Nedjelja poslijepodne. Vrijeme je kao naručeno za moju prvu organiziranu Hooliganštinu. NLP Hooligani pomalo pristižu. Nova sam u ovome i većina njih nije mi poznata, ali ja zaista volim upoznavati nove ljude. Osijećam se pomalo nervozno jer sam prvi put u životu sama zadužena za realizaciju ovako, za mene, velike ideje. Bio je izazov pronaći aktivnost i lokaciju u Zagrebu ili bližoj okolici Zagreba, kada živiš u Rijeci.

Konačno smo se skupili. Da si malo olakšam zadatak, kako ne bi cijelu ekipu odvela na pogrešno mjesto, Saši pokazujem na mobitelu lokaciju. On će biti glavni i odgovoran ako skrenemo sa puta (huh, odmah mi je bilo lakše :).

Krenuli smo. Vozimo prema izlazu iz Zagreba. ona nervoza postaje sve veća, ali tješim se da je to normalno (za prvi put). Nakon nekog vremena vidim tablu ˝Sveta Nedelja˝. Blizu smo. Vozimo se još malo vijugavim cesticama i stižemo na parking Adrenalinskog parka Sveta Nedelja.

Izašla sam iz auta i odmah otišla potražti gospodina sa kojim sam razgovarala i dogovorila program. Za to vrijeme ekipa se okupila. Gospodin Tomo, ako sam dobro shvatila vlasnik parka, iznosi plan koji glasi ovako: pucanje lukom i strijelom, pucanje iz zračne puške, vožnja quadom po stazi, zip line, ljudski stolni nogomet i penjanje po umjetnoj stijeni.

Možemo početi.

Prilazimo dijelu terena gdje se nalazi meta za pucanje lukom i strijelom. Gospodin Tomo nam objašnjava što, kako i zbog čega trebamo raditi, na što trebamo paziti, itd. Nikada nisam pucala lukom i strijelom i ovo mi je bilo skroz novo iskustvo. Ostala sam iznenađena kako je luk u stvari lagan. Ja sam ga zamišljala bar 5x težim (ah, to neznanje:) ). Primjetila sam da su se svi vrlo dobro snašli i zaista uživali u ulozi Robina Hooda.

Slijedi pucanje zračnom puškom. To mi je poznato. Tema razgovora bila je tko je kao dijete gađao ptice, tko mačke, a tko zečeve. Atmosfera je fantastična.

A sada stiže iznenađenje. Dali su nam neko automatsko oružje na one žute metke. Pojma nemam koje je to oružje, ni je li stvarno automatsko ili poluatomatsko…znam samo da je crni, nabrijani pištolj koji je manji od mitraljeza i izgleda cool :P. ¨T-T-T-T-T-T-T-T-T˝- bez zadrške smo gađali mete. Moram priznati  stvarno smo dobro gađali. Rekla bih da zaslužujemo prolaznu ocjenu.

Stiže moj najdraži trenutak. Vožnja quada. Naravno, do sada ga nisam vozila, ali toliko sam se uživila u ulogu da, vjerujem, ovi koji su bili sa strane to i nebi rekli. Svi su odvozili fantastično. Neki brže, neki sporije, neki po stazi, a neki svojim putevima. Zabilježen je i slučaj vožnje u paru. Valja spomenuti da je bilo nas koji smo htjeli na ˝popravni˝ samo da još jednom provozamo to malo čudo na četiri kotača.

Parkirali smo quad i sada je na redu zip line. Eto, još jedno novo iskustvo za mene. Zip je relativno kratak i to nam je više-manje svima bilo kao dječja igra. Najbitnije je da smo se mi jedni drugima nasmijali i skupa se zabavili.

Dolazi trenutak za ljudski stolni nogomet. Idealna igra za nogometne fanatike koji ne vole trčati. To je ograđeni teren veličine jednog manjeg terena za mali nogomet podjeljen sa 6 rotirajućih cijevi, koje se mogu pomicati lijevo-desno, obloženih zaštitnom folijom na kojoj se nalaze crte koje predstavljaju prostor u koji trebate staviti ruke (jednostavno, ne? ;)). Poanta je da se ruke ne odvajaju od toga. Svaka ekipa ima golmana, dva igrača u obrani i tri igrača u napadu. Između obrane i napada jedne ekipe nalazi se napad protivničke ekipe.

Kao što već možete pretpostaviti, ljudski stolni nogomet je, također, novo iskustvo za mene. Kada smo počeli igrati mislili smo da će igra potrajati jako dugo. Nitko nije mogao zabiti gol (tada su obrana i golman druge ekipe još bili fokusirani :p). No, kada smo se razigrali, eto prvi gol. I onda je nakon nekog vremena uslijedio još jedan. Time završavamo ovu utakmicu. Rezultat od 2:0 kaže da smo bili bolji, ali ako će nekima biti lakše, slobodno to pripišite našoj sreći. ;-D

Ostaje nam još penjanje po umjetnoj stijeni. Mrak je već počeo padati, ali reflektor je spreman. Do sada sam vješto izbjegavala, no sada moram spomenuti pojedinca, a to je Serghii. On je bio prvi i u roku od odmah nedefiniranim neljudskim pokretima bio je na vrhu :). Nakon njegove demonstracije, penjanje na stijenu izgledalo je kao mačji kašalj (što ne kažem da nekima nije bilo), sve dok to isto nije trebalo ponoviti. Nama je u prosijeku trebalo minuta, dvije ili tri, možda pet. Ali, zar je važno? Na stijenu smo se popeli svi od prvog do zadnjeg (čak i oni sa lakšim ozlijedama noge). Sada me već i sram reći da do sada niti to nisam radila…hahaha. No, u tome i jesu čari Hooliganshtina.

Za kraj, pozdrav od ove fantastične ekipe i pokret na put prema voljenoj Rijeci (koja je u međuvremenu postala prvak Hrvatske u nogometu, a ja sam bila toliko zabavljena našom Hooliganšhtinom da sam to shvatila tek na pola puta). Definitivno je vrijedilo  truda i vremena uloženog u organizaciju i realizaciju. Hvala Hooligani na svim prvim putevima u ovoj HOO i pozdrav do slijedeće prilike ;).

Mirjana Klić, NLP Practitioner