BRANKA ANDROŠEVIĆ, 40, doktorica medicine
Postoji mnoštvo predavanja, tečajeva, seminara, edukacija, i nisu svi nužno loši, no najčešće, ako je kvalitetnija edukacija, dobiju se konkretni odgovori na pitanja, alati i tehnike te se svodi na to da dobiješ uputu da to “samo trebaš” copy paste-ati i to je to!
I izadješ sretan i prpošan sa još jedne u nizu edukacije sa mišlju - “Pa da, to je to!”
I onda se nađeš u istoj nekoj situaciji kao i prije edukacije i taj čas zaboraviš sve! Nešto pokušaš, ali to ne ide jer, jebi ga, ovo je realna situacija, a ne vježba, nešto shvatiš da ni tamo nisi baš polovio, nešto ti se već i tamo činilo neupotrebljivo, i brzo se vratiš na stari obrazac ponašanja i opet zezneš, ili još gore, kao ja, potpuno zaboraviš primijeniti ( tj. sjetiš se jako prekasno) išta što si naučio na edukaciji koja nije bila ni kratka ni jeftina.
Zato što recept nije dovoljan, tj. dovoljan je onima koji kao imaju “ono nešto” već u sebi, pa samo to trebaju izbrusiti, no nama nekima nije. I sve pada u vodu. I svaka edukacija i tečaj nam je uzaludan.
No, znaš one situacije kad ti sve ide od ruke, kad kroz dan ulaziš u interakciju s ljudima i sve nekako rješavaš bez problema i glatko, i premda su svi oko tebe namrgodjeni, tisuću prepreka ti stane na put, taj dan ti, kao nekom magičnom lančanom reakcijom rješavaš sve redom, pa čak napraviš i više nego je bilo potrebno. Zašto su neki dani takvi, a nekad zapnemo već na prvom razgovoru s istim tim kolegom već rano ujutro. Zašto se neki ljudi uvijek s lakoćom sa svima sve dogovore, a mi samo s nekima, rijetkima?
Zašto kad dobiješ mogućnost naučiti kako se drži prezentacija korak po korak i trebaš samo modelirati učitelja, tebi zapinje i izgleda totalno neprirodno?
I zašto su svi oni dobri predavači, dobri svima?
I ja sam mislila da su oni “rodjeni s tim”.
No što kad bih vam rekla da nije stvar niti tehnike (jer to svatko može naučiti iz knjige ili 1-2 radionice), a niti same te osobe.
Stvar je u našem stanju! Našem trenutnom osjećaju samopouzdanja i vjere da nešto možemo učiniti. Ne, nisu to pozitivne afirmacije. Ovo je puno brže i efikasnije.
U NLP trening centru kod Saše osim, standardno, recepta, alata, tehnika i nebrojenih mogućnosti za vježbu, dobila sam priliku učiti utjecati na svoje stanje, na promjenu stanja, na samopouzdanje i uvjerenje da ja mogu jednako tako brzo, od ruke rješavati konfliktne situacije, bez bojazni ulaziti u razgovor sa gotovo bilo kime. I dobila sam ono što je meni osobno dalo najveću vrijednost - mogućnost da držim javni nastup -prezentaciju potpuno prirodno, samouvjereno i tečno, da bi čovjek rekao “ona je rodjena s tim”.
Niti sam rodjena, niti odrasla, niti mi je to došlo spontano.
Godinama sam imala strašne treme, ne samo u javnom nastupu već i na bilo kakvom važnijem razgovoru tipa poslovnom interview-u. Toliko sam se bojala kad bi me netko prozvao da nešto kažem pred više ljudi, da mi se doslovno na košulji primjetilo lupanje srca. Grlo mi se stezalo, glas mi je bio neprepoznatljiv, ruke mi se tresle, a lice preznojavalo. Samo sam čekala da završi i nadala se da ću preživjeti. Grozno je to izgledalo.
Ne znam je li bilo gore meni ili onim ljudima koji su me morali gledati i slušati suosjećajući samnom.
I upisala sam Basic. To mi je onako dalo mali hint da tu možda ima nešto više, čak i za ovakve tvrdokorne slučajeve poput mene. I upisala Practitioner, gdje sam prvo osvijestila u čemu je stvarno moj problem, riješila hrpu “uvjerenja” koja sam pokupila od roditelja, nastavnika, loših prijatelja i ostalih dobronamjernika i tada došla na Master.
Tek tu su se počele slagati kockice (kažem da sam tvrdokorni slučaj:).
Stav tijela, gestikulacija ruku i pauze u govoru može svako inteligentno biće pohvatati za 2h i izvježbati za četiri.
No ono što niti jedan drugi trening i edukacija ne nudi, što ti nitko ne kaže i ne pokaže, je kako stvoriti sebi i u sebi dobar osjećaj kad trebaš stati pred ljude i nešto reći. Ne osjećaj da to moraš odraditi pa si gotov. Osjećaj radosti i sreće, samopouzdanja, entuzijazma i poleta. Baš onaj sa sredine priče. Znam da zvuči nevjerojatno. I jest. Jer ne može se to naučiti iz knjige, ne može se to naučiti ni na nekom tečaju. Ozbiljno, na “nekom” ne može.
No kad imaš trenera poput Saše, kojem je svaki modul apsolutno originalan, kojem je svaki polaznik drugačiji i bitan, koji može raditi u grupi od 15 -20 ljudi, a imaš osjećaj da radi samo s tobom, i koji nema šablonu koju ćeš prepisati i “naučiti” za vikend, tada dobiješ uvid da postoji nada i za tebe.
Saša radi na način da te „preodgaja“, da mijenja tvoje stavove i uvjerenja, stvara ti novi, bolji pogled i emociju na situacije i novi identitet. Nema tu nikakve magije, niti bioenregije. Kako kaže jedna od NLP pretpostavki: Svi resursi nalaze se u nama (a to je i logično, jer smo svi imali ono iskustvo s početka priče, zar ne?). NLP nam samo pomaže da ih naučimo koristiti u pravo vrijeme i na pravi način.
Saša zna to izvući iz tebe i naučiti te da primjeniš kad ti zatreba.
Teško je to jednostavno ispričati. To je kao da prepričavam doživljaj iz adrenalinskog parka. Mogu opisati prostor, vrijeme, ljude, ...ali onaj osjećaj koji dobiješ kad kreneš na neku od adrenalinskih sprava... To jednostavno moraš doživjeti na svojoj koži!
Zato bi zaključila, ovo nije tečaj, NLP trening i rad sa Sašom je resetiranje i ponovno ugrđjivanje novih, boljih postavki i performansi u tvoj osobni software. Nakon što si završio/la Master, vjeruj mi, možeš uz ime dodati V.2.?
Branka Androšević, V.2., NLP Master Practitioner
Piše: Branka Androšević, dr. med. , NLP Master
Kao mlađa sam uvijek bila od akcije - idemo šetat, plivat, planinarit, plesat, upisat tečaj tenisa - sve može, samo da je neka aktivnost, Uvijek sam se bavila nekom rekreacijom, a često i više njih - to je bio dio mog života, dio mene. Na NLP-ju bi rekli - imala sam identitet “da sam sportski tip”.
I u trudnoći sam bila aktivna, i mada je bila “rizična” trudnoća, sve do samog poroda radila sam jogu i šetala jer “sam ja sportski tip “i ne mogu da nešto ne radim sa sobom.
A onda sam postala mama. Mama blizanaca. To je neki novi identitet. Prvo koji mjesec oporavka od poroda, a zatim duge neprospavane noći, stalna briga za djecu, okupacija 120% iz dana u dan. Jedina rekreativna aktivnost bila je lagana šetnja s djecom kako bi bili na svježem zraku.
Nakon godinu dana porodiljnog vratila sam se na posao i preselila 160km od baka i djedova i sve je postalo još napornije i zahtjevnije. Sve je išlo svojim tokom, uspjela sam uskladiti i posao i djecu, no falio mi je da radim nešto za sebe; onaj osjećaj slobode, ispunjenosti, osjećaj zadovoljstva sa samom sobom, .Falila mi je rekreacija. Bila sam si sva mlitava, grintava, svadljiva, i stalno umorna...
Pričajući sa drugim mamama, govorile su mi “Sad imaš drukčiji život, druge prioritete”. I većina mama ima istu priču- niš ne stigne i rijetko koja mama se bavi bilo kakvom rekreacijom ili ima nekakvo slobodno vrijeme za sebe (uglavnom “one nenormalne” ili one koje imaju po 2-3 dadilje pa si mogu priuštiti taj luksuz). I to je tako, i to je normalno, govorile su mi. Ja sam imala osjećaj da to ne mora biti tako i željela da ne bude. No nikako nisam mogla naći vrijeme u danu, dan u tjednu, tjedan u mjesecu kad bi ja taj “dio za sebe” ugurala u raspored. Ujutro nisam mogla zbog posla, usred dana mi je bilo teško se organizirati sa djecom, a navečer, kad su djeca legla sam bila previše isrpljena za bilo što... Stalno sam si govorila “trebala bi, sad ću, od sutra, od večeras, samo da ovo ili ono... “ bila sam nesretna jer sam imala želju, čak i potrebu, ali, ili nisam imala vremena ili sam bila preumorna...
I tako sam se vrtila u krug iz kojeg nikako nisam mogla naći izlaz da meni postane bolje i da moj život postane onakav kakav želim. Tada mi se činilo da je rekreacija najbitnija stvar koja bi mi pomogla u tome (kasnije sam uz pomoć NLP-ja izvukla i riješila još gomilu stvari kojih nisam tad bila svjesna:)) I tako sam ja odrađivala sve što je trebalo - posao, kuću, obitelj,..i čekala da prodje vrijeme. Pomirila sam se da je to tako - da trebam pričekati da djeca porastu da povratim bar dio svog izgubljenog starog života.
Onda sam, sasvim slučajno, zbog nekih drugih, poslovnih motiva upisala NLP kod Saše Tenodija. Proguglala malo, vidjela da se radi o originalnoj, licenciranoj školi sa puno iskustva i dobrih referenci, i bez puno razmšljanja (jer bi našla 100 razloga zašte ne), kliknula i krenula!
Jedna od prvih stvari koje sam tamo naučila je DOI (dobro oblikovan ishod). Radi se o tome da nije dovoljno imati želju i odluku za nešto napraviti ili postići, već definirati što točno želiš, zašto to želiš te na koji način to realno možeš ostvariti u okolini u kojoj živiš, te također definirati skrivene zamke “što ako?”.
Sumnjičava po prirodi i ne vjerujući u instant rješenja, pomislila sam, “E sad, ako je to sve tako lako, idem odmah testirati da ne bacam novce na nekakav selfhelp tečaj gdje se ono self odnosi na organizatora te škole”:).
I dalje sam imala djecu, posao, sad još i vikende zauzete tim tečajem, e pa da vidimo kako ću ja uz pomoć jednog obrasca naći vremeena i energije i počet i nastaviti vježbati. Rekao bi netko “Pa ako nešto želiš, to i napraviš”. Ali mozak, bar moj je zaj***** stvar... On uvijek želi baš ono što sad ne može. Npr: “Ujutro bi baš bilo super, ali rano moram djecu vozit u vrtić pa na posao i ne stignem,kad sam sa djecom mislim si “baš bi sad bilo super da mogu ići vježbati”, ...kad nisam sa djecom onda si mislim “imam sat vremena za sebe ali to nije u kontinuitetu pa čemu sad otić i tko zna kad... a navečer, “ma nema šanse nakon ovakvog dana da imam snage za vježbanje, samo da se dokopam kreveta i zaspim, moram se odmoriti pa ću onda, možda ujutro”.. I onda kad legnem počne grižnja savjesti, “a vidiš, umjesto filma i ovog glupog čipsa, mogla si u teretanu”...grrrr...
Zato je testiranje DOI obrasca bio jako dobar izazov. I nisam vjerovala da će djelovat, i to odmah! Ne od 1. u mjesecu niti od ponedjeljka; DOI obrazac te natjera da prvi korak napraviš odmah i isti čas uvidiš da to nije apsolutno nikakvo odricanje nego nešto što si upravo želio. Nisam mogla vjerovati- jednostavan obrazac koji smo uz Sašinu pomoć izvježbali kako bi ga ispravno koristili, prekinuo je dugogodišnji začarani krug istog popodneva!
Koje olakšanje kad sam napokon onom glasiću u glavi začepila usta!
Nikad prije nisam trčala. Jedan od rijetkih sportova koji mi je bio dosadan i težak. Mogu hodat, planinarit satima, ali nikad nisam trčala..Mislila sam da moram imat neko igralište, stazu, nasip pa tenisice za trčanje, pa sad su te škole trčanja, valjda postoji neka tehnika koju ti trebaju pokazat da se ne ozlijediš, ali ne odgovaraju mi njihovi termini, pa svašta nešto...
Na NLP-ju naučiš u kojoj mjeri te vlastita glava može zajebavati. Uz pomoć DOI-a zaključila sam da nemam puno vremena za vježbu, ne znam koji dio dana i koji dan imam slobodno za vježbu, ne mogu se s nikim dogovarati jer ne mogu planirati puno unaprijed. Rješenje je izašlo samo po sebi - obuci tenisice izađi iz kuće i odi trčat/hodat koliko možeš pola sata na bilo koju stranu. Krenula sam i nakon 4 neaktivne godine nije mi bilo lako. Kao da se stari zahrđali motor pokreće i nikako da dođe na radnu temperaturu. Ali bila sam već prvi dan sretna što sam bila dosljedna samoj sebi i ostvarila cilj - 1.dan, pa drugi, treći. U početku nisam imala kondicije, no primijetila sam da više ne liježem u krevet ljuta kako je prošao još jedan dan, a ja opet nisam išla vježbati nego sam bila zadovoljna i jedva čekala staviti kvačicu na svoju zadanu tablicu.
Malo po malo, dan po dan uvidjela sam da postajem bolja, da si produljujem vrijeme i dionicu, i nisam se više toliko zapuhivala. DOI obrazac sam počela pojačavati, zadavati nove ciljeve, čak se prijavila na utrku!! Preko dana sam bila manje rastresena, bolja sa djecom, a bolje sam i spavala i tako mi je ta odluka o trčanju bez obzira na vrijeme, dio dana, umor i posao postajala još jača. Kako sam ranije pronalazila izgovor, sad sam pronalazila rješenja da ipak odem trčati. Malo po malo, počela se vraćati moja stara navika da ne mogu bez rekreativne aktivnosti.
To više nije kao nekad, cijeli vikend planinarenje, ples 2x tjedno i 2x teretana. To je samo pola sata svaki dan (tako sam si ja zadala) - tenisice i trči, ali sretna sam da opet imam svoj stari identitet “sportskog tipa”( štagod da to značilo). Nekad po šumi, nekad po cesti u kvartu, uz more.. uzbrdica, nizbrdica, nebitno, gdje god da jesam, imam tenisice, hlačice i krenem makar 5 min, ali razmišljam o osjećaju kojeg ću imati poslije ( također tehnika koju sam naučila na NLP-ju) - napravila sam nešto dobro za sebe, nisam samu sebe iznevjerila i neka se urote i moj umor i djeca i muž i cijeli svijet, ali tih pola sata odj*****, preživjet će svi, a onda će nam svima biti bolje.
Sad koristim DOI kad god mi se neka želja dulje mota po glavi, ali nešto se uvijek nekako isprepriječi da se pokrenem i da je ostvarim.
Prijatelji me zezaju, “A lako tebi, ti si takva osoba- nešto kažeš da bi trebalo, i odmah to napraviš!"
(Nisam to ja, to je NLP?).
Branka Androšević, dr. med. , NLP Master
NLP Hooligani su uvijek spremni za nova iskustva i aktivnosti. Ova Hooliganština omogućila je prijavljenima da proljetnu večer provedu u opuštenoj atmosferi pivnice Medvedgrad u Ilici gdje se po prvi puta organizirala Komunikacijska ordinacija.
Organizator Komunikacijske ordinacije je Govornička Akademija Demosten koji čini mladi, visokoobrazovani tim entuzijasta i stručnjaka – od komunikologa, psihologa, novinara pa sve do socijalnih radnika i glumaca. Ideja Komunikacijske ordinacije je osigurati priliku bivšim i sadašnjim polaznicima Akademije ali i ostalima koji žele održati javni nastup pred pravom publikom i dobiti pomoć kroz povratnu informaciju komunikacijskih stručnjaka.
Hrabri i odvažni NLP Hooligani su probili led na ovoj prvoj Komunikacijskoj ordinaciji i spremno održali govore. Bilo je tu od zdravica, predstavljanja omiljenih knjiga, pjesama, filmova, marketinških predstavljanja proizvoda pa sve do aktualnih političkih tema. Publika ovaj puta nismo bili samo mi jedni drugima, već uz predstavnike Govorničke Akademije Demosten od kojih smo mogli zatražiti povratnu informaciju na održani govor, ovdje su bili i ostali gosti pivnice Medvedgrad koji su mogli zorno pratiti govore i kako se svi zabavljamo.
Valja naglasiti da je svaki govornik trebao savladati nekoliko izazova:
Organizatori Komunikacije ordinacije pobrinuli su se i za nagrade te su najuspješniji govornici, njih troje, osvojili besplatan modul Govorničke akademije Demosten po izboru. Čestitke Selma Čmelik, Ivica Klepić i Ivan Voras!
Kako je red i običaj predstaviti svakog govornika ovaj puta sam se kao organizatorica ove Hooliganštine potrudila i pripremila nekoliko riječi o svakom sudioniku kako bi moderatorica mogla najaviti svakoga od nas, a i svatko saznati kako ga drugi vide.
MARTINA LUCIĆ ČANAK
Otvorena, proaktivna i vesele naravi. Suvlasica PR agencije specijalizirane za turizam. Vrlo rado pomaže prijateljima i kolegama. Kažu da joj je organizacija jedna od jačih strana. Ponekad avanturističkog i nemirnog duha, no skoro majčinstvo joj dovodi u život nove vrijednosti i prioritete.
BRANKA ANDROŠEVIĆ
Doktorica medicine po struci, majka blizanaca, ljubiteljica trčanja, dobre hrane i dobrog humora.
FILIP BISTROVIĆ
Sportaš, ljubitelj dobre hrane i dobre kapljice, veseljak i društvenjak, hrabro korača prema svom poslovnom cilju – trgovina kukcima.
JOSIP TOKMAČIĆ
Friški polaznik NLP Practitionera koji živi i radi u svijetu IT-a.
IVICA KLEPIĆ
Tiha voda brege dere. Ivica češće mudro šuti, nego što priča. Jedan od omiljenijih Ivičinih izričaja su latino plesovi poput salse, kizombe i bachate.
IRENA POLJANŠEK
Farmaceut po struci, veseljak u duši. Iskusna pole dance plesačica, ljubiteljica putovanja, sushija.
TATJANA ŠPOLJARIĆ
Sudjelovanjem u maratonima spaja stvari koje voli – trčanje, putovanja i dobro društvo.
NATALIJA BILAN
Trenutno radi u Casinu, aktivno piše za portal o kripto valutama. Svakodnevno otkriva nove interese i životne mogućnosti.
DOMAGOJ MIRIĆ
Za njega ne vrijedi – hvali more, drž se kraja. Radi u charter kompaniji i često ga možete pronaći na moru. Uređuje vlastiti portal o kriptovalutama. Uz to ljubitelj je motora i brze vožnje te uživa u posjetama Comic Cona.
SELMA ČMELIK
Poduzetna majka 3 djece koja uspješno vodi vlastitu tvrtku za marekting charter kompanija. Uvijek željna znanja, novih iskustava. Selmu odlikuj upornost i proaktivnost.
SERHII VORONA
Dolazi iz Ukrajne. Nekoliko godina živi i radi u Zagrebu. Po struci vojni farmaceut. Nježan u duši, spretan u gimnastici, ljubitelj triatlona, airsofta, ultimate fighta.
SAŠA TENODI
Buntovni poduzetnik. Osnivač NLP Communitya. Zbog Saše je većina od nas danas ovdje. S Ivanom Vorasom uspješno razvija podcast Surove Strasti putem kojeg širi ne samo svoje vidike, već i svih onih koji ih slušaju.
IVAN VORAS
Za sebe voli reći da je sklon eksperimentiranju i filozoriranju. Zaljubljenik je u elekroniku. Ima široka znanja o block chain tehnologiji. Svoja razmišljanja dijeli putem bloga i uspješno razvija podcast Surove strasti sa Sašom Tenodijem.
SONJA NINIĆ ŠEVO
Dolazi iz Šibenika i drago nam je da ju je baš danas put doveo u Zagreb. Sonja je voditeljica Udruge Kamenčići, Udruga osoba s intelektualnim poteškoćama Šibensko kninske županije. Kaže da se bez razumijevanja obitelji ne bi mogla baviti ovim poslom, no njena se upornost isplati i djeca s kojom radi potiču ju da se bori i dalje.
SONJA PAPEŠ
Okrenuta prema pronalasku riješenja za situacije u kojima se nalazi ili ona ili netko iz njene okoline. Zabavna, vrckasta i pozitivna djevojka koja u slobodno vrijeme volontira u skloništu za životinje.
MARIN ŠURINA
Super Lik i radi u Ericssonu te je friški u otkrivanju NLP metoda.
Bilo je onih koji su razmatrali opciju ne sudjelovanja kada su saznali što je zadatak. No, ponovo se pokazalo da su energija i koncept communitya jači, da smo ovdje da idemo stalno naprijed i da budemo podrška jedni drugima
NLP Hooligani su dobrodošli gosti na svakoj sljedećoj Komunikacijskoj ordinaciji koja će se održavati poslijednjeg četvrtka u mjesecu. Za detalje o mjestu i prijavama pratite i dalje Facebook stranice NLP Hrvatska i Akademije Demosten.
Autor: Martina Lucič Čanak, NLP Master Practitioner
Working on tourism and travel brand image as a long-lived project and challenge. Creating innovative promotion, marketing and communication sets that guide travel brands through all the features of their business story. Connecting travel brands with B2B network in South East Europe.
Web: http://magic4.club
Linkedin: https://www.linkedin.com/in/martinalucic/
Facebook: https://web.facebook.com/magic4.club/
BRANKA ANDROŠEVIĆ, 39, doktorica medicine i majka dvoje blizanaca
Protiv vikanja sam. Ne derem se na šefa niti na muža, zašto bih se derala na svoju djecu. No, sve majke znaju, da te nitko ne može izluditi kao tvoje dijete.
Osjećala sam prazninu. Posao, djeca, kuća. Na sve pazim, pazim što jedem, što pijem, sve je čisto, djeca spavaju. Sve radim kako treba. No, nešto nedostaje? Sve je divno i krasno, no kad si sam – kao da mi je netko ukrao život. Volim djecu, volim biti s njima, no kad trebam nešto učiniti samo za sebe, ili nemam vremena ili mi se ne da.
Imam samo rutinu.
Tu i tamo bih ugurala vježbanje i neku kavu. To mi je bio vrhunac zabave. Tako sam percipirala svoj život.
Imala sam predrasude prema ljudima iz svoje okoline. U prvih 10 sekundi bih stvorila svoj dojam i zaključila: „Ovaj je debil. Ova je naperlitana koza“.
Družila sam se s istim ljudima i slušala iste priče.
Znala sam se posvađati s mužem i reagirati u afektu. Kad bi me ljutnja prošla, zaključila sam da stvarno nisam bila u pravu. A voljela sam biti u pravu! Rekla bih nešto nepromišljeno i onda se više nisam znala iščupati iz konflikta.
Želiš nekoga razumjeti, ali imaš osjećaj da pričate različitim jezikom. Znate da oboje imate dobru namjeru, ali nikako pronaći zajednički jezik?!
Zakačili bi se i ne bi pričali tri dana.
Kod nas su uvijek neke rasprave. Ja bih se vrlo često bacila na prvo nerazumijevanje, prvi stav ili uvjerenje oko kojeg se ne slažemo.
Najvažnije mi je bilo dokazati da sam u pravu. Zauzimala sam strane i uzrujavala se. Uskoro bi svi za stolom izgubili dobru volju, jer bi svatko utjerivao svoju volju.
Ručkove sam zato najradije izbjegavala.
Kažem jednom sinu da nešto napravi, primjerice da obuče čarape, no on neće. Pa plače, pa sat vremena izgubimo oko oblačenja čarapa!
Nevjerojatno je da jedan blizanac odlično reagira na jednu komunikaciju, a drugi reagira posve suprotno. Jedan sve posluša, s drugim natezanje. S jednim se sve lijepo dogovoriš, drugi se ponaša razmaženo i manipulira.
Bila sam uvjerena da se tako ponašaju i u vrtiću. No, nakon razgovora s tetom, shvatili smo da je u vrtiću obrnuto! Zamijenili su uloge! Kako ja na to mogu utjecati, što mogu promijeniti, što je to što ih oboje navodi na promjenu ponašanja? Nisam razumjela.
Znali su me dovesti do ludila. Sve majke znaju, da te nitko ne može izluditi tako kao tvoje dijete!
Moja metoda je bilo hlađenje na balkonu. Tko izgubi živce od nas, mora na balkon.
Vikanje mi je oduvijek bio glup alat. Ne derem se na šefa niti na muža, zašto bih se derala na djecu?
Namjerno sam se počela „loviti“ u predrasudama. Počela sam testirati svoja uvjerenja, primjerice o nekim osobama. Otkrila sam da sam pogriješila u većini slučajeva. Za jednu osobu sam imala svoje izgrađeno mišljenje i prije, nema šanse da bi s njom dulje razgovorala.
Komunikacija s tom osobom je na kraju bio odlična, naučila sam nešto novo, saznala baš ono što mi je trebalo, ja sam pomogla njoj...obogatila sam sebe kroz taj odnos.
Promijenila sam svoj stav, otvorila se u glavi i prema ljudima te tako upoznala i stekla više prijatelja. Život mi je postao zanimljiv.
Osjećam se ispunjeno. Nema više one rutine i jednih te istih priča.
*Besplatno skini 100 stranica knjige na naslovnici www.nlp.hr
Danas imam bolje odnose, i u obitelji i s mužem.
Bolji odnosi su rezultat - prilagodbe u komunikaciji.
Koristim alate zrcaljenja, rapport, kalibraciju, reprezentacijske sustave te obrasce Milton modela i preuokviravanje. Uz te alate komunikacija mi je postala laka i efektna.
Razmišljam koji mi je ishod kad krenem u bilo kakav razgovor?
Dakle, nije mi najvažnije da ja budem u pravu, nego što razgovorom želim postići.
Ručkovi su postali ugodni. Mi u NLP communitiju to zovemo „važno je da je baka sretna“. Nećeš baki koja ima „nebo i zemlja“ uvjerenja od tebe, tupiti nešto što ona ne može razumjeti i tako je povrijediti, samo zato jer je tebi važno dokazati da si ti u pravu. Važnije je da je baka sretna, zar ne?
Ne dozvoljavam da komunikacija ode u negativnom smjeru, ja je „preusmjerim“ u pozitivno.
Sad znam da mi je važnije da smo mi kao obitelj sretni i skladni. Jasna komunikacija proizlazi iz - jasnih vrijednosti.
Ako im na nešto želim ukazati, situaciju preuokvirim ili postavim meta pitanje, na taj način s njihove strane ne dolazi do vrijeđenja ili svađe, zadržim njihovu dobru volju, a razgovor je ugodan.
Muža bolje razumijem. Otvorilo mi se cijelo novo poglavlje u životu kad sam shvatila da je kinestetik. Zašto toliko želi džip s čupavim gumama?? Prije bi se svađali zbog toga, ja to ne bih razumjela, zašto bi netko na to trošio novac....
Na NLP treningu naučiš da postoje tipovi jezika u skladu s reprezentacijskim sustavom osobe, tj. načinu na koji osoba promatra svijet i filtrira informacije oko sebe.
Naučila sam novi jezik – jezik kinestetika! Sad razumijem svog muža. Razumijem njegov pogled na svijet i što za njega taj džip predstavlja. Uz pomoć meta modela, dobila sam sve odgovore na svoja pitanja, jer sam ih naučila drugačije postaviti.
Prije sam si znala pomisliti Za koga sam ja to udala!, sada si mislim Baš mi je super muž. On zna što mu je gušt!
Reagiram prema njemu onako kako bih htjela da on reagira prema meni. Ne želim mijenjati njegovo mišljenje, nego ga razumjeti.
Sad točno znam što sam radila prirodno „dobro“ s djecom, a što „loše“. To dobro sam pojačala. Primjerice upisala sam malene u školu skijanja. Nakon drugog dana jedan mi sin kaže: Daj me ispiši! Prije bih reagirala: Nema sad ispisa, ideš i gotovo.
Sada sam sjela s njim i upitala ga:
-Zašto da te ispišem?
- Glupo mi je.
- A što ti je glupo? Da li ti je glupo kad se vozite u busu?
- Ne.
- Da li ti je glupo kad oblačite skije?
- Ne.
- Da li ti je glupo kad se spuštate nizbrdo?
-Da. Strah me je.
Postavljala sam mu ciljana pitanja da dođem do pravog razloga, a to je bio strah. Bilo bi mi grozno da sam svoje dijete tjerala na nešto čega se boji! Dogovorili smo se vježba na ravnome, da ne ide na nizbrdicu dok ne bude sigurniji. Nakon dva dana, došao je kući s onim vragolastim smješkom i ponosan rekao Mama, pitaj me - jel nisam išao na nizbrdicu?
Promatram ih i skužila sam momente u kojima odu u otpor, u plač ili nervozu. Sada mogu predvidjeti njihove reakcije i jednostavno ne reagiram na njih, jer već znam što će se dogoditi! „Čitam“ obrasce.
Hladim se prirodno, bez balkona 🙂 .
Ako dijete manipulira, mnogo brže ga pridobijem. Kad razumiješ njihov obrazac, da plaču jer traže suosjećanje, da su nervozni jer ne dobivaju tvoju reakciju, možeš im promijeniti stanje i iz plača ih dovesti do smijeha ili mira.
Naučila sam da ponašanje mojih blizanaca, pa tako i svih ljudi, ovisi o situaciji i s kim su u komunikaciji, a ne toliko o „karakteru“.
Oboje im na razuman način objašnjavam da ujutro postoje rituali važni za zdravlje kojih se trebaju pridržavati i da ćemo to činiti zajedno, kao tim. No, ne mogu na isti način razgovarati s oboje. Jedan ima vrijednost tima, drugi ne.
Jednom je motivacija da ću ja biti sretna kada opere zubiće i pripremi se za vrtić, a drugi nema vrijednost tima. Njemu je jača motivacija - PEZ bombon. Našla sam njegov trigger i sad nema plača i manipulacije!
Isto koristim i na poslu. Individualni pristup. Ljudi me tako općenito manje izbacuju iz takta.
Uz pomoć alata premapiranja i submodaliteta, uspjela sam si smanjiti osjećaj boli. Imala sam jaku migrenu i osjećala užasnu bol u čelu.
Potrebno je vizualizirati si bol, točno onako kako je osjećaš. Zamislila sam je kao crnu ploču, potom sam je pomaknula unazad kako bi je „izvukla“ iz glave kroz potiljak. Ponovila sam to 10 puta i bilo mi je bolje. To je tehnika submodaliteta.
Doktorica sam medicine, racionalan sam tip, meni sve treba biti znanstveno dokazano i baš iz tog razloga znam koliko je jak placebo efekt (neki ga zovu horoskop, neki religija, neki feng shui, sudbina..).
Na NLP -u sam naučila kako taj placebo efekt koristiti u svoju korist, točno kad ti treba i brzo riješiti dosta problema, svojih i tuđih.
Dobila sam logične odgovore na svoja pitanja o sebi i svom ponašanju.
NLP je baza ljudskog ponašanja, baza svih obrazaca.
Što imam od toga?
Život je meni i ljudima oko mene jednostavniji, ugodniji i zanimljiviji. Otkad sam NLP-ovac, nisam se osjećala loše!
Ukratko, NLP je recept kako da ti nitko ne može pokvariti dan.
Nekonvencionalno učenje koji ti na najlakši i vrlo zabavan način – mijenja cijeli život.
FEEDBACK SAŠA TENODI: "Ne sjećam se kad sam se tako nasmijala kao na njegovim treninzima! Platila bih samo tu zezanciju 🙂 Njemu je kao treneru zaista važno da polaznici nauče, napreduju i budu sretni. Puno više daje nego što očekujete. Kad čujete da ga možete nazvati i 100 puta ako treba, mislite da su floskule. No, zbilja je tako. Smatram da svatko iz ovog treninga može izvući korist, a za taj dojam je najviše zaslužan Saša."
Neki od hooligana su po meni nepravedno podijelili hooliganštine na “zabava/edukacija/sport”. Da izađemo iz tog okvira, ja sam organizirajući svoju 1. Hoo, prisjetila ih na neke druge kategorije – npr. zbunjenost i okidanje emocije. Kad te netko zbuni do granice ljutnje pa te onda emotivno dirne, svakako ti stvori novo iskustvo, zar ne?
Teaser za ovo iskustvo bio je “..sjetite se kad ste nešto učinili brzo - dobro, a kad ste nešto dobro, učinili brzo...”
Ideja za iskustvo je nastala spontano, nakon što smo na modulu radili strategije pa sam se sjetila da pozovem hooligane na natjecanje/izazov u “što bolje organiziranom shoppingu kako bi se što brže obavio”. Nisu ni sumnjali da svrha svega toga nije bila niti brzina, niti razvoj strategije, a niti shopping kao takav...
Okupili smo se na Jarunu u 18:00 ( NLP-jevski točno do 17:49:59), kako bi na samom početku objasnila pravila igre.
Bili smo podijeljeni u 2 grupe i unutar grupe u parove po dvoje. Svaki par je dobio svoj popis za kupnju. Jedna grupa je išla u jedan market a druga u drugi, na istoj udaljenosti od startne točke. Pravila su bila takva da je bilo “kak’ti jasno” da je pobjednik onaj sa najefikasnijom strategijom. Natjecatelji, otvoreni za nova iskustva, su se nabrusili, savršeno se organizirali, napravili u paru svatko svoju strategiju(jer sad znaju i kako se rade uspješne strategije) i krenuli u utrku...Timovi su odlično suradjivali, bili su spretni, okretni, brzi, dogovarali se, osluškivali što radi protivnička ekipa, neki čak podmetali protivniku,..sve u svrhu da budu najbolji i da pobjede ( i naravno da se što bolje zabave)! Bio ih je gušt gledati u žaru i ambiciji prema svom cilju. Najbolje od svega mi je bilo kako me nitko nije pitao - “Zašto to radimo?” Što ćemo s tim kupljenim stvarima?” ili “Zašto bi potrošio/la 70-100 kn na nešto što si ti zamislila?
Tad sam shvatila kako je lijep osjećaj kad ljudi imaju povjerenja u tebe, kad ti daju svoj novac, vrijeme energiju i svoju volju za napraviti što si im zadao mada ne vide ni smjer u kojem to ide, a kamo li svrhu! 😀
No, bilo mi je drago što su nisu puno propitkivali i iz razloga što bi to samo zakompliciralo moju pravu tajnu misiju.
Tek nakon uspješno obavljenog shoppinga, krenula je moja “prava” hooliganština.
Prvo smo si prodrmali mape dok su se razjašnjavali samnom tko je pobjednik; tražili da prekontroliram iz početka račune, ponovo pročitamo pravila koja su “totalno krivo napisana”, pa do toga da ćemo sve te stvari ( vrijednost oko 1200,00kn) ostavit ispred zatvorenih vrata neke humanitarne uduge tu usput do ponedjeljka!??! Totalna zbunjenost! Da ih malo umirim probala sam nazvat neki telefon zapisan na vratima, ako bi ipak netko te stvari preuzeo i stavio na sigurno....
10-tak min je trajalo meškoljenje, agonija, ljutnja i već lagani bijes (kako sam ja to tako nespretno sve organizirala), kad se u polumračnom dvorištu upalilo svjetlo i otvorila se vrata te “neke” humanitarne udruge pod nazivom “Mali zmaj” te na vrata izašla ljubazna voditeljica Martina...
Martina nas je uvela u prostorije Malog zmaja, predstavila sebe i svoju udrugu te ukratko prezentirala zašto postoje i što točno rade. Pokazala nam je na koji način ona i 100-tinjak volontera na tjednoj i mjesečnoj bazi potpomažu 180 socijalno ugroženih obitelji sa ukupno 408 djece u svim krajevima naše zemlje. Svim krajevima, znači doslovno svim, jer često kako smo saznali, te obitelji žive u šumama, na smetlištima, u poljima bez struje, vode čak i prave adrese,...
Ostali smo s upitnikom nad glavom? Da li je to stvarno tako? ...U Lijepoj našoj gdje sve više kupujemo on-line sa 2 klika jer nemamo vremena ni volje šetati po dućanima; gdje razmišljamo o strategijama kako što brže obaviti tjedni ili mjesečni shopping jer nam je to gubitak vremena? Tog popodneva prisjetili smo se da postoje djeca koja nemaju osnovne higijenske potrepštine, kuhanu hranu, odjeću i adekvatnu obuću za zimu; djeca koja nikad u životu nisu dobila igračku i koja nemaju apsolutno nikakav namještaj u kući, da ne govorimo o struji, vodi, kanalizaciji...
Zbog njih postoji Mali zmaj. On pronalazi takve obitelji (a i one njega) i pokušava im većim ili manjim donacijama pomoći u nadi, da će barem dio te djece doživjeti i vidjeti da postoji i drugi put i bolji život od onog kojeg su nasljedili od svojih roditelja.
Ono što je meni, (a i nekolicini ostalih) također “otvorilo mapu”, je promjena uvjerenja da “su sve humanitarne udruge iste” i dokazala da nisu svi “oni koje u velikom luku zaobilazimo na nekom korzu ili shopping centru jer iskaču sa svojih štandova i vuku te za rukav da daš koju kunu u donaciju na igru emocije, a ti imaš osjećaj da netko samo želi iz tebe izvući novce koje nikad ne znaš kome zapravo idu”.
Kad smo zašli u skladište Malog zmaja, imali smo priliku vidjeti kako je ovdje sve organizirano, popisano, složeno po prostorijama i policama,..Da se iz svake vreće i kutije, roba, ma kakva bila, izvadi pregleda i popiše te stavlja na svoje mjesto.
Martina kaže da je zovu “aždaja” jer ne dopušta da se išta donirano upotrijebi u bilo koji drugu svrhu, osim za točno određenu obitelj, koja opširnom dokumentacijom ( rješenja o zaposlenju, naknadama, primanju socijalne pomoći, ovrhama,...) , zadovoljava status socijalno ugrožene obitelji i u ovom trenutku najhitnije to treba. Kad nam je pokazala da imaju zapisano sve rođendane od djece koja su njihovi štićenici i da za svaki od njih skupljaju poklone, kao i poklone za Uskrs i Božić,...malo tko od nas je ostao ravnodušan...
Dala nam je priliku da sami popišemo u za to predviđenu tablicu što smo sve donijeli i zatim složimo na police te smo na taj način imali priliku na deset minuta i sami biti i volonteri.
Mali zmaj je osim što se bavi prikupljanjem donacija, u svojim prostorijama uredio i igraonicu, likovnu učionicu, prostor za ples i sport, te uređuju informatičku učionicu, kako bi ta djeca kad dođu u Mali zmaj dolazila u kontakt sa drugom djecom, socijalizirala se, imala prema potrebi psihologa ili nekog tko će se bar na kratko brinuti za njih, te nešto za pojesti.
Uglavnom, priča oko Malog zmaja je kod nas “nevjernih Toma” stvorilo sasvim jednu novu sliku - da postoje i takve - prave humanitarne udruge.
Martina je za kraj bila voljna s nama podijeliti priču kako je sve počelo - od slučajnog skupljanja nekoliko čokolada što ju je dovelo do gradnje kuće za jednu obitelj. Tada je uvidjela koliko tako siromašnih obitelji ima te je osnovala udrugu. Sad je već godinama u Malom zmaju poput (kako sama kaže) “nekog ovisnika”, koji iz dana u dan sakuplja donacije, raspoređuje, pakira i šalje kome treba. Taj humanitarni rad je toliko ispunjava da joj je to postao jedini posao koji radi...
SAMO ZA TAAJ - OSJEĆAJ
Tako je ova hooliganština ostavila mali trag na našim mapama, kad smo ovom jednom zezancijom, i nekakvim izazovom strategije shoppinga proveli subotnje popodne na način da je desetak obitelji dobilo sapun, wc papir, četkicu za zube i nekoliko, rekli bi, sitnih potrepština koje često zaboravimo uopće ukalkulirati u mjesečni budjet,..
Čudan osjećaj , zar ne?
Organizacija & članak: Branka Androšević, NLP Master Practitioner
Ovo je bila moja prva hooliganština. Silno me veselilo što sam imala priliku podijeliti s NLP kolegama nešto novo, nešto drugačije, nešto u što sam bila poprilično uvjerena da je malo kolega iz našeg NLP Community-a imalo priliku pobliže upoznati.
Moje oduševljenje i otkriće jednog potpuno novog svijeta za mene, bio je dovoljan razlog da poželim organizirati hooliganštinu i upravo to iskustvo podijelim s kolegama. Nekako već ranije, u sebi sam razvrstala hooliganštine na one sportske, edukativne i one isključivo zabavnog karaktera... slijedilo je jedno edukativno širenje naših horizonta.
Sjajan koncept hooliganštine NLP Hrvatske, omogućio je da tu večer doživimo i naučimo nešto drugačije o nečem potpuno neobičnom, a opet običnom; nesvakidašnjem, a opet sveprisutnom; o „nevidljivima“, a itekako vidljivim i zanimljivim članovima naše zajednice.
Krenimo zajedno... u tu hladnu subotnju večer, vani svega tri stupnja celzijusa, ostaci snijega po ulicama... nas 12 dobro umotanih i zabundanih hooligana okupilo se ispred Koreanskog restorana na križanju Draškovićeve i Ul. kneza Mislava, preko puta osvijetljenog, blistavog Sheratona. Križanje s pet smjerova... kojim putem krenuti? Svejedno... naučili smo da svi putevi vode u Rim, pa smo tako i mi odabrali jedan i vrlo brzo stigli do Silent Caffea – prvog takvog u zemlji.
Samo naizgled običan zagrebački kafić, projekt je kojim bi se trebale premostiti razlike i razbiti predrasude. Konobari koji u njemu rade, gluhe su osobe.
Kako prepoznati nešto što je „nevidljivo“ u društvu? Ljude koji se ničim ne ističu na prvi pogled dok ne počnu znakovati, koristiti ruke kako bi u vizualnospacijalnom modalitetu komunicirali. Sigurno ste ih i sami vidjeli i zanimalo vas je kakav je to jezik? I je li to uopće jezik?
Dočekala nas je prekrasna Nives Gotovac, prevoditeljica hrvatskog znakovnog jezika, kojoj je znakovni jezik materinji jezik, iako ona nije gluha. Ona je bila naša domaćica te večeri i u iduća dva sata koja su naprosto proletjela, približila nam je svijet gluhih osoba, njihove običaje, povijest znakovnog jezika, a i nas je podučila ponekim znakovima!
Hrvatski znakovni jezik
je jezik kao i svaki drugi, jedina je razlika modalitet tj. način na koji se producira jer se umjesto glasa koriste ruke - i to je jedina razlika, barem ako pitate Gluhe.
Zanimljivo je da većina čujuće populacije smatra kako je znakovni jezik univerzalan i da postoji samo jedan jedinstveni jezik koji se koristi u cijelom svijetu. No ono što većina nas ne zna je to da svaka država ima svoj nacionalni znakovni jezik, a neke i više (Belgija, Švicarska ...). Uzmemo li za primjer govorno područje Engleske, Australije i SAD-a, naići ćemo na engleski (govorni) jezik s manjim razlikama dok u znakovnom jeziku postoje BSL - britanski znakovni jezik, AUSLAN - australski znakovni jezik i ASL - američki znakovni jezik koji su posve različiti.
Zbog čega se kaže da su Gluhi često „nevidljivi“ u društvu? Nemaju oni neke posebne moći, ali imaju svoju povijest... u prošlosti, njihove obitelji su ih sramile, Aristotel je išao tako daleko pa je izjavio da "Bez sluha, ljudi ne mogu učiti." Unatoč tome, G/gluhi su pokazali i dokazali da "mogu sve, osim čuti", slavna je rečenica sedmog predsjednika Gallaudet sveučilišta u Washingtonu, Dr. King Jordana. I uistinu, G/gluhi mogu sve!
U današnje vrijeme imamo gluhe odvjetnike, liječnike, pilote, znanstvenike, profesore, ali i pobjednike emisija kao što su Ples sa zvijezdama i America's next top model kao i glazbenike poput Signmarka i Deaf banda Dlan.
Populacija gluhih vrlo je heterogena, a razlike su poprilične. Unutar nje postoje gluhi koji su oglušili u kasnijoj životnoj dobi sa 8, 18, 30, 60 godina, a postoje i oni gluhi koji su rođeni gluhi ili su oglušili u prelingvalnoj fazi, dakle prije nego su usvojili jezik. Koliko je varijanti gubitka sluha, toliko je i razlika među gluhima. Neki među njima osjećaju se i dalje izgubljeno, ne snalaze se ni u svijetu čujućih, ali ni u svijetu gluhih. Obično se to događa osobama koja kasnije ogluše jer se moraju prilagođavati novim načinima komunikacije.
Stoga je i razlika pišemo li o G/gluhima velikim ili malim slovom. Naime, kada pišemo i govorimo o gluhima malim početnim slovom obraćamo se, u načelu, svim osobama koje imaju određeno oštećenje sluha. No jedan dio njih smatra se isključivo osobama s invaliditetom i fokusiran je na medicinski model gluhoće, odnosno na to da su "oštećeni, nemoćni, da im je potrebna pomoć druge osobe".
A kada o Gluhima govorimo i pišemo velikim slovom, onda se to odnosi na onaj dio populacije koji se ponosi svojom gluhoćom, ne želi da ga se "popravlja" i ne želi pročuti. Oni su ponosna kulturno jezična manjina, koja jedinu razliku vidi u jeziku koji koristi.
Problemi se javljaju i kada razmatramo kojim je terminom ispravno osloviti gluhu osobu. Razlike kreću upravo od razlike unutar same populacije, ali i dugogodišnjeg "krivog" termina koji je nametnula medicinska struka - "gluhonijem" koji je za većinu G/gluhih uvredljiv. Velik dio njih išao je na govorne vježbe no i dalje njihova artikulacija nije savršena, ali oni zbog toga nisu nijemi. Nijemost se definira kao nemogućnost proizvodnje glasa. Nisu nijemi niti kada koriste znakovni jezik za komunikaciju i ne izgovaraju riječi na glas, jer koriste jezik za koji nije potrebna upotreba glasa.
Stoga je ispravno o G/gluhima govoriti samo kao gluhima jer se time obuhvaćaju i gluhi i nagluhi, ali i onaj vrlo, vrlo malen dio njih koji su i gluhonijemi (oko 1% cjelokupne populacije gluhih).
Gluhi između ostalog imaju i vrlo zanimljive običaje... svaka gluha osoba ima svoje ime na znakovnom jeziku, pa je iz znaka jasno, mislimo li na Anu čiji je znak slovo A ili Anu koja ima kovrčavu kosu. Zanimljivo je da i čujuće osobe koje se druže s gluhima dobiju takvo ime, no može im ga dodijeliti samo gluha osoba.
Kako se u principu radi o vrlo društvenim osobama koje vole puno pričati, tako se teško rastaju i rastanci traju dugo, jer često, još saaamo nešto imaju za ispričati do već sutrašnjeg susreta. I kako se našalila naša Nives... oni vole graditi široke hodnike, kako se pri rastancima još uvijek imaju gdje zadržati. ?
Uistinu inspirirani izvrsnim predavanjem i s naučenim izrazima kako naručiti koju vrstu pića, druženje smo nastavili u Silent Caffeu... I još dugo bili pod dojmom doživljenih novih spoznaja!
Ovo naše iskustvo uistinu je snažno i pozitivno djelovalo na prisutne NLP kolege, pa je tako naša Branka Androšević, NLP practitionerka napisala: „Kao i uvijek, dolazim i nemam pojma hoće li mi se to što ću doživjeti danas, uopće svidjeti? No, idem sa stajalištem - bilo na kraju "u mojoj mapi" pozitivno ili negativno iskustvo, u svakom slučaju je pozitivno već samim time što je novo, pa time obogaćuje tu istu moju mapu. A ovog puta, je bilo i novo i pozitivno!
O gluhima sam znala jako malo. Poznajem jednu gluhu osobu koja, koliko se sporazumijevam s njom, znam da čita s usana i nisam se usudila je nikad pitati više o tom "nedostatku" jer eto, do sada sam mislila da je to nedostatak. Sada sam saznala da ne samo da to nije ni bolest, niti invalidnost, ni nedostatak, već da su gluhi ponosni na to što su gluhi; da se smatraju ravnopravnom manjinom koja ima svoju kulturu i običaje (suprotno mom mišljenju da se uglavnom srame i izoliraju od "čujućeg" društva). Naučila sam da je njihov jezik ravnopravan svim ostalim priznatim svjetskim jezicima te da zahvaljujući gluhoći imaju toliko dobro izoštrena sva ostala osjetila da nimalo ne zaostaju za nama čujućima, kako u svakodnevnom životu, tako i u sportu (i to vrhunskom), karijeri i odnosima te da mogu biti jednako uspješni kao i čujuće osobe. Nives nam je na dinamičnom i poučnom predavanju "izreklamirala" gluhe da sam na kraju predavanja pomislila - "A ja sam ih do sad izbjegavala jer nisam znala kako s njima, i nisam htjela da im bude neugodno u mom čujućem svijetu, a sad vidim da ja od njih mogu štošta naučiti"! To je svakako novi pozitivan moment u mom životu!
Znam, reći će netko da sve što sam ja "spoznala" i naučila na toj hooliganštini da sam mogla jednostavno proguglati... jesam, ali kad upoznaš žive ljude iz tog svijeta, kad ti prenesu svoje osjećaje i energiju, kad učiš i doživljavaš to što slušaš u realnom vremenu, a pritom se i dobro zabaviš, onda je doživljaj puno bolji, zar ne?! Ovog puta sam puno naučila i pri tome se još bolje zabavila. Hvala ti Diana ?“
Dragi moji, gradite široke hodnike! Veselim se našem idućem susretu... kada i gdje, točno ne znam, ali nadam se da će biti uskoro!
Isto tako, obećavam da će moja iduća hooliganština, biti vatrena, uzbudljiva i nadasve napeta!
Voli vas Diana!
Organizacija i članak: Diana Franulić Šarić, NLP Master Practitioner
Dragi budući organizatori , ovdje ćete pronaći popis svih dosadašnjih (službenih) tajnih iskustava u organizaciji Practitionera i Mastera communitya NLP Hrvatska kako bismo izbjegli slučajna ponavljanja iskustava:
Lista prijavljenih NLP kolega za organizaciju tajnih iskustava u 2018. godini: