U jedan petak navečer, prema nedavno-poslanoj pozivnici, okupili smo se ispred pivnice Zlatni Medo u Savskoj, i to u tri “smjene.” Ispostavilo se da je napomena da obučemo kupaće kostime bila vješta zezancija organizatora, te ipak nismo niti sinkronizirano plivali u pivu, nego smo se uputili malo dalje do prvog salona za virtualnu stvarnost u Zagrebu.

Virtualna stvarnost, ili virtual reallity je korištenje tehnologije koja projicira sliku i zvuk na takav način da osoba ima dojam da se nalazi negdje drugdje, obično putem posebnih naočala ili kaciga koje imaju zaslone sa slikom vrlo blizu očiju korisnika.

Isprobali smo dvije izvedbe virtualne stvarnosti: jedna je bila Oculus Rift, veliki sustav s posebnim naočalima i zasebnim računalom, a drugi je bio Samsung Gear VR, u kojima se u posebno napravljene naočale stavi mobitel čiju sliku se gleda “iznutra” iz naočala. U oba slučaja senzori prate smjer u kojem je glava okrenuta, a mi smo sjedili na stolici da ne bi izgubili ravnotežu. Čini mi se da je kvaliteta doživljaja u oba slučaja bila vrlo bliska.

Zanimljivo je bilo gledati koliko su se različiti hooligani uživjeli u različita iskustva, dok su sjedili na stolicama s ogromnim naočalima i / ili slušalicama na glavi. Nekima je slika izgledala loše, nekima je bilo čak i malo mučno s umjetnom slikom.

S druge strane, neki su se bez problema asocirali u virtualni svijet, te su u horror filmu kroz ukletu ludnicu i na vlakiću smrti davali reakcije kao da se stvarno plaše. Najviše su mi se svidjeli filmovi i statične slike stvarnih mjesta, mini-dokumentarci i slike snimljeni na visokim planinama, pustinjama Afrike ili gejzirima Islanda. Takvi virtualni doživljaji su mi izgledali najrealnije, najpribližnije kako bi u stvari bilo da sam zaista tamo.

Jedna važna primjena i mogućnost virtualne stvarnosti koju smo tek malo isprobali su igre i interaktivni programi – dok smo aktivni u virtualnom svijetu a ne samo pasivni gledaoci, puno je lakše uživjeti se i smetnuti s uma nesavršenosti tehnologije kroz koju takav doživljaj primamo.

 

Organizator Hoo: Martina Kranjčec

Autor članka: Ivan Voras