioner

[supsystic-gallery id=23]

Woodstock. Hipiji koji istražuju opojne supstance i nove načine življenja. Psihodelična glazba. Iznenadni rast interesa za filozofije (i opet, načine življenja) Dalekog istoka. Summer of love. Pobuna protiv establishmenta. Eksperimentiranje. Jefferson Airplane i White Rabbit, The revolution shall not be televised. To je vrijeme i to je raspoloženje u kojem je mladi Richard Bandler, inače bistar momak zainteresiran za sve pomalo, upoznao neke od vodećih psihologa, socijologa, psihoterapeuta i filozofa svog vremena: Gregorya Batesona, Virginiju Satir, Miltona Ericksona, Roberta Antona Wilsona, a pod utjecajem knjiga i djela još i Fritza Perlsa, Alfreda Korzybskog i Noama Chomskya, pa nakon dva piva rekao sam sebi: "Kad bi bar bio netko tko bi kombinirao sva ova znanja i metode, taj bi stvarno bio kralj! Pa zašto ne bi ja?" Ovo je naravno spekulacija jer ne znamo što je on mislio, ali vjerojatno je negdje u blizini istine. Osobito ovaj dio s pivom.

BANDLER, UTJECAJI I ŽIVOTNE FILOZOFIJE

Tu kombinaciju utjecaja i životnih filozofija koje je Bandler modelirao od svojih uzora, je u trenutku inspiracije nazvao "Neuro-lingvističko programiranje" jer s obzirom da je tada na fakultetu učio programirati računala, izgledalo mu je neobično fascinantno kako riječi same po sebi utječu na ljude - kako to da ono što čujemo ili pročitamo može tako drastično utjecati na nas, a na kraju, to su sve zvučni valovi i svjetlo. Sve stvari koje zovemo "discipline" počinju tako: što se nekom nešto, što većini ljudi izgleda posve normalno, čini fascinantnim. Normalno je da su jedna jabuka i jedna jabuka dvije jabuke, i da će one pasti sa stabla, možda nekom na glavu ili ne, ali samo oni ljudi koji zastanu i kažu si: "Ček, ovo je zanimljivo. Zašto je to tako? Želim znati više o tome!" će pokrenuti discipline kao što su matematika i fizika.

FASCINACIJA KOMUNIKACIJOM I KOMUNIKACIJSKIM OBRASCIMA

U ovom slučaju, NLP-evci su fascinirani komunikacijom kao takvom. Iz rane fascinacije strukturama rečenica: koja je razlika u rečenicama: "Ja sam šetač." i "Ja šetam.", Bandler i kolega mu John Grinder su brzo razumjeli da su same riječi mali dio, nekad manji od 10% onog što u osobnoj komunikaciji prenosimo, a onaj ostali dio, ispod vidljivog dijela sante leda u moru, su neverbalna komunikacija. Ton glasa, glasnoća, stav tijela, pokreti, sve su to nesvjesni dijelovi komunikacije koje primamo (ili šaljemo) a da najčešće ni ne znamo. Ovo istraživanje je dovelo do toga da je sljedeći korak bio naći kako se interno u mozgu percipira komunikacija, što je dovelo do ideje "submodaliteta." Ako imate sjećanje gdje vam je bilo primjetno hladno (što je eksperiment kojeg vrijedi napraviti), i ako u tom sjećanju promijenite osobine onog što zamišljate: umjesto sivih ili plavih tonova boja, žute i crvene, umjesto nedostatka svjetla, sunce, umjesto mogućih zvukova vjetra ili kiše ili gaženja snijega, valovi mora ili pjev ptica, umjesto debele zaštitne odjeće, nešto lagano, to sjećanje će postati toplo. Ove osobine su primjer submodaliteta, a ishod je - toplina.

NLP KAO ŠKOLA PSIHOTERAPIJE

NLP je nastao kao škola psihoterapije (zato što se više bavi time kako nešto napraviti nego zašto to funkcionira, što bi više bio predmet psihologije), i jedno vrijeme se činilo da će biti uz bok drugim prihvaćenim školama kao što su gestalt, bihevioralna, psihoanaliza, no sa idejom da bude efikasnija i brža od svih njih. Ali onda se dogodilo nekoliko stvari koji su rezultirale time da, ova škola koju su jedno vrijeme vodeći psihoterapeuti podržavali i istraživali, bude gurnuta po strani i često svrstavana pod pseudoznanost. Nažalost, sami su si krivi, Bandler i ekipa koja se okupila oko njega, su bili (i ostali) neprijateljski raspoloženi prema akademskoj psihologiji i psihoterapiji, i iako im je iz tih područja dolazilo najviše publike, otvoreno su govorili protiv standardne prakse. Imali su svoje razloge, naravno.

Psihoterapija, a pogotovo mentalne ustanove to vrijeme, su bili dosta primitivni, ljudski um je bio daleko veća misterija nego danas, a tada popularne teorije, među kojima i arhaična (pa ipak i danas većini poznata) interpretacija Freudovih, su bile u najboljem slučaju spore.

DI JE (BILA) PRIŠA?

S druge strane, Bandlerova ekipa je previše žurila naprijed. Kad bi primjetili da nešto funkcionira: na primjer varijanta ovog gore eksperimenta se pokazala dobrom kod fobija i PTSP-a, krenuli bi to bez ustručavanja koristiti i učiti druge da koriste, a to, ispalo je vrlo bitno, su dobro naplaćivali. Iako su uočili da svi ljudi ne reagiraju jednako na sve tehnike, i poučavali druge da je izuzetno bitno komunicirati na način koji onom drugom nešto znači: netko će bolje reagirati na metaforu "mapa nije teritorij" a netko će bolje reagirati na "ne jede se menu nego hrana", s manje pažnje su primjenjivali psihoterapeutske tehnike koje su našli. Stav kojeg je Bandler ugradio u NLP je uvijek bio "sve se može", vrlo pozitivan stav iza kojeg stoji ideja da je prva i osnovna stvar maknuti razmišljanja o ograničenjima koje ljudi imaju.

Problemi nisu nešto objektivno što postoji u svemiru, nego subjektivan stav kojeg netko može imati o nečemu. Vjerojatno najveća zasluga Bandleru je što nikad nije odustajao: ako ne funkcionira tehnika koju zna, tražio bi i eksperimentirao što god može, na koji god način može, da bi pronašao neku koja funkcionira. I onda bi o tome predavao drugima na komercijalnoj osnovi. Za desetak godina, broj "NLP tehnika" je narastao dramatično, postojalo je više tisuća ljudi koji su prvo platili da ih čuju a onda su ih počeli predavati drugima i pri tom unositi vlastita iskustva i stavove, a sve pod istim nazivom "NLP."

ŠTO SE DOGODILO S ORIGINALNOM NLP EKIPOM?

Originalna ekipa se posvađala što međusobno što sa kolegama iz akademskog i medicinskog okruženja, i NLP je tijekom 80-ih postao "svoja stvar", ali razjedinjena: na jedan način ga je interpretirao i primjenjivao Bandler, na drugi Grinder, a na razne druge njihovi kolege iz originalne grupe. Po svemu sudeći, za neslogu je uglavnom kriv Bandler, koji jednostavno rečeno, ima prgavu narav.

Prema komentarima Miltona Ericksona i Virginie Satir, od kojih je NLP počeo, Bandler i Grinder su od početka bili "nepristojni" i "bez poštovanja" što su ovi uglavnom pripisivali njihovoj mladosti. Prema predgovoru koji je Erickson napisao za knjigu "Patterns of the hypnotic techniques of Milton H. Erickson" koju su ova dvojica napisala, kao da misli da nisu napravili dovoljno dobar posao, a prema članku R. S. Spitzera "Virginia Satir & Origins of NLP", ni Virginia nije bila presretna s njima. Ali tko zna: Erickson je bio zahtjevan i tvrd čovjek, s kontroverznim metodama, a Virginia drastično različitu narav od njih.

TUMAČENJA NLP-A DANAS

Danas postoji nekoliko tumačenja što je zapravo NLP, od klasičnog pragmatičnog kojeg zagovara Bandler i koji otprilike kaže: "u zadnjih 50-ak godina smo našli da većina ljudi, ako kažeš X i napraviš Y, će odgovoriti sa Z, nije bitno kako i zašto, a ako nešto ne radi moraš naći što god funkcionira za tu osobu i te okolnosti, i ne brini se ako pojma nemaš zašto to radi ili ako izgleda čudno, ili ako to uopće neće funkcionirati s drugim osobama na taj način, bitan je rezultat ovdje i sada - a još bolje ako to što nađeš preneseš drugima", do kvazi mističnog koji sežu do "u odnosu kakvo je stanje čakri osobe, možda će raditi X a možda Y, a razlog svemu tome je povezanost svih živih bića na kvantnoj osnovi a tvoj zadatak je napraviti pozitivan tok energije; ako nešto ne radi, nazovi gurua koji će ti za neke novce dati još ideja." Jako je bitno stoga naći se na ovom spektru "NLP" škola.

KOMERCIJALIZACIJA NLP-A

Postoji oveći skup tehnika u NLP-u koje su pronađene, testirane, koristile su se neko vrijeme, da bi bile napuštene ili zbog neefikasnosti ili zbog neočekivanih posljedica - takve se u pravilu više ni ne predaju. Neke od takvih su pridonjele tretiranju NLP-a kao pseudoznanosti, jer zbog komercijalizacije NLP-a svatko je mogao doći na bilo kakav tečaj, probati, protumačiti rezultat (ili manjak rezultata) na svoj način, i onda generalizirati na cijelu disciplinu. S druge pak strane, standardne tehnike NLP-a su se počele pojavljivati u modernim školama psihoterapije pod drugim imenom: oveći dijelovi tehnika CBT-a i ACT-a su "NLP drugim riječima", nemalo i zato što u stručnim krugovima naziv "NLP" ima lošu reputaciju.

Danas se NLP predaje kao kombinacija životne filozofije koja zagovara ustrajnost i pozitivan stav prema ciljevima koji si ljudi sami zadaju, i tehnika komunikacije sa samim sobom i drugim ljudima koje su se pokazale najefikasnije u njegovoj dugoj povijesti. Izašao je izvan okvira psihoterapeutske struke i danas bi ga našli u kategorijama "self-help" i poboljšane komunikacije. Svatko može pročitati neku od tisuća knjiga koje su napisane na ovu temu po svijetu, danas i oveću količinu YouTube videa, te doći do puno šireg znanja, te uz praksu nastaviti učiti dalje nego što uobičajeni treninzi nude, no s obzirom da svatko može napisati ili snimiti bilo što, zdravo je imati dozu skepticizma utemeljenu na praktičnosti: sve treba testirati prije prihvaćanja.

ŠTO BI BILO KAD BI BILO?

Da se Bandler više slagao s kolegama iz struke, da je manje mislio na komercijalizaciju a više na razvoj discipline, da je lakše prihvaćao kad nije u pravu, da je pazio kome predaje, da je cijela disciplina imala jači teoretski okvir, da je zajednica originalnih NLP-ovaca bila jača prije nego što su se razišli, ... što bi bilo kad bi bilo.

Bandler i Grinder su bili fokusirani na modeliranje tehnika, zanimalo ih je kako što efikasnije, što brže doći do rezultata, i pri tome su propustili neke prilike za učenje i, vjerojatno, suradnje s drugim istaknutim osobama. Da su se nakon početnog uspjeha modeliranja obrazaca govora Virginije i Miltona vratili ovima i umjesto da su se koncentrirali samo na tehnike, na riječi, ton glasa, da su posvetili pažnju manje tehničkim dijelovima: njihovim razlozima i motivacijama, te životnoj filozofiji, možda bi došli i do puno jačih rezultata. (Srećom, o svim osobama koje su Bandler i Grinder modelirali je napisano puno drugih knjiga.) Kao da su radili previše toga prebrzo i pri tome preskakali korake.

NLP U AKADEMSKOM OKRUŽENJU

NLP je počeo u akademskom i stručnom okruženju: Bandler i Grinder su predavali na fakultetu, Bandler ima magisterij psihologije, Grinder doktorat iz lingvistike. Tradicionalno, za svaku tvrdnju koju imaju bi trebali provesti opsežno i strogo istraživanje, napisati nekoliko radova, otići na nekoliko konferencija i onda prijeći na sljedeću tvrdnju. Recimo nešto što se zove "Meta model", set pitanja (koji zapravo vodi formiranju određenog načina razmišljanja) o tome što se zapravo nalazi iza izgovorenih riječi. Ideja za Meta model je nastala analizirajući načine govora Virginije Satir i Fritza Perlsa: oni su tijekom svojih terapija postavljali ciljana pitanja da bi saznali neizrečene pretpostavke koje sugovornici imaju. U svom osnovnom obliku, Meta model je gotovo mehanička tehnika s uglavnom lingvističkim pravilima: ako netko kaže "ne voli me", vjerojatno je zgodno postaviti pitanja kao "a tko to?", "kako znaš?", "u kojim okolnostima?" i "kako želiš da te se voli?".

Da bi pokazali da je Meta model koristan u smislu da pomaže ljudima da bolje komuniciraju ali i da bolje razumiju sami sebe, trebale bi godine istraživanja i analize istraživanja, što se ekipi jednostavno nije dalo. Takva istraživanja bi trebalo vrlo dobro strukturirati, što je opet suptilno pitanje: da li usporediti pitanja "Meta modela" s nekima koja su posve nevezana, tipa ako netko kaže "ne voli me" da se pita "želiš li sladoled?" ili možda vezana pitanja drugog tipa kao "što možeš napraviti da te voli?".

PROBLEMI S ISTRAŽIVANJEM PSIHOLOGIJE...

Problem s istraživanjem psihologije je što ljudi nisu konzistentni niti često svjesni što komuniciraju, što se pokušava riješiti velikom količinom statističke obrade. Vjerojatno, ako bi nakon mjesec dana veći broj osoba kojima je postavljeno pitanje "kako želiš da te se voli?" reklo da se bolje osjećaju oko rješavanja problema od onih kojima su postavljena pitanja o sladoledu i akciji, bi to bio dobar korak naprijed.

Što ako bi onda Meta model (koji je zapravo vrlo jednostavan set pravila za naučiti) bio obrađen na standardni način i široko prihvaćen? Što ako bi se učio u srednjoj školi? Danas se još uvijek pod nazivom "psihologija" u gimnazijama uči "povijest psihologije" (isto kao što se pod nazivom predmeta filozofije uči "povijest filozofije"). Ne bi li bilo korisno usmjeriti mlade ljude da razmišljaju u smjeru "što znači biti prijatelj, dan za danom" i "kako ja želim nekog voljeti a kako želim da me drugi vole"? Ili, opet unutar ovakvog modela, zašto uspoređivati svoje doživljaje i svoj život s Facebookom drugih ljudi nije baš najzdravija opcija.

Ljudi smo, najmanje od svega nas trebaju smetati stvari koje nas čine ljudima, a tu htjeli ne-htjeli spadaju i podsvjesne stvari koje upravljaju željama i strahovima. Prihvaćanje toga da smo cjelina sa dobrim i lošim osobinama je nužno, ali to donekle možemo i koristiti na pozitivan način.

