BRANKA ANDROŠEVIĆ, 40, doktorica medicine
Postoji mnoštvo predavanja, tečajeva, seminara, edukacija, i nisu svi nužno loši, no najčešće, ako je kvalitetnija edukacija, dobiju se konkretni odgovori na pitanja, alati i tehnike te se svodi na to da dobiješ uputu da to “samo trebaš” copy paste-ati i to je to!
I izadješ sretan i prpošan sa još jedne u nizu edukacije sa mišlju - “Pa da, to je to!”
I onda se nađeš u istoj nekoj situaciji kao i prije edukacije i taj čas zaboraviš sve! Nešto pokušaš, ali to ne ide jer, jebi ga, ovo je realna situacija, a ne vježba, nešto shvatiš da ni tamo nisi baš polovio, nešto ti se već i tamo činilo neupotrebljivo, i brzo se vratiš na stari obrazac ponašanja i opet zezneš, ili još gore, kao ja, potpuno zaboraviš primijeniti ( tj. sjetiš se jako prekasno) išta što si naučio na edukaciji koja nije bila ni kratka ni jeftina.
Zato što recept nije dovoljan, tj. dovoljan je onima koji kao imaju “ono nešto” već u sebi, pa samo to trebaju izbrusiti, no nama nekima nije. I sve pada u vodu. I svaka edukacija i tečaj nam je uzaludan.
No, znaš one situacije kad ti sve ide od ruke, kad kroz dan ulaziš u interakciju s ljudima i sve nekako rješavaš bez problema i glatko, i premda su svi oko tebe namrgodjeni, tisuću prepreka ti stane na put, taj dan ti, kao nekom magičnom lančanom reakcijom rješavaš sve redom, pa čak napraviš i više nego je bilo potrebno. Zašto su neki dani takvi, a nekad zapnemo već na prvom razgovoru s istim tim kolegom već rano ujutro. Zašto se neki ljudi uvijek s lakoćom sa svima sve dogovore, a mi samo s nekima, rijetkima?
Zašto kad dobiješ mogućnost naučiti kako se drži prezentacija korak po korak i trebaš samo modelirati učitelja, tebi zapinje i izgleda totalno neprirodno?
I zašto su svi oni dobri predavači, dobri svima?
I ja sam mislila da su oni “rodjeni s tim”.
No što kad bih vam rekla da nije stvar niti tehnike (jer to svatko može naučiti iz knjige ili 1-2 radionice), a niti same te osobe.
Stvar je u našem stanju! Našem trenutnom osjećaju samopouzdanja i vjere da nešto možemo učiniti. Ne, nisu to pozitivne afirmacije. Ovo je puno brže i efikasnije.
U NLP trening centru kod Saše osim, standardno, recepta, alata, tehnika i nebrojenih mogućnosti za vježbu, dobila sam priliku učiti utjecati na svoje stanje, na promjenu stanja, na samopouzdanje i uvjerenje da ja mogu jednako tako brzo, od ruke rješavati konfliktne situacije, bez bojazni ulaziti u razgovor sa gotovo bilo kime. I dobila sam ono što je meni osobno dalo najveću vrijednost - mogućnost da držim javni nastup -prezentaciju potpuno prirodno, samouvjereno i tečno, da bi čovjek rekao “ona je rodjena s tim”.
Niti sam rodjena, niti odrasla, niti mi je to došlo spontano.
Godinama sam imala strašne treme, ne samo u javnom nastupu već i na bilo kakvom važnijem razgovoru tipa poslovnom interview-u. Toliko sam se bojala kad bi me netko prozvao da nešto kažem pred više ljudi, da mi se doslovno na košulji primjetilo lupanje srca. Grlo mi se stezalo, glas mi je bio neprepoznatljiv, ruke mi se tresle, a lice preznojavalo. Samo sam čekala da završi i nadala se da ću preživjeti. Grozno je to izgledalo.
Ne znam je li bilo gore meni ili onim ljudima koji su me morali gledati i slušati suosjećajući samnom.
I upisala sam Basic. To mi je onako dalo mali hint da tu možda ima nešto više, čak i za ovakve tvrdokorne slučajeve poput mene. I upisala Practitioner, gdje sam prvo osvijestila u čemu je stvarno moj problem, riješila hrpu “uvjerenja” koja sam pokupila od roditelja, nastavnika, loših prijatelja i ostalih dobronamjernika i tada došla na Master.
Tek tu su se počele slagati kockice (kažem da sam tvrdokorni slučaj:).
Stav tijela, gestikulacija ruku i pauze u govoru može svako inteligentno biće pohvatati za 2h i izvježbati za četiri.
No ono što niti jedan drugi trening i edukacija ne nudi, što ti nitko ne kaže i ne pokaže, je kako stvoriti sebi i u sebi dobar osjećaj kad trebaš stati pred ljude i nešto reći. Ne osjećaj da to moraš odraditi pa si gotov. Osjećaj radosti i sreće, samopouzdanja, entuzijazma i poleta. Baš onaj sa sredine priče. Znam da zvuči nevjerojatno. I jest. Jer ne može se to naučiti iz knjige, ne može se to naučiti ni na nekom tečaju. Ozbiljno, na “nekom” ne može.
No kad imaš trenera poput Saše, kojem je svaki modul apsolutno originalan, kojem je svaki polaznik drugačiji i bitan, koji može raditi u grupi od 15 -20 ljudi, a imaš osjećaj da radi samo s tobom, i koji nema šablonu koju ćeš prepisati i “naučiti” za vikend, tada dobiješ uvid da postoji nada i za tebe.
Saša radi na način da te „preodgaja“, da mijenja tvoje stavove i uvjerenja, stvara ti novi, bolji pogled i emociju na situacije i novi identitet. Nema tu nikakve magije, niti bioenregije. Kako kaže jedna od NLP pretpostavki: Svi resursi nalaze se u nama (a to je i logično, jer smo svi imali ono iskustvo s početka priče, zar ne?). NLP nam samo pomaže da ih naučimo koristiti u pravo vrijeme i na pravi način.
Saša zna to izvući iz tebe i naučiti te da primjeniš kad ti zatreba.
Teško je to jednostavno ispričati. To je kao da prepričavam doživljaj iz adrenalinskog parka. Mogu opisati prostor, vrijeme, ljude, ...ali onaj osjećaj koji dobiješ kad kreneš na neku od adrenalinskih sprava... To jednostavno moraš doživjeti na svojoj koži!
Zato bi zaključila, ovo nije tečaj, NLP trening i rad sa Sašom je resetiranje i ponovno ugrđjivanje novih, boljih postavki i performansi u tvoj osobni software. Nakon što si završio/la Master, vjeruj mi, možeš uz ime dodati V.2.?
Branka Androšević, V.2., NLP Master Practitioner