Nakon užurbanog dana na poslu sjela sam u auto i uputila se prema Sigetu. Bio je utorak 29.5.2018. dan kada krećemo na prvi ljetni kamp na Pagu. Ivan Voras, Nikola Škarica i moja malenkost (Kristina Bulešić) krenuli smo Vorasovim autom prema Pagu. Na drugom kraju Zagreba otprilike u isto vrijeme odvijala se slična situacija. Drugi dio ekipe kampera Irena Poljanšek, Diana Franulić, Filip Bistrović i Saša Tenodi krenuli su Ireninim autom naći se s nama na Pagu u Mandrama, već tradicionalnom okupljalištu hooligana na Pagu, uz koje nas vežu brojne uspomene i draga prijateljstva.
Prva, već tradicionalna „stanica“, na Pagu je svima nama dobro znan supermarket Lorenco. Nakon što smo kupili osnovne „životne potrepštine“..pivo, vino, mineralnu ..te još poneku sitnicu za jelo, čisto neka se nađe, uputili smo se prema Mandrama. Tamo su nas dočekali Irena, Saša, Diana i Filip koji su se gotovo teleprotirali iz Zagreba u Mandre. Naime, Ireni je trebalo 2,5 sata, sa stajanjem, od Zagreba do Paga.. mislim da vam je sve jasno. :). I počelo je .. ohladili smo „životne potrepštine“ te uz smijeh uživali do dugo u noć.
Sljedećeg jutra, probudili smo se spontano (prema Dianinim riječima) bez navijanja budilica i uputili se prema kampu Šimuni. Camping village Šimuni udaljen je 7 km od Mandri , smješten na južnoj strani otoka Paga, okružen šumom i cvjetovima oleandara, poznat je po svojim šljunčanim i pješčanim plažama koje se protežu cijelom njegovom dužinom. Moglo bi se reći da je to jedini dio Paga koji ne podsjeća na mjesečevu površinu. U kampu su nas dočekali djelatnici Kecerin Sporta koji nudi mogućnost isprobavanja raznih sportova poput jedrenja na dasci, tenisa, penjanja na umjetnoj stijeni, veslanja na dasci (SUP), nogometa, odbojke, rukometa na pijesku...
Saša je za kamp dogovorio instrukcije jedrenja na dasci i neograničeno korištenje opreme (+ kajaci i SUPovi), školu jedrenja s instruktorom, a nakon škole mogli smo koristiti jedrilice samostalno, zatim ulazak u aquapark (dvije ulaznice po NLPjevcu), penjanje – uspon na umjetnu stijenu + korištenje opreme + probna vožnja katamaranom s instruktorom te wakeboarding na plaži Zrće.
Nismo gubili vrijeme. Nakon kratke teorije djelatnici Kecerin Sporta pokazali su nam na suhom osnove jedrenja na dasci što uključuje dizanja jedra i mijenjanja smjera. Jedrenje na dasci zahtjeva kontinuirano održavanje ravnoteže na dasci, a da pri tome u rukama imate jedro koje trebate pokretati prema naprijed ako želite skrenuti lijevo ili prema nazad ako želite skrenuti desno. Osim navedenog, prilikom pomicanja jedra naprijed ili nazad jedro treba zatvarati ili otvarati ovisno o tome koliko jako vjetar puše i da li je dovoljno jak da „napuni“ jedra, odnosno da vas pokrene. I krenuli smo. Otisnuli smo se na pučinu. Vjetar je bio kao „naručen“, lagano je puhao bez velikih promjena smjera. More je bilo toplo i mirno, sunce nas je milovalo po koži, a lagani povjetarac „gurao“ nas je po površini mora. Uuuu.. pa mi jedrimo! Neki od nas već su se okušali u jedrenju na dasci ali nakon godinu dana od zadnjeg pokušaja trebalo je neko kraće vrijeme da se „prisjetimo“…sva sreća tijelo pamti, a o glavi bi se dalo pričati. 🙂
Oko 15 h poveo se razgovor o ručku. Saša je spomenuo konobu Giardin, u mjestu Kolan, koju je TripAdvisor na svojim stranicama naveo kao mjesto koje treba posjetiti na Pagu. Drveni stolovi, zidovi ukrašeni klesanim kamenom, drvo masline koje raste unutar konobe Giardin savršeno se uklapaju u pejzaž malog mjesta. Nakon ručka i koje čašice vina ili piva krenuli smo prema Zrću.
Wakeboarding!! Juhuuuu! Veselila sam se kao malo dijete.
Wakeboarding je sport na vodi koji uključuje vožnju daske (wakeboard) po površini vode, a nastao je kao kombinacija tehnika skijanja na vodi, bordanja na snijegu i surfanja. Wakeboard je obično privezan za motorni čamac, a moguće ga je voziti i u zatvorenom krugu držeći se za kabl koji pokreće struja (closed-course cable system) što je slučaj kod Wake parka na Zrću.
Ubrzo su svi dijelili moje oduševljenje Wakeboardingom. Nakon početnog „straha“ hooligani su se brzo snašli te kalibrirajući ljude oko sebe počeli wakeati. Joooj ovo je super..baš je super! Veselilo me Dianino oduševljenje. Uz Wake uživali smo u šetnji po plaži Zrće ispijanju nama omiljene pive te sunčaju na tada polu praznim plažama, a na večer nam se pridružio i Hrvoje Martić koji eto nije mogao ranije doći na kamp.
Večeri smo provodili „nazdravljajući“, vježbajući kalibriranje i korištenje poznavanja mape suigrača uz igre Tajni Hitler i Cards against humanity te smo uz smijeh dočekivali rane jutarnje sate. Nakon par dana kampa, svatko od nas je pronašao sebi najdražu morsku zanimaciju, istraživali smo obalu veslajući na kajacima, iskusili vratolomne dječje igre u Aquaparku, jedrili i veslali na dasci, wakeali te upravljali jedrilicama.
No, kakav bi to bio kamp bez „spontanih“ hoologanština?! Sigurno se pitate što se točno dogodilo? Vraćamo se mi jedan dan predvečer u apartman. Onako opušteni, nosimo vrećice iz dućana, dolazimo pred vrata apartman, gurnem ja ključ u bravu iiii..ne mogu otvoriti! U prvi tren si mislim: „Ma daj. Malo je zapelo. Ništa, pokušaj opet.“ Vadim ja ključ, guram ga opet u ključanicu, pokušavam otključati i ne ide. Kako ne ide!? Normalno sam zaključala! Ništa, rekoh sama sebi, neka proba netko drugi. Dečki ne mogu otključati. Daj probajte, ne znam što je! I tako probaj jedan, drugi, treći.. Nitko ne može otključati! Počeli smo smišljati taktike. Hmm… da uđemo kroz prozor? Naravno, jedini dostupan prozor kroz koji bi mogli ući je hermetički zatvoren. Naime, ne dao Bog da nešto uđe u sobu dok nas nema, recimo ZRAK. I tako je ulazak kroz prozor otpao. Ništa, idemo do vlasnika apartmana, koji je smješten u prizemlju ispod nas. Nema vlasnika! Zovimo Sašu, Saša ima njegov broj. Saša se naravno NE javlja! Što sada? Prozor u kupaoni! Moram napomenuti da je naš apartman na 1. katu kuće i da je ispod prozora od kupaone ravni zid visok 3-4 metra. Došli smo ispod prozora i hmmm, postavilo se pitanje kako se popeti? Ljestve nemamo, a zidić oko kuće je prenizak. Kraičkom oka spazim ja stariji bračni par, koji uživa u večeri ispred svoje polu dovršene vikendice, par metra od nas. Odmah sam krenula u akciju: „Dobar dan! Oprostite, znate li vi vlasnika apartmana?“ Znamo, znamo, odgovara mi simpatična gospođa. Nastavila sam milozvučnim glasom:
„Znate, mi ne možemo otključati apartman, a nemamo broj od vlasnika. Možete li ga vi nazvati?“ Odgovara ona meni; „Jooj gospodična nemam njegov broj ali možda ga ima susjeda tu u kući do“. I brže bolje digne se žena od stola, prekine večeru i krene prema susjedi. Jooj samo da je susjeda doma, mislim si ja. Nakon nekakvih 15 minuta dolazi na biciklu čovjek srednjih godina, ulazi u dvorište kuće i kreće prema nama. Dobar dan ja sam sin od vlasnika apartmana, reče isti. Odlično! Hvala vam što ste došli! Mi se ispričavamo što smo vas zavali ali ne možemo otvoriti vrata apartmana. Bili smo više nego ljubazni i uljudni .. kao i obično ;). Nakon što smo mu prepričali cijelu priču i naše dosjetke kako ući u apartman, čovjek je uzeo ljestve i krenuo prema prozoru od kupaone. Hmmm, kako će sredovječni čovjek uspjeti proći kroz minijaturni prozor od kupaone, mislim si ja.