VRIJEDNOST RAZUMIJEVANJA OSOBNIH VRIJEDNOSTI

Jedna druga tehnika se zove "Iznalaženje vrijednosti" kojom se uspostavlja svjesnost hijerarhije vrijednosti u nekom kontekstu. Što ćemo dobiti nekim životnim potezom? Koliko jako želimo baš određeni posao? Zbog čega smo zadovoljni sa potencijalno životnim partnerom? Najveće prednosti u ovoj tehnici su što uspostavlja veze između koraka do nekog cilja: ako dobijem posao X, to će mi omogućiti Y a to će mi omogućiti Z (i obrnuto: da dođem to rezultat X, prvo trebam Y a onda Z) i, a ovo je vrlo bitno, što ne ovisi samo o onome što svjesno mislimo da nam je vrijednost. Ako je cilj "zadovoljstvo na poslu", moguće je da je prva stvar koja nekom padne napamet "puno novca." Drugima možda padne napamet "prijateljski suradnici" - i to je ok, svatko ima svoje motivatore, ali onda se postavlja pitanje: "dobro, a kad se na jednom poslu u prošlosti pojavio iznenadan osjećaj najvećeg zadovoljstva, u kojem trenutku je to bilo i što mu je bio uzrok?" i onda dođu odgovori tipa "ured je imao veliki prozor i bio je prekrasan jesenski dan, a mirisala je kava." Svjesno, možda želimo novac, ali nesvjesno najvjerojatnije želimo ured s velikim prozorom i aparat za kavu. Oba uvjeta trebaju biti ispunjena za "zadovoljstvo na poslu."

PODRUČJA PRIMJENE U MAINSTREAM OKVIRU

Što ako bi takav proces bio predmet zadnjeg tjedna fakulteta? Ili bar standardni dio intervjua svaki put kad netko mijenja posao? Bilo bi vrlo lijepo i ispunjavajuće kad bi sljedeći posao kojeg idete raditi zadovoljavao i podsvjesne kriterije. A što bi bilo, u nekoj alternativnoj stvarnosti koja još nije ostvarena ali mogla bi biti, kad bi tehnike kao meta model i iznalaženje vrijednosti bile dio pred-bračnog savjetovanja? "Kad si najjače imao osjećaj pripadnosti obitelji i zajedništva, što je uzrokovalo taj osjećaj i kako ga ostvariti s ovom partnericom?" "Kad si imala najjači osjećaj da želiš biti do kraja života s tom osobom, kako bi iskomunicirala toj osobi da ponovno napravi to što je uzrokovalo taj osjećaj?"

Dio NLP-a su i tehnike koje vode hipnotičkim ili transnim stanjima različitog intenziteta. Što ako bi dio standardnog treninga liječnika koji daju cjepiva ili vade krv bilo i kako umiriti pacijente i smanjiti im nervozu i osjećaj boli?

NLP NIJE ČAROLIJA

Da nije bilo svih onih stvari s početka, pojedinačnih osobina i interesa ranih NLP-evaca, lako je moguće da bi se tehnike nastavile razvijati unutar standardne prakse psihoterapije i psihologije, i ne bi morali čekati 30-tak godina da se stvari na koje su Bandler i ekipa nabasali čistom tvrdoglavošću počnu primjenjivati kao "normalne." Pri tome naravno treba imati na umu da nema univerzalnog lijeka niti su NLP tehnike čudotvorne i savršeno djelotvorne; na primjer, rješavanje bilo kojih znatnijih psiholoških problema često uključuje promjenu bliske i daljnje okoline u kojoj je osoba i veliko iskustvo profesionalaca. Ali ako se, na primjer, većini ljudi može znatno umanjiti osjećaj straha od javnog nastupa s nekoliko jednostavnih metoda, ili smanjiti intenzitet sjećanja na neugodan doživljaj u prošlosti, ili pomoći da bolje razumiju što žele u svojoj budućnosti, to je nešto o čemu vrijedi razmišljati.

KOJA JE ONDA TEMELJNA IDEJA NLP-A?

Ideja NLP-a je da su ljudi daleko sposobniji, prilagodljiviji i vrijedniji nego što si najčešće misle. Ljudi su fantastično dobri u učenju i komunikaciji, što se može ispoljiti na dobre i loše načine. Negativna stanja svijesti, na primjer iracionalni strahovi, se često nauče "odjednom" - od jednog događaja. Pa hajdemo onda pronaći načine da što brže naučimo kako doći do pozitivnih, sretnih, zadovoljavajućih iskustava.

NLP KAO ALAT ZA OSOBNU MENTALNU HIGIJENU

Veliki broj tehnika u NLP-u je skoro pa osnovna mentalna higijena bez puno filozofije (osim ako baš želite ići u new age školu NLP-a, ima i takvih). Djeca u školi se već desetljećima uče kako smanjiti prljavštinu. Kao što smo prije 100-tinjak godina počeli masovno prati ruke prije jela i poslije zahoda, zasigurno je već vrijeme da se posvetimo psihološkom zdravlju, kako se osloboditi mentalnog smeća poslije Facebooka i večernjih vijesti a prije razgovora s pravim živim ljudima.

Autor: Ivan Voras PhD, NLP Master Practitioner

Ivan Voras je freelancer i poduzetnik koji se ponosi širinom projekata koje je napravio, a ima iskustva na svemu od tehnologija Bitcoina i blockchaina do dizajna hardverskih rješenja za uređaje za Internet of Things. Smatra da je sa strojevima dosadno pričati pa društvenu i komunikativnu stranu razvija u communityu NLP Hrvatska, gdje povremeno voli testirati određene obrasce Milton modela, na opću sreću i zadovoljstvo. Dugo godina je proveo kao akademski građanin na FER-u zbog sklonosti istraživanju i razvijanju novih tehnologija, te trenutno radi na pokojem startupu u kojima gušta smišljati rješenja za postojeće i nepostojeće probleme. Ima dugogodišnje novinarsko iskustvo u časopisima Mreža i Bug, redovito piše blog na hrvatskom i neredovito još 23 na engleskom, autor je preko stotinu što manjih što većih open source projekata i sudjelovao je u razvoju nekoliko ogromnih. Zbog vrlo specifičnih vještina, trenutno drži tempo ostvarivanja pristojnog broja ovećih projekata godišnje i vjeruje u princip “try everything, see what sticks.” Svakodnevno radi s međunarodnim timovima developera i istraživača, te se nada jednom imati vremena da ostvari i one druge projekte koji mu stalno bježe na kraj ToDo liste. Slobodno vrijeme voli provoditi uz dobar podcast, učeći i isprobavajući nove stvari u NLP-u, pisanjem i fotografijom, te laganim sportovima, a bar jednom tjedno pomisli kako bi bilo super uhvatiti kist i naslikati što vidi s prozora. Gurman i networker. Ovisno što piše na vagi hedonist ili stoik. Pitajte ga za preporuke podcastova za slušati!

Piše: SAŠA TENODI, prof.soc.ped. // Licencirani trener Neurolingvističkog programiranja

...I FOBIJE

Svatko od nas poznaje osobu koja se nalazi ili u vezi  koja je neproduktivna, neispunjavajuća, čak i sabotirajuća ili možda osobu koja nema zadovoljstvo u svom poslovnom okviru. I svi smo svjesni da posjedujemo vremensko ograničenje odnosno da imamo svoj rok trajanja, a pritom si dopuštamo ostati u takvim „pokvarenim“ okvirima , dok godine prolaze i prolaze i jedino što se mijenja je razina frustracije. Zašto?

Strah nas limitira u djelovanju i pojavljuje se već pri razmišljanju,  samoj ideji o izlasku iz okvira, odnosno svemu onome što nije dio naše svakodnevice, dio našeg poznatog terena.

Svaka osoba posjeduje određene strahove – u većoj ili manjoj mjeri, no kada vas strahovi ograničavaju u namjeri da krenete prema onome što biste voljeli ostvariti, tada postajete svjesni da je strah postao ozbiljan osobni problem i glavni saboter vaših ciljeva.

Bojimo se otkaza, bojimo se isprobati nešto novo da ne ostanemo osramoćeni, bojimo se progovoriti da ne ispadnemo bedasti – da, bojimo se promjene.

I zato, prije odabiremo samosažaljenje i kukanje nego akciju koja vodi k rješenju. Dopuštamo drugima da upravljaju našom sudbinom. Izbjegavamo nova iskustva. Odustajemo od svojih snova. Gubimo strast...i možda najgora posljedica  - prestajemo se boriti za ono što vjerujemo (ili smo na putu i ta vjerovanja već odbacili), i pasivno smo plan A zamijenili planom C, D, E...i dalje.

PRIMARNA ULOGA STRAHA

Izvorno, strah ima ulogu zaštite – priprema nas na potencijalnu opasnost.

Kada je u našem umu triggerirano stanje straha, naše tijelo:

Također, važno je definirati distinkciju između pojmova strah i fobija.

STRAH vs. FOBIJA

Strah je racionalizirana emocija koja se pojavljuje kao reakcija na prijeteću situaciju. Reakcijama izazvanim strahom, možemo lakše upravljati, dok su reakcije izazvane fobijom ekstremnije i njih nismo u mogućnosti kontrolirati.

Preporuka: KAKO KONTROLIRATI EMOCIJE

Za razliku od straha, fobija je anksiozni poremećaj. Fobija je iracionalan strah, a to znači da je reakcija disproporcionalno uvećana u odnosu na stvarnu/realnu prijetnju.

Značajna većina fobija prouzrokovane su jednom jedinom situacijom u kojoj se pojavio jak emotivni naboj i ta emocija je nesvjesno uprogramirana na sve slične situacije u kojima se pojavi određeni trigger koji je postojao u primarnom iskustvu. Kao primjer uzet ću strah od javnog nastupa kod kojeg ne postoji realna, za život/gubitak života ugrožavajuća situacija, a um procesuira respons straha ili fobični respons pri samoj pomisli (konstrukciju situacije u umu) na izlazak pred auditorij.

*Besplatno skini 100 stranica knjige na naslovnici www.alena46.sg-host.com

Fobije također mogu nastati i bez postojanja osobnog iskustva. Dobar primjer može biti film Ralje (sam  dr.Richard Bandler na NLP treninzima daje primjer kako je nakon emitiranja navedenog filma imao najviše klijenata ikada s fobičnim responsom pa čak i među onim pojedincima koji nikada nisu bili u prilici okupati se u oceanu – nadalje, bilo je i slučajeva da su pojedinci generalizirali taj strah na rijeke i jezera, odnosno na bilo koju veću vodenu površinu).

Zahvaljujući upravo Richardu danas u NLP-u postoji model za brzo rješavanje fobija.

KAKO JE NASTAO MODEL ZA BRZO RJEŠAVANJE FOBIJA

Još u ranim fazama razvoja Neuro-Lingvističkog Programiranja, Richard je tražio odgovor od psihijatara na pitanje: Što je po vama i vašem iskustvu najteže izliječiti? Psihijatri su najčešće navodili fobije i opsesivno kompulzivne poremećaje.

Sljedeći korak: Richard je zakupio oglasni prostor u novinama, a oglas je glasio:

Plaćam 100 USD za sat vremena razgovora svakoj osobi koja je u svojoj prošlosti imala fobiju i samostalno ju je riješila (samostalno = bez intervencije terapeuta). Naravno, stotine pojedinaca se javilo na oglas, no samo nekolicina je doista imala iskustvo „samoizlječenja“ od fobije.

Richard je intervjuirao te pojedince i kao rezultat njegovih napora, iznašao je da su baš svi pojedinci u svojem umu prošli kroz bazično isti proces (kod nekih je broj koraka bio brojniji, kod drugih manji, no ključni elementi bili su identični). Nakon što je Richard sistematizirao te elemente, krenuo je u fazu testiranja. Odabrao bi klijenta s fobičnim odgovorom na određenu situaciju i komunicirao mu što točno da u svom umu napravi kako bi fobični odgovor nestao. Tako je i iskustvom brusio strategiju koja je danas poznata pod nazivom Fast Phobia Cure (lijek za brzo otklanjanje fobija).

ZAŠTO ELIMINIRANJE FOBIJE MORA BITI BRZO?

Zato što mozak radi (procesuira) brzo, a ne sporo. Richard Bandler često kao primjer navodi ovu analogiju: Kada biste jedan jedini film vremenski rascjepkali na 5 godina i svaki dan biste pogledali  jedan od 1826 rascjepkanih komadića filma, drugi dan drugi...ne biste bili u mogućnosti poloviti i razumjeti radnju filma. To je način na koji um funkcionira i zato Fast Phobia Cure mora biti izveden brzo kako bi imao najbolji efekt., odnosno jedan jedini, a taj je – fobija – sad je ima, a sad je nema.

Danas je strategija Fast Phobia Cure široko prihvaćena kao (trenutno) najpouzdaniji i najučinkovitiji tretman za fobije ne samo u krugu NLP Practitionera, već i psihoterapiji.

KAKO TOČNO FUNKCIONIRA FOBIJA // FAST PHOBIA CURE

Fast Phobia Cure na jednostavan i kreativan način prekida i iskrivljava (naučene) obrasce uma zbog kojih je dolazilo do fobične reakcije. Konkretno, da bi naš um mogao procesuirati određenu informaciju, mora svjesno ili nesvjesno prolaziti kroz istu sekvencu (korake) kako bi došlo do identičnog rezultata/responsa. Ono što FPC ima za zadatak je u prvom redu iskriviti tu sekvencu, iliti jednostavnijim jezikom, iskriviti način na koji osoba doživaljava svoj strah ili fobiju u televizoru svog uma.

Disclaimer: Kada sam odlučio napisati ovaj članak, imao sam namjeru isprezentirati cijelu tehniku u koracima, no naknadno se i meni javio strah (nije čudno zbog teme članka) – što ako čitatelj krivo interpretira model ili pogriješi sekvencu. Iz tog razloga, ukoliko smatrate da posjedujete nerealan strah ili pak fobiju, svakako potražite pomoć iskusnog NLP Practitionera. Ukoliko se NLP practitioner 5+ godina sustavno bavi NLP-jem, vaš problem trebao bi biti riješen između 20- i 60 minuta (naravno, brzina zavisi i o kompleksnosti vašeg stanja i o iskustvu NLP kolege).

Ukoliko je vaš strah ili fobija manje ozbiljnog karaktera (pozivam se na disclaimer), jednostavniju opciju elementa strategije koju možete napraviti sada u cilju da ublažite reakciju straha prezentiram ovdje:

KORACI

  1. Odaberite sadržaj svog straha (zmije, pauci, javni nastup...)
  2. Umjesto da zamišljate da gledate svojim očima situaciju (iz prvog lica), zamislit ćete da promatrate sebe u toj situaciji iz drugog lica

2.1.Zamislite da sjedite u fotelji, a ispred vas se nalazi crno bijeli televizor dijagonale 20tak centimetara na udaljenosti 4-5 metara.

2.2. Ugasili ste zvuk na CB televizoru

2.3. Dok sjedite u fotelji zamislite sebe u situaciji na tom CB televizoru cca 5 minuta prije nego se pojavio podražaj koji je izazvao tu neželjenu reakciju.

2.4. Sada upalite taj gluho-nijemi - crno-bijeli film situacije dok sjedite sigurni u svojoj fotelji, promatrajući sebe u toj situaciji.

2.5. Premotajte  taj CB film bez zvuka,  do samoga kraja i poslije kraja – sve do situacije kada ste ponovno osjećali sigurnost . Ovdje zaustavite film odnosno pritisnuli ste „pauza“

  1. Sada, dok ste na kraju filma i vidite sebe na ekranu u sigurnoj situaciji, prisjetite se jedne pjesmice, pjesmice koja vam izaziva reakciju smijeha.
  2. Sada ćete iz zvučnika vašeg malog crno-bijelog televizora čuti tu pjesmicu
  3. Kada ste upalili pjesmicu pokrenite film od kraja prema početku i film kreće trostruko većom brzinom od prirodne pokriven elementima kretanja iz filmova Charlie Chaplina i kako se unazad približavate konkretnom trenutku kada je trah bio na vrhuncu, smiješna pjesmica postat će još glasnija, a pokreti unazad brži.
  4. Film zaustavite (pritisnite pauzu) u točki 2.3.

Ishod ove strategije je poremetiti sekvencu odnosno iskriviti situaciju koja je pethodno izazivala strah tj. generirala fobični odgovor.

Kao primjer što biste trebali napraviti izdvojit ću video clip koji sadrži neke od navedenih elemenata i svakako pogledajte prije prolaska kroz gore navedene korake. Napomena: pratite korake koje sam ja napisao, a koje nećete vidjeti u ovom clipu – slika mora biti crno-bijela, a film umjesto od početka prema kraju mora ići od kraja prema početku.

A sada, bacite oko na vjerojatno najstrašniju scenu iz filma Petak 13. s nekoliko ključnih NLP elemenata koji potpomažu eliminiranje strahova i fobija:

Prestrašno, zar ne 🙂

P.S. Fobija je rezultat imaginacije, ne stvarnosti i zato poslušajmo Richarda Bandlera kad kaže:

"Since most problems are created by our imagination and are thus imaginary, all we need are imaginary solutions."

Igrajte se,

Saša Tenodi je profesor socijalni pedagog, jedini NLP trener pod originalnom licencom na ovim prostorima educiran u SAD-u kod Dr. Richarda Bandlera (2007.) te začetnik NLP zajednice u Hrvatskoj. 2016. godine završio je Grant Cardone University, trenutno najpopularniju business & sales akademiju u SAD-u.

Pokrenuo je projekte sa ciljem učenja i networkinga: Klub dinamičnih prezentera, NLP Hooligans klub (klub tajnih iskustava) te NLP Kampove s ciljem usvajanja raznih vještina poput skijanja i snowboardinga zimi te wakeboardinga, windsurfinga i jedriličarstva ljeti. Godine 2016. zbog navedenih projekata na jednom britanskom portalu izdvojen je među top 30 Customer Experience profesionalaca. U 2010. i 2011. dobio je Superbrand’s certifikate kao jedan od najboljih pružatelja usluga u RH. S Ivanom Vorasom  uspješno razvija business podcast Surove Strasti putem kojeg širi ne samo svoje vidike, već i svih onih koji ih slušaju.

NLP Hrvatska

– jedini NLP institut u RH licenciran od strane Dr. Richarda Bandlera

SVE ŠTO TREBATE ZNATI PRIJE VAŠE ODLUKE NA NLP TRENING

Preporuke:

  1. Na naslovnoj stranici NLP Hrvatska, možete besplatno preuzeti 100 stranica knjige Be Your Better Self i procijenite u kojoj mjeri rezonirate s našim trenerom
  2. Pohađanje NLP treninga ponekad nije mala odluka i zato smo još 2010. godine pripremili jednodnevne i dvodnevne seminare koji po nižim cijenama pružaju i praktična znanja, ali i pregled NLP-a, načina rada trenera i sva pitanja na koja želite dobiti odgovor prije vaše konačne odluke je li NLP za vas ili nije. I zato, slobodni ste nam se javiti sa svim pitanjima na info@alena46.sg-host.com  – djelujte.

 

Što mislite o osobi koja bi inače rekla za sebe da se možda boji visina i blago se trese kad gleda ravno ispred sebe 700 metara provalije, 150 metara iznad kamenjara koji čini obalu rijeke Cetine? Mislite da je Hooligan. Zipline Croatia se događa nadomak Omiša, vizualno vrlo atraktivnog Dalmatinskog grada na 20 kilometara od Splita.

Na putovanje smo krenuli u sneno nedjeljno jutro, kako smo znali i umjeli, u nekoliko automobila i kombiju, iz različitih smjerova, nas 18 Hooligana je došlo na točku randevua u Split odakle smo krenuli prema pravom odredištu za koje smo tek tada saznali.

Taj prvi doživljaj krajolika u koji smo došli, na mostu preko Cetine gdje je s lijeve strane klisura s obje kamene obale i pogledom na daljnje maglovite planine koje tek obasjava Sunce, a s desne strane plavo more, plavo nebo i otoci u daljini, je jedan od onih stvari za koje vrijedi živjeti. Kad smo došli blizu vrha, na sebe smo obukli jedinu opremu koja će nas držati na žici: penjački pojas koji ide oko kukova i oko svake noge.

Autor clipa: Tino Pecotić

Uz pojas smo dobili i upadljive žute kacige koje fotografijama daju ozbiljan dojam, a ispostavilo se i da su zapravo korisne kada je glava tek par centimetara ispod brze vruće sajle.

Prva žica je najdulja, od vrha do vrha 700 metara preko samog klanca, i na njoj jemoguće postići do 65 kilometara na sat. To je najbrže prijeđenih 700 metara samostalno,bez motornog pogona, koje je itko od nas prešao u životu. To je najbliže osjećaju slobodnog pada bez korištenja padobrana.

Vanja i Renata

To je prekrasan osjećaj slobode letenja kroz zrak i shvaćanja da je ono što su nam vodiči rekli posve istinito: da se nakon prvih 50 metara više nitko ne boji jer jednostavno ima toliko toga drugog za doživjeti.

Taj prvi put je, naravno, nezaboravan. Žice su provedene kroz različite vrste lokacija na obronku klanca. Prva i predzadnja su jedine koje su napravljene tako da se doslovno leti s jedne gole strane na drugu s čistim pogledom na klanac i Cetinu, dok su druge organizirane tako da pružaju zanimljive varijacije na iskustvo. Prije zadnje, osme žice se okupljamo još jednom svi skupa na jednoj strani, da uživamo u onom što smo postigli, da pogledamo oko sebe i da se spremimo na zadnji korak, preko klanca, Cetine i sada već nekoliko metara iznad ceste koja prolazi suprotnom obalom, iznad automobila kojima prolaze turisti.

Na drugoj strani, još uzbuđeni, skidamo zaštitnu opremu i krećemo na zajednički ručak.

Autor: Ivan Voras

Ivan Voras je freelancer i poduzetnik koji se ponosi širinom projekata koje je napravio, a ima iskustva na svemu od tehnologija Bitcoina i blockchaina do dizajna hardverskih rješenja za uređaje za Internet of Things. Smatra da je sa strojevima dosadno pričati pa društvenu i komunikativnu stranu razvija u communityu NLP Hrvatska, gdje povremeno voli testirati određene obrasce Milton modela, na opću sreću i zadovoljstvo. Dugo godina je proveo kao akademski građanin na FER-u zbog sklonosti istraživanju i razvijanju novih tehnologija, te trenutno radi na pokojem startupu u kojima gušta smišljati rješenja za postojeće i nepostojeće probleme. Ima dugogodišnje novinarsko iskustvo u časopisima Mreža i Bug, redovito piše blog na hrvatskom i neredovito još 2-3 na engleskom, autor je preko stotinu što manjih što većih open source projekata i sudjelovao je u razvoju nekoliko ogromnih. Zbog vrlo specifičnih vještina, trenutno drži tempo ostvarivanja pristojnog broja ovećih projekata godišnje i vjeruje u princip "try everything, see what sticks." Svakodnevno radi s međunarodnim timovima developera i istraživača, te se nada jednom imati vremena da ostvari i one druge projekte koji mu stalno bježe na kraj ToDo liste. Slobodno vrijeme voli provoditi uz dobar podcast, učeći i isprobavajući nove stvari u NLP-u, pisanjem i fotografijom, te laganim sportovima, a bar jednom tjedno pomisli kako bi bilo super uhvatiti kist i naslikati što vidi s prozora. Gurman i networker. Ovisno što piše na vagi hedonist ili stoik. Pitajte me za preporuke podcastova za slušati!

Kontakt: ivoras@gmail.com.

[supsystic-gallery id='9']

 

Kako to obično biva, Saša je za okupljanje odabrao mjesto koje nema veze sa samim održavanjem iskustva pa je to ovaj put bio Trg Ivana Kukuljevića, Špansko (zapadni dio - parking) petak (10.4.) u 17:40 sati. Šesnaest Hooligana se okupilo na dogovorenom mjestu i krenuli smo dalje autima prema zapadu. I tako, vozimo se mi Zagrebačkom avenijom prošli smo City Centar, Ford-ov prodajni salon i skrenuli prema Jankomiru. Tada mi je postalo jasno da idemo u dvoranu za sportsko penjanje. Zgrada u kojoj se nalazi dvorana za sportsko penjanje FOTHIA Zapad je dio kompleksa trgovačkog centra Solidum na Jankomiru.

Svi smo se penjali nebrojeno puta u životu, počevši od najranije dobi, i prije nego smo prohodali. Vertikalno kretanje - penjanje - nazivamo različitim imenima ovisno o terenu po kojem se penjemo i načinu penjanja - pješačenje, planinarenje, alpinizam, sportsko penjanje... Sportsko penjanje je disciplina koja se razvila iz alpinizma, odnosno iz slobodnog penjanja gdje je za razliku od alpinizma smisao svladavanje penjačkih smjerova 'slobodnom tehnikom'.

Sportsko penjanje je natjecateljski sport, u kojem se penjač za napredovanje koristi samo svojim tijelom bez tehničkih pomagala, a oprema služi isključivo za osiguranje. To je oblik slobodnog penjanja po stijeni, pri čemu je sigurnost penjača jedan od najvažnijih faktora. Ne smatra se slobodnim penjanjem kad se penjač pomaže bilo kojim dijelom opreme za napredovanje ili odmaranje. Sportsko penjanje razvilo se u nizu zemalja kao prirodan razvoj dugo prisutnog penjanja na suhoj stijeni (alpinizam). Neformalna natjecanja, premda mala i rijetka, oduvijek su bila sastavni dio planinarenja i penjanja. Prvi pokušaji organiziranja natjecanja u penjanju na suhoj stijeni sežu više od 60 godina u prošlost. Usprkos tome tek 80-tih godina niz nacionalnih saveza počinje formulirati pravila i organizirati natjecanja za više od 50 sudionika.

Oprema za penjanje se između ostalog sastoji od:

Penjačica - obuče napravljene od raznih materijala i gume, koje se koriste za lakše penjanje te su dizajnirane tako da povećavaju trenje između penjačevih stopala i stijene.

Penjačkog pojasa koji služi za osiguranje penjača prilikom pada, a preko njega se navezuje uže. Sastoji se od tekstilnih gurtni koje prolaze oko struka i nogu, te kopči (jedne ili više), a napravljen je tako da raspodijeli silu pada penjača na leđni dio, te na noge.

Užeta (penjački konop) i zamka odnosno komada užeta dužine 5-6- metara izrađena od istih materijala i na isti način kao i uže za penjanje, samo manjeg promjera i koristi se za osiguranje priliko samospuštanja (absaila)

Karabinjera sa maticom - metalni dio opreme koji služi kod izrade sidrišta, prilikom samospuštanja, te kod osiguravanja partnera.

Kompleta - dijela opreme koji se sastoji od dva karabinjera i gurtne. Služi da se u njega ukopča Konop te je veza između užeta i stijene

Vrećice za magneziji i magnezija – magneziji smanjuje znojenje ruku, povećava trenje prilikom hvatanja hvatišta

 te sredstva za osiguravanje, primjerice:

kruška                                             grigri                                                  reverso

 

Što je u stvari slobodno penjanje?

"Slobodno" penjanje podrazumijeva savladavanje uspona isključivo vještinom i snagom vlastitog tijela, uz korištenje prirodnih neravnina na stijeni. Uže i oprema za povezivanje penjača sa užetom se koriste samo radi zaštite penjača prilikom pada. Uže i oprema čine sistem za osiguranje. O čemu je riječ? Većina uspona počinje u dnu stijene, kada onaj tko se penje kao prvi kreće uz stijenu. Za njega je privezano uže, koje on (ili ona) vuče za sobom. Drugi penjač, onaj tko osigurava, uz pomoć sprave za osiguranje, popušta uže tako da prvi može nastaviti sa usponom. Prvi povremeno zastaje kako bi ukopčao uže u zaštitnu opremu koju sam postavlja ili koja je ranije trajno postavljena na stijeni. Pokretna zaštitna oprema, koju penjač sam postavlja, može biti metalni klin ili mehanički uređaj koji se zaglavljuje na stijeni.

Poslije postavljanja zaštite, prvi koji se penje ukopčava uže u karabinjer koji je ukopčao u zaštitu. Tako, u slučaju da padne, penjača zaustavlja uže koje prolazi kroz karabinjere i čiji drugi kraj čvrsto drži osoba koja osigurava. U suvremenom penjanju, padovi su uobičajena (i praktično nezaobilazna) stvar. Svaki pad predstavlja rizik, međutim, uz modernu opremu i kvalitetne fiksirane klinove, kao i uz pažljivo osiguravanje, rizik je sveden na prihvatljivu mjeru.  Iako je moguće spustiti se sa užetom omotanim oko tijela kako bi se stvorilo trenje neophodno da se zaustavi pad, danas penjači koriste uređaje za spuštanje (obično se koriste i za osiguravanje), kroz koje se provlači uže i koji su prikopčani za pojas. U ovim uređajima se stvara trenje, koje omogućava kontrolirano i lagano spuštanje. Mnogi današnji smjerovi (naročito sportski) se završavaju prije nego što se stigne do vrha stijene i imaju fiksirano, trajno postavljeno sidrište. Često su ovi smjerovi kraći od polovine dužine užeta, tako da osoba koja osigurava može jednostavno spusti penjača kada ovaj stigne do vrha smjera.

Postoj više vrsta slobodnog penjanja;

Bouldering (penjanje po niskoj stijeni bez osiguranja)

To je, vjerojatno, najjednostavnija od svih oblika, zahtjeva najmanje opreme i zbog toga je podložna nekim od najstrožih nepisanih pravila. Zapravo, sve što vam treba je niska kamena gromada i penjač. Kamene gromade mogu biti veličine od pola metra do zastrašujućih (možda ne preporučljivih za penjanje)10 m visine. Tu počinju pravila. U ozbiljnom boulderingu, ne smijete stati na dio opreme umetnute u stijenu, partner vas ne može fizički podupirati i morate slijediti zadane hvatove u određenom smjeru.

Solo penjanje (penjanje bez užeta) 

Solo penjanje je zapravo bouldering na nešto višem nivou – i to doslovno. Ono podrazumijeva penjanje do bilo koje visine bez uobičajenog osiguranja. Taj nesputan način penjanja može biti vrlo privlačan, jer dopušta penjaču da se kreće brzo i tečno. Sigurno nije preporučljiv način za počinjanje penjačke karijere, jer su mnogi penjači, uključujući i slavne stručnjake, solirajući završili svoju penjačku, a i životnu karijeru.

Deep water solo penjanje (solo penjanje iznad vode)

Možda malo sigurniji način uživanja u solo penjanju je onaj iznad vode. Ne samo da ćete iskušati svoje sposobnosti, nego i prednosti pada čije su posljedice tek iznenadni ulazak u vodu i možda malo duže plivanje. Međutim, zapamtite da i voda može biti tvrda kao stijena padnete li s visine od 10 metara ili više te da hladna voda i veliki valovi nisu ništa manje opasni od tvrdih stijena ispod vas, dok u nekim područjima ne treba zaboraviti i na moguće susrete sa morskim psima.

Bouldering (penjanje po izgrađenim objektima)

Naziv objašnjava sve. Takvo se penjanje izvodi na građevinama koje nisu zamišljene za penjanje, ali se i pored toga mogu koristiti za taj sport. Imajte na umu da takvo penjanje može uzrokovati – i uzrokuje – plaćanje kazni i privođenje.

Penjanje po umjetnim stijenama

Sportske dvorane i umjetne stijene su savršena mjesta za početak penjačke karijere te obično imaju opremu za iznajmljivanje i obučeno osoblje koje dežura pa vam mogu dati savjet da ne posrnete pri prvim koracima na početku penjanja. Većina sportskih dvorana s umjetnim stijenama ima širok spektar smjerova različite težine pa ujedno nude priliku da učite i od drugih penjača. U nekim slučajevima penjanje može imati određena pravila, po kojima ne smete koristiti sve hvatove na stijeni, već samo određene, na primjer one označene istom bojom.

Mi smo u dvorani za sportsko penjanje FOTHIA Zapad iskušali penjanje po umjetnim stijenama. I kako to obično biva prvo morate potpisati Izjavu u kojoj izjavljujete da ste upoznati sa pravilima i da ste zdravstveno sposobni.  Nakon što smo svi potpisali Izjavu, obukli smo penjački pojas te se uputili do umjetne stijene. Instruktorice su nam između ostalog objasnile za što nam služi penjački pojas i kako funkcionira te na koji način ćemo se popeti do vrha stijene.

Slika: Slušamo upute

Hmmm… meni je bio prvi put (mislim na penjanje po stijeni :)). Smjer nije bio zadan, odnosno mogla sam koristit sve izbočine na stijeni. Uputa instruktorice je bila jednostavna i glasila je: Popni se do vrha i onda sjedni (osloni se) na penjački pojas ispruži noge da ne udaraš u stijenu te se polako spusti. 🙂  Zvuči jednostavno. Pomislila sam; Ha, dobro, idem probati. Ispružila sam ruku, uhvatila se za izbočinu koju sam rukom mogla doseći stavila nogu na izbočinu da se poduprem iii… HOP!. Ok, sada dalje.. Malo si morate prokalkulirati, odnosno pogledati kako su postavljene izbočine na stijeni kako bi si mogli odrediti smjer kretanja kojim se prema vašoj pretpostavci možete popeti do vrha. Barem sam ja tako napravila .  I krenulo je… podsjetilo me na penjalicu u Maksimiru. Onu veliku na livadi ispod vidikovca, doduše ne znam da li je još vijek tamo. Kao djeca smo se znali penjati na tu penjalicu i sjećam se da sam uvijek kalkulirala gdje ću staviti nogu kako bi što lakše s rukom dohvatila gornju štangu (crtica iz života autora ;)). Uglavnom…išlo je to meni brzo. Aha.. tu jednu ruku … pa onda druga noga ovdje.. odrazi se…uhvati se za gornju izbočinu… iii… evo me na vrhu. Osmijeh od uha do uha.   Paaa… uopće nije teško. Naravno smjer nije bio zadan i mogla sam koristit sve izbočine. Da, tako nije teško. Kasnije sam se popela po „zelenom“ i „plavom“ smjeru. Smjerovi su označeni bojama, odnosno izbočine na stijeni su određene boje i ako se penješ zadanim smjerom npr. „zelenim“ onda smiješ, prilikom penjanja, koristiti samo izbočine zelene boje. Svaka boja označava određenu težinu smjera, ne znam točnu podjelu po bojama ali Saša Tenodi, Ivan Šulc, Manuela Jakša, Maja Gašpić i Martina Kranjčec su se okušali na „pinky“ smjeru koji je koliko sam shvatila među težima (ispričavam se ako sam nekoga zaboravila). Popeti se uspjela samo Martina. Bravo Kranjčec!! Svaka čast! 🙂

Slika: Kranjčec na vrhu

No, to nije bilo sve. J Instruktori su nas iznenadili sa skokom sa „platforme“ (over delivery, kako bi rekao Saša). Sigurno se pitate kakve „platforme“. Paaa… nije baš platforma ali kada se popnete na plohu iznad dijela umjetne stijene čini vam se kao da ste na, ha, barem prvom katu zgrade koja ima visoko prizemlje. Prešli smo zaštitnu ogradu i u „tarzan“ stilu bacali smo se sa „prvog kata“. Juuuhuuuu….aaaaaaa…supeeeer!!! Naravno, nastalo je opće oduševljenje. 🙂

Slike: Svaka povezanost sa Hooliganima nije slučajna

Mislim da je skok bila točka na „i“ ili ti, šlag na tortu.  Nitko od Hooligana nije odustao, a bilo ih je koji se boje visine. Uz podršku ostalih uspjeli su nadvladati strah, a neki nakon ovog iskustva razmišljaju ponovno se okušati u penjanju.

Još jedna uspješno odrađena hooliganština je iza nas, a do sljedeće „tarzanski“ pozdrav! 🙂

Kristina Bulešić

[supsystic-gallery id='8']

 

 

 

 

 

 

 

Srijeda (11.03.) podijeljeni smo u dvije grupe. Mjesto nalaženja je bio ulaz u KBC Sestre milosrdnice (Vinogradska), prva grupa u 18:30, a druga u 19:30. Naravno, nakon dolaska na mjesto dogovora Saša je nazvao i rekao nam drugu lokaciju na kojoj smo se sastali kako bi iskusili novo hooligansko iskustvo. Nova lokacija je bila stambena zgrada nedaleko od bolnice. Nakon ulaska u zgradu spuštali smo se uskim stepenicama u podrum, pritom osvjetljavajući put mobitelima. Naravno da je bilo svjetla u hodniku ali nitko nije potražio prekidač jer je Saša rekao da koristimo mobitele (vjeruje se osobi koja „zna“, tzv. „osoba od povjerenja“). Kada smo sišli u podrum spustio se i vlasnik Neven Vrbanić te upalio svijetlo. 🙂 Pored vrata je stajao natpis „čudesan svijet zmija“ Oooo…zmije!. Nekim hooliganima se promijenio izraz na licu. Ali šta sad? Tu smo..u podrumu..i vrata nas dijele od zmija. Ha gle, ušli smo!

Neven Vrbanić je vlasnik, ne zna se točno kolikog broja zmija, koje drži u dvije prostorije odvojene vratima. Prva je tzv. „hladna soba“  u kojoj su zmije iz kopnenih krajeva (poskoci, čegrtuše..) te je temperatura sobe tijekom zime 5 -10 Celzijevih stupnjeva. U takvim uvjetima zmije ne jedu 3 do 4 mjeseca te se po dolasku proljeća pale lampe koje dižu temperaturu u prostoriji da bi zmije postale aktivne. U drugoj tzv. „toploj sobi“ se nalaze zmije iz toplijih krajeva koje ne hiberniraju. Sve zmije su iz uzgoja te su naviknute na ljude. Neven ih prodaje ili „izmjenjuje“ sa drugim uzgajivačima. Primjerice, ti meni daš Poskoka ja tebi Mambu. Slično kao zamjena sličica u osnovnoj školi. 😉

Slike: neki od stanovnika „hladne sobe“

Poskok                                                                                            Meksička zvečarka

 

Ako niste znali, zmije su prisutne na Zemlji već više od 100 milijuna godina te nastanjuju  sve  kontinente osim Antarktike.  Razvile  su  se  od  gušterolikih dinosaura, što nam dokazuju i rudimentarni ostatci udova boa i pitona. Zbog izduljenosti tijela imaju povećan broj kralješaka, a takav je izgled evolucijska prilagodba puzanju kroz uske otvore i procjepe. Također zmije imaju  posebno  prilagođenu  građu  glave: kosti čeljusti i nepca vezane su samo ligamentima,  što  im  omogućava  gutanje mnogostruko većega plijena. Budući da zmije ne mogu regulirati tjelesnu temperaturu,  prilikom  odabira  povoljnih staništa moraju u prvom redu osigurati dostupnost sunčeve energije ili neki drugi izvor topline. Zmije  uglavnom  žive  samotnim  životom  i okupljaju se u veće skupine samo tijekom hibernacije (zimski san) i u razdoblju parenja. Neke zmije zbog visokih temperatura i suše miruju i u najtoplijem dijelu godine, a to se naziva estivacija (ljetni san).Velika većina vrsta aktivna je danju, zbog ovisnosti o sunčevoj energiji, dok je samo manji dio vrsta u toplijim krajevima aktivan i noću.

Parenje zmija započinje u rano proljeće ritualnim borbama mužjaka, kojima je cilj utvrditi dominaciju na određenom području. Mužjaci se udvaraju ženkama tako što slijede njihov miris, a nakon toga ih i stimuliraju nježnim dodirima tijela. Dolazi do unutarnje oplodnje  jajašaca  iz  kojih  se  razvija  potomstvo. Ženke mnogih vrsta polažu jaja na pogodna mjesta i zatim ih napuštaju, a neke ih čuvaju od predatora dok se mladunci ne izlegu. Neke vrste, poput riđovke, rađaju i žive mlade (ovoviviparija) koji izlaze iz jajne ljuske još u tijelu majke, neposredno prije okota. Mladunci su odmah spremni za samostalan život i napuštaju majku čim se izlegu.

Sve poznate vrste zmija su mesožderi, a u njihovoj su prehrani uglavnom žabe, gušteri, druge zmije, ptice i njihova jaja, mali sisavci,  ribe  i  kukci.  Plijen  love  iz  zasjede ili  aktivnim  traženjem,  a  gutaju  ga  cijela. Imaju slab vid, a osjetilo mirisa im je najjače oružje.

Jeste li znali da je samo 10% zmija otrovno. Zmije se služe jezikom i posebnom strukturom u svodu usne šupljine (Jacobsonov organ) kako bi “okusile”, tj. omirisale okolinu. Najdulja je zmija na svijetu mrežasti piton (Python reticularis), 8 - 10 m; a najmanja je dvoprugasta sljeparica (Leptotyphlops bilineatus), koja naraste do najviše 10 cm.

Zmije nemaju očne kapke, nego prozirnu ljusku koja pokriva oko i štiti ga od ozljeda. Zmije nemaju vanjskih slušnih organa i slabo čuju zvukove koji se šire zrakom, ali preko kostiju donje čeljusti dobro osjećaju vibracije tla. Zmije po nekoliko puta godišnje odbacuju staru kožu kada im ona postane pretijesna. Staru kožu ili „svlak“ skidaju u jednom komadu, trljajući se o travu i granje. Znatno više ljudi pogine od udara groma, napada psa ili uboda osa i stršljena nego od ugriza zmije.

Od davnina pa sve do danas zmije se u usmenim i pisanim predajama opisuju jedino kao zle, agresivne i nadasve “podle”. Zmija ima vrlo složenu simboliku obzirom da je ona jedan od svjetski najstarijih i najraširenijih mitoloških simbola. U mitologiji, religiji, znanosti i literaturi diljem svijeta zmije, simboliziraju plodnost, besmrtnost, obnavljanje, liječenje, ali i zlo. Takvo viđenje nalazimo od biblijskih motiva zmije, koja je Evi ponudila jabuku i time ljudski rod izbacila iz raja, pa do modernih hollywoodskih filmskih ostvarenja. Danas, unatoč velikom napretku u znanju i osviještenosti o očuvanju prirode, mnogo ljudi i dalje gleda na zmije kao na nešto čega se treba bojati i što bi bilo najbolje istrijebiti. Unatoč tomu, čovjek se oduvijek zmijama i divio o čemu nam svjedoči Eskulapov štap, simbol  ljekarništva.  Na  tom  starogrčkom simbolu zmija na štapu simbolizira izlječenje i brz oporavak bolesnih, kao što zmija odbacuje staru kožu i ponovo se rađa. Eskulapov štap ili Asklepijev štap simbolizira liječničko umijeće spajajući zmiju, koja svlačenjem svoje kože predstavlja simbol ponovnog rođenja i plodnosti, sa štapom, simbolom autoriteta pripisanom bogu medicine. Raširena tvrdnja govori kako je zmija omotana oko štapa zapravo bjelica, Elaphe longissima, također poznata pod nazivom Eskulapova ili Asklepijeva zmija. Bjelica je autohtona vrsta za jugoistočnu Europu, Malu Aziju i neke srednjoeuropske regije bogate toplicama, koje su nastanili Rimljani zbog vjerovanja u njene iscjeljiteljske moći.

Poznato je da u Hrvatskoj živi 15 vrsta zmija, od  kojih  su  samo  tri  otrovnice  (poskok,  riđovka i planinski žutokrug), dok je preostalih 12 neotrovno i neopasno. Poskok, riđovka i planinski žutokrug pripadaju rodu ljutica (Vipera) a  mogu  se  prepoznati  po  karakterističnoj  cik-cak  šari  na  leđima,  glavi  koja je  širinom  jasno  odvojena  od  vrata,  te  po kratkom zdepastom tijelu i očnim zjenicama u obliku vertikalnog proreza (od neotrovnica takve zjenice ima jedino crnokrpica). Po obojenosti odstupa riđovka, koja može biti i potpuno crna ili imati niz isprekidanih poprečnih pruga. Zbog blage klime u Hrvatskoj su zmije vrlo široko rasprostranjene. Katkad se još spominju crnokrpica i zmajur kao zmije “poluotrovnice”, ali one, iako imaju žlijezde koje proizvode otrov i stražnje zube kojima ga ubrizgavaju, ne  mogu dovoljno ugristi čovjeka da bi mu ubrizgale otrov, a i samo unošenje otrova presporo je da bi ugrozilo čovjeka.

ZABLUDE O ZMIJAMA

Poskok NE može skakati, a naziv je dobio zbog zabilježenih ugriza u predjelu glave do kojih dolazi pred kraj ljeta i u jesen, ali ne zato što poskoci skaču, nego zato što se oni u tom razdoblju sunčaju na nižim granama drveća i grmlja. Zmije  NE  love  i  NE  naganjaju  ljude. Mužjaci  tijekom  sezone  parenja  mogu braniti ženku i prijeteći krenuti prema predatoru, ali najčešće zmije bježe čim zamijete ljude. Zmije  NISU  sluzave  i  mokre,  kao  što neki ljudi misle, nego su na dodir vrlo suhe i nježne.

Nakon što smo mu postavili 1000 pitanja o zmijama, Neven je „napokon“ izvadio zmiju iz terarija. 🙂 Uf… Tko će prvi dotaknuti zmiju? Malo smo pogledavali jedni u druge ali nakon par sekundi je krenulo.. Naš novi prijatelj s kojim nas je Neven upoznao bio je piton dugačak cca do 150 cm.

Nakon Saše Posavčevića i Tomislava Novaka došao je red i na mene. Neven mi je pitona položio oko vrata. Uhvatila sam ga sa obje ruke i promatrala njegovo/zino ponašanje. Piton se lagano uvijao, gledao okolo…a onda se okrenuo. Okrenuo je glavu prema meni i zastao. Ooo…Gleda me! Zastao je! Zašto je stao?! Zašto me gleda!? Šta to znači?! Moram priznati da sam u tom trenutku osjetila „lagani napad“ panike. Iako sam ostala mirna i bez riječi, gornjim dijelom tijela sam se počela laganoooo, odmicati od zmije. Naravno, naš novi prijatelj nije niti „trepnuo“. Okrenuo je glavu na drugu stranu i nikome ništa.  Kasnije si razmišljam; „Gledao me, pa šta. I ja sam njega gledala. Tko zna šta si je on/ona mislio/la. Možda niti njemu/njoj nije svejedno? U biti, nije mi ništa napravio. Bio je zapravo vrlo drag. Zašto bi se ja njega/nje bojala?!“

Strah je bio bez razložan, iniciran naučenim obrascima koji se nemogu potkrijepiti iskustvom jer naime nikada nisam držala zmiju u rukama niti me ikada zmija pokušala napasti. Dakle, totalno besmisleno! 🙂

Nakon što sam primila zmiju u ruke i ništa strašno se nije dogodilo, osvijestila sam da je zmija životnija kao i svaka druga. Naime, sva živa bića imaju „specifičnosti“ koje su nam više ili manje prihvatljive s obzirom na inpute koje smo primali iz naše okoline. Inputi iz okoline nam u nekim slučajevima pomažu, a u nekima, kao što je ovaj, stvaraju predrasude i nerealne strahove koji nas sprječavaju da doživimo nova iskustva, recimo držimo zmiju u rukama.

Na kraju balade, drago mi je da sam imala priliku osvijestiti svoje „strahove“, uvidjeti da nemaju osnovu i da su proizašli iz „nametnutih“ uvjerenja te promijeniti svoj pogled na zmije.

I ostali hooligani su stoički podnijeli upoznavanje, doduše neki su već bili na izložbama, neki su se pitali što im to trebalo, ali na kraju smo svi izašli sa osmijehom na licu. 🙂

Do sljedećeg probijanja okvira, pozdrav!

Kristina Bulešić

[supsystic-gallery id='7']

crossmenu linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram