I 10. NLP kamp okupio je super ekipu pa su se tako na jednom mjestu našli Hooligani, Masteri i BPA (čitaj Briljantna Predsjednica čiji identitet nećemo otkrivati) koji su u sebi odvezli doma nova iskustva, neki sportske ozljede i opekline, a baš svi dobro raspoloženje.
Prvi dan kampa (srijeda) kontinentalci su se rasporedili po automobilima pa iz metropole krenuli put juga, prema porukama koje su stizale u Grupu dalo se isčitati da su svi natankali gorivo na svojim polaznim točkama što je bitan preduvjet za dobar start kampera i naravno dolazak na cilj u bazu (Mandre, otok Pag). Jedni su došli prvi u bazu i otišli na plažu a drugi nisu došli prvi pa su dobili zadatak ispeći meso na roštilju. Bilo je tu i trećih, no ne znam točno što su radili te večeri (nažalost došla sam tek sutra ujutro) jer su poruke prestale stizati; mislim da su razmjenjivali vizitke kako se to uobičajeno radi prve večeri NLP kampa.
Drugi dan kampa (četvrtak) bio je rezerviran za Wakeboarding. Pristigla sam u bazu taman na vrijeme za srknuti slatku kavu koju kuha Saša Tenodi i odraditi školu wake-a na suhom. Očito mi je bilo preveć šećera jer kad je pola sata kasnije teoriju trebalo pretvoriti u praksu (drži bar=prečku na boku i lagano ispružaj ruke, ne vuci!) nije mi išlo. Daska mi se uglavnom nije topila prednjim dijelom ali svejedno sam startala više puta roneći a ne klizeći po površini mora. Sigurno ste čuli za wakeboard? Upišite u pretraživač wakeboard cable Pag, imate i live streaming kameru (neće članak nigdje pobjeći)- bolje da znate o čemu pričam.
Što reći (koju pp), bilo nas je koji smo taj dan 2 sata wake-a iskoristili do zadnje minute, bilo da smo samo vježbali upornost i savladavali frustraciju ili smo uspjeli već prvi dan odvoziti puni krug (mi s kampa znamo tko je taj-isti je uspio i instruktora penjanja vinuti u zrak). A bilo nas je koji nismo bili zainteresirani za ovu aktivnost pa nismo ni probali stati na dasku.
Glad je među nama zavladala točno kad se Branka ukrcala na trajekt u Prizni tako da smo se sinkronizirano (pro)našli u 15:30 na ručku u Giardina (konoba Giardin u Kolanu bila je naša „mama s toplim ručkom“ svih dana kampa). Da opisujem klopu? Ma neću, to bi bilo u rangu s prepričavanjem utakmice SP koja je uslijedila te večeri. Tko je gledao je gledao, tko je njamao je njamao.
Nakon ručka krenusmo autima natrag u bazu. Dario je uočio nestanak prednje tablice na mom autu. Kako inače ne vjerujem u teorije zavjere uopće mi nije palo na pamet da se radi o hooliganštini, odnosno da ista nije slučajno nestala. Uglavnom pustimo tu enigmu, tablica je pronađena dva dana kasnije i sad mi onako „spigana“ svaki put kad je ugledam otkida pozitivno sidro!
U bazi smo neki od nas popili kavu na dominantnoj terasi i otišli na plažu/spavati ne bismo li se pripremili biti vatreni navijači par sati kasnije u obližnjem kafiću. Što je još važno iz te večeri: Lana je nabavila 3 porcije prženih krumpirića u gluho doba noći i mi smo dali 3 gola; nema slučajnosti!
Dan treći (petak) osvanula je frtuna juga i kiša, jednostavno predobar dan da bismo ga vejstali (eng. waste) po doma. Tako smo nakon doručka dočekali Milicu i dogovorili posjet sirani Gligora. Sva sreća nismo provjerili protukliznost pločica u pogonu iako je proizvodnja sira poprilično mokra djelatnost. Nego smo množili litre mlijeka godišnje utrošenog za proizvodnju ovčjeg sira i računali koliko točno ovaca pase na baš Onoj livadi . Onda smo degustirali koja se vrsta sira sljubljuje s dinjom a koja s cherry rajčicom, s vinom su mi prijale sve servirane vrste.
Sva sreća da su neki spakirali nepromočive wind jakne pa smo unatoč vremenskim prilikama mogli krenuti u Novalju po Poklon. A poklon je bila paleta mesa za roštiljanje by Petason d.o.o. koju nam je naša draga Petra poslala, a mi smo u dva navrata sve propisno „uklonili“ uz kap vina, nazdravljajući joj.
Imajući vremena do ručka otišli smo na predah u Gaudiña u kojem je svirala odlična glazba (nisam odgovorila Superliku što ja slušam jer je tema glazbe došla kasnije na vremenskoj liniji). Dakle nabavili smo u Novalji sve za večeru pa krenuli „kod mame“ na ručak. Opet je bilo dobro u Giardina (primijetili ste ovo a na kraju riječi-get use to it), konobari su posluživali i bezglutenski desert, jedina zamjerka-okrenulo je na buru pa smo se zaputili u bazu jer se kratki rukavi ne daju lako rastegnuti na 3/4. Napacalo se meso, naložio se roštilj, narezale tikvice, ispeklo se i pojelo! Zapravo, nije se to samo napravilo nego kako je BPA lijepo primijetila „netko je pekao roštilj 8xduže nego je zakonom dozvoljeno“ a mi gladnjaci smo pomogli da se meso ne ohladi na stolu.
(Napomena: za vrijeme trajanja kampa se pije iz staklenih čaša a jede iz keramičkog posuđa metalnim priborom za jelo, prvA koja se ponudi oprati suđe može slobodno to i učiniti, tu nema nikakvih ograničenja.)
Uglavnom DJ je složio aparaturu da nam auditivno i vizualno oplemeni još jednu večer hedonizma. Bilo je te večeri i kartanja, sjećam se da se spominjao Hitler i liberali a partizani uopće nisu tako da ću na sljedećem kampu pozornije slušati, sad se ne usudim analizirati ove nelogičnosti.
Evo subote! 4.dan kampa osvanula je bura. Čemu toliki vremenski detalji pitate se? Gle,čuj, nebitni su ako sjediš u stanu na nekom velegradskom/provincijskom kauču ali bitni su ako si blizu Camping village Šimuni i želiš probati sve sportske aktivnosti koje ljeti nudi Kecerin sport!
Večer prije dogovoren je polazak prema Šimunima u 10, svi k'o jedan, organizirani na vrijeme krenusmo. Nela nas je odmah preusmjerila na aquapark jer vremenski uvjeti nisu dozvoljavali morske aktivnosti koje uključuju jedro (Bojan je to jutro već skupljao gumenjakom ekipu koja je odjedrila prema Maunu). Nakon spuštanja po toboganu i hrvanja na trampolinu vratili smo svoje ožiljke na drugi kraj uvale pa smo neki do ručka još probali SUP-ati i otišli na turu kajacima. S kopna izgleda lako upravljati tim plovilima no zna se dogoditi da se netko neplanski okupa u odjeći! Nakon ručka se wake-alo, hoću reći hrabri nlp-evci su prkosili buri. Tako je npr. Branka u tili čas savladala teoriju, a očito i praksu kad je po tom vremenu odvozila cijeli krug. Strategija nije tajna kaže ona, kreneš i naučiš! (Yeah, kako tko!)
Neki smo se vadili na hladnoću i odmarali to popodne. Ajmo natrag u bazu navući sve duge rukave koje imamo na raspolaganju! Te večeri je kod većine nas dobro prošao i čaj, eh nemojte sad reći da ste od onih koji piju čaj samo kad su bolesni!
Nedjelja, 5.dan, osvanuo je maestral. Jutro smo proveli na Zrću wakeboard-ajući jer što bismo drugo radili na toj lokaciji, a popodne u kampu Šimuni učeći windsurf i jedrenje. Instruktori iz Kecerin sporta objasnili su nam osnove windsurf-anja na suhom, tu smo isprobali položaj tijela na dasci, namještanje booma, otvaranje i zatvaranje jedra.
Meni se činilo jasno, usidriš si osnovne pokrete i okret po stražnjoj strani daske pa još zapamtiš analogiju jarbola s volanom a jedra s pogonskim motorom. Kad sam shvatila da to uspijevam izvesti i na morskoj površini adrenalin se pojačao! Taj dan bilo je u programu i jedrenje s instruktorom, tu smo se otimali tko će prvi stati u red a uspjelo ih je odjedriti samo troje. Vjetar je jačao i ponovo nas ranije od očekivanog pospremio na kopnene aktivnosti tipa roštiljanje, kartanje i još ponešto.
Već je ponedjeljak, zadnji dan kampa? Ništa čudno, vrijeme brzo prolazi kad si u dobrom društvu!
Ubacili smo spakirane kufere u auta i krenuli to jutro na penjanje. Instruktor nam je objasnio da na umjetnoj stijeni koju penjemo nisu zadani smjerovi po bojama nego penješ kuda odabereš, glavno da ne koristiš rupe za pridržavanje (jesmo!) Ajmo, kome je sportsko penjanje izgledalo jednostavnije iz žablje perspektive nego viseći sa stijene? Mislim da je svima nama koji smo probali.
Tom su se prilikom nizali komplimenti glede izrađenosti latissimusa dorsi i vrste hlačica, mjerila se kilaža i sl. U najboljoj namjeri dobacivala su se guesstimated uputstva za penjenje iz poluhlada jer na kampu se svi podržavaju i međusobno ohrabruju, to i jest bit zajednice! Veseliti se tuđem uspjehu a pogotovo skinuti kapu onom koji je bolji od tebe!
To zadnje jutro smo još stigli i na windsurf , neki su riskirali kašnjenje na trajekt da bi iskoristili zadnji reful bure. Odveslala se još pokoja tura kajakom. Popila se i jedna piva u hladu. Tu smo se već krenuli pozdravljati do skorog viđenja.
Idemo! Idemo! Otišli smo na mamin ručak podijeliti zadnje porcije i master naredbe, a malo kasnije se uputili prema svojim bazama u „stvarnom svijetu“. Već sam bila doma kad su u Grupu krenule stizati poruke s autoceste-fotke s odmorišta na putu prema metropoli, još uvijek su tu ozarena lica, ekipa za 5 ste!
Kako to, kako to da je 5 dana tako brzo prošlo...nije mi jasno0...
Piše: Maja Špralja, NLP Practitioner
Nakon užurbanog dana na poslu sjela sam u auto i uputila se prema Sigetu. Bio je utorak 29.5.2018. dan kada krećemo na prvi ljetni kamp na Pagu. Ivan Voras, Nikola Škarica i moja malenkost (Kristina Bulešić) krenuli smo Vorasovim autom prema Pagu. Na drugom kraju Zagreba otprilike u isto vrijeme odvijala se slična situacija. Drugi dio ekipe kampera Irena Poljanšek, Diana Franulić, Filip Bistrović i Saša Tenodi krenuli su Ireninim autom naći se s nama na Pagu u Mandrama, već tradicionalnom okupljalištu hooligana na Pagu, uz koje nas vežu brojne uspomene i draga prijateljstva.
Prva, već tradicionalna „stanica“, na Pagu je svima nama dobro znan supermarket Lorenco. Nakon što smo kupili osnovne „životne potrepštine“..pivo, vino, mineralnu ..te još poneku sitnicu za jelo, čisto neka se nađe, uputili smo se prema Mandrama. Tamo su nas dočekali Irena, Saša, Diana i Filip koji su se gotovo teleprotirali iz Zagreba u Mandre. Naime, Ireni je trebalo 2,5 sata, sa stajanjem, od Zagreba do Paga.. mislim da vam je sve jasno. :). I počelo je .. ohladili smo „životne potrepštine“ te uz smijeh uživali do dugo u noć.
Sljedećeg jutra, probudili smo se spontano (prema Dianinim riječima) bez navijanja budilica i uputili se prema kampu Šimuni. Camping village Šimuni udaljen je 7 km od Mandri , smješten na južnoj strani otoka Paga, okružen šumom i cvjetovima oleandara, poznat je po svojim šljunčanim i pješčanim plažama koje se protežu cijelom njegovom dužinom. Moglo bi se reći da je to jedini dio Paga koji ne podsjeća na mjesečevu površinu. U kampu su nas dočekali djelatnici Kecerin Sporta koji nudi mogućnost isprobavanja raznih sportova poput jedrenja na dasci, tenisa, penjanja na umjetnoj stijeni, veslanja na dasci (SUP), nogometa, odbojke, rukometa na pijesku...
Saša je za kamp dogovorio instrukcije jedrenja na dasci i neograničeno korištenje opreme (+ kajaci i SUPovi), školu jedrenja s instruktorom, a nakon škole mogli smo koristiti jedrilice samostalno, zatim ulazak u aquapark (dvije ulaznice po NLPjevcu), penjanje – uspon na umjetnu stijenu + korištenje opreme + probna vožnja katamaranom s instruktorom te wakeboarding na plaži Zrće.
Nismo gubili vrijeme. Nakon kratke teorije djelatnici Kecerin Sporta pokazali su nam na suhom osnove jedrenja na dasci što uključuje dizanja jedra i mijenjanja smjera. Jedrenje na dasci zahtjeva kontinuirano održavanje ravnoteže na dasci, a da pri tome u rukama imate jedro koje trebate pokretati prema naprijed ako želite skrenuti lijevo ili prema nazad ako želite skrenuti desno. Osim navedenog, prilikom pomicanja jedra naprijed ili nazad jedro treba zatvarati ili otvarati ovisno o tome koliko jako vjetar puše i da li je dovoljno jak da „napuni“ jedra, odnosno da vas pokrene. I krenuli smo. Otisnuli smo se na pučinu. Vjetar je bio kao „naručen“, lagano je puhao bez velikih promjena smjera. More je bilo toplo i mirno, sunce nas je milovalo po koži, a lagani povjetarac „gurao“ nas je po površini mora. Uuuu.. pa mi jedrimo! Neki od nas već su se okušali u jedrenju na dasci ali nakon godinu dana od zadnjeg pokušaja trebalo je neko kraće vrijeme da se „prisjetimo“…sva sreća tijelo pamti, a o glavi bi se dalo pričati. 🙂
Oko 15 h poveo se razgovor o ručku. Saša je spomenuo konobu Giardin, u mjestu Kolan, koju je TripAdvisor na svojim stranicama naveo kao mjesto koje treba posjetiti na Pagu. Drveni stolovi, zidovi ukrašeni klesanim kamenom, drvo masline koje raste unutar konobe Giardin savršeno se uklapaju u pejzaž malog mjesta. Nakon ručka i koje čašice vina ili piva krenuli smo prema Zrću.
Wakeboarding!! Juhuuuu! Veselila sam se kao malo dijete.
Wakeboarding je sport na vodi koji uključuje vožnju daske (wakeboard) po površini vode, a nastao je kao kombinacija tehnika skijanja na vodi, bordanja na snijegu i surfanja. Wakeboard je obično privezan za motorni čamac, a moguće ga je voziti i u zatvorenom krugu držeći se za kabl koji pokreće struja (closed-course cable system) što je slučaj kod Wake parka na Zrću.
Ubrzo su svi dijelili moje oduševljenje Wakeboardingom. Nakon početnog „straha“ hooligani su se brzo snašli te kalibrirajući ljude oko sebe počeli wakeati. Joooj ovo je super..baš je super! Veselilo me Dianino oduševljenje. Uz Wake uživali smo u šetnji po plaži Zrće ispijanju nama omiljene pive te sunčaju na tada polu praznim plažama, a na večer nam se pridružio i Hrvoje Martić koji eto nije mogao ranije doći na kamp.
Večeri smo provodili „nazdravljajući“, vježbajući kalibriranje i korištenje poznavanja mape suigrača uz igre Tajni Hitler i Cards against humanity te smo uz smijeh dočekivali rane jutarnje sate. Nakon par dana kampa, svatko od nas je pronašao sebi najdražu morsku zanimaciju, istraživali smo obalu veslajući na kajacima, iskusili vratolomne dječje igre u Aquaparku, jedrili i veslali na dasci, wakeali te upravljali jedrilicama.
No, kakav bi to bio kamp bez „spontanih“ hoologanština?! Sigurno se pitate što se točno dogodilo? Vraćamo se mi jedan dan predvečer u apartman. Onako opušteni, nosimo vrećice iz dućana, dolazimo pred vrata apartman, gurnem ja ključ u bravu iiii..ne mogu otvoriti! U prvi tren si mislim: „Ma daj. Malo je zapelo. Ništa, pokušaj opet.“ Vadim ja ključ, guram ga opet u ključanicu, pokušavam otključati i ne ide. Kako ne ide!? Normalno sam zaključala! Ništa, rekoh sama sebi, neka proba netko drugi. Dečki ne mogu otključati. Daj probajte, ne znam što je! I tako probaj jedan, drugi, treći.. Nitko ne može otključati! Počeli smo smišljati taktike. Hmm… da uđemo kroz prozor? Naravno, jedini dostupan prozor kroz koji bi mogli ući je hermetički zatvoren. Naime, ne dao Bog da nešto uđe u sobu dok nas nema, recimo ZRAK. I tako je ulazak kroz prozor otpao. Ništa, idemo do vlasnika apartmana, koji je smješten u prizemlju ispod nas. Nema vlasnika! Zovimo Sašu, Saša ima njegov broj. Saša se naravno NE javlja! Što sada? Prozor u kupaoni! Moram napomenuti da je naš apartman na 1. katu kuće i da je ispod prozora od kupaone ravni zid visok 3-4 metra. Došli smo ispod prozora i hmmm, postavilo se pitanje kako se popeti? Ljestve nemamo, a zidić oko kuće je prenizak. Kraičkom oka spazim ja stariji bračni par, koji uživa u večeri ispred svoje polu dovršene vikendice, par metra od nas. Odmah sam krenula u akciju: „Dobar dan! Oprostite, znate li vi vlasnika apartmana?“ Znamo, znamo, odgovara mi simpatična gospođa. Nastavila sam milozvučnim glasom:
„Znate, mi ne možemo otključati apartman, a nemamo broj od vlasnika. Možete li ga vi nazvati?“ Odgovara ona meni; „Jooj gospodična nemam njegov broj ali možda ga ima susjeda tu u kući do“. I brže bolje digne se žena od stola, prekine večeru i krene prema susjedi. Jooj samo da je susjeda doma, mislim si ja. Nakon nekakvih 15 minuta dolazi na biciklu čovjek srednjih godina, ulazi u dvorište kuće i kreće prema nama. Dobar dan ja sam sin od vlasnika apartmana, reče isti. Odlično! Hvala vam što ste došli! Mi se ispričavamo što smo vas zavali ali ne možemo otvoriti vrata apartmana. Bili smo više nego ljubazni i uljudni .. kao i obično ;). Nakon što smo mu prepričali cijelu priču i naše dosjetke kako ući u apartman, čovjek je uzeo ljestve i krenuo prema prozoru od kupaone. Hmmm, kako će sredovječni čovjek uspjeti proći kroz minijaturni prozor od kupaone, mislim si ja.
Kad ono..ni pet ni šest..hop,hop..unutra je! Uuuu.. jebeno! Otrčali smo do ulaznih vrata. Kik, klik i otvorio je vrata. Mi: Kako?! Što je bilo!? Čovjek: Ostao vam je ključ s druge strane vrata! Mi: Ključ! Kakav ključ?! Mi imamo još jedan ključ?! Moram napomenuti da je u tom trenutku čovjek bio malo „uzrujan“, a to smo svi u trenutku izkalibrirali jer je uslijedila svestrana primjena NLP-ja. Prvo smo ga morali odobrovoljiti i uvjeriti da ovdje nije riječ o gruboj nepažnji; Jooj pa kako?! Mi smo normalo zaključali! Tu se očito poklopilo da su ključevi bili u milimetar u istom položaju, a to je gotovo nemoguće. Ajmo probati da vidim kako se to dogodilo! I tako probavamo mi, namještamo oba ključa, navlačimo prema zaključku da je to jedan od milijun slučajeva na koji mi nismo mogli utjecati niti znati za njega jer smo normalno zaključali vrata. Tu je čovjek već lagano ušao u rapport s nama. Zatim smo okrenuli na šalu ismijavajući naše pokušaje i zatvorene prozore te ističući njega kao spasitelja u teškoj situaciji.
Čovjek se na kraju počeo osmjehivati te smo se rastali uz srdačni razgovor. Kako bi Irena rekla: „Kaakaav NLP!“ I uistinu snašli smo se, našli smo način da otvorimo vrata i zadržimo dobar odnos sa čovjekom. 🙂
Da ne bi pomislili da hooligani znaju uživati samo u čarima vodenih sportova i „spontanih“ hooliganština, već tradicionalno na svakom kampu priprema se kamperski roštilj. Sigurno se pitate po čemu je poseban taj kamperski roštilj? Kamperi kao i u svemu drugome, tako i kada je riječ o roštilju, vole doživjeti nova iskustva. Složiti ćete se samnom da su kvaliteta mesa i umijeće roštilj majstora ključni faktori kod svakog roštilja. Što se tiče roštilj majstora tu je na scenu stupio Hrvoje Martić, čovjek sa dugogodišnjim iskustvom u pripremi i pečenju roštilja te je time prvi preduvjet za dobar roštilj bio zadovoljen.
Saša je ove godine najavio da će meso za kamperski roštilj sponzorirati Petason d.o.o. Petason? Tko je Petason? Petason d.o.o. je obiteljska tvrtka koju je osnovao Zdravko Plazonić, otac naše drage NLP-jevke Petre Plazonić, 1991. u okolici Splita. Počeci poslovanja su se odnosili na razvijanje osnovne djelatnosti koja je tada bila prvenstveno uzgoj i prodaja živih svinja. S vremenom je tvrtka proširila raspon svojih djelatnosti na proizvodnju, preradu, pakiranje i distribuciju svježeg i smrznutog svinjskog, telećeg i junećeg mesa.
Kvalitetan i organiziran pristup poslovanju omogućili su kontinuiran i siguran uspon na tržištu te je uslijedila akvizicija Mesopromet d.o.o.-a 2004. godine, jedne od najvećih mesnih industrija na području bivše Jugoslavije. Djelatnost se s područja grada Splita i uže okolice proširila na cijelu Dalmaciju, a potom i na ostale regije u Hrvatskoj. Petasonovi proizvodi mogu se kupiti u dućanima Tommy, Studenac i Ribola, kao i u manjim trgovinama i mesnicama na širem splitskom području, a surađuju i s nekoliko većih splitskih hotela i poznatih restorana.
Aha, zato mi na kontinentu nismo čuli za Petason d.o.o. No, Petason je bio „široke“ ruke. Počastio je kampere sa cca 10 kg mesa između ostalog ćevapima, vratinom, kobasicama… Nakon što je roštilj majstor pripremio žar krenulo je te se nakon par trenutaka čulo..kšššš,kššš..meso se lagano peklo, prožimajući cijelo dvorište ugodnim mirisom. Nismo mogli dočekati. Svako malo spuštali smo se do roštilja i propitivali: „Koliko još?“ „Je li gotovo?“ Napokon je Martić donio dugo očekivani lonac s mesom. Navalili smo kao da nam je zadnje. Ćevapi su se topili u ustima, vratina je bila mekana…mmm.. Nismo niti riječi prozborili.. Bila je to točka na „i“ svim kamperskim iskustvima koje smo proživjeli ove godine na Pagu. Još jednom bi se htjeli zahvaliti obitelji Plazonić, a posebno Petri, što su nam omogućili neizmjerno uživanje u blagodatima kamperskog roštilja. Došao je i dan povratka te smo u nedjelju nakon petodnevne uživancije krenuli prema Zagrebu.
Tu se opraštam od tebe dragi čitatelju i pozivam te da nam se pridružiš, kako bi iskusio sve blagodati hooliganskog života, u novim pustolovima koje će uslijediti.
Do novih avantura, pozdravlja te ekipa dobro počašćenih kampera!
Kristina Bulešić, NLP Master Practitioner
U svačijem životu postoje mjesta, ljudi, doživljaji i osjećaji koje ne bi mijenjali za ništa. To su oni doživljaji za koje će svatko od nas uvijek pronaći vrijeme jer znamo da time ne samo da doprinosimo sebi, već i ljudima koji nas okružuju kako u privatnom, tako i u poslovnom okruženju. NLP kamp je točno takvo mjesto.
Kako to znam? Jednostavno, stvar je iskustva.
Za mene je ovo bio treći kamp i kao i obično otišla sam bez konkretnijih očekivanja, ali ono u što sam bila 100% sigurna je da slijedi 5 dana smijeha, odmora, zabave i učenja. I tako bi.
I ove godine među nama je bila strastvena ljubiteljica joge koja je sasvim spontano oko sebe vrlo brzo okupila gotovo sve kampere koji su joj se svakodnevno u ranim jutarnjim satima s velikim veseljem pridružili vježbanju uz more. S obzirom da ja više cijenim svoje male jutarnje rituale poput doručka u miru i malih razgovora sama sa sobom, koristila sam to vrijeme da u miru i tišini budem sama u kući. No, vjerujem da su vježbe joge izvrsne za dovođenje uma, duha i tijela u balans i jako mi se svidjelo što su se Nikolini pridružili i oni koji inače ne njeguju redovno vježbanje te kako je Nikolina na ovaj način doprinijela dodatnim sadržajem za kampere.
Kajak na moru je relativno jednostavna fizička aktivnost, a meni je ujedno i bio opcija za bliže upoznavanje s nekim od kampera koje do tada nisam poznavala ili za miran i konstruktivan razgovor s onima s kojima se nisam dugo vidjela.
Za nas koji se nikada do tada nismo susreli s windsurfom, SUP je bio prvi korak kako bismo dobili dojam što to znači stajati na dasci na vodi. Sve u svemu SUP je vrlo lagana fizička aktivnost kod koje je potrebno prije svega održavati ravnotežu, što s obzirom na debljinu daske nikome nije bio problem.
Ovo je izvrsna opcija za one koji žele sudjelovati u vodenim sportovima na sigurniji i jednostavniji način te pritom uživati u pogledima na morsko plavetnilo. Naša Nikolina je i ovdje pokazala svoje vještine joge i odvažila se prezentirati nekoliko joga položaja na SUP dasci.
Za većinu od nas ovo je bio prvi susret s windsurfom. Kao i kod svake nove vještine koju krenemo učiti kreće se od teorije i demonstracije na suhom nakon čega se uz podršku instruktora savladavaju prvi koraci na moru.
Svakodnevno smo strpljivo čekali da vjetar okrene nama u korist te smo s prvim naznakama vjetra hitali prema windsurfu te pokušavali uskladiti položaj tijela i jedro sa smjerom vjetra. Što je više vremena netko uložio u savladavanje ove vještine, to su rezultati bili bolji. Logično. 😉
No, svatko tko želi izgledati kao prava windsurf faca koja jaše valove i kreće se s apsolutnim samopouzdanjem prema bespućima plavetnila, morat će, kako se kaže, još dosta žganci pojesti. Sve u svemu bitno je naglasiti da je ovo vještina čije se osnove uz malo dobre volje, mogu savladati vrlo brzo.
Priznajem da mi je žao što se jedrenjem nisam stigla više baviti tijekom ovog kampa. Da budem preciznija na moru u jedrilici sam bila samo jednom i to sa instruktorom kako bi dobila razumijevanje i osjećaj što se s jedrilicom u pojedinom trenutku dešava. Za više od toga ovaj puta nije bilo vremena, a bome niti vjetra. Neki od kampera su zadnji dan samostalno jedrili te na taj način dodatno okusili osjećaj potpune slobode i neovisnosti, a osmjeh na njihovom licu po povratku na kopno je govorio da su povoljan vjetar i jedra više nego dovoljni za užitak, zadovoljstvo i sreću.
S obzirom da smo do umjetne stijene stigli zadnji dan nakon što smo prethodna četiri bili aktivni kako preko dana tako i tijekom noći, penjanje mi u tom trenutku i nije bilo najsretniji odabir. Pokušala jesam, međutim ovaj puta nisam daleko stigla. Tješila sam se time da sam se na stijenu već penjala i to uspješno, tako da sam svoju opremu vrlo brzo prepustila entuzijastičnijima u tom trenutku koji su se poput Spidermana kretali stijenom.
Nisam očekivala da će biti moguće, no priznajem da sam se potajno nadala da ću ponovo stati na wake. Prije dvije godine na ljetnom kampu sam prvi puta u životu stala na wake i oduševila sam se. Osjećaj kada savladaš start, održavanje ravnoteže na dasci i amortiziranje žice koja te vuče u krug dok ju ne ispustiš ili dok ne padneš je nešto što sam htjela ponovo doživjeti. Na moje veliko iznenađenje krenula sam iz prve i suha napravila dva kruga. Uvjerila sam se da je wakeboard isto kao i vožnja biciklom - jednom kad naučiš ne možeš zaboraviti. No, ono bitnije je kako su kamperi koji se nikada do tog dana nisu susreli s wakeboardom savladali vještinu u rekordnom roku. Svaka čast! Zaključak je da što manje vremena imaš za savladavanje nove vještine, motivacija je veća i prije postižeš rezultate.
Zabava, igra i smijeh su sastavni dio života i potrebno ih je njegovati svakoga dana. Saša se pobrinuo i ovaj puta da je sve to sastavni dio ovogodišnjeg kampa, a odlazak u aquapark je dodatno potvrdio koliko svatko od nas uživa u malim stvarima koje život čine ljepšim. Osmjeh na licima kampera govori sve.
Večernji sati su bili rezervirani za spontana i opuštena druženja uz velike količine smijeha, razgovor i/ili igru. Jednu večer smo „odradili“ i radionicu na temu vrijednosti koja je za svakoga bila korisna, no moje je iskustvo da tijekom kampa najbolje učim u svakodnevnoj ležernoj i spontanoj interakciji s kamperima. I to je jedan od mojih glavnih razloga zašto volim biti dio cijele priče.
Tijekom pet dana kampa neki su se pojedinci u večernjim satima pod utjecajem društvene igre „Secret Hitler“ uživljavali u svoje uloge fašista i Hitlera, dok su s druge strane liberali često bili ti koji su vidjeli Boga, a nekima se skoro i prolio sakrament. Sjedni Rex!
Ali jedno od glavnih pitanja te tajni kampa je i dan danas „Vorki, kaj si ti tu metnil?“. No kako bi naš Serhii, koji je kako Saša kaže, rođen 4 sata od bogatstva rekao, radi se o „special secret bonus plus plus“ tajni pa tako dan i dan danas svi živimo u neznanju. Ali sam sigurna da bi SVI ponovili sve samo za taj osjeČAJ. 😉
Dobra volja, pozitivno raspoloženje i otvoren um su glavni sastojci potrebni za dolazak na kamp. Ostalo dođe samo po sebi.
Niti ovu tajnu vam ne bi znala reći, ali znam tko zna. 😉 I da, ima još puno toga što bih vam htjela o kampu reći, ali ne smijem jer i za to postoji pravilo. O nekim stvarima NLP Cluba i NLP Kampa se ne priča. 😉
No, možete mi vjerovati kada kažem da je NLP Kamp mjesto koje uvijek pruža više.
I za kraj jedan citat našeg Vanje koji je to jako lijepo rekao: „Zašto bih pobogu ovo propuštao?!!?“
Saša i svi ostali kamperi, veliko vam hvala i na ovom kamperskom iskustvu. Vidimo se sljedeće godine.
Autor: Martina Lucič Čanak, NLP Master Practitioner
Working on tourism and travel brand image as a long-lived project and challenge. Creating innovative promotion, marketing and communication sets that guide travel brands through all the features of their business story. Connecting travel brands with B2B network in South East Europe.
Web: http://magic4.club
Linkedin: https://www.linkedin.com/in/martinalucic/
Facebook: https://web.facebook.com/magic4.club/
Sudionici 8. NLP Kampa bili su: Aleksandra Ivanac, Mirjana Klić, Ana Šutalo, Nikolina Plenar, Martina Lucić Čanak, Danijela Medaković, Ivan Voras, Vanja Grgec, Sergey Vorona, Tvrtko Janjić, Ivica Klepić, Leon Magovac i Saša Tenodi
Svanuo je i taj dan, utorak 20.6.2017. Saša Tenodi i Ivan Voras čekali su me izvaljeni na klupici ispod drveta u Sigetu, ispijajući kavicu iz Mlinara. Dogovor je bio u 9:30 ispred Vorasove kuće. Stigla sam na vrijeme, Saša me počastio kavom te smo nakon popušene cigarete i ispijene kave krenuli prema Vorasovom autu. Uuuuu, nova crvena Mazda 3. Jebate!! Mislim da ne moram ništa više reći. Potrpali smo stvari u gepek i krenuli. Uživancija! Auto je doslovno klizio po cesti. I tako uz dva stajanja doklizali smo na Pag oko 14:30h.
Prva postaja na Pagu nam je bio supermarket Lorenzo. Kupili smo najpotrebnije; grickalice, 12 boca piva (svaka 2 litre), 3 litre vina, mineralnu i još poneku sitnicu, čisto za prvu ruku. 🙂 Nakon što smo stigli u Mandre i pozdravili gazdu kuće koju smo iznajmili, sjeli smo na balkon i počelo je.. Daj mi natoči čašu čisto da nazdravimo.
Negdje oko 17:30h nam se pridružila Nataša Jurešić iz Šibenika te smo, uz smijeh, nastavili nazdravljati do dugo u noć. Probudili smo se sljedećeg jutra oko 9:30h. Hm..ne boli me glava, nisam mamurna..jebeno! Čekaj. Koliko smo popili? 8 boca piva! To je 16 litara odnosno više od gajbe pive. Dobro nam je krenulo. Zar ne? 😉
Nakon doručka, uputili smo se prema Camping village Šimuni udaljenom cca 7 km od Mandri. Camping Village Šimuni smješten na južnoj strani otoka Paga, okružen šumom i cvjetovima oleandara, poznat je po svojim šljunčanim i pješčanim plažama koje se protežu cijelom njegovom dužinom.
U kampu su nas dočekali djelatnici Kecerin Sporta koji nudi mogućnost isprobavanja raznih sportova poput jedrenja na dasci, tenisa, penjanja na umjetnoj stijeni, veslanja na dasci (SUP), nogometa, odbojke, rukometa na pijesku... Saša je za naš kamp dogovorio 3 sata škole surfa za početnike, 1 večernji termin penjanja na umjetnoj stijeni sa osiguranjem, 2 ulaza u aquapark po sat vremena, najam opreme neograničeno (prema dogovoru i našim potrebama), korištenje surfa, malih jedrilica, SUP-a i kajaka te probnu vožnju katamaranima sa instruktorom. Uz sve to, dogovorio je i 1 sat škole surfa za napredne, 3 sata škole jedrenja na malim jedrilicama i 1 poludnevnu vođenu kajak turu.
A da ne bi ostali gladni, Saša je za svaki dan dogovorio ručak (juha, glavno jelo, desert) u obližnjem restoranu Mali raj koji se nalazi unutar kampa Šimuni. Kao što vidite svi preduvjeti za kvalitetan odmor su bili ispunjeni te je naša najveća „briga“ bila dobro se zabaviti.
Djelatnici Kecerin Sporta odmah su nas „postrojili“ i ispričali nam u teoriji na koji način jedriti na dasci. Kao i uvijek, željni novih iskustava, odmah smo se uputili provesti teoriju u djelo. Prvo smo na suhom stali na dasku, digli jedro te uz njihove instrukcije teoriju jedrenja na dasci okušali u praksi. Podučavanje na suhom je dobar početak savladavanja tehnike jedrenja na dasci jer u kontroliranim uvjetima možete naučiti osnove.
Naime, jedrenje na dasci zahtjeva kontinuirano održavanje ravnoteže na dasci, a da pri tome u rukama imate jedro koje trebate pokretati prema naprijed ako želite skrenuti lijevo ili prema nazad ako želite skrenuti desno. Osim navedenog, prilikom pomicanja jedra naprijed ili nazad jedro treba zatvarati ili otvarati ovisno o tome koliko jako vjetar puše i da li je isti dovoljno jak da „napuni“ jedra, odnosno da vas pokrene. Što je vjetar jači (i valovi veći) koriste se manje daske i manja jedra i obrnuto, a mi smo, s obzirom da je puhao povjetarac, dobili veća jedra i veće daske.
Ovo je sport u kojem su važni osjećaj i tehnika, tako da će cura od 50 kg jednako dobro naučiti surfati, ako ne i bolje, od 100 kg teškog body buildera. Nakon usvajanja osnova na suhom „isplovili“ smo u pratnji djelatnika Kecerina i to jedan na jedan. Daaa, svatko od nas je imao svog instruktora koji je jedrio pored njega na dasci! Stvarno vrhunska usluga!
Otisnuli smo se na „pučinu“ slušajući upute instruktora; „Otvori jedro! Polako! Malo ga gurni naprijed! Da,da tako je dobro! Samo ga drži!..“. Osjećaji bio predivan. Zamislite da stojite na dasci koja klizi po površini mora. More je toplo i mirno. Pogled vam je usmjeren prema pučini na čijem obzoru se naziru obližnji otoci. Vjetar dovoljno jak da vas lagano „gura“, a instruktor vam uputama pomaže da održavate željeni smjer. Nije bilo mjesta panici. Niti u jednom trenutku nismo bili prepušteni sami sebi. Mogli smo mirno isprobavati okrete na dasci, skretanje lijevo i desno. Naravno dogodio se i koji pad, meni primjerice, kada mi se „kompas“ u glavi poremetio i stala sam s krive strane jedra. Jedro me poklopilo i buć. 🙂
Sjećate se, spomenula sam da je puhao povjetarac. Daa..naravno, nakon nekog vremena nije nam bio dovoljan vjetrić koji možete „proizvesti“ u kupaoni kada sušite kosu. Htjeli smo „ozbiljan“ vjetar. Željeli smo se boriti, osjetiti vjetar u jedrima i neustrašivo se uhvatiti u koštac s njim. No, kao to biva u takvim trenucima, instruktori su u jednom trenutku rekli da bi možda bi bolje bilo provozati se kajacima budući da nema vjetra. Tako je i bilo. Potrpali smo se, Saša Tenodi i moja malenkost u jedan, a Voras i Nataša u drugi kajak i krenuli smo u istraživanje obale. Saša je predložio da odemo do marine Šimuni te smo se odvojili od drugog kajaka i krenuli veslajući uz obalu. Marina Šimuni se nalazi cca 20 minuta do pola sata veslanja od kampa Šimuni. Vožnja kajakom je bila ugodna, more je bilo mirno, a povjetarac nas je lagano hladio. Stigli smo do marine Šimuni. Kakav prizor! Puna marina usidrenih jahti, koje svojom impozantnošću ostavljaju bez daha. Jednom prilikom sam rekla Saši da bi hitjela imati svoj brod i to je naravno bio okidač za priču.
Saša: Reci ti meni Kristina, koju jahtu bi ti izabrala?
Ja: Paaa..važno mi je da imam gdje prespavati i voljela bi da jahta ima dovoljno veliku palubu za sunčanje i naravno natkriveni dio sa stolom tako da možemo u hladu uživati.
Saša: Hmm.. zanimljivo.
Ja: Možda ona tamo. A ne, nema dovoljno veliku palubu.
Saša: Pa ima mjesta na palubi.
Ja: Ma ne, premala je. Ovdje stanem samo ja. Gdje će se sunčati moji prijatelji?
Saša: Aaahaaa. Da, onda te razumijem.
Neko vrijeme smo uživali u razgledavanju jahti te smo se odlučili na povratak jer se bližilo vrijeme ručka. Nakon povratka na „našu plažu“, znanu kao plaža bijelog galeba, krenuli smo na ručak u restoran Mali raj.
Restoran Mali raj smješten je u samom centru kampa na velikoj terasi s koje se pruža prekrasan pogled na more. Drveni stolovi i zidovi, restorana Mali raj, ukrašeni klesanim kamenom, savršeno se uklapaju u pejzaž šume i mora.
Slika: Mali raj
Nakon ručka i koje čašice vina ili piva krenuli smo prema Mandrama dočekati ostatak hooligana TTC-a (Hrvoje Šarić), Sašu Posavčevića, Hrvoja Martića, Slavena Vincetića, dok je Ivan Ivezić stigao nešto ranije motorom. Nakon što su dečki stigli i ostavili stvari u apartmanima, izvadili smo čaše da nazdravimo. Nazdravljali smo dugo u noć, uz smjeh i opuštanje.
Sljedećeg jutra, nakon kave i doručka, krenuli smo prema kampu Šimuni zajednički se okušati u svim vodenim sportovima. Nakon što su Posavčević, Martić, Vincetić, TTC i Ivezić svladali osnove jedrenja na dasci, ostatak nas im se pridružio te smo se svi zajedno okušali u navedenoj disciplini.
Slika: jedrenje na dasci
Niti taj dan nas Posjedon, bog mora, nije „pomazio“ već se poigravao s našim živcima darivajući nas povjetarcem. Nismo dugo izdržali stojeći na dasci koja se jedva pomiče s jedrom u rukama. Ha ništa, Posjedon je odlučio ali mi nismo bili obeshrabreni. Odlučili smo. Idemo u avanturu s kajacima!
Tenodi je u jednom trenutku rekao: E, a da veslamo do Mandri! Bili smo Kristina i ja jučer do marine Šimuni. Mandre su još možda 10 minuta od tamo. Ne znam kako, ali pristali smo na avanturu. Ukrcali smo se u četiri kajaka, uzeli vodu i krenuli prema Mandrama. Ako pogledate sliku vidjeti ćete da, čak niti iz perspektive Gmaps-a, Kamp Šimuni nije baš bliiizuuu Mandri. No, neustrašiva ekipa hooliganskih „istraživača“ otisnula se na pučinu. Lagano smo krenuli, od „naše plaže“ plaže bijelog galeba, (crvena strelica u donjem desnom kutu slike) prema marini Šimuni.
Morska struja nam nije išla na ruku, veslali smo u suprotnom smjeru od njenog toka tako da je veslanje bilo „otežano“. TTC je za tu priliku uzeo crveni kaubojski šešir kao zaštitu od sunca te su on i Posavčević pjevajući, junačkim zamasima veslali prema marini Šimuni. Do ulaza u marinu Šimuni put je prošao relativno „bezbolno“. Za razliku od klasičnog veslanja, kajakaši moraju svu težinu vesla držati sami jer je kajak premalen da bi imao ikakvu potporu za vesla. Odlučili smo stati na „plaži“, udaljenoj cca 10 minuta veslanja od ulaza u marinu Šimuni i pričekati Vorasa i Martića kako bi svi zajedno mogli nastaviti dalje. Nastavili smo put, a Rt-ovi su se smo nizali.
Dobro Saša, gdje su te Mandre?!, čulo se iz kajaka. Ma tu su blizu imamo još malo, „pomagala“ sam Saši da „smiri“ ekipu. Rekla si da su tu iza Rt-a. Da rekla sam, ali nisam rekla točno iza kojeg Rt-a, odgovorila sam onako NLP-jevski. Nakon tog, svaki sljedeći Rt je za nas bio „Rt dobre nade“. Mislili smo si: „Možda su Mandre iza ovog Rt-a“. Onda smo vidjeli da da nisu. Možda su iza sljedećeg. Nakon više od sat vremena veslanja ugledali smo civilizaciju. Suncobrani! Mandre! Stigli smo!! U tim trenucima mogli smo si predočiti kako se osjećao portugalski kapetan flote Bartolomeo Dias u travnju 1488. otkrivši „Rt dobre nade“ i pomorski put za Indiju. Povratak do „naše plaže“ trajao je nešto kraće te smo nošeni morskom strujom stigli za cca 45 minuta. Nakon veslanja, ručak nam je sjeo „ko budali šamar“. Nakon ručka, opustili smo se uz piće i prepričavali doživljaje.
Večer smo proveli „nazdravljajući“ i vježbajući kalibriranje uz igru Tajni Hitler. Tajni Hitler je društvena igra za 5-10 igrača koji imaju zadatak pronaći i zaustaviti tajnog Hitlera. Na početku igre svaki igrač prema dodijeljenim kartama dobiva jednu od tri uloge: Liberal, Fašist ili Hitler. Hitler igra za fašistički tim i fašisti znaju Hitlerov identitet od samog početka, a Hitler ne zna identitet fašista, dok Liberali ne znaju ničiji identitet. U svakom krugu se između igrača bira Predsjednik vlade i Kancelar koji izglasavaju Zakone. Liberali koji su u većini, pobjedu odnose izglasavanjem 5 liberalnih zakona ili ubijanjem Hitlera, dok fašisti pobjedu odnose izglasavanjem 6 fašističkih zakona ili ako se Hitler izabere za kancelara nakon što su izglasana 3 fašistička zakona. Ovo je igra kalibracije. Svaki igrač tijekom igre pokušava izkalibrirati ostale igrače te prema njihovom glasanju i ponašanju prilikom odabira Predsjednika i kancelara ili prilikom glasanja za pojedini zakon otkriti tko je liberal, tko fašist, a tko Hitler. Uz smijeh i igru dočekali smo rane jutarnje sate.
Niti sljedećeg jutra nije bilo naznaka promjene vremena. Vjetar je i dalje pirkao, a sunce je neumoljivo pržilo. Stigavši u kamp Šimuni okušali smo se u SUP-u za koji na svu sreću nije potreban vjetar. Stand Up Paddling (SUP) je moderan oblik veslanja na dasci koji je krenuo s Waikiki plaže kao „beach boy surfing“ gdje je ekipa surfera počela koristiti veslo kako bi brže uhvatili val, ali i zabavili se u dane kad valova nema. Veslanje na dasci je postao popularan sport kada su napravljene prve velike i stabilne daske, namijenjena baš za SUP. Ono što je SUP učinilo tako popularnim je činjenica da se uči brzo, ne zahtijeva nikakvo prijašnje iskustvo te ne trebate biti super fit da biste ga probali i naučili. SUP je daleko jednostavniji od bilo kojeg drugog oblika surfanja, a jednom kada uhvatite ravnotežu možete jednostavno i opušteno ploviti uz obalu sami određujući ritam koji vam odgovora.
Nakon što smo se okušali u SUP-u privukle su nas ljepote jadranskog podmorja, te smo išli istraživati tajne potopljenih brodova. U uvali kampa Šimuni, 40 metara od obale, na različitim lokacijama nalaze se tri potopljena broda. Masku za ronjenje i dihalicu iznajmili smo, za simboličnu cijenu, u Ronilačkom centru Foka koji se nalazi, gle čuda, na „našoj plaži“. Tokom ljudske povijesti pronađene su mnoge vrijedne brodske olupine, pa čak i vode Jadranskog mora čuvaju blaga starih brodova potopljenih u olujama i ratovima. Olupine brodova koje leže na dnu mora oduvijek su plijenile pažnju povjesničara i pisaca avanturističkih romana. Potopljeni brodovi u uvali kampa Šimuni nisu brodovi potopljeni u olujama i ratovima ali i oni imaju svoje čari. Spuštajući se u dubine prvo smo opazili gornju palubu broda, koji leži uspravno na pjeskovitom dnu. Vidljivost je bila slaba ali se moglo razaznati da je brod sada mjesto na kojemu su mnoge biljne i životinjske vrste našle svoj dom.
Slika govori više od tisuću riječi. 🙂
Nakon „istraživačkog“ ronjenja vrag (čitaj: Saša Tenodi) nam nije dao mira te smo se uputili prema Aquaparku. Aquapark u kampu Šimuni, kapaciteta 80+, sastoji se od 14 zabavnih elemenata. Mi i djeca do 10 godina uživali smo, kao vršnjaci, u vratolomnoj igri „bacanja po napuhanim elementima, spuštanja niz tobogane i hodanja po plutačama“.
Nakon ručka, uputili smo se u Mandre i nastavili vratolomije nazdravljanjem uz igru Tajni Hitler.
Sljedećeg jutra, ranom zorom, oko 11h stigli smo na, mjesto „zločina“, plažu bijelog galeba u kampu Šimuni. Usprkos inatu moćnog Posjedona i laganom povjetarcu okušali smo se u jedrenju na malim jedrilicama za jednu do dvije osobe. Umijeće upravljanja jedrilice u svim smjerovima bez obzira na smjer vjetra, svladavajući pri tome često vrlo nemirne uvjete na vodi, jak vjetar ili druge nepogode, sve je samo ne jednostavno. No, jedrenje u malim jedrilicama je neopisivi užitak jer ste uvijek u direktnom kontaktu sa morem i vjetrom, osjećaj brzine je neusporediv sa velikim jedrilicama, a uvijek ste sami odgovorni za sve što vam se događa, od brzog jedrenja do prevrtanja. Umjesto često pasivne uloge na velikim jedrilicama, ovdje ste uključeni u sve aspekte jedrenja, od trima jedara, kormilarenja, do pozicioniranja i pomicanja težine na jedrilici.
Nataša i ja sjeli smo u jedrilicu sa instruktorom Markom koji nas je uz lagani povjetarac podučavao načinu usmjeravanja jedara, mijenjanju pozicije prilikom okretanja jedrilice, kormilarenju i sličnom. Za korak dalje u poduci nije bilo dovoljno vjetra te smo se vratili na plažu i uživali u SUP-u, ronjenju, pecanju i dogovaranju roštilja.
Naravno, nije nam dugo trebalo da za takav dogovor, podijelili smo zaduženja oko nabavke i krenuli u pripremu. TTC, a tko drugi, bio je zadužen, odnosno „dobrovoljno“ se javio da peče roštilj, a Posavčević mu je svestrano pomagao u preuzetom zadatku. Na jelovniku su osim raznolike mesine bili i čevapi (obični i „veseli“), lignje, piletina, šampinjoni i pečeni kruh. Matija Ramov nam se pridružila na gospodskoj večeri, počastivši nas svojim dolaskom iz Zadra. Hooligansko druženje potrajalo je do ranih jutarnjih sati uz priču, igru Tajnog Hitlera i naravno, nazdravljanje.
Nakon tri ili četiri dana kampa, svatko od nas je pronašao sebi najdražu morsku zanimaciju te smo zadnja dva dana „utvrđivali“ već naučene vještine.
Nakon šest dana u kojim smo istraživali obalu veslajući na kajacima, otkrivali morske dubine, iskusili vratolomne dječje igre u Aquaparku, jedrili i veslali na dasci te upravljali jedrilicama stigao je dan povrataka kućama.
Tu se opraštam od tebe dragi čitatelju i pozivam te da nam se pridružiš, kako bi iskusio sve blagodati hooliganskog života, u novim pustolovima koje će uslijediti.
Do novih avantura, pozdravlja te ekipa hooligana s plaže bijelog galeba!
Vidimo se na NLP KAMPU u kolovozu!
Kristina Bulešić
Nakon blagdanski trpeza i otvorenih poklona Djeda Mraza, na Štefanje 26.12. okupilo se nas 8 (Borna Kuzmanović, Hrvoje Martić, Ivan Ivezić, Ivan Voras, Saša Tenodi, Saša Posavčević, Slaven Vincetić i moja malenkost (Kristina Bulešić)) kod Maneuele Jakše. Potrpali smo skijašku i opremu za bordanje u Ivezićev kombi kao i ponešto hrane i cuge koju smo kupili, kako bi imali sa čime nazdraviti i štogod pojesti prvi dan. Osim svega što smo nakupovali Martićeva majka (veliko hvala gđi. Martić) napravila nam je 30-ak sarmi čisto da imamo štogod za prigristi te smo i njih uz Hladno pivo (netko u ruci, netko u srcu) i „sarma, ništa kao sarma, jelo pravo sarma“.. potrpali u kombi i oko 16:30 krenuli sa kombijem i tri auta prema Krvavcu uz osmjeh na licu.
Skijalište Krvavec nalazi se 25 km od Ljubljane u Općini Cerklje na Gorenjskem u podnožju Kamniških Alpa. Smjestili smo se u hostelu Mama´s house samo tri kilometra od skijaškog centra Krvavec. Skijaški centar Krvavec ima uređeno 30 km skijaških staza na nadmorskoj visini od 1450 m do 1971 m, što pruža odlične uvjete za skijanje. Staze su dinamične, po težini raznolike, primjerene kako za rekreativne i profesionalne skijaše, tako i za skijaše početnike. Moderan sustav umjetnog zasnježivanja garantira dobro pripremljene staze te dugačku sezonu koja obično završava tek krajem travnja.
Andrija Jambrović, Mirna Ferk i Hrvoje Šarić (TTC) pridružili su nam se u utorak ranom zorom oko 10h nakon čega smo krenuli na Krvavec. Prvi dan na skijalištu Mirna Ferk, Hrvoje Martić i ja po prvi puta smo se odlučili stati na bord, dok je Andrija Jambrović po prvi puta uz pomoć svima dobro znanog TTC stao na skije. Teško breme učitelja bordanja preuzeo je iskusan border Borna Kuzmanović. Naime nije se lako „boriti“ sa jednom odraslom osobom kojoj su noge pričvršćene za dasku te se jedva može dići iz sjedećeg položaja na bord, a kamo li sa tri takva kapitalca. Na početku nismo znali niti prikopčati buce na bord, zatim se postavilo pitanje kako se kretati na bordu po ravnoj površini kada ti je jedna noga pričvršćena za bord, a drugom se odguruješ. Uslijedilo je objašnjavanje prebacivanja težine i načina kočenja.. uf, a nismo još niti krenuli. Nakon što nam je Borna objasnio osnove bordanja u teoriji, isto je trebalo provesti u praksi. Krenuli smo sa spuštanjem na baby stazi. Nakon što smo uspjeli stati na bord, krenuli smo uz njegove povike: Pazi! Polako! Prebaci težinu! Koči! Koči! Prebaci težinu nazad! A mi smo vikali: Aaaa!!.. i tuf! Uredno smo završavali na stražnjici. Ha, zaustavili smo se, to je ono bitno. ? Nakon nebrojenih pokušaja polako smo uspijevali održati se na bordu i osjetiti navalu adrenalina i onu, ma znate onu, čistu, iskrenu dječju radost sa dozom iznenađenja koju smo kao djeca nebrojeno puta osjetili. Sva sreća da Borna osim zavidnog znanja bordanja ima i dobre živce koje je svakog dana uz potporu većine opuštao na samo nama znan način. ?
Slike: Svaki početak je težak
I tako, prvi dan na skijalištu je nekima prošao u ležernom skijanju ili učenju istog, a nekima u pokušajima održavanja na bordu. Kako bi se oporavili od snježnih radosti i utažili nepresušnu hooligansku hedonističku glad, nakon skijališta smo se uputili u Terme Snovik. Terme Snovik smještene su na nadmorskoj visini od 462 metara u idiličnoj zelenoj dolini između Kamnika i naselja Vransko cca. 25 km od skijališta Krvavec (30 minuta vožnje). Terme prvenstveno nude kupanje u unutarnjim i vanjskim termalnim bazenima. Voda je bogata kalcijem i magnezijem, koji ima blagotvoran učinak na bolest kosti, kože i probavnog trakta. Zatvorena termalna rivijera (500 m2 vodene površine) sastoji se od rekreativnih bazena s termalnom vodom od 32 °C (25m x 25m) s podvodnom masažom, na klupama ili ispod slapova i whirlpool s temperaturom vode od 36 ° C.
A što da vam kažem? Podvodna masaža termalnom vodom od 32 °C i namakanje u whirlpool bazenu (hidromasažni bazen), opustilo je i naj ukočenije (u svakom pogledu) pa masaža leđa ispod slapova.. O daaa, život je lijep! ? Što bi se reklo lat. Carpe diem (hrv. Iskoristi dan), a što smo mi i učinili.
Slika: Terme Snovik
U srijedu je skijalište bilo zatvoreno zbog, kako bi Slovenci rekli „moćnog vjetra“ pa bi neki pomislili da nismo imali sreće, ili?! ? Kažu da je svatko kovač svoje sreće. Mi smo svoju sreću taj dan iskovali na ručku u Ljubljani i u vodenom parku Atlantis, a Vorasa je sreća pomazila tako što mu je jedna cura (Nina) javila da je našla njegov izgubljeni mobitel. Na putu do Ljubljane stali smo na parkiralištu ispred lokalnog vulkanizera kako bi preuzeli Vorsov mobitel i naravno popili cugu u bircu u kojem radi Nina. Nakon ispijene čašice craft piva uputili smo se prema Ljubljani.
Da, da, opet hedonizam na hooliganski način. Vodeni park Atlantis je jedinstveni objekt u sklopu BTC City Ljubljana u smislu njegove arhitekture i asortimana proizvoda i usluga, čineći BTC CITY najvećim poslovnim, trgovačkim, rekreacijskim, zabavnim i kulturnim centrom u Europi. Vodeni park Atlantis nudi tri tematska modula (svijet avanture s posebnim dječjim područjem, Termalni hram i saune), koji su međusobno povezani i prostiru se na dva kata. Hedonizam na najjače u saunama, bazenima i zatvorenim toobooganimaaa! Juhuuu!! Nakon četiri sata namakanja, brčkanja i preznojavanja u saunama uputili smo se prema hostelu.
Sigurno se pitate, kako smo provodili večeri nakon snježnih vragolija i vodenih hedonizama. Provodili smo ih u posebnoj prostoriji na etaži -1 hostela. Da, da imali smo svoji „bunker“ točnije prostoriju sa stolom za 12 ljudi blizu koje se nalazi kuhinja u kojoj smo imali vlastiti frižider. Dakle ića i pića u izobilju na dohvat ruke. Večeri u bunkeru su započinjale sa sarmom i narescima (čovjek treba nešto prigrist nakon cijelog dana), a potom je uslijedilo prakticiranje NLP-a kroz igru Tajni Hitler. Tajni Hitler je društvena igra za 5-10 igrača koji imaju zadatak pronaći i zaustaviti tajnog Hitlera. Na početku igre svaki igrač prema dodijeljenim kartama dobiva jednu od tri uloge: Liberal, Fašist ili Hitler. Hitler igra za fašistički tim i fašisti znaju Hitlerov identitet od samog početka, a Hitler ne zna identitet fašista, dok Liberali ne znaju ničiji identitet. U svakom krugu se između igrača bira Predsjednik vlade i Kancelar koji izglasavaju Zakone. Liberali koji su u većini, pobjedu odnose izglasavanjem 5 liberalnih zakona ili ubijanjem Hitlera, dok fašisti pobjedu odnose izglasavanjem 6 fašističkih zakona ili ako se Hitler izabere za kancelara nakon što su izglasana 3 fašistička zakona. Ovo je igra kalibracije. Svaki igrač tijekom igre pokušava izkalibrirati ostale igrače te prema njihovom glasanju prilikom odabira Predsjednika i kancelara ili prilikom glasanja za pojedini zakon otkriti tko je liberal, tko fašist, a tko Hitler. Uz smijeh i nadglasavanje pokušavali smo primijeniti pravila igre što je završavalo s time da smo imali dva Hitlera umjesto jednog ili niti jednog jer su igrači krivo „pročitali“ karte. Vlasnica hostela nas je već prvu večer upozorila na kućni (ne)red kojeg se moramo pridržavati što bi značilo da nakon 22h nema galame. Uf, nas 12 i alkohol bez galame. Uspjeli smo nekako „obuzdavati“ glasne navale smijeha i nadglasavanje uz konstantno; Šššš.. tiše, tiše malo..
Slika: Bunker i kuhinja u hostelu
U četvrtak je granulo sunce, kao na ljetnom kampu, moćan vjetar je utihnuo i uputili smo se prema skijalištu. Na Krvavcu je toga dana bilo kao na rasprodaji! More ljudi je čekalo u redu za žičaru i vučnicu, a ispod 20 min čekanja u redu bilo je kao da si dobio na lotu. Neki od nas se nisu dali smesti i unatoč svemu čekali su uporno u redovima kako bi uživali u odabranoj aktivnosti na snijegu. Drugi su se utaborili na terasama obasjanim suncem i uz rakiju, pivu te kuhano vino, uživali su u svim dodatnim blagodatima koje pruža Krvavec.
Slika: Terasa i staza
Nakon skijaškog dana i tri dana sarme za večeru, odlučili smo „posljednju večeru“ na kampu upriličiti u pizzeriji Pod Jenkovo Lipo. Pizzeria Pod Jenkovo Lipo smještena je samo nekoliko minuta vožnje od Kranja na putu prema skijalištu Krvavec. Nekada davno na mjestu pizzerie stajala je rodna kuća slovenskog skladatelja i dirigenta Davorina Jenko, rođenog 1835. godine. Davorin Jenko napisao je 260 pjesama, od kojih je oko 40 slovenskih, a uglazbio je i par Prešernovih tekstova. Ušli smo u pizzeriju i sjeli za za stol kao 12 apostola, ali bez tjelesno prisutnog Isusa, što ne znači da isti nije bio sa nama. Naručena jela su počela stizati sa podužim odmakom i bila su „big size“, ali vrijedilo je čekati. Nakon što smo se obilno pogostili nekolicina nas nije mogla odoljeti desertima te smo naručili 4 porcije palačinki i jedan voćni kup. Porcija palačinki se sastojala od tri nadjevene palačinke, dok je voćni kup veličinom odgovarao povećoj vazi. Vazu sladoleda i voća smo, srećom, podijelile Manuela i ja jer bi u protivnom ostavljanje sladoleda postao 11 smrtni grijeh, dok palačinke nitko nije dijelio.:)
Došao je i petak, zadnji dan naših snježnih radosti. Pomalo se osjećala sjeta u zraku, nije nam više bila bitna gužva niti čekanje u redu za žičaru. Svi smo se htjeli još samo jednom spustiti niz padinu i barem još jednom osjetit onu, svima dobro znanu dječju radost. Otkucalo je 16 h, uzeli smo svoje skije i bordove, pogledali iza sebe, pozdravili se sa hedonističkim užicima i dječjim radostima te krenuli puni novih iskustava prema Zagrebu.
Nakon svega ispričanog, sigurno se pitate kada ćete nam se moći pridružiti. Ne brinite, sljedeći kamp je već na vidiku.
Zato do novih hedonističkih iskustava koje ćemo proživjeti zajedno..Pozdrav!
Kristina Bulešić
Vrijeme okupljanja 23:50 na autobusnom kolodvoru! Bio je ovo prvi Hooliganski kamp na koji smo išli autobusom. Odredište Murter… Ali u pravom Hooliganskom duhu nismo znali gdje točno na Murteru!
Predviđeno vrijeme dolaska bilo je oko 6:30. Taman za odspavati (ja sam ona koja čim autobus krene zaspem) i probuditi se u Murteru na vrijeme za kavu! Idealan plan.
Ali kako znamo da su planovi tu da se ponekad i izjalove, tako se izjalovio i ovaj! I priuštio mi jedno nezaboravno putovanje.
Naime putovati autobusom po noći je brže nego putovati danju I tako smo mi stigli u Murter u 04:20…
Vani mrak, nigdje nikoga a mi još k tome ni ne znamo gdje idemo jer Saša sve drži u strogoj tajnosti.
I krećemo pješice ni sami ne znamo kuda. Možete li zamisliti prizor nas devet u gluho doba noći (nekome je to jutro, ne i meni) vučemo kofere kroz u mojim očima pola Murtera. I sada kada se toga sjetim suze mi krenu, naravno od smijeha!
U jednom trenutku smo se svi počeli pitati zna li uopće i Saša kuda idemo ?
Nakon hodanja i hodanja i hodanja došli smo u predivnu uvalu i vidjeli da ćemo biti smješteni u Turističkom naselju Jezera Village. Ali kako smo došli prerano sjeli smo na terasu i uz smijeh i zabavu dočekali konačno otvaranje kafića za prvu kavu. Smješteni smo u komotnim i ugodnim četverokrevetnim apartmanima na bazi noćenje s doručkom.
Cilj kampa na Murteru bio je naučiti windsurf tj. jedrenje na dasci. U DSR Adria Sportu http://dsradriasport.hr/ dočekao nas je naš instruktor Draško Andrić.
Draško je vlasnik i instruktor sa preko 15 godina iskustva u vodenim sportovima i znali smo da smo samim time u sigurnim rukama.
Kako je za svaku novu vještinu kao i za svaki cilj koji stavimo pred sebe potrebno raspodijeliti na nekoliko manjih cjelina tako je bilo i u ovom slučaju.
Sup je ono što zadnjih nekoliko godina viđamo na moru, po rijekama i na jezerima i svima nam izgleda jako cool. SUP ili Stand up paddling najbrže je rastući vodeni sport. Ono što ga čini tako popularnim je činjenica da se brzo uči, jednostavan je i ne zahtjeva nikakvo iskustvo bilo kojeg sporta i možete SUP-ati na bilo kojoj vodi, bitno da je mokra!
I zaista je tako, prvo penjanje na dasku i svi smo proSUP-ali. Kod mene se rodila ljubav na prvi pogled prema SUP-u i stavila sam kupovinu jednoga na moju bucket listu!
Drugoga dana stavljen je pred nas malo veći izazov, windsurf ili jedrenje na dasci. Jedrenje na dasci je sport gdje onaj tko upravlja jedrom različitim položajima jedra upravlja windsurfom . Čim imate veće jedro, brže se krećete i doživljaj je bolji. Prvoga dana svei smo dobili isto, malo jedro i početničke daske. Meni se godinama gledajući s obale ljude na windsurfu to činilo nemoguća misija i jako komplicirano i zahtjevno. Ali bitno je od koga učimo a Draško se tu pokazao kao vrhunski profesionalac i kroz dva uvodna sata windsurfa objasnio nam je svima osnove, naravno prvo na tlu, potom i demonstrirao u vodi i kao pravi NLP-jevci svi smo već iz prvog ili drugog pokušaja uspjeli stabilno stati, znali smo kako primiti jedro u početni položaj i na koju stranu ga okrenuti kada želimo surfati.
Trećeg dana kampa, odnosno drugog dana windsurfa nekolicina je uzela i veća jedra kako bi mogli ploviti brže i bolja. Kombinacija dobre poduke i NLP stanja uma tu je također bila od velike pomoći.
HOOLIGANS NA BICIKLIMA
Također tog istog dana predvečer imali su otočku avanturu biciklima koji su nam također ustupljeni od DSRAdriaSporta i krenuli smo na večeru u 7 km udaljeni Murter u restoran Fine food i svi smo se složili da ime restorana savršeno odgovara usluzi i kvaliteti hrane. Oko 22.30trebalo je krenuti nazad… Mrak, bicikli, 7 km s punim želucima i obrazima crvenim od finog vina ?
Koja je to tek avantura bila…Smijeh se orio cijelim putem!
Turističko naselje Jezera Village u kojem smo bili smješteni, a u sklopu kojeg djeluje i DSRAdria odlikuje mirno more s dubokom uvalom idealno za početak učenja windsurfa, tako da je prijepodne kada je bila teorijska nastava i nadogradnja znanja vjetar bio vrlo slab, taman za svladavanje pokreta, a predvečer je vjetar nešto jači, taman za vježbanje naučenoga.
Kako bi nas motivirao da uz windsurf vježbamo i SUP Draško je četvrtoga dana organizirao utrku SUP-ovima u kojoj je pobjedu odnijela Renata Cesarec i naravno svi smo joj sportski čestitali na tome.
Zanima vas što su drugi polaznici kampa rekli, zar ne?
Obzirom da mi je ovo bio prvi NLP kamp, očekivanja su bila velika. Svi prijašnji kampovi su kroz slike i priče huligana bili jako zanimljivi te sam slično očekivao i sada. Moram priznati da je moj prvi kamp nadmašio sve priče i postavio nove granice. Posebno me se dojmio miks opuštenog pristupa i želje za napretkom svih uključenih. Škola surfanja pokazala se kao pravi pogodak s obzirom da traži angažman i od glave i od tijela, a postoji i natjecateljska komponenta, što mi je osobno jako bitno i ubrzava moj napredak. - Hrvoje Martić
Ovogodišnji NLP kamp mi jer bio najdinamičniji do sad i odlično je to što je bilo puno aktivnosti.
SUP je bio odlična priprema za WINDSURF i mogu sa zadovoljstvom reći da je moja mapa napunjena super novim iskustvima. Mogu se pohvaliti da primjećujem kod sebe, a i kod drugih NLP kolega, kako nove inpute svladavamo i prihvaćamo sve brže i bolje, što odlikuje „good teamwork“. Sve u svemu fakin dobar NLP kamp! – Hrvoje Šarić
Manja intimnija grupa, vece zajednistvo, odlican sadrzaj, neke novo otkrivene face. Veću vrijednost daje vise opcija: sup, surf, bike, mini golf. Blizina svega. Instruktor za 5+. Iskustvo za 5++. Vecernja vožnja bajkovima brutalna stvar. Meni najdrazi kamp do sada. – Martina Kranjčec
Divni ljudi, divno mjesto, divna iskustva...Teško je izdvojiti najbolje trenutke, kad je svaki trenutak najbolji. Cjelodnevne NLP radionice, aktivnosti za svačije sposobnosti, more, sunce, odlični treneri, odlično društvo..- Hrvoje Pušelja
Zadovoljna sam odabirom aktivnosti koje smo učili, intenzitet treninga je po meni bio taman da nas održava zainteresiranima i nabrijanima jer ipak smo na godišnjem
Draškova angažiranost i kompletna usluga, super. Onaj osjećaj kad se glupiraš ko klinac vozeći se biciklom po mraku i ne prestaješ se smijati a sa sobom imaš još osmero ludih hooligana koji čine to isto. – Renata Cesarec
Posebna vrijednost NLP kampova je za mene upravo to što učimo konkretne vještine. Nešto gdje odmah vidimo napredak. I onda svaki pravi NLP-jevac brusi I svoje druge vještine I shvaća da zapravo može puno više I bolje I pametnije od onoga što trenutno daje I to ti onda daje drive da ideš dalje I budeš još bolji. I super je to što je svaki kamp na kojem sam bila prije početka nove školske godine I to ti je prilika da se resetiraš I posložiš I dobiješ novi vjetar u leđa.
Možda će neki od vas pomisliti, Bože odrasli ljudi a ponašaju se kao djeca… A jeste li znali da je najveće vrlina koju možete imati znati se zabavljati kao dijete!
Nadam se da se na nekom od idućih kampova zabavljamo zajedno!
Danijela Medaković, NLP Master Practitioner
Danijela Medaković je certificirani Life coach Coaching akademije Beograd, praktičar metode tapkanja s bogatim iskustvom, NLP Master i autorica stranice http://tapkanje.eu/
[supsystic-gallery id=19]
Treći NLP ljetni kamp održan je od 28.8. – 2.9.2015. na Pagu, i to ni više ni manje nego na Zrću u organizaciji NLP Hrvatska.
Prvoga dana po dolasku u kamp voditeljica kampa Martina Kranjčec upoznala nas je s osnovama wakeborda i pravilima NLP kampa. Uz njenu dobru organizaciju 5 dana kampa prošla su u skladu i pozitivnoj energiji koju su na kraju kampa pohvalili svi sudionici, jer složiti 15 ljudi od kojih se mnogi nisu do tada ni poznavali, složit ćete se, je za svaku pohvalu.
Na kampu nam je bilo ludo i nezaboravno iako nismo partijali po obližnjim klubovima jer ipak smo mi NLP-jevci i došli smo NLP-jevski naučiti wakeboard, znači gledaj i kopiraj točno to što radi onaj koji zna što radi.
Velika većina od nas 15 koji smo krenuli u tu avanturu probijanja vlastitih granica i izlaska iz zone komfora nikada nije iz bliza ni vidjela, a kamoli isprobala wakeboard tako da smo tu mogli jako dobro testirati sve znanje naučeno na NLP praktičarskom treningu.
Obzirom da smo na treningu učili i naučili kako se prilagoditi sugovorniku u teorijskom dijelu, kako vladati svojim stanjma i kako nadvladati negativna stanja, strahove i sumnje u sebe wakeboard je bio pravi test da to primjenimo u stvarnom svijetu . Tek tu smo vidjeli kako u praksi izgleda probijanje granica, okvira i moć upornosti i volje ,a ponajprije NLP-jevskog načina razmišljanja.
Nekima je wakeboard išao jako dobro i već za dva dana su uspjeli napraviti krug, a neki od nas se nisu uspjeli potpuno prepustiti pa je trebalo i 4 dana, ali napredovali smo svi, u svom vlastitom ritmu. Što je najbolje svi smo bili jednako zainteresirani i spremni naučiti što je pokazatelj dobre pripreme svih sudionika kampa u organizacijskom smislu.
Na kraju kampa smo se svi složili da smo u ovom divnom iskustvu upoznali sebe i vlastite unutrašnje dijaloge s kojima se svakodnevno borimo i koji nas ograničavaju u drugim segmentima života. Samim osvještavanjem dijaloga i iskustvenom rješavanje loših stanja u jednoj situaciji svi mi smo iznašli rješenje na jednom problemu i time našli strategiju, našu osobnu strategiju , za rješavanje stanja, problema, demotivacije i svega ostaloga što nitko od nas ne želi osjećati, a možemo je primjeniti u većini situacija u životu.
Pet dana kampa, sa skoro nepoznatim ljudima za mene je bilo divno iskustvo, ispunjujuće i posebno i svakako bi ga preporučila svakom NLP-jevcu jer kroz dobar provod, smijeh i zabavu naučila sam jako puno o sebi i nekim granicama koje sam si sama postavila.
Autor članka: Danijela Medaković
Danijela Medaković, NLP Master Practitioner
Danijela Medaković je certificirani Life coach Coaching akademije Beograd, praktičar metode tapkanja s bogatim iskustvom, NLP Master i autorica stranice http://tapkanje.eu/
Foto: Martina Lucič Čanak
[supsystic-gallery id=14]
PRVI NLP KLUB
Krajem 2013. godine krenuli smo s novom inicijativom i otvorili NLP Klub Dinamičnih Prezentera. Klub je brojao 20+ NLP Master Practitionera, a naši susreti odvijali su se svaka tri tjedna utorkom od 19:00 do 22:00.
Glavni ishod Kluba Dinamičnih Prezentera bio je razmjena iskustava i sadržaja kojima će svaki član pružiti benefit ostalim članovima u vidu prezentiranja određene knjige, korisnog članka ili video predavanja.
Dodatan benefit kluba bio je početak networkinga između NLP kolega svih generacija od 2007. godine na dalje.
30.03.2014. godine, organizirali smo druženje uz roštilj i dobru kapljicu kod NLP kolegice Martine Dujmović. Nakon jela krenuo je brainstorming – koje sve vrijednosti možemo ostvariti kroz NLP Community osim učenja i vježbanja prezentacija. Prijedlog koji se istaknuo bio je NLP Kamp.
NLP Kamp u trajanju 4 ili 5 dana koji će imati sljedeće ciljeve:
GDJE I KADA
Za prvo Kampersko iskustvo odabran je otok Pag, a vještina Wakeboarding u terminu 18. do 21. lipnja 2014. godine. Sudjelovalo je 10+2 NLP Master Practitionera.
Kamperska priča započela je gledanjem utakmice svjetskog nogometnog prvenstva Hrvatska – Kamperun (4:0), a od ostalih interesantnih aktivnosti (naravno, ne možemo spomenuti baš sve) izdvojit ćemo Wakeboarding lekcije, edukativno gustativnu posjetu Paškoj sirani Gligora te Tajanstvenu šetnju (tajanstvena šetnja je prvo tajno iskustvo koje je nekoliko mjeseci kasnije utjecalo na formiranje NLP Hooligans Kluba).
Kako je sve počelo te kako nam je bilo tada, na samim počecima, pogledajte u traileru i foto galeriji.
Kaperski NLPozdrav : )
Sudionici 1. NLP Kampa: Manuela Jakša, Kristina Pokupčić, Martina Kranjčec, Renata Cesarec, Tomislav Novak, Maja Gašpić, Medea Đurđević, Kristina Bulešić, Hrvoje Šarić, Saša Tenodi, Tino Pecotić i Martina Dujmović
[supsystic-gallery id=16]