Kad ono..ni pet ni šest..hop,hop..unutra je! Uuuu.. jebeno! Otrčali smo do ulaznih vrata. Kik, klik i otvorio je vrata. Mi: Kako?! Što je bilo!? Čovjek: Ostao vam je ključ s druge strane vrata! Mi: Ključ! Kakav ključ?! Mi imamo još jedan ključ?! Moram napomenuti da je u tom trenutku čovjek bio malo „uzrujan“, a to smo svi u trenutku izkalibrirali jer je uslijedila svestrana primjena NLP-ja. Prvo smo ga morali odobrovoljiti i uvjeriti da ovdje nije riječ o gruboj nepažnji; Jooj pa kako?! Mi smo normalo zaključali! Tu se očito poklopilo da su ključevi bili u milimetar u istom položaju, a to je gotovo nemoguće. Ajmo probati da vidim kako se to dogodilo! I tako probavamo mi, namještamo oba ključa, navlačimo prema zaključku da je to jedan od milijun slučajeva na koji mi nismo mogli utjecati niti znati za njega jer smo normalno zaključali vrata. Tu je čovjek već lagano ušao u rapport s nama. Zatim smo okrenuli na šalu ismijavajući naše pokušaje i zatvorene prozore te ističući njega kao spasitelja u teškoj situaciji.
Čovjek se na kraju počeo osmjehivati te smo se rastali uz srdačni razgovor. Kako bi Irena rekla: „Kaakaav NLP!“ I uistinu snašli smo se, našli smo način da otvorimo vrata i zadržimo dobar odnos sa čovjekom. 🙂
Da ne bi pomislili da hooligani znaju uživati samo u čarima vodenih sportova i „spontanih“ hooliganština, već tradicionalno na svakom kampu priprema se kamperski roštilj. Sigurno se pitate po čemu je poseban taj kamperski roštilj? Kamperi kao i u svemu drugome, tako i kada je riječ o roštilju, vole doživjeti nova iskustva. Složiti ćete se samnom da su kvaliteta mesa i umijeće roštilj majstora ključni faktori kod svakog roštilja. Što se tiče roštilj majstora tu je na scenu stupio Hrvoje Martić, čovjek sa dugogodišnjim iskustvom u pripremi i pečenju roštilja te je time prvi preduvjet za dobar roštilj bio zadovoljen.
Saša je ove godine najavio da će meso za kamperski roštilj sponzorirati Petason d.o.o. Petason? Tko je Petason? Petason d.o.o. je obiteljska tvrtka koju je osnovao Zdravko Plazonić, otac naše drage NLP-jevke Petre Plazonić, 1991. u okolici Splita. Počeci poslovanja su se odnosili na razvijanje osnovne djelatnosti koja je tada bila prvenstveno uzgoj i prodaja živih svinja. S vremenom je tvrtka proširila raspon svojih djelatnosti na proizvodnju, preradu, pakiranje i distribuciju svježeg i smrznutog svinjskog, telećeg i junećeg mesa.
Kvalitetan i organiziran pristup poslovanju omogućili su kontinuiran i siguran uspon na tržištu te je uslijedila akvizicija Mesopromet d.o.o.-a 2004. godine, jedne od najvećih mesnih industrija na području bivše Jugoslavije. Djelatnost se s područja grada Splita i uže okolice proširila na cijelu Dalmaciju, a potom i na ostale regije u Hrvatskoj. Petasonovi proizvodi mogu se kupiti u dućanima Tommy, Studenac i Ribola, kao i u manjim trgovinama i mesnicama na širem splitskom području, a surađuju i s nekoliko većih splitskih hotela i poznatih restorana.
Aha, zato mi na kontinentu nismo čuli za Petason d.o.o. No, Petason je bio „široke“ ruke. Počastio je kampere sa cca 10 kg mesa između ostalog ćevapima, vratinom, kobasicama… Nakon što je roštilj majstor pripremio žar krenulo je te se nakon par trenutaka čulo..kšššš,kššš..meso se lagano peklo, prožimajući cijelo dvorište ugodnim mirisom. Nismo mogli dočekati. Svako malo spuštali smo se do roštilja i propitivali: „Koliko još?“ „Je li gotovo?“ Napokon je Martić donio dugo očekivani lonac s mesom. Navalili smo kao da nam je zadnje. Ćevapi su se topili u ustima, vratina je bila mekana…mmm.. Nismo niti riječi prozborili.. Bila je to točka na „i“ svim kamperskim iskustvima koje smo proživjeli ove godine na Pagu. Još jednom bi se htjeli zahvaliti obitelji Plazonić, a posebno Petri, što su nam omogućili neizmjerno uživanje u blagodatima kamperskog roštilja. Došao je i dan povratka te smo u nedjelju nakon petodnevne uživancije krenuli prema Zagrebu.
Tu se opraštam od tebe dragi čitatelju i pozivam te da nam se pridružiš, kako bi iskusio sve blagodati hooliganskog života, u novim pustolovima koje će uslijediti.
Do novih avantura, pozdravlja te ekipa dobro počašćenih kampera!
Kristina Bulešić, NLP Master Practitioner