Prisjeti se vremena kad si bio dijete i dječjeg duha koji nas je svih krasio. Što bi se promijenilo kad bih ti rekla da je u svima nama i dalje to dijete koje želi istražiti i osvojiti svijet, učiti i rasti, učiniti nešto izvanredno i nevjerojatno. Te kad bih ponovno mogao/la probuditi tu neumoljivu želju za istraživanjem svijeta oko sebe, isprobavanje vlastitih granica bez obzira na posljedice jer znaš da bez obzira na to što ćeš tu i tamo bit POGOĐEN, nastavljaš i dalje sudjelovati u igri .
Dosta zanimljivo ha?! E sad je jedinstvena prilika da se podsjetiš kako je bilo onda i prizoveš baš tu pozitivnu emociju!
Pozivnicu za vraćanje u prošlost u djetinjstvo dobili smo od Irene Poljanšek. A ono što ćemo uskoro doživjeti vješto je zamaskirala kroz tekst pozivnice nudeći nam neponovljivo iskustvo za koje nam ne bi trebalo ništa više osim dobrog raspoloženja, udobne obuće, raspoloženog nepca i majice viška. Kad kažem vješto mislim na činjenicu da je ono što smo doživjeli bilo u potpunosti nešto neočekivano , uzimajući u obzir tekst pozivnice i činjenicu da se baš na taj dan obilježava jedan od najvećih blagdana svih ljubitelja dobre kapljice . Spominjala se tu i duhovna obnova i molitva, pa bi svaki prosječan građanin Hrvatske zaključio sljedeće: idemo se prvo pomoliti,a nakon toga obnoviti (sa cugom), a majica viška je tu da se presvučeš jer nema goreg nego da ujutro nakon dobrog partija hodaš ko seljačina s pol boce Jägermeistera na sebi.
Morat ću vas razveseliti bilo je puno bolje od tog! Irenica je imala sasvim nešto drugo i zanimljivije u planu i uspjela nas sve zajeb*** i ponuditi nešto puno bolje i kvalitetnije. Sjećate se s početka teksta, i naglasaka na vraćanju u prošlost u djetinjstvo kad smo svi igrali one igre i natjecali se međusobno, te razvijali vještine koje su neki od nas zaboravili kroz život ,a sad je došlo vrijeme da ih ponovno oživimo i prisjetimo se.
Okupili smo se u subotu na križanju Vukovarske i Ivanićgradske ispred crkve, popili koju čašicu za ohrabrenje prije iskustva koje nam tek sijedi, kaj se učinilo jako korisnim u svakom pogledu. Za jedne da se nabriju,a druge da nauče dostojanstveno bit pogođeni. U jednom trenu krenuli smo prema lokaciji, hrabro šetuckali mračnim uličicama zagrebačke Pešče, vjerojatno je cuga za taj prvi dio Hoo-a bila ključna, da bi došetali ispred školske dvorane gdje su nas dočekali. Na početku nismo mogli pogoditi o kojem će se sportu raditi. Lopta je bila prevelika za rukomet, premala za košarku…
Ubrzo se ekipa kratko predstavila i najavila nam da se vraćamo u djetinjstvo i ponavljamo osnove graničara, ali u upgradeanoj verziji.
Zaigrali smo dodgeball!
Za one koji ne znaju što je dodgeball sigurna sam da se sjećate filma sa Ben Stillerom DodgeBall: A True Underdog Story koji je urnebesan za pogledati te za svaku preporuku, a u filmu su na slikovit način predstavljena pravila.
Na primjer ukoliko želiš pobijediti cilj je eliminirati sve protivničke igrače kako bi zaradili poene. Tim će zaraditi dva poena za svaki set koji osvoji,a na kraju utakmice tim sa najviše poena pobjeđuje. Dodgeball se igra između dva tima sa po šest igrača sa svake strane, a svaki tim može imati do šest zamjena.
Igra se na dva poluvremena po 15 min s pauzom između s neodređenim brojem setova unutar kojih je cilj eliminirati protivničke igrače. Setovi završavaju kada su svi igrači nekog tima eliminirani ili nakon 3 min.
Na početku svakog seta igrači se poslože iza svojih zadnjih linija i pet lopti se postavlja na centralnu liniju. Nakon što sudac označi početak igre igrači timova trče prema centru kako bi uzeli loptu. Ovaj prvi dio igre zove se "borba za lopte". Pri borbi za lopte može sudjelovati maksimalno po tri igrača i mogu uzeti samo lopte sa njihove lijeve strane, dok centralnu loptu mogu pokušati uzeti oba tima. Igrači mogu biti izbačeni iz igre na nekoliko načina, jedan od njih je ukoliko si pogođen od strane igrača protivničkog tima, ili ukoliko je igrač protivničkog tima uhvatio tvoju loptu ili ako se dogodio prijestup odnosno igrač prijeđe u teren protivnika preko neutralne zone.
Zanimljivost ove igre koju sve više u Hrvatskoj promovira Dodgeball club Zagreb je ta što omogućila proširenje sportske ponude u Hrvatskoj, te je u ovoj sportskoj disciplini moguće formirati muško/ženske miješane ekipe.
Malo je reći kad kažem da je bilo izvrsno. Taktike su se planirale, kao i tko će s kim igrati i protiv koga, a u dvorani se osjećala pozitivna doza adrenalina. Sa svakim setom bili smo sve bolji i bolji. Bio je stvarno gušt isprobati nešto novo s čim se nismo imali prilike do sada susreti ili bar ne na ovakav način.
Toliko smo bili dobri da je trener neke od nas zamolio da se pridružimo klubu. I sad, stvarno je pitanje da li je to talent, NLP ili kako bi Babić rekao desilo se čudo iz Međugorja. Sve svemu odlična Hoo i Irena hvala ti na ovom iskustvu i odličnom odabiru teme, probudila si sjećanja na djetinjstvo kod mnogih od nas te koliko je bilo i koliko može biti zabavno.
Nakon što smo baš svi ostavili srce, a neki i pluća na terenu zaputili smo se prema posljednjem dijelu holiganštine. Koji ti neću odati jer čemu pokvariti uzbuđenje i stvoriti očekivanja kad i sam možeš sudjelovati u tome ukoliko se odlučiš podružiti s nama i proći sve što si ikad želio probati.
Cheers!
Piše: Iva Ukić, NLP Practitioner
Fotogalerija by Ivan Voras: OVDJE
Jedna od osobnih karakteristika koja biva u nama je natjecateljski duh. Natjecat se možemo s drugima protiv drugih, individualno s individualcem ili se jednostavno natječemo sa samim sobom. Možemo na taj način provjeriti točnost činjenica koje su dio naše memorije, koje već dulje vrijeme ne upotrebljavamo i ostati zabezeknuti s koliko informacija točnih baratamo ili očistiti netočnosti ubacivši nove, svježe podatke.
Kvizovi nas najčešće vraćaju u mladost jer crpe mnogo znanja iz srednje škole ili iz tog životnog razdoblja.
Natjecanje: Ivanine slatke tajne, igre brzine riječi.
Odabrala sam stoga, PUB kvizove za svoju HOOLIGANŠTINU.
Ako vas muči što je to HOOLIGANŠTINA, savjetujem pročitati moju HOOLIGANŠTINU „BALAKULANDJAN“u kojoj o tome više pričam.
Za dobre PUB KVIZOVE poželjno je odabrati i pogodan PUB kako bi ugođaj bio sveobuhvatan. Jedan od pubova u Tkalči. Dobre emocije i stanja čine čuda.
Ivana Marijančić, dramska pedagoginja kojoj je hobby stvaranje kvizova, pa i pub kvizova angažirala sam za ovu HOOLIGANŠTINU.
Huligani, kako nazivamo članove koji se odazovu pozivu, nisu znali do samog početka o čemu se radi.
Smjestila sam ih u polumračan kafić u čijem prostoru je bio dostupan šank samo za nas.
GOOD JOB!!!
Onda se upalio projektor i priča je potekla venama budućih sudionika PUB KVIZA.
Podijelili smo se u tri grupe i prošli 3 seta od 20 pitanja. Prvi set je bio ZAGREB, a drugi IZLEZI, a treći FILMOVI.
Pitanja su bila dosta zahtjevna, od toga „Koji kvart u Zagrebu kad ga pročitamo izaziva bol?“ do „ Koje je ime lika u filmu „Vlak u snijegu“, jednog od 3 glavna lika- Draga, Pero....i?“
Iz teških situacija smo se izvlačili kao skupina u kojima je svatko od nas nešto znao, a ono što nije nitko, poslužili smo se zajedničkim logičnim sklopovima iz kojih je iznjedrio uglavnom točan odgovor.
Pobjednička ekipa
Nakon ove HULIGANŠTINE bogatiji smo za iskustvo sudjelovanja u PUB KVIZOVIMA, međusobnom povezivanju, radu u timu i međusobnog upoznavanja, jer na skoro svakoj HULIGANŠTINI je netko novi, nepoznat ostalima, tako da se i tu razvija spikica.
Naime NLP COMMUNITY se širi i puni brzinom virusa što je odlično osvježenje za starije članove i cijelu grupu.
Ako i ti želiš postati član našeg COMMUNITYA preporučan upoznati našeg mentora i voditelja SAŠU TENODIJA na prvoj ulaznoj radionici NLP BASIC.
Kažem ulaznoj jer njome otvarate sebi vrata NLP svijeta, a zatvarate ona stara vrata.
Svi smo SAŠINI NLP-iovci ovo prošli, pa znam o čemu komuniciram.
I da se vratim na HULIGANŠINE:
„Svaka HULIGANŠTINA su neka nova vrata“
Organizacija i članak:ALEKSANDRA IVANAC life coach/NLP master practitioner
- sručnjakinja u komunikacijskim edukacijama koje kreira s roditeljima, profesorima i svima koji intenzivno i požrtvovno rade na sebi osiguravajući brze pomake i promjene k uspješnosti
Uzbuđenje. Neizvjesnost. Frustracija. Dječja zaigranost. Zadovoljstvo. Zainteresiranost. Žarka želja. Ako si bio ili bila dio ovog tajnog iskustva, osjetio/la si barem jednu od ovih emocija. Sad je prilika da se podsjetiš kako je bilo i prizoveš baš tu emociju.
Nisi imao/la priliku prisustvovati? Svejedno možeš pročitati do kraja, i naučiti ono što smo i mi naučili na tajnom iskustvu, i isprobati u praksi.
Dugo sam se igrala s idejom organiziranja tajnog iskustva. Izazov je bio – što odabrati a da izlazi iz moje mape, da bude neočekivano i onima koji me bolje znaju, a istovremeno korisno i zabavno? Možda sam si zadala velik zalogaj, ali sam imala vjere da će prava ideja doći kad za nju bude vrijeme.
Tako je bilo i u ovom slučaju. Vozim se gradom, po zelenom valu, vješto manevrirajući kroz sve tri trake kako bi izbjegla kolone koje se već po defaultu kreiraju kod svakog odvajanja na sporedne ulice. Sa mnom se vozi prijateljica. Na radiju svira glazba; Yammat FM.
Pričam prijateljici o tajnim iskustvima, o čemu sam sve razmišljala kao temama za iskustva. „Zašto ih ne odvedeš kod Hrvoja?“ pita ona. Pa da! Hrvoje! Savršena ideja.
Ove je sezone prijateljica krenula na satove slikanja kod jednog od naših vrhunskih slikara, Hrvoja Majera. Njegov tečaj slikanja i crtanja Art na tavanu nije kao većina ostalih, gdje se prvih par mjeseci slikaju ćupovi, kvadrati, krugovi i naranče.
Hrvoje zna kako izvući najbolje iz umjetnika, i zna kako pronaći umjetnika u svakome. Zato njegov tečaj odmah počinje s portretima, koristeći tehniku geometrije lica koju je Hrvoje sam osmislio.
Mjesecima sam pratila nepobitan napredak svoje prijateljice, koja je do kraja tečaja već slikala profesionalne portrete uljem na platnu. Gledajući njeno uživanje u procesu slikanja i crtanja, i kod mene se javila želja da upišem tečaj.
Ideja za organiziranjem tajnog iskustva slikanja portreta dala mi je priliku da i sama iskusim kako izgleda tečaj kod Hrvoja.
Jedan od glavnih elemenata svakog tajnog iskustva jest kako zadržati auru neizvjesnosti oko cijelog događaja. Kako da hooligani ne otkriju o čemu se radi prije vremena. Ljestvicu je visoko postavila Tanja Šurbat u svom tajnom iskustvu. Morala sam dobro osmisliti kako dovesti hooligane na tajno iskustvo a da ne pogode o čemu se radi.
Za održavanje tajnog iskustva Hrvoje je pronašao idealnu lokaciju – prostor u kojem se inače održava joga. Obzirom da dosta NLP-jevaca zna da je meditacija u mojoj mapi, bilo je vrlo lako usmjeriti njihove pretpostavke u tom smjeru, pogotovo kad su na zidovima ugledali razna uvjerenja i potvrde joga trenera.
S Hrvojem sam dogovorila da u samom uvodu nastavi s ovom smicalicom, na što je vrlo rado pristao i uživio se u ulogu.
Svi smo bez iznimke crtali kad smo bili mala djeca. Kako bi nas doveo u kontakt s tim dječjim ja, koje još uvijek nije opterećeno predrasudama, uvjerenjima i programima koji nas sprečavaju da uživamo u životu upravo onakvom kakav on je, Hrvoje nas je smjestio na pod i svakome podijelio tablu na kojoj je bio portret prekriven paus papirom, i običnu olovku. Došlo je vrijeme za crtanje.
Koncept je vrlo jednostavan. Svako lice sadrži osnovne geometrijske oblike – krug, kvadar, trokut. Slijedeći shemu koju je kreirao Hrvoje, na paus papir prvo iscrtaš makro geometriju, nakon toga mikro geometriju, i imaš oblik lica. Jednostavno slijedi korake:
Nakon toga slijedi izazovniji dio – preslikavanje s pausa na papir na kojem ćeš crtati portret. Ovdje je važno pratiti omjere koji su definirani kod iscrtavanja geometrije lica na paus papiru.
Nakon što preslikaš osnovnu geometriju lica, slijedi iscrtavanje detalja na koje se referenciraš s originalne slike.
Svi hooligani, neovisno o tome koliko su prethodno imali ili ne-imali iskustva u slikanju i crtanju, napravili su taj dan iskorak iz svoje mape i nacrtali portret. Što je važnije, svatko od njih sad posjeduje novu strategiju koju mogu iskoristiti ako se ikada odluče nastaviti otkrivati umjetnika u sebi.
Ono što me kao organizatora tajnog iskustva najviše obradovalo su upravo dječji, radosni osmjesi na licima NLP hooligana na kraju tajnog iskustva.
Autor: Tajana Belina, NLP Master Practitioner
Marketing Comunications | Creative Marketing Manager | Deliver engaging experiences creating innovative mobile campaigns
Znate kak to već ide, tjedan dana prije zvrndanje mobitela i ikonica koja pokazuje dobiveni mail s pozivnicom za nadolazeće tajno iskustvo, ali ovo smo definitivno svi dugo iščekivali jer ipak Saša organizira. Postojale su polemike što bi moglo biti ovaj put jer je ipak godina dana prošla od njegove zadnje Hoo, puno tog se već zanimljivog i originalnog izdogađalo i kako nadmašiti sva ta predivna iskustva koja smo prošli do sad.
Catch me if you can(t) bio je naziv teme ovog tajnog iskustva, zanimljiva igra riječima isto tako asocijacija na još genijalni film odmah je u meni probudila zanimanje da kliknem na ikonicu da dolazim...ali definitivno uz nadu da nećemo trčati maraton ili išta takvog prekrasno iscpljujućeg, ali Nada ipak nije k***. Naravno da prije svake hoo pokušavaš pogoditi što bi to moglo biti, tri-četiri puta čitaš mail ispočetka nastojeći pronaći nešto što će odati o čemu će se raditi ovaj put. Za ovo tajno iskustvo trebali smo ponijeti sportsku obleku, čiste patike i šiltericu. I sad ti meni reci da neće bit trčanja ako niš bar od uvijek vjernih dušebrižnika i pobornika pravih obitelji jer smo se uspjeli sastati na dan Gay Pridea. Ali ne, ništa od tog. Jedino kaj je taj dan bilo toplo, bilo je vrijeme. Našli smo se oko šest u Mihanovićevoj na vjerojatno najtopliji dan do tad u godini s najvećim prometnim kaosom koji je mogao biti i ne nije nam to pokvarilo raspoloženje svi smo jedva čekali da se zaputimo prema tajnoj lokaciji i doživimo kaj nam je to Saša priredio ovaj put.
Krenuli smo prema Runjaninovoj da bi na kraju skrenuli u ulicu uz željeznički nasip, gugl kaže da se zove Crnatkova ulica, još jedan novi fun fact uz ovo kaj tek slijedi. 😀 U jednom trenu zaustavili smo se pored vrata, pored kojih si vjerojatno već prošao sto puta uopće ne osvrćući se ili bar ja, ali to i volim kod ovih iskustva, stvarno doživiš i probaš stvari koje si vjerojatno ne možeš ni zamisliti ili nisi mislio niti da postoje. Na vratima je pisalo….Hrvački klub Lokomotiva. E sad, možeš si samo zamisliti oduševljenje ženskog dijela ekipe, jesam li napomenula da je bilo izrazito vruće taj dan? Ulazimo u zgradu i u tom karakteristično za stare zagrebačke blokove prostoru dočekuje nas grupica dosta zanimljivih ljudi, svi šute i sjede u svlačionici, presvučeni u sportsku odjeću…jedino što smo dobili naputak da se presvučemo i dođemo u gornju dvoranu.
U dvorani smo se počeli prvo zagrijavati i voditelj nam je ukratko pokazivao vježbe da se što bolje razgibamo za ono kaj slijedi…ali i dalje ne znamo što slijedi. Nakon toga su ušli u ring koji je bio povišeno u odnosu na parter gdje smo se razgibavali iii odjednom krenu se hrvat i tući. Okj prvo kaj mi je bilo u glavi da je ovo performans i da je Saša odjednom opasno zabrijo zbog manjka ideja na umjetnost ili je ovo nešto sasvim…
Nakon kratkog intra dečki su rekli tko su i šta su i čime se zapravo bave. Oni su Prvi hrvatski kečeri. Uglavnom ako neko ko ja do sad nije znao što su kečeri slobodno vas educiram jer je zbilja genijalno.
Cijela priča započinje u Baranji 2005. godine u selu Kamenac, gdje se osniva prvo kečersko društvo u Hrvatskoj. Osnovali su ga Laslo Novak i Antonio Ilić. Prve njihove borbe održavale su se na nogometnom igralištu u Kamencu. Nakon samo godinu dana bacanja po travnjacima i udaranja svim što im je palo pod ruku ljubav za kečerskim načinom života postala je toliko ogromna da se Laslo i Antonio odmah odlučuju da žele biti kečeri do kraja života. Na pamet im dolazi da se uključe u bilo koje društvo istomišljenika u blizini. No takvog društva u Hrvatskoj tada još nije bilo, pa dolaze na ideju da naprave svoj prvi improvizirani ring i pomognu svima koji bi željeli ostvariti svoj kečerski san.
Prva borba pred više od par prijatelja bila je održana 15. kolovoza 2007. godine u kojoj je bila predstavljena i prva titula Prvaka Hrvatske. Nakon ovog nastupa veselom društvancu pridružuje se još entuzijastičnih istomišljenika i nedugo nakon toga i prvi sponzor njihovih aktivnosti. Kako je ideja sve brže rasla, nastupi se redali, a članova bilo sve više sjedište kluba seli se u Osijek i nedugo nakon toga u Zagreb. Prve prepreke su bile svladane, želje za daljnjim razvojem i promocijom ovog sporta još se više povećala.
Profesionalni wrestling spoj je sporta i umjetnosti, čija se radnja prenosi u ringu putem unaprijed isplaniranih borbi. Za one koji žele znati više i pogledat ili čak isprobat ovu aktivnost, profesionalni wrestling može se doimati poput kazališne predstave za koju je osim glumačkih sposobnosti potrebno imati i dosta fizičke snage. Disciplina nastaje početkom 19. st. u Americi kao atraktivan stil borbi koje su se najčešće održavale na karnevalima. Cilj je bio oboriti svoga protivnika, natjerati ga na predaju ili ramenima zadržati na tlu.
Danas je profesionalni wrestling izrazito popularan sportsko-zabavni program, gdje borci dolaze u ring sa ciljem da u ringu prenesu ono što je unaprijed zamišljeno, a sa sobom donose svoje već unaprijed uvježbane poteze, pokrete i scene te određenu osobnost i karakter koji će oni u ringu i predstavljati.
Nakon ove kratke lekcije iz povijesti da vam opišem kak je to sve zapravo bilo. Muški dio ekipe odmah je nahrlio u ring i krenuo izvoditi svakojake vratolomije, dok smo mi cure za to vrijeme bile nešto suzdržanije. Ali u onom trenu kad su krenuli izvoditi…iskreno nezz kako se to uopće zove uglavnom dignu te u zrak i bace hahah, shvatila sam da želim da se i mene digne u zrak i baci na strunjaču. Nas par sretnica odvažilo se probati par kečerskih vratolomija.
Jedan od posebnijih trenutaka je zasigurno bio kad je jedan od kečera pun povjerenja u dvije cure koje zajedno imaju 20 kila s krevetom poželio da dignemo njega i bacimo,jer ono zašto ne…sam da kažem u glavi mi je bilo hvala bogu da nije pao na mene. x) Gotovo smo svi isprobali po barem dva-tri poteza i bacanja i bilo je genijalno.
Zahvaljujemo se izrazito entuzijastičnoj ekipi Prvih hrvatskih kečera koji su nas udomili u svojoj dvorani, jer su bili puni strpljenja i želje da nam pokažu i dočaraju ovu sportsko-umjetničku disciplinu i prije svega što su pokazali kako hrvanje može biti zabavno. Saši koji je organizirao cijelu priču i upoznao nas s ovim neobičnim spojem sporta i glume. A pozdravi…hmm pozdravljam sve vas ostale da što prije upišete NLP i krenete s nama isprobavati stvari za koje niste ni znali da će vas zanimati. pozzz
Piše: Iva Ukić, NLP Practitioner
Foto: Antonio Ilić, Prvi Hrvatski Kečeri
*upiši i ti NLP Practitioner i pridruži se NLP Communityu, tajnim iskustvima te fantastičnim NLP Kampovima
Bio je to radni naziv 51. (i u mojoj organizaciji prvog) Hooligan Tajnog iskustva.
Za organizaciju Tajnog iskustva prijavio sam se još u siječnju ove godine, možda i ranije. U početku sam imao dvije super ideje, prvu (meni osobno) kao najbolju ikad i naravno drugu kao backup. Gospodin Murphy pobrinuo se da ipak bude treća.
Conquer your inner bitch! – znanost završavanja započetog (inspiracija, moj omiljeni podcaster Joe Rogan). Dakle, 15ak dana prije datuma kada je trebalo biti održano tajno iskustvo meni propada prvo, ona maločas spomenuta najbolja ideja ikad pa odmah nakon nje i backup ideja – obje iz tehničkih razloga, osobe koje su trebale vodit iskustva ne mogu ipak tada biti u hrvatskoj.
Ostaju mi dvije opcije, nazvati Sašu, reči mu da mi je propalo sve za hooliganštinu nekoliko dana prije ili smislit nešto što mogu realizirati sam (sjetio sam se tom prilikom jednog profesora s faksa koji je stalno govorio, ako želiš biti siguran da će neki posao biti napravljen, napravi ga sam). Zovem jednog prijatelja da mi pomogne s inspiracijom i dok mi on nabraja kaj bi sve mogao napraviti meni kroz glavu prolazi kak je sve glupo i dosadno i kako na kraju ne bude ništa od toga svega. I tako kroz unutarnje cendranje sine meni kako sam uvijek s frendovima dogovaral da budemo napravili beer mile, a nikad nismo – to je to, imam ju!
Prijavilo se 17 ljudi, dogovor je bio da se nađemo kod X. gimnazije/Tesle u 18:30 sati. Kad smo se svi okupili polako smo krenuli prema srednjoškolskom igralištu gdje sam prisutnima obznanio temu današnjeg tajnog iskustva.
Beer mile je jedan od poznatijih sub-kulturnih sportova. Korijeni sporta potječu iz SAD-a, točnije iz nekih dijelova Floride i New Englanda krajem 1980-ih, a najraniji zapisi održanih natjecanja dolaze sa sveučilišnih kampusa prije navedenih lokacija. Prva pravila koja su bila dostupna široj javnosti dolaze iz Kingstona (Ontario). Kasnih 90ih Beermile.com prihvatio je neka od osnovnih „Kingston Rules“ i dodao neka svoja u pokušaju standardizacije sporta, premda pravila variraju od države do države. Ukratko, trči se 4 kruga po 400 m (1 609 m je 1 milja), a prije svakog kruga natjecatelj mora popiti 355 ml pive. Pobjednik je naravno onaj koji prvi završi utrku, a prije svakog od 4 kruga popio je po jednu pivu.
Nakon što sam ukratko objasnio pravila beer mile-a, Slaven i Anita odlučili su da se neće natjecati tako da su preuzeli zapisnički stol, a ja sam na svoju veliku radost mogao u ulogu natjecatelja. Početak, nas 15 stoji na startu sa pivom u ruci (piva 0,33) i čeka Slavena da signalizira start. Otprilike 7 nas je krenulo u malom vremenskom razmaku, nakon nekog vremena krenuli su svi, mislim si prvi dio Conquer your inner bitch je već iza nas, svi su krenuli, makar nisu svi imali pravu opremu, mjesto za presvući se i slično.
Najbrži u prvom krugu čak njih trojica s upisanim vremenom od 1 minute i 55 sekundi. Kreće drugi krug, dakle potrebno je popiti drugu pivu prije nego se krene, ova već ide malo teže. Prva trojka sada se već dosta odljepila. Treća piva već je bila muka, želudac pun, trčanje i gazirano piće baš i nisu idealna kombinacija. Nekako dolazim i do četvrte pive, odnosno predradnje za zadnji krug, moram napomenuti da je Dario dok ja uzimam četvrtu pivu već pobjednik dakle ostaje borba za 2. i 3. mjesto. Nekako sam savladao i tu četvrtu, trčim sada je već zaista teško trčati, gledam oko sebe i vidim da se dio ekipe vodi onom, važno je sudjelovati, a ja razmišljam o tome kako da ne povratim sve te pive. Otprilike u istom trenu opazio sam da sam četvrti, a Marin svega pedesetak metara ispred mene. OK, mislim si, idem lagano za njim do ulaza s Klaićeve i onda zadnjih 100 metara sprint i imam ga (ili povraćam). Probao sam, ali nije išlo, doduše nisam ni povraćao tako da sam ukupno zadovoljan.
Dario Pajk bio je prvi sa vremenom od 11 minuta i 55 sekundi (službeni svjetski rekord je 5:00.23 minuta). Dario je tako osvojio prestižnu NPL (zbog greške nije NLP) beer mile 2018 plaketu. Bilo je i onih koji su se pogubili pa su tvrdili da su pretrčali krug više, ali to valjda tako bude na beer mile natjecanjima. I kako to obično bude po završetku hooliganština, kasnije smo se samo premjestili u obližnju „Mrzlu pivu“ na pivicu i druženje, ovaj put je bilo drugačije jer je i formalni dio bio pivica i druženje.
Ovo iskustvo mi je bilo jako dobro zato jer sam organizirao i isprobao jedno natjecanje koje već dugo planiram, ali nikako da realiziram. Osim toga situacija u koju sam doveden da do zadnjeg trena nisam znao što će biti od svega i hoću li čuti od Saše „ponavljanje practitionera 2x“ bila su svojevrsni izlazak iz komfort zone, nekad vrlo stresnog momenta, danas očito samo dodatne motivacije. Zahvaljujem se svima koji su sudjelovali, NLP Community-u, svima koji su htjeli sudjelovati, ali iz objektivnih razloga nisu mogli i Ireni i Igoru koji su išli po bureke. Fala, pusa, bok.
Organizacija & članak: Saša Bardak, NLP Practitioner
Termin za organizaciju svoje prve huliganštine dobila sam još početkom siječnja. Tako sam imala dovoljno vremena da lagano, bez presinga, napunim glavu pregrštom ludih ideja. Dva tjedna prije mog termina sjetila sam se provjeriti popis dosadašnjih huliganština i sa užasom shvatila da su sve moje lude ideje već bile realizirane. Koma!!! Šta sad?! Misli, misli, misli!!! Ono što mi je na brzinu, u panici i nevjerici, padalo na pamet bilo je ili skuplje od 100 kn ili predaleko. OK…smirim se… Ponovo pregledavam popis i huliganštine ugrubo podijelim na one sportske, one neke umno-duhovne i neke ostale. Nema religijskih...ok, nek` to bude to!
JEHOVINI SVJEDOCI
Odabir za upoznavanje ove vjerske zajednice nametnuo mi se u duhu NLP-ja: razbijanje (stereotipnih) mapa. Guglajući web Jehovinih svjedoka otkrila sam da nude besplatno dvosatno razgledavanje njihovih podružnica. Otišla sam do jedne njihove podružnice u Stenjevcu i gospođa mi je objasnila kako razgledavanja nema vikendom te mi ljubazno ustupila pet primjeraka njihovog časopisa Kula stražara. Iako se u prvi tren činilo da je ova ideja za huliganštinu propala, nisam željela odustati. Odlučila sam da ćemo se sami upoznati sa ovom vjerom; ta časopise imamo!!!
Okupili smo se na istočnom ulazu na Jarun, nas 13.
Oni veseli jer su veseli, a ja nervozna jer ne znam kako će reagirati kad čuju temu ove HOO. Pri objašnjavanju tko su i čime se smatraju pripadnici Jehovinih svjedoka pomogao mi je prijatelj Ante Jakov, izvrsni student prava, koji je istaknuo osnovne razlike između katoličke vjere (one koju živi) i vjere Jehovinih svjedoka (iz onoga što je pročitao).
Dok je dio hooligana kolutajući očima i u nevjerici gledao u Antu Jakova i mene, dio je kritički propitivao razlike između ovih vjera. Nakon nekih pola sata, društvo je počelo negodovati: nekima je bilo dosadno, a neki su se osjećali nelagodno jer su imali uvjerenje da se radi o sekti i nisu željeli učiti o tome. OK, toliko o razbijanju mapa.
Budući da svaki organizator mora biti spreman na izvanredne situacije, tako sam i ja imala plan B. Ustali smo sa dekica položenih podno jarunskih stabala i uputili se na drugi dio huliganštine, 10 minuta dalje.
BOKSAČKI KLUB OPTIMIST
U klubu su nas srdačno dočekali trener Stjepan Cvetković Štef i njegov kandidat za državno prvenstvo u boksu Marko Kraljević. Nakon treninga zagrijavanja, koji je bio sve samo ne za nas amatere, Marko nam je pokazao osnovne stavove u boksu, rad nogu i položaje ruku pri obrani i udarcima.
Nakon sat vremena kad smo već bili na izmaku snaga, krenuo je zabavniji dio drugog dijela hooliganštine. Svatko od nas 13 dobio je priliku na dvije minute ući u ring s lijepim i mladim Markom (na opće veselje huliganica) i pokazati što je usvojio na pokaznom treningu.
Štef je svaku borbu budno pratio jer je imao zadatak proglasiti najboljeg od nas. Marko se u ringu pokazao izuzetno profesionalan: od naših udaraca se branio kao od šale, no nije se ustručavao koji put nam pokazati laganim udarcem posred nosa da nam je lice nezaštićeno, a ruke negdje gdje uopće ne bi trebale biti.
Nakon pola sata borbe Štef je pohvalio ženski dio huligana kao puno borbeniji od muškog dijela, te kao pobjednicu večeri proglasio Milicu.
Nakon što smo se ispuhali i malo došli k sebi, te pričekali da se dio naših momaka još oslobodi viška testosterona, krenuli smo svi zajedno na ćevape i pivo. Kako je i red!
Hoorganizacija & članak: Tanja Šurbat, NLP Practitioner
*upiši i ti NLP Practitioner i pridruži se NLP Communityu, tajnim iskustvima te fantastičnim NLP Kampovima
NLP Hooligani su uvijek spremni za nova iskustva i aktivnosti. Ova Hooliganština omogućila je prijavljenima da proljetnu večer provedu u opuštenoj atmosferi pivnice Medvedgrad u Ilici gdje se po prvi puta organizirala Komunikacijska ordinacija.
Organizator Komunikacijske ordinacije je Govornička Akademija Demosten koji čini mladi, visokoobrazovani tim entuzijasta i stručnjaka – od komunikologa, psihologa, novinara pa sve do socijalnih radnika i glumaca. Ideja Komunikacijske ordinacije je osigurati priliku bivšim i sadašnjim polaznicima Akademije ali i ostalima koji žele održati javni nastup pred pravom publikom i dobiti pomoć kroz povratnu informaciju komunikacijskih stručnjaka.
Hrabri i odvažni NLP Hooligani su probili led na ovoj prvoj Komunikacijskoj ordinaciji i spremno održali govore. Bilo je tu od zdravica, predstavljanja omiljenih knjiga, pjesama, filmova, marketinških predstavljanja proizvoda pa sve do aktualnih političkih tema. Publika ovaj puta nismo bili samo mi jedni drugima, već uz predstavnike Govorničke Akademije Demosten od kojih smo mogli zatražiti povratnu informaciju na održani govor, ovdje su bili i ostali gosti pivnice Medvedgrad koji su mogli zorno pratiti govore i kako se svi zabavljamo.
Valja naglasiti da je svaki govornik trebao savladati nekoliko izazova:
Organizatori Komunikacije ordinacije pobrinuli su se i za nagrade te su najuspješniji govornici, njih troje, osvojili besplatan modul Govorničke akademije Demosten po izboru. Čestitke Selma Čmelik, Ivica Klepić i Ivan Voras!
Kako je red i običaj predstaviti svakog govornika ovaj puta sam se kao organizatorica ove Hooliganštine potrudila i pripremila nekoliko riječi o svakom sudioniku kako bi moderatorica mogla najaviti svakoga od nas, a i svatko saznati kako ga drugi vide.
MARTINA LUCIĆ ČANAK
Otvorena, proaktivna i vesele naravi. Suvlasica PR agencije specijalizirane za turizam. Vrlo rado pomaže prijateljima i kolegama. Kažu da joj je organizacija jedna od jačih strana. Ponekad avanturističkog i nemirnog duha, no skoro majčinstvo joj dovodi u život nove vrijednosti i prioritete.
BRANKA ANDROŠEVIĆ
Doktorica medicine po struci, majka blizanaca, ljubiteljica trčanja, dobre hrane i dobrog humora.
FILIP BISTROVIĆ
Sportaš, ljubitelj dobre hrane i dobre kapljice, veseljak i društvenjak, hrabro korača prema svom poslovnom cilju – trgovina kukcima.
JOSIP TOKMAČIĆ
Friški polaznik NLP Practitionera koji živi i radi u svijetu IT-a.
IVICA KLEPIĆ
Tiha voda brege dere. Ivica češće mudro šuti, nego što priča. Jedan od omiljenijih Ivičinih izričaja su latino plesovi poput salse, kizombe i bachate.
IRENA POLJANŠEK
Farmaceut po struci, veseljak u duši. Iskusna pole dance plesačica, ljubiteljica putovanja, sushija.
TATJANA ŠPOLJARIĆ
Sudjelovanjem u maratonima spaja stvari koje voli – trčanje, putovanja i dobro društvo.
NATALIJA BILAN
Trenutno radi u Casinu, aktivno piše za portal o kripto valutama. Svakodnevno otkriva nove interese i životne mogućnosti.
DOMAGOJ MIRIĆ
Za njega ne vrijedi – hvali more, drž se kraja. Radi u charter kompaniji i često ga možete pronaći na moru. Uređuje vlastiti portal o kriptovalutama. Uz to ljubitelj je motora i brze vožnje te uživa u posjetama Comic Cona.
SELMA ČMELIK
Poduzetna majka 3 djece koja uspješno vodi vlastitu tvrtku za marekting charter kompanija. Uvijek željna znanja, novih iskustava. Selmu odlikuj upornost i proaktivnost.
SERHII VORONA
Dolazi iz Ukrajne. Nekoliko godina živi i radi u Zagrebu. Po struci vojni farmaceut. Nježan u duši, spretan u gimnastici, ljubitelj triatlona, airsofta, ultimate fighta.
SAŠA TENODI
Buntovni poduzetnik. Osnivač NLP Communitya. Zbog Saše je većina od nas danas ovdje. S Ivanom Vorasom uspješno razvija podcast Surove Strasti putem kojeg širi ne samo svoje vidike, već i svih onih koji ih slušaju.
IVAN VORAS
Za sebe voli reći da je sklon eksperimentiranju i filozoriranju. Zaljubljenik je u elekroniku. Ima široka znanja o block chain tehnologiji. Svoja razmišljanja dijeli putem bloga i uspješno razvija podcast Surove strasti sa Sašom Tenodijem.
SONJA NINIĆ ŠEVO
Dolazi iz Šibenika i drago nam je da ju je baš danas put doveo u Zagreb. Sonja je voditeljica Udruge Kamenčići, Udruga osoba s intelektualnim poteškoćama Šibensko kninske županije. Kaže da se bez razumijevanja obitelji ne bi mogla baviti ovim poslom, no njena se upornost isplati i djeca s kojom radi potiču ju da se bori i dalje.
SONJA PAPEŠ
Okrenuta prema pronalasku riješenja za situacije u kojima se nalazi ili ona ili netko iz njene okoline. Zabavna, vrckasta i pozitivna djevojka koja u slobodno vrijeme volontira u skloništu za životinje.
MARIN ŠURINA
Super Lik i radi u Ericssonu te je friški u otkrivanju NLP metoda.
Bilo je onih koji su razmatrali opciju ne sudjelovanja kada su saznali što je zadatak. No, ponovo se pokazalo da su energija i koncept communitya jači, da smo ovdje da idemo stalno naprijed i da budemo podrška jedni drugima
NLP Hooligani su dobrodošli gosti na svakoj sljedećoj Komunikacijskoj ordinaciji koja će se održavati poslijednjeg četvrtka u mjesecu. Za detalje o mjestu i prijavama pratite i dalje Facebook stranice NLP Hrvatska i Akademije Demosten.
Autor: Martina Lucič Čanak, NLP Master Practitioner
Working on tourism and travel brand image as a long-lived project and challenge. Creating innovative promotion, marketing and communication sets that guide travel brands through all the features of their business story. Connecting travel brands with B2B network in South East Europe.
Web: http://magic4.club
Linkedin: https://www.linkedin.com/in/martinalucic/
Facebook: https://web.facebook.com/magic4.club/
DRAMA - HOO - UUH
VRIJEME DRAME:
21.travnja. 2018. OD 18.30 DO 21 SAT
MJESTO DRAME:
Prostor Studio Kubus - Kranjčevićeva 9
ORGANIZATOR:
me&my friend Ivana Marijančić - Udrugu „Kreativan trening“
Kod Ivane rado odlazim na radionice dramskog odgoja gdje smo se i upoznale prije 7 godina. Dramske igre kroz koje možemo provući bilo koju životnu ili poslovnu situaciju su me već tada fascinirale, te sam odlučila da moje kolege NLP-iovci također osjete ovu moćnu tehniku.
Sve je počelo jednom neslanom šalom da zaplašimo naše NLP-iovce sa zločestom čistačicom koju je odglumila sama Ivana u kombinaciji sa mnom. Neki su skužili, no neki ne. Isplatilo se započeti na neki neobičan način. Zašto bi sve išlo po planu kad smo mi eksperti u tome da plan izokrenemo u par sekundi.
Tijekom radionice prošli smo kroz 4 dramske igre koje su imale za cilj poticati timsku dinamiku. Za svaki zadatak nam je trebalo neko vrijeme da ga svladamo. Uspjeli smo i pri tom se dobro nasmijali.
Zanimljivo je da smo kroz igre ubrzo pokazali svoju suštinsku prirodu da krećemo sami, da znamo rješenje i nudimo ga drugima.
Kako smo mi bića koja pripadamo čoporu i za taj osjećaj se borimo, rijetko kad razmišljamo koju ulogu u njemu imamo i kako ostati dio čopora. Izdvajanje je jednostavno, ostanak je težak.
Mi smo to upravo otkrivali u sebi i učili kako se korigirati da bi grupa ostala kohezivna.
Rješenje tog postignuća pronašli smo u suradnji. Možda riječ suradnja ne izgleda tako komplicirano, ako ništa drugo komplicirano ju je ostvariti.
Ponovno će, opet, možda zvučati jednostavno, no prvo treba htjeti. Opustiti se i pratiti dinamiku grupe. Biti spreman na ustupke u trenutku kad shvatiš da si krenuo istovremeno s još tri člana, a potreban je samo jedan. Drugi put ustupak netko drugi čini tebi.
Druga vježba nas je još više povezala. U vremenu manjem od 30 sekundi trebalo je nas osmero napraviti jedan zajednički zadatak. Kako se duljina vremena mijenjala, shvatili smo kako u manjem vremenu fokusiranost na zadatak je veća, dok u duljem krećemo u neka dogovaranja i odabire.
Igrali smo se pantomime, dugo zaboravljene igre, bar na kojoj sam ja odrasla, i vježbali neverbalnu komunikaciju.
I najteže je slušati, valjda smo toga svi svjesni. Igra imena nas je potaknula da isključujemo naše filtre i čujemo samo ono što nam treba. Ovdje su nas filtri mnogo puta izigrali, pa smo morali ponavljati igru.
Kako nešto ne čuti što znamo da nas ometa u ostvarivanju zadanog, zahtjevan je zadatak.
Mogu samo reći, da bez obzira je li nešto zahtjevno ili nije, vježbanje i ponavljanje čine čuda. NLP -iovskim jezikom, sidriranja imaju svoju moć.
A onda kad te netko poslije ove HOO pita:
Hej, kako ti to sve možeš? Blago se tebi!!!
Slobodno odgovori: I ja sam nekad imao/la isti problem. Više ne.
Ono što smo naučili i što je sukus ove edukacije, su sljedeća tri koraka, koja nas ionako prate u životu, a najvjerojatnije ne obraćamo pažnju:
Jeste li i vi spremni na nešto (NLPijevski) NOVO? – to je broj 3.
Aleksandra Ivanac, NLP Master Practitioner
life& business coach/NLP Master practitioner/Theta Healing Practitioner/PEAT Practitioner – prakticira u svom businessu Coachingflow, obrt za savjetovanje ,edukacije i poduku www.coachingflow.com
/High mediator/mag prim educa/art teacher – prakticira u osnovnoj školi u kojoj radi već 20 godina
Košarkašica, pjevačica u zboru, sviračica djembe, sestra, majka dvoje djece, bivša supruga, prijateljica, kolegica………ovo sve navodim iz jednog razloga, trebalo je raditi na tome jer su to sve moje različite životne uloge. Jedna špranca nije dovoljna za sve. Prilagodljivost je vrlina.
[supsystic-gallery id=29]
Trudimo se da se hooliganštine održavaju vikendom iz jednostavno praktičnih razloga: da što većem broju ljudi koji sudjeluju na NLP treninzima omogućimo prisustvovanje - jer ima polaznika koji putuju iz raznih krajeva i u Zagrebu su samo zbog nas. Ponekad se pak dogodi prilika za novo ili jedinstveno iskustvo koje se jednostavno ne događa vikendima. U ranoproljetni četvrtak, dok se još dah vidio u zraku smo se navečer u mraku okupili nedaleko Savskog nasipa i uputili u nepoznato.
A mjesto novog iskustva, naš cilj je bila Močvara, kultno mjesto alternativnog života u Zagrebu gdje se taj četvrtak održala Druga noć mračnog cirkusa u organizaciji skupine akrobata Tricycle Trauma.
Cirkus sam po sebi je tradicionalno umjetnost koja se događa na rubovima društva. Filmovi od Freaks iz 1932. do Greatest Showman iz 2017. pokazuju kako su percipirani i što su radili ljudi koji su se, najčešće zbog svojih fizičkih karakteristika, našli tako na rubu. No nikada se nije radilo samo o fizičkom. Engleska riječ "geek" koja se u moderno vrijeme koristila za osobe koje su pretjerano specijalizirane u nekom području, pogotovo ako su istovremeno skromnih komunikacijskih vještina ili su uvjerene da imaju anksioznost oko društvenih interakcija, je izvorno korištena baš u cirkusu, i ima isti korijen kao riječ "freak". U tom kontekstu, geekovi su bili izvođači koji su radili stvari koje nitko ne bi, najčešće samo za to da bi šokirali publiku.
Većina ljudi, kad bi dobili priliku, ne bi zabadali igle i kuke po sebi i visjeli suspendirani na njima u zraku. Većina ljudi, kad bi dobili priliku ne bi hodali po razbijenom staklu. Većina ljudi ne bi došla izbliza gledati druge ljude koji to rade - ali NLP hooligani bi.
Noć mračnog cirkusa je počela vrlo atmosferično, s izvođačima koji su doslovno visili u kukuljicama sa stropa i plazili po elementima u zidovima, među posjetiteljima koji su čekali ulaz, i od tada se samo pojačavao osjećaj neobičnosti, pomaknutosti i barem malo, očekivanja da će nešto iskočiti iz noći. Vrhunski vizualni događaj upotpunila je jezovita glazba grupe Warecat (mačkodlak) koja je glasnim, ponekad disonantnim i vrištećim tonovima doprinosila mračnoj atmosferi ovog cirkusa.
Nekad se stvari događaju nama, ali većinom se stvari događaju zbog nas, i vrlo je zanimljivo razmišljati što se mota po glavi izvođačima koji su odlučili impresionirati ne samo svojom vještinom u nekom području, nego to raditi na način i u atmosferi koja je stvorena da bude šokantna i upečatljivo stane u sjećanju svim sudionicima.
Vidjeli smo akrobate u zraku kako se savijaju i ovijaju oko obruča i ljuljački, akrobate na podu kako ležećki stupaju sinkronizirano i plešu po podu dok nose velike štule - na koje nikad ne stanu, umjetnike koji svojim izgledom potiču razmišljanje o nekim drugim, srednjovjekovnim i mračnijim vremenima, pomoćnike u poderanoj odjeći koji sa mišićavim rukama namještaju rekvizite, klošara koji vozi okolo svoju ženu u kovčegu, koja mu razbija prazne boce po kojima hoda, čovjeka koji cijelu večer visi na kukama i ne radi ništa, i drugog koji na igle koji si zabija po dijelu vjesi zvončiće prije nego što će partnericu precizno i intrigantno zavezati konopcima da visi u zraku kad se makne bolnički krevet na kojem je ležala.
Vizualno i auditivno jaka, Noć mračnog cirkusa će ostati u sjećanju kao prozor u drugačiji život.
Autor, organizator i fotograf: Ivan Voras PhD, NLP Master Practitioner
Ivan Voras je freelancer i poduzetnik koji se ponosi širinom projekata koje je napravio, a ima iskustva na svemu od tehnologija Bitcoina i blockchaina do dizajna hardverskih rješenja za uređaje za Internet of Things. Smatra da je sa strojevima dosadno pričati pa društvenu i komunikativnu stranu razvija u communityu NLP Hrvatska, gdje povremeno voli testirati određene obrasce Milton modela, na opću sreću i zadovoljstvo. Dugo godina je proveo kao akademski građanin na FER-u zbog sklonosti istraživanju i razvijanju novih tehnologija, te trenutno radi na pokojem startupu u kojima gušta smišljati rješenja za postojeće i nepostojeće probleme. Ima dugogodišnje novinarsko iskustvo u časopisima Mreža i Bug, redovito piše blog na hrvatskom i neredovito još 2–3 na engleskom, autor je preko stotinu što manjih što većih open source projekata i sudjelovao je u razvoju nekoliko ogromnih. Zbog vrlo specifičnih vještina, trenutno drži tempo ostvarivanja pristojnog broja ovećih projekata godišnje i vjeruje u princip “try everything, see what sticks.” Svakodnevno radi s međunarodnim timovima developera i istraživača, te se nada jednom imati vremena da ostvari i one druge projekte koji mu stalno bježe na kraj ToDo liste. Slobodno vrijeme voli provoditi uz dobar podcast, učeći i isprobavajući nove stvari u NLP-u, pisanjem i fotografijom, te laganim sportovima, a bar jednom tjedno pomisli kako bi bilo super uhvatiti kist i naslikati što vidi s prozora. Gurman i networker. Ovisno što piše na vagi hedonist ili stoik. Pitajte ga za preporuke podcastova za slušati!
[supsystic-gallery id=28]
Neki od hooligana su po meni nepravedno podijelili hooliganštine na “zabava/edukacija/sport”. Da izađemo iz tog okvira, ja sam organizirajući svoju 1. Hoo, prisjetila ih na neke druge kategorije – npr. zbunjenost i okidanje emocije. Kad te netko zbuni do granice ljutnje pa te onda emotivno dirne, svakako ti stvori novo iskustvo, zar ne?
Teaser za ovo iskustvo bio je “..sjetite se kad ste nešto učinili brzo - dobro, a kad ste nešto dobro, učinili brzo...”
Ideja za iskustvo je nastala spontano, nakon što smo na modulu radili strategije pa sam se sjetila da pozovem hooligane na natjecanje/izazov u “što bolje organiziranom shoppingu kako bi se što brže obavio”. Nisu ni sumnjali da svrha svega toga nije bila niti brzina, niti razvoj strategije, a niti shopping kao takav...
Okupili smo se na Jarunu u 18:00 ( NLP-jevski točno do 17:49:59), kako bi na samom početku objasnila pravila igre.
Bili smo podijeljeni u 2 grupe i unutar grupe u parove po dvoje. Svaki par je dobio svoj popis za kupnju. Jedna grupa je išla u jedan market a druga u drugi, na istoj udaljenosti od startne točke. Pravila su bila takva da je bilo “kak’ti jasno” da je pobjednik onaj sa najefikasnijom strategijom. Natjecatelji, otvoreni za nova iskustva, su se nabrusili, savršeno se organizirali, napravili u paru svatko svoju strategiju(jer sad znaju i kako se rade uspješne strategije) i krenuli u utrku...Timovi su odlično suradjivali, bili su spretni, okretni, brzi, dogovarali se, osluškivali što radi protivnička ekipa, neki čak podmetali protivniku,..sve u svrhu da budu najbolji i da pobjede ( i naravno da se što bolje zabave)! Bio ih je gušt gledati u žaru i ambiciji prema svom cilju. Najbolje od svega mi je bilo kako me nitko nije pitao - “Zašto to radimo?” Što ćemo s tim kupljenim stvarima?” ili “Zašto bi potrošio/la 70-100 kn na nešto što si ti zamislila?
Tad sam shvatila kako je lijep osjećaj kad ljudi imaju povjerenja u tebe, kad ti daju svoj novac, vrijeme energiju i svoju volju za napraviti što si im zadao mada ne vide ni smjer u kojem to ide, a kamo li svrhu! 😀
No, bilo mi je drago što su nisu puno propitkivali i iz razloga što bi to samo zakompliciralo moju pravu tajnu misiju.
Tek nakon uspješno obavljenog shoppinga, krenula je moja “prava” hooliganština.
Prvo smo si prodrmali mape dok su se razjašnjavali samnom tko je pobjednik; tražili da prekontroliram iz početka račune, ponovo pročitamo pravila koja su “totalno krivo napisana”, pa do toga da ćemo sve te stvari ( vrijednost oko 1200,00kn) ostavit ispred zatvorenih vrata neke humanitarne uduge tu usput do ponedjeljka!??! Totalna zbunjenost! Da ih malo umirim probala sam nazvat neki telefon zapisan na vratima, ako bi ipak netko te stvari preuzeo i stavio na sigurno....
10-tak min je trajalo meškoljenje, agonija, ljutnja i već lagani bijes (kako sam ja to tako nespretno sve organizirala), kad se u polumračnom dvorištu upalilo svjetlo i otvorila se vrata te “neke” humanitarne udruge pod nazivom “Mali zmaj” te na vrata izašla ljubazna voditeljica Martina...
Martina nas je uvela u prostorije Malog zmaja, predstavila sebe i svoju udrugu te ukratko prezentirala zašto postoje i što točno rade. Pokazala nam je na koji način ona i 100-tinjak volontera na tjednoj i mjesečnoj bazi potpomažu 180 socijalno ugroženih obitelji sa ukupno 408 djece u svim krajevima naše zemlje. Svim krajevima, znači doslovno svim, jer često kako smo saznali, te obitelji žive u šumama, na smetlištima, u poljima bez struje, vode čak i prave adrese,...
Ostali smo s upitnikom nad glavom? Da li je to stvarno tako? ...U Lijepoj našoj gdje sve više kupujemo on-line sa 2 klika jer nemamo vremena ni volje šetati po dućanima; gdje razmišljamo o strategijama kako što brže obaviti tjedni ili mjesečni shopping jer nam je to gubitak vremena? Tog popodneva prisjetili smo se da postoje djeca koja nemaju osnovne higijenske potrepštine, kuhanu hranu, odjeću i adekvatnu obuću za zimu; djeca koja nikad u životu nisu dobila igračku i koja nemaju apsolutno nikakav namještaj u kući, da ne govorimo o struji, vodi, kanalizaciji...
Zbog njih postoji Mali zmaj. On pronalazi takve obitelji (a i one njega) i pokušava im većim ili manjim donacijama pomoći u nadi, da će barem dio te djece doživjeti i vidjeti da postoji i drugi put i bolji život od onog kojeg su nasljedili od svojih roditelja.
Ono što je meni, (a i nekolicini ostalih) također “otvorilo mapu”, je promjena uvjerenja da “su sve humanitarne udruge iste” i dokazala da nisu svi “oni koje u velikom luku zaobilazimo na nekom korzu ili shopping centru jer iskaču sa svojih štandova i vuku te za rukav da daš koju kunu u donaciju na igru emocije, a ti imaš osjećaj da netko samo želi iz tebe izvući novce koje nikad ne znaš kome zapravo idu”.
Kad smo zašli u skladište Malog zmaja, imali smo priliku vidjeti kako je ovdje sve organizirano, popisano, složeno po prostorijama i policama,..Da se iz svake vreće i kutije, roba, ma kakva bila, izvadi pregleda i popiše te stavlja na svoje mjesto.
Martina kaže da je zovu “aždaja” jer ne dopušta da se išta donirano upotrijebi u bilo koji drugu svrhu, osim za točno određenu obitelj, koja opširnom dokumentacijom ( rješenja o zaposlenju, naknadama, primanju socijalne pomoći, ovrhama,...) , zadovoljava status socijalno ugrožene obitelji i u ovom trenutku najhitnije to treba. Kad nam je pokazala da imaju zapisano sve rođendane od djece koja su njihovi štićenici i da za svaki od njih skupljaju poklone, kao i poklone za Uskrs i Božić,...malo tko od nas je ostao ravnodušan...
Dala nam je priliku da sami popišemo u za to predviđenu tablicu što smo sve donijeli i zatim složimo na police te smo na taj način imali priliku na deset minuta i sami biti i volonteri.
Mali zmaj je osim što se bavi prikupljanjem donacija, u svojim prostorijama uredio i igraonicu, likovnu učionicu, prostor za ples i sport, te uređuju informatičku učionicu, kako bi ta djeca kad dođu u Mali zmaj dolazila u kontakt sa drugom djecom, socijalizirala se, imala prema potrebi psihologa ili nekog tko će se bar na kratko brinuti za njih, te nešto za pojesti.
Uglavnom, priča oko Malog zmaja je kod nas “nevjernih Toma” stvorilo sasvim jednu novu sliku - da postoje i takve - prave humanitarne udruge.
Martina je za kraj bila voljna s nama podijeliti priču kako je sve počelo - od slučajnog skupljanja nekoliko čokolada što ju je dovelo do gradnje kuće za jednu obitelj. Tada je uvidjela koliko tako siromašnih obitelji ima te je osnovala udrugu. Sad je već godinama u Malom zmaju poput (kako sama kaže) “nekog ovisnika”, koji iz dana u dan sakuplja donacije, raspoređuje, pakira i šalje kome treba. Taj humanitarni rad je toliko ispunjava da joj je to postao jedini posao koji radi...
SAMO ZA TAAJ - OSJEĆAJ
Tako je ova hooliganština ostavila mali trag na našim mapama, kad smo ovom jednom zezancijom, i nekakvim izazovom strategije shoppinga proveli subotnje popodne na način da je desetak obitelji dobilo sapun, wc papir, četkicu za zube i nekoliko, rekli bi, sitnih potrepština koje često zaboravimo uopće ukalkulirati u mjesečni budjet,..
Čudan osjećaj , zar ne?
Organizacija & članak: Branka Androšević, NLP Master Practitioner