Piše: LANA KIHAS, magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja
Što znači slušati? Kako slušamo? Koja je razlika između slušati ili čuti? Je li nam važno slušati? Što radi odrasli kada sluša dijete? Kako sluša ili gleda dijete? Sluša li dijete Vas? Slušanje podrazumijeva prije svega vidjeti, a ne samo gledati, čuti a ne samo slušati. To je nešto što vrijedi i za odrasle osobe kao i za dijete, zar ne?
Vlastito iskustvo u radu pokazuje mi da slušanje djeteta i razumijevanje procesa dječjeg učenja ima veliku važnost jer tako otkrivamo i uočavamo individualne karakteristike i posebnosti svakog djeteta. Jednostavnije rečeno, slušanjem i gledanjem djeteta stvaramo rapport, prilagođavamo se djetetu da bi mogli komunicirati s njime i postići ono što želimo. A zašto je to važno? Djeca uče putem osjetila, uče ono što vide i čuju. Od malih nogu dijete se uči da ponavlja riječi da bi naučilo govoriti, zar ne?
I zaista su roditelji upori u tome da bi dijete progovorilo. Zašto onda u kasnijoj dobi zanemarujemo način komuniciranja s djetetom? Jeste li svjesni vlastitog načina komuniciranja i koliki ima utjecaj na dijete?
Začetnicom „pedagogije slušanja“ smatra se Carlina Rinaldi, a proizlazi iz Reggio pedagogije, jedne od „alternativnih“ pedagoških metoda. C. Rinaldi se bavi problemom proučavanja i slušanja djece i posvećuje knjigu u tom području pod nazivom „U dijalogu s Reggio Emiliom. Slušanje, istraživanje i učenje“. „Pedagogija slušanja“ objašnjava nam da slušati dijete uključuje i pozorno praćenje djeteta na različite načine: dijalogom, interpretiranjem dječjih aktivnosti, likovnih radova i igre. U razumijevanju načina kako djeca razumijevaju i djeluju na svijet, leži tajna uspješne komunikacije i uspješnog odnosa. To je temeljno otkriće u „pedagogiji slušanja“ koje roditelji, odgojitelji, učitelji mogu izabrati slijediti ili ne.
Komunikolozi (Brajša,1994, Schultz von Thun, 2001.) navode dvije vrste slušanja: aktivno i pasivno slušanje. Aktivno slušati znači slušati s namjerom da bi se pomoglo drugima. Ne osuđivati govornika, već razmišljati, nastojati razumjeti što priča, razumjeti njegove osjećaje, potrebe, želje, ne prekidati kada priča, ne moralizirati, već odašiljati poruke kao što su: znam kako se osjećaš, razumijem što govoriš, zanimam se za tebe, stalo mi je do tebe i onog što govoriš, poštujem te, ne pokušavam te promijeniti, pokušat ću ti pomoći.
Ipak, potrebno je biti oprezan u odabiru riječi (verbalna komunikacija) i načinu pristupanja sugovorniku (neverbalna komunikacija). Kako? NLP tehnike usklađivanja, pristupanju informacijama, upravljanje stanjima i jezičnim modelima samo su neki od alata koji vode postizanju određenog ishoda.
Druga vrsta slušanja jest pasivno slušanje, odnosno slušanje bez da čujemo poruku, odnosno što nam govornik želi reći. Slobodno se može i staviti pod naziv „ne slušanje“. Kada nam nije do komunikacije, pretvaramo se da slušamo, prekidamo, otimamo riječi kako bi uhvatili priliku da mi pričamo, slušanje onog što nama odgovara da čujemo, zanemarujemo neverbalne poruku.
Takva vrsta slušanja zbunjuje i odrasle, a kod djece ima posebno negativan učinak.
Kroz takav vid komunikacije dijete dobiva negativnu povratnu poruku, pr.: „Nije važno što ja govorim, što ja mislim, osjećaj, želim ili trebam“. Tim porukama dijete se osjeća neprihvaćeno, gubi samopouzdanje i samopoštovanje, emocionalno postaje nestabilno i nesigurno. Vlastitim iskustvom u radu, mogu potvrditi mnoga istraživanja koja ističu važnost emocionalnog razvoja kao podlogu za cjelokupni razvoj. Djetetu je potrebno da se osjeća voljeno, zaštićeno, sigurno, zbrinuto, okruženo pozitivnom i podržavajućom okolinom da bi moglo samostalno učiti, istraživati putem igre, ostvarivati socijalne interakcije, osjećati se slobodnim i kompetentnim i učiti kroz svakodnevna iskustva. Upravo je zbog toga važna uloga odrasle osobe kao i model slušača.
Da bismo mogli slušati djecu, moramo biti prisutni kako bismo mogli čuti svim našim osjetilima. Slušanje znači biti otvoren za druge i ono što nam žele reći, biti otvoren za razlike i prepoznavanje različitosti i vrijednosti drugačijih stajališta i mišljenja. Zahtjeva otvorenost za promjene, razvijenu empatiju, prihvaćanje različitosti, aktivno je. C. Rinaldi teorijom „pedagogije slušanja“ naglašava, kada uistinu slušaš sebe, slušaš i druge, slušamo ne samo ušima, već svim osjetilima i tako ulazimo u refleksiju i samo – refleksiju. Nije li to osnova svakog odnosa u učenju? NLP je stav okarakteriziran osjećajem radoznalosti, avanture, želje za učenjem onih vještina koje će nam omogućiti da spoznamo vrstu komunikacije koja uspješno utječe na ljude. Raznolike NLP tehnike pomažu nam da uistinu vidimo i čujemo sebe, vidimo i čujemo druge.
Informirajte se o radionicama “NLP u radu s djecom” na info@alena46.sg-host.com
Lana Kihas po struci je magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Ima dugogodišnje iskustvo u radu sa djecom različite dobi i sposobnosti, kao i rad u različitim odgojno-obrazovnim ustanovama u pojedinim europskim zemljama. Dio je tima KIDS&CO by Dječji vrtić „Kreativni dani“ koji zastupa suvremeni koncept u odgoju i obrazovanju. Više o tome možete pronaći na http://kidsandco.eu/. Kao profesionalni odgojitelj, piše blogove koji su većinom namijenjeni roditeljima s različitim savjetima, teorijskim i praktičnim znanjima o odgoju i obrazovanju djece.
Piše: Nataša Trebotić prof. pedagogije, hrvatskog jezika i književnosti, NLP Praktičarka
Kako ću lakše komunicirati s djetetom? Kako će moje dijete postane dobro i početi me slušati? On nikad ne sređuje svoju sobu. Uvijek me sramoti. Te i takve slične izjave i pitanja poruke su koje vrlo često roditelji govore svojoj djeci. Tragom ovih pitanja i velikom ljubavlju prema svojoj struci odlučila sam se napraviti ono što najbolje znam a to je – educirati. Odlučila sam se na podučavanje roditelja vještinama dosljednog ponašanja.
Polako od 2011. nastajala priča koja i dan danas živi i nadograđuje se nizom edukacija, ulaganja mog osobnog, ali i vrijednog rada mama koje rado zovem pčelice radilice jer uz svoj posao i odgoj djeteta ne odustaju od svakodnevnog rada na sebi.
Da bih bila dobar edukator najprije sam morala poraditi na sebi i svom prezentiranju i to sam učinila prošavši kroz praktičarski trening NLP-a. I sama sam slamala niz svojih uvjerenja i blokada koja su kočile ne samo moj rad nego i obiteljski život. Potom polazeći od osnovne pretpostavke NLP-a da je značenje komunikacije odgovor koji dobivam počela sam roditelje učiti da jasnije iskažu svoje stavove na asertivan i pozitivan način, a ne napadački. Osvijestili smo koliko malo komuniciramo asertivno a kako to lako činimo agresivno.
Dijete postaje „zločesto, glupo, lijeno“ i sl. jer smo mu svjesno ili nesvjesno poručili da je ono takvo. Učim roditelje „reprogramirati“ obiteljske obrasce uvjerenja koja su njima nametnuli njihovi roditelji i osvijestiti ima da verbalno i fizički mogu osakatiti djecu za čitav život. Trenutno imam skupinu mama koja nakon mjesec ili dva dana rada polako shvaća da svaka za sebe stvara obiteljsku dinamiku. Da dijete nije krivo za ponašanja koja isporučuje već da su ta ponašanja odgovor na ono što im mi kao roditelji dajemo.
Niz istraživanja pokazao je da dosljednost u roditeljstvu smanjuje pa čak i eliminira mogućnost pojave ovisničkih i nasilničkih ponašanja u adolescenciji. Uz to tzv. permisivni/popustljivi roditeljski stil u kojem se ne zna što je nagrada a što kazna a uz to i autoritarni stil ili, kako ja volim reći spartanski odgoj, također vrlo negativno utječu na emocionalni razvoj mlade osobe.
Moja je dužnost i odgovornost učiti i osnaživati roditelje u dosljednom roditeljstvu i tzv. pozitivnom autoritetu. Smatram da je to svakako odgovornost svih stručnih suradnika u odgojno obrazovnim ustanovama. Roditelja treba kroz iskustvene radionice poučiti dosljednosti odnosno dati mu krila u kreiranju obiteljske dinamike gdje djeca znaju tko je roditelj a tko dijete, što smiju i ne smiju, a bez da ih se "tuče" psihički ili fizički.
