May 8, 2017

7. TAJNO ISKUSTVO - Strah od visine

Kako to obično biva, Saša je za okupljanje odabrao mjesto koje nema veze sa samim održavanjem iskustva pa je to ovaj put bio Trg Ivana Kukuljevića, Špansko (zapadni dio - parking) petak (10.4.) u 17:40 sati. Šesnaest Hooligana se okupilo na dogovorenom mjestu i krenuli smo dalje autima prema zapadu. I tako, vozimo se mi […]

Kako to obično biva, Saša je za okupljanje odabrao mjesto koje nema veze sa samim održavanjem iskustva pa je to ovaj put bio Trg Ivana Kukuljevića, Špansko (zapadni dio - parking) petak (10.4.) u 17:40 sati. Šesnaest Hooligana se okupilo na dogovorenom mjestu i krenuli smo dalje autima prema zapadu. I tako, vozimo se mi Zagrebačkom avenijom prošli smo City Centar, Ford-ov prodajni salon i skrenuli prema Jankomiru. Tada mi je postalo jasno da idemo u dvoranu za sportsko penjanje. Zgrada u kojoj se nalazi dvorana za sportsko penjanje FOTHIA Zapad je dio kompleksa trgovačkog centra Solidum na Jankomiru.

Svi smo se penjali nebrojeno puta u životu, počevši od najranije dobi, i prije nego smo prohodali. Vertikalno kretanje - penjanje - nazivamo različitim imenima ovisno o terenu po kojem se penjemo i načinu penjanja - pješačenje, planinarenje, alpinizam, sportsko penjanje... Sportsko penjanje je disciplina koja se razvila iz alpinizma, odnosno iz slobodnog penjanja gdje je za razliku od alpinizma smisao svladavanje penjačkih smjerova 'slobodnom tehnikom'.

Sportsko penjanje je natjecateljski sport, u kojem se penjač za napredovanje koristi samo svojim tijelom bez tehničkih pomagala, a oprema služi isključivo za osiguranje. To je oblik slobodnog penjanja po stijeni, pri čemu je sigurnost penjača jedan od najvažnijih faktora. Ne smatra se slobodnim penjanjem kad se penjač pomaže bilo kojim dijelom opreme za napredovanje ili odmaranje. Sportsko penjanje razvilo se u nizu zemalja kao prirodan razvoj dugo prisutnog penjanja na suhoj stijeni (alpinizam). Neformalna natjecanja, premda mala i rijetka, oduvijek su bila sastavni dio planinarenja i penjanja. Prvi pokušaji organiziranja natjecanja u penjanju na suhoj stijeni sežu više od 60 godina u prošlost. Usprkos tome tek 80-tih godina niz nacionalnih saveza počinje formulirati pravila i organizirati natjecanja za više od 50 sudionika.

Oprema za penjanje se između ostalog sastoji od:

Penjačica - obuče napravljene od raznih materijala i gume, koje se koriste za lakše penjanje te su dizajnirane tako da povećavaju trenje između penjačevih stopala i stijene.

Penjačkog pojasa koji služi za osiguranje penjača prilikom pada, a preko njega se navezuje uže. Sastoji se od tekstilnih gurtni koje prolaze oko struka i nogu, te kopči (jedne ili više), a napravljen je tako da raspodijeli silu pada penjača na leđni dio, te na noge.

Užeta (penjački konop) i zamka odnosno komada užeta dužine 5-6- metara izrađena od istih materijala i na isti način kao i uže za penjanje, samo manjeg promjera i koristi se za osiguranje priliko samospuštanja (absaila)

Karabinjera sa maticom - metalni dio opreme koji služi kod izrade sidrišta, prilikom samospuštanja, te kod osiguravanja partnera.

Kompleta - dijela opreme koji se sastoji od dva karabinjera i gurtne. Služi da se u njega ukopča Konop te je veza između užeta i stijene

Vrećice za magneziji i magnezija – magneziji smanjuje znojenje ruku, povećava trenje prilikom hvatanja hvatišta

 te sredstva za osiguravanje, primjerice:

  • osmica ili kruška - osmica je sredstvo za osiguravanje partnera te za samospuštanje po jednostrukom ili duplom konopu
  • grigri - statičko sredstvo za osiguravanje koje u momentu pada blokira konop
  • reverso - dinamičko sredstvo za osiguravanje

kruška                                             grigri                                                  reverso

 

Što je u stvari slobodno penjanje?

"Slobodno" penjanje podrazumijeva savladavanje uspona isključivo vještinom i snagom vlastitog tijela, uz korištenje prirodnih neravnina na stijeni. Uže i oprema za povezivanje penjača sa užetom se koriste samo radi zaštite penjača prilikom pada. Uže i oprema čine sistem za osiguranje. O čemu je riječ? Većina uspona počinje u dnu stijene, kada onaj tko se penje kao prvi kreće uz stijenu. Za njega je privezano uže, koje on (ili ona) vuče za sobom. Drugi penjač, onaj tko osigurava, uz pomoć sprave za osiguranje, popušta uže tako da prvi može nastaviti sa usponom. Prvi povremeno zastaje kako bi ukopčao uže u zaštitnu opremu koju sam postavlja ili koja je ranije trajno postavljena na stijeni. Pokretna zaštitna oprema, koju penjač sam postavlja, može biti metalni klin ili mehanički uređaj koji se zaglavljuje na stijeni.

Poslije postavljanja zaštite, prvi koji se penje ukopčava uže u karabinjer koji je ukopčao u zaštitu. Tako, u slučaju da padne, penjača zaustavlja uže koje prolazi kroz karabinjere i čiji drugi kraj čvrsto drži osoba koja osigurava. U suvremenom penjanju, padovi su uobičajena (i praktično nezaobilazna) stvar. Svaki pad predstavlja rizik, međutim, uz modernu opremu i kvalitetne fiksirane klinove, kao i uz pažljivo osiguravanje, rizik je sveden na prihvatljivu mjeru.  Iako je moguće spustiti se sa užetom omotanim oko tijela kako bi se stvorilo trenje neophodno da se zaustavi pad, danas penjači koriste uređaje za spuštanje (obično se koriste i za osiguravanje), kroz koje se provlači uže i koji su prikopčani za pojas. U ovim uređajima se stvara trenje, koje omogućava kontrolirano i lagano spuštanje. Mnogi današnji smjerovi (naročito sportski) se završavaju prije nego što se stigne do vrha stijene i imaju fiksirano, trajno postavljeno sidrište. Često su ovi smjerovi kraći od polovine dužine užeta, tako da osoba koja osigurava može jednostavno spusti penjača kada ovaj stigne do vrha smjera.

Postoj više vrsta slobodnog penjanja;

Bouldering (penjanje po niskoj stijeni bez osiguranja)

To je, vjerojatno, najjednostavnija od svih oblika, zahtjeva najmanje opreme i zbog toga je podložna nekim od najstrožih nepisanih pravila. Zapravo, sve što vam treba je niska kamena gromada i penjač. Kamene gromade mogu biti veličine od pola metra do zastrašujućih (možda ne preporučljivih za penjanje)10 m visine. Tu počinju pravila. U ozbiljnom boulderingu, ne smijete stati na dio opreme umetnute u stijenu, partner vas ne može fizički podupirati i morate slijediti zadane hvatove u određenom smjeru.

Solo penjanje (penjanje bez užeta) 

Solo penjanje je zapravo bouldering na nešto višem nivou – i to doslovno. Ono podrazumijeva penjanje do bilo koje visine bez uobičajenog osiguranja. Taj nesputan način penjanja može biti vrlo privlačan, jer dopušta penjaču da se kreće brzo i tečno. Sigurno nije preporučljiv način za počinjanje penjačke karijere, jer su mnogi penjači, uključujući i slavne stručnjake, solirajući završili svoju penjačku, a i životnu karijeru.

Deep water solo penjanje (solo penjanje iznad vode)

Možda malo sigurniji način uživanja u solo penjanju je onaj iznad vode. Ne samo da ćete iskušati svoje sposobnosti, nego i prednosti pada čije su posljedice tek iznenadni ulazak u vodu i možda malo duže plivanje. Međutim, zapamtite da i voda može biti tvrda kao stijena padnete li s visine od 10 metara ili više te da hladna voda i veliki valovi nisu ništa manje opasni od tvrdih stijena ispod vas, dok u nekim područjima ne treba zaboraviti i na moguće susrete sa morskim psima.

Bouldering (penjanje po izgrađenim objektima)

Naziv objašnjava sve. Takvo se penjanje izvodi na građevinama koje nisu zamišljene za penjanje, ali se i pored toga mogu koristiti za taj sport. Imajte na umu da takvo penjanje može uzrokovati – i uzrokuje – plaćanje kazni i privođenje.

Penjanje po umjetnim stijenama

Sportske dvorane i umjetne stijene su savršena mjesta za početak penjačke karijere te obično imaju opremu za iznajmljivanje i obučeno osoblje koje dežura pa vam mogu dati savjet da ne posrnete pri prvim koracima na početku penjanja. Većina sportskih dvorana s umjetnim stijenama ima širok spektar smjerova različite težine pa ujedno nude priliku da učite i od drugih penjača. U nekim slučajevima penjanje može imati određena pravila, po kojima ne smete koristiti sve hvatove na stijeni, već samo određene, na primjer one označene istom bojom.

Mi smo u dvorani za sportsko penjanje FOTHIA Zapad iskušali penjanje po umjetnim stijenama. I kako to obično biva prvo morate potpisati Izjavu u kojoj izjavljujete da ste upoznati sa pravilima i da ste zdravstveno sposobni.  Nakon što smo svi potpisali Izjavu, obukli smo penjački pojas te se uputili do umjetne stijene. Instruktorice su nam između ostalog objasnile za što nam služi penjački pojas i kako funkcionira te na koji način ćemo se popeti do vrha stijene.

Slika: Slušamo upute

Hmmm… meni je bio prvi put (mislim na penjanje po stijeni :)). Smjer nije bio zadan, odnosno mogla sam koristit sve izbočine na stijeni. Uputa instruktorice je bila jednostavna i glasila je: Popni se do vrha i onda sjedni (osloni se) na penjački pojas ispruži noge da ne udaraš u stijenu te se polako spusti. 🙂  Zvuči jednostavno. Pomislila sam; Ha, dobro, idem probati. Ispružila sam ruku, uhvatila se za izbočinu koju sam rukom mogla doseći stavila nogu na izbočinu da se poduprem iii… HOP!. Ok, sada dalje.. Malo si morate prokalkulirati, odnosno pogledati kako su postavljene izbočine na stijeni kako bi si mogli odrediti smjer kretanja kojim se prema vašoj pretpostavci možete popeti do vrha. Barem sam ja tako napravila .  I krenulo je… podsjetilo me na penjalicu u Maksimiru. Onu veliku na livadi ispod vidikovca, doduše ne znam da li je još vijek tamo. Kao djeca smo se znali penjati na tu penjalicu i sjećam se da sam uvijek kalkulirala gdje ću staviti nogu kako bi što lakše s rukom dohvatila gornju štangu (crtica iz života autora ;)). Uglavnom…išlo je to meni brzo. Aha.. tu jednu ruku … pa onda druga noga ovdje.. odrazi se…uhvati se za gornju izbočinu… iii… evo me na vrhu. Osmijeh od uha do uha.   Paaa… uopće nije teško. Naravno smjer nije bio zadan i mogla sam koristit sve izbočine. Da, tako nije teško. Kasnije sam se popela po „zelenom“ i „plavom“ smjeru. Smjerovi su označeni bojama, odnosno izbočine na stijeni su određene boje i ako se penješ zadanim smjerom npr. „zelenim“ onda smiješ, prilikom penjanja, koristiti samo izbočine zelene boje. Svaka boja označava određenu težinu smjera, ne znam točnu podjelu po bojama ali Saša Tenodi, Ivan Šulc, Manuela Jakša, Maja Gašpić i Martina Kranjčec su se okušali na „pinky“ smjeru koji je koliko sam shvatila među težima (ispričavam se ako sam nekoga zaboravila). Popeti se uspjela samo Martina. Bravo Kranjčec!! Svaka čast! 🙂

Slika: Kranjčec na vrhu

No, to nije bilo sve. J Instruktori su nas iznenadili sa skokom sa „platforme“ (over delivery, kako bi rekao Saša). Sigurno se pitate kakve „platforme“. Paaa… nije baš platforma ali kada se popnete na plohu iznad dijela umjetne stijene čini vam se kao da ste na, ha, barem prvom katu zgrade koja ima visoko prizemlje. Prešli smo zaštitnu ogradu i u „tarzan“ stilu bacali smo se sa „prvog kata“. Juuuhuuuu….aaaaaaa…supeeeer!!! Naravno, nastalo je opće oduševljenje. 🙂

Slike: Svaka povezanost sa Hooliganima nije slučajna

Mislim da je skok bila točka na „i“ ili ti, šlag na tortu.  Nitko od Hooligana nije odustao, a bilo ih je koji se boje visine. Uz podršku ostalih uspjeli su nadvladati strah, a neki nakon ovog iskustva razmišljaju ponovno se okušati u penjanju.

Još jedna uspješno odrađena hooliganština je iza nas, a do sljedeće „tarzanski“ pozdrav! 🙂

Kristina Bulešić

[supsystic-gallery id='8']

 

 

 

 

 

 

 

crossmenu linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